U svijetu birokratije, zakonskih procedura i administrativnih prepreka, mnogi građani Bosne i Hercegovine se osjećaju izgubljeno. Kako napisati dobar prigovor? Koja su vaša prava kada vam institucija ne odgovara mjesecima? Da li imate pravo na besplatnu pravnu pomoć? Upravo na ova i brojna druga praktična pitanja odgovara Neven Akšamija, pravnik s bogatim iskustvom u oblasti upravnog prava.
U ovom ekskluzivnom video-intervjuu, gospodin Akšamija nesebično dijeli svoje znanje s ciljem da pomogne građanima da lakše ostvare svoja prava. Također, pomaže nam da bolje razumijemo sistem u kojem svakodnevno funkcionišemo.
Napomena:
Važno je naglasiti da g. Akšamija u ovom razgovoru ne nastupa u ime institucije u kojoj radi niti u službenom svojstvu. U ovom intervjuu učestvuje isključivo kao stručnjak i građanin koji želi doprinijeti obrazovanju javnosti.
Posebno mu zahvaljujemo na spremnosti da izdvoji vrijeme i pruži konkretne, razumljive i korisne odgovore na pitanja koja svakodnevno muče mnoge ljude. Od rokova u upravnom postupku, preko prava na uvid u vlastiti predmet, do mogućnosti žalbi i tužbi protiv državnih organa.
Njegov doprinos nije samo pravne prirode, on je i društveno važan. Pomaže građanima da razviju svijest o svojim pravima, da se ohrabre u komunikaciji s institucijama, te da znaju kako reagovati kada osjete da su oštećeni.
Ko je Neven Akšamija
Neven Akšamija je istaknuti bosanskohercegovački stručnjak čija karijera objedinjuje inženjersku preciznost, pravnu ekspertizu i posvećenost javnoj službi.
Rođen 1966. godine u Sarajevu, diplomirao je na Mašinskom i Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Trenutno je doktorand na Pravnom fakultetu istog univerziteta.
Njegova profesionalna putanja započela je 1997. godine u Federalnom ministarstvu odbrane, gdje je obavljao dužnosti stručnog saradnika i višeg stručnog saradnika. Od 2003. godine, Akšamija je bio angažovan u Agenciji za državnu službu BiH, gdje je napredovao od šefa Odsjeka do direktora, funkciju koju je obavljao od 2009. do 2023. godine.
Tokom svog mandata, isticao je važnost reforme javne uprave usmjerene na izgradnju kapaciteta i profesionalizaciju državne službe. Naglašavao je da cilj nije smanjenje broja zaposlenih, već unapređenje efikasnosti i transparentnosti.
Pored administrativnih dužnosti, Akšamija je aktivan i u akademskoj zajednici, gdje se bavi istraživanjima iz oblasti prava, uključujući komparativno pravo i ustavne reforme. Njegov doprinos razvoju pravnog sistema i javne uprave u Bosni i Hercegovini čini ga uglednim primjerom posvećenog javnog službenika i intelektualca.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Advokat iz Novog Sada, Marija Milojković, predano gradi karijeru posvećenu pravu. Nakon što je osnovala svoju advokatsku kancelariju, radi kao samostalna advokatica. Poznata je po analitičkom pristupu i isticanju značaja etike u pravnoj profesiji. Aktivna je i u svakodnevnoj praksi. Posebno naglašava da je osim rada, profesionalnog razvoja i poštivanja strogih profesionalnih standarda, veoma važno brinuti o sopstvenom mentalnom zdravlju.
Autentična i hrabra, Marija svoje ambicije slijedi i van sudnice.Strastvena je solo putnica koja rado istražuje svijet sopstvenim tempom, prihvatajući izazove koji je oplemenjuju. Taj dio njenog života, kako i sama kaže, oslobađa kreativnost i daje joj energiju za dalji rad. Marijin put pokazuje da služenje pravdi ne mora isključivati ljudsku toplinu i autentičnost.
Ideja za ovaj razgovor proistekla je iz našeg nastojanja da javnosti približimo ulogu advokata. Također, želimo naglasiti značaj koji pravna profesija ima za društvo u cjelini. Vjerujemo da iskreni razgovori poput ovog doprinose izgradnji prijeko potrebnog povjerenja između građana i advokata. Nadamo se da ćemo dati doprinos i razbijanju ustaljenih predrasuda o ovoj odgovornoj i često pogrešno shvaćenoj profesiji.
Gđice. Milojković, hvala Vam što ste odvojili vrijeme da govorite za Pravni blog. Velika nam je čast što s našim čitaocima dijelite svoja iskustva, razmišljanja i dio profesionalnog i ličnog puta. I kao advokatica, i kao autentična osoba van sudnice.
Advokati-ozbiljni profesionalci
PB: U većini slučajeva, kada ljudi pomisle na advokate, često im padnu na pamet slike ozbiljnih profesionalaca u odijelima. Kako biste opisali svoj tipičan radni dan? Koji su to aspekti Vašeg posla koje većina ljudi ne poznaje, a koji su ključni za uspjeh u advokatskoj profesiji?
Mislim da advokatura i tipizacija ne idu zajedno. Kada bismo advokaturu obavljali tipično, ona bi se svela na administraciju, i tako bismo ostali uskraćeni za njen najlepši deo – kreativnost. Sa druge strane, ako je nešto atipično, onda je i neizvesno, a kada je neizvesno, onda je u isto vreme uzbudljivo i stresno.
Mislim da je tako i kod većine kolega, nijedan dan nam nije isti, i to je dobra strana ovog posla, jer je uvek izazovan, težak i drugačiji. Nemam neki ljuč za uspeh u advokatskoj profesiji, jer još uvek nemam dovoljno staža da se stavim u istu rečenicu sa uspešnim advokatom po nekim objektivnim merilima u današnje vreme.
Uspešni advokati su stvorili velike advokatske kancelarije, vode ozbiljan posao, rade ozbiljne predmete. Ja se u tu priču ne uklapam, a kako mi staž odmiče, tako shvatam da ni nemam apsiracije ka tome.
Znate, uspeh je relativna i dosta subjektivna stvar. Iz mog ugla, uspeh je kada advokaturu radiš savesno, brižljivo, odgovorno, posvećeno i detaljno, a kako se toga držim – mogu reći da sam zadovoljna.
Predrasude o advokatima
Razbijajući predrasude o advokatima, Marija naglašava da one često proističu iz ličnih iskustava i nepoznavanja posla. Pravi profesionalci, ističe ona, ne moraju da se pravdaju za svoj rad, već energiju usmjeravaju na suštinu pravničkog poziva.
PB: Koje su najčešće predrasude o advokatima s kojima se susrećete? Kako biste objasnili ljudima koji možda misle da je profesija “hladna” ili “interesno orjentisana”?
Čini mi se da su najglasniiji ljudi koji pričaju da nemamo ispravne namere, da nam se posao svodi na sticanje novca, i da smo „puni kao brod“.
Moguće je da su imali neprijatno iskusutvo sa advokatima, ili da im prosto odajemo takav utisak zbog naizgled strogog i neprijatnog stava koji nas čini nepristupačnijim nešto što zaista jesmo. Ta predrasuda obesmišljava utisak da su advokati kulturni, obrazovani i pametni ljudi.
Zaista, mnogo mojih kolega je takvo, a pogotovo su takvi oni koji su odlučili da se, pored pravne prakse, bave i pravnom teorijom i radom na sebi.
Ravnoteža između profesionalnosti i emocija
PB: Kada se bavite teškim slučajevima, kako uspijevate održati ravnotežu između profesionalne distance i ljudskih emocija? Koji je, po Vašem mišljenju, najbolji način da advokat ostane emocionalno stabilan, a istovremeno posvećen klijentima koji se nalaze u teškim situacijama?
Malo se priča o mentalnom zdravlju advokata, verovatno zato što delujemo stameno i samouvereno, pa se misli da smo mentalno jaki. Da se razumemo, mentalna snaga je advokatu jedno od najjačih oružja, zbog toga ovaj posao nije za svakoga.
Mogu slobodno da kažem da je advokatski posao najzahtevniji posao kojim jedan pravnik kože da se bavi, jer osim stalnog usavršavanja i praćenja propisa, on se sastoji od donošenja malih i velikih odluka koje utiču na nečiji život. Vrlo često se preispitujemo u vezi tih odluka, jer u advokaturi nikada nije sve crno i belo, što neminovno utiče na naše blagostanje.
Nadalje, bitan deo našeg posla je održavanje rokova, i mislim da svako od nas ima strah od propuštanja, jer posledice mogu biti katastrofalne. Spomenula sam da često imamo strog i neprijatan stav, a ovde navodim da mislim da je to odbrambeni mehanizam, jer nam uopšte nije lako. Svakodnevno se suočavamo sa različitim izvorima energije, i retko gde je prijatno.
Zbog svega toga mislim da je jako važno da vodimo računa o svojoj mentalnoj higijeni, odnosno da radimo na sebi u tom smislu. Ja sam po prirodi senzitivna, što znači da je neodvojivi deo moje ličnosti da saosećam sa svojim klijentima, i velika borba u meni se vodi kada treba da im postavim granice.
Radim na tome da ih ne postavljam previše grubo kako ne bi došlo do konflikta i gubitka poverenja. Međutim, granice moraju da postoje, jer one stvaraju kvalitetnu saradnju.
Ono što zahtevam od svojih klijenata je poštovanje mog vremena i reči, lepo ophođenje i da govore istinu.
Momenti koji oblikuju profesionalnca
Marija je pokazala da su najteži slučajevi oni koji uključuju najranjivije ljude. Uprkos opterećujućoj prirodi tih predmeta, upravo su ta iskustva naučila kako da postavi granice i ojača sopstvenu empatiju. Shvatila je koliko je važno sačuvati unutrašnju ravnotežu – balans između profesionalnog držanja i ljudske topline. Taj balans između stručnosti i saosjećanja ostaje ključni princip njenog rada.
PB: Koji su trenuci u Vašoj karijeri koji su Vas najviše oblikovali kao advokata? Postoji li neki specifičan slučaj ili situacija koja Vas je naučila nečemu važnom, izvan same pravne struke?
Pritvorski predmeti mi najteže padaju, i najviše me izbacuju iz zone komfora, jer niko pritvorenike ne vidi onako kako ih vide njihovi advokati – ranjive, slomljene i obeshrabrene.
Naravno, nisu svi pritvorenici takvi, ali velika većina jeste. Iako je to nekada druga strana u postupku koji se vodi protiv pritvorenika, apsurdno će biti da kažem da mi teško pada i kada sam na drugoj strani – kada sam punomoćnik žrtve, baš zbog te uske povezanosti privatnog i poslovnog.
To su jako teški predmeti za rad.
Stereotipi kao prepreka povjerenju
PB:Kao advokat, kako se nosite sa stereotipima ili negativnim mišljenjima koja ljudi mogu imati o ovoj profesiji? Da li smatrate da su te predrasude opravdane ili su rezultat nepoznavanja stvarne prirode posla?
Mislim da te predrasude škode samo onim ljudima koje ih u sebi nose, jer bez advokata ovo društvo ne može da funkcioniše.
Kada imate predrasude prema nekome to znači da ćete vrlo teško sa njim izgraditi odnos poverenja. Jedno je kada ste o pojedinačnom advokatu čuli nešto što vam se ne dopada, pa imate predrasudu prema njemu/njoj, a nešto sasvim drugo je kada sve advokate stavljate u isti koš zbog profesije kojom se bave.
Mislim da advokatura kao profesija ne treba da se opterećuje niti dokazuje ovoj drugoj grupi ljudi, jer je koren njihove predrasude na njihovom ličnom planu.
Karakteristike dobrog advokata
PB:Koje osobine ili karakteristike, po Vašem mišljenju, treba da posjeduje neko ko želi postati dobar advokat? Šta biste savjetovali mladim ljudima koji razmišljaju o karijeri u pravu?
Da bi advokat dobro obavljao svoj posao mora da se drži advokatske etike. Etika nam je stroga, ali je istovremeno dobro usmeravanje u karijeri.
Etika propisuje da bi advokat trebalo da bude pošten, odgovoran, stručan, odmeren, i ja tu ništa ne bih dodavala, osim možda da bismo svi trebali neprestano da radimo na svojoj mentalnoj higijeni, kako bi nam bilo lakše da budemo ono što od nas etika traži, odnosno, da budemo dostojni advokatske profesije.
Pravda uvijek mora biti dostižna?
PB:Po Vašem iskustvu, šta mislite o ideji da pravda uvijek mora biti dostižna? Kako kao advokat reagujete kada se susretnete sa situacijama koje vam izgledaju nepravedno?
Odgovoriti na ovo pitanje je vrlo teško, a odgovor bi bio veoma kompleksan, jer je pravda standard koji se posmatra u svakom pojedinačnom slučaju.
Pravda bi trebalo da bude dostignuta u svakom takvom postupku, međutim to nije moguće, jer je pravo često nepravedno, ne nužno zbog njegove primene, već zbog ostalih okolnosti sa kojima se susreće onaj o čijim se pravima i obavezama odlučuje ili druga strana u postupku, ako je ima.
Prema tome, poimanje pravde je subjektivno. Mi advokati se sa nepravdom susrećemo gotovo svakodnevno, da nije tako, ne bismo ni izjavljivali pravne lekove.
Doprinos advokata obrazovanju javnosti
Marija je priznala da je naš mentalitet često prepreka za pravnu edukaciju građana. Ipak, smatra ona, advokati moraju biti neumorni u pružanju informacija javnosti, čak i kada naiđu na nerazumevanje. Sa razumijevanjem za takav otpor, podsjeća nas da je strpljenje važno u dijalogu o pravnim temama.
PB: Kako mislite da advokati mogu doprinositi obrazovanju javnosti o njihovim pravima i obavezama? Da li smatrate da bi advokati trebali biti više angažovani u širem društvenom kontekstu, čak i izvan sudnica?
Da budem iskrena – jako je teško edukovati ljude našeg mentaliteta, jer kod nas vlada ona boljka da svi sve najbolje znaju.
Pravo je životno, pa ljudi o pravnim temama često imaju mišljenje “iz života” koje nije baš tačno. Sa druge strane, često su isuviše ponosni da priznaju da su pogrešili.
Jako me iscrpljuju rasprave o pravnim pitanjima sa ljudima koji se pravom ne bave kao profesijom, a misle da se u njega razumeju, i njih izbegavam.
Naravno da mislim da advokati mogu i moraju aktivno doprinositi obrazovanju javnosti, ali javnost mora da bude otvorenija da to mišljenje čuje i poštuje.
Emocionalni teret advokatske profesije
Malo je profesija koje čovjeka svakodnevno stavljaju pred tuđe životne drame, neizvjesnosti i borbe. Od advokata se istovremeno očekuje smirenost, racionalnost i potpuna kontrola. U advokaturi, granica između ličnog i profesionalnog lako se zamagli – posebno kada vas klijenti doživljavaju kao posljednju nadu. Iza zatvorenih vrata kancelarije često se ne vidi emocionalna cijena koju nosi ovaj posao, niti napor koji je potreban da bi se sačuvala unutrašnja ravnoteža.
PB:Advokatski posao zna biti vrlo stresan. Kako se nosite s tim stresom i kako uspijevate održati unutrašnju ravnotežu, posebno kada radite na zahtjevnim i emocionalno teškim slučajevima?
Advokatura je najslobodnija pravnička delatnost, što znači da ste gospodar svog vremena, osim kada vam rokovi nalažu drugačije.
Otvoreno ću priznati da sam korisnik psihoterapije, i da je upražnjavam svaki put kada ne uspem sama da se mentalno iščistim od svega onoga što nije dobro.
Moji načini da se mentalno iščistim su putovanja, istraživanje svega i svačega, učenje stranih jezika, čitanje, odlazak u teretanu, i još nekolicina hobija.
Zahvaljujemo našoj sagovornici na iskrenim odgovorima i otvorenom dijeljenju svojih iskustava. Nadamo se da smo kroz ovaj razgovor pokazali da su advokati – osim stručnjaka pred sudom – prije svega ljudi. Sa svojim strahovima, nadama, željama i načinima da očuvaju unutrašnju ravnotežu. Njihova posvećenost pravdi istovremeno je i priča o ličnoj snazi, empatiji i neumornom ispreplitanju profesionalnog i privatnog života. Hvala vam što ste nam omogućili da sagledamo advokaturu iz ljudske perspektive. Na taj način, nadamo se, doprinosimo da kao društvo bolje razumijemo one koji svakodnevno štite naša prava.
Marija Milojković – Solo Traveler
I za kraj, ali jednako bitno, u vremenu kada se sloboda često mjeri brojem obaveza, priča Marije Milojković podsjeća nas da je moguće živjeti autentično i hrabro. Spava u hostelima, jede „s nogu“, putuje sama, ali nikad nije sama u svom doživljaju svijeta. Kroz njene riječi i kadrove vidimo gradove. Vidimo i emocije koje ih prate. Njena iskrenost razbija iluzije o “savršenom putovanju” i umjesto toga nudi stvarnu avanturu. Ta avantura je često puna uspona, padova i onih tihih trenutaka kada sami sebi postajemo najbolji saputnici. Ako tražite inspiraciju, iskrenost i dozu hrabrosti da i vi zakoračite izvan zone komfora – Mariju obavezno zapratite na TikToku i drugim mrežama. Njene avanture nisu samo putopisi – one su poziv da vjerujete da možete i sami.
I evo mali isečak iz emisije Moj izlog u sklopu @Akademac RTV, gde sam sa sagovornicom @Emilia Nutrition💊🥦 govorila na temu kreiranja ličnog brenda na drugačiji način. Možete ispratiti emisiju na yt kanalu Akademca, istu smo snimile u jednom cugu, jer je sve bilo perfektno.
Svako ima pravo da mu se sudi nepristrasno i po zakonu. Iako je Boginja slepa. Ova misao ne nosi samo simboličku težinu. Ona je temelj jednog od osnovnih pravnih instituta u krivičnom postupku: zahtjeva za izuzeće sudije. Pravo na nepristrasnog sudiju predstavlja stub pravičnog suđenja, a upravo kroz mehanizam izuzeća to pravo dobija svoju praktičnu dimenziju. U ovom gostujućem članku, Biljana Stojić detaljno obrađuje pravni okvir, postupak, izazove i sudsku praksu u vezi sa izuzećem sudije, oslanjajući se na važeće zakonske propise i probleme iz svakodnevne prakse. Tekst je neizostavno štivo za sve koji žele razumjeti kako pravo na pravično suđenje funkcioniše – u zakonu i u stvarnosti.
Zahtev za izuzeće sudije u krivičnim postupcima predviđen je u cilju zaštite prava i intresa učesnika u postupku. U Glavi III Zakonika o krivičnom postupku RS, sadržane su odredbe koje regulišu pravo na podnošenje zahteva, postupak i odluke.
Naime, Zakonik predviđa da izuzeće mogu zatražiti i stranke i branilac, dok su kao stranke u postupku odreženi tužilac i okrivljeni. Oštećeni, prema Zakoniku je lice čije je lično i/ili imovinsko pravo krivičnim delom povređeno ili ugroženo. On ne predstavlja stranku u postupku.
Dakle oštećeni nema mogućnost za ulaganje ovog zahteva, sve do eventualnog preuzimanja krivičnog gonjenja, iako bi možda imao saznanja koja mogu biti razlog za ovaj zahtev. Njemu preostaju drugi instrumenti, poput pritužbi ili krivičnih prijava.
Rokovi i postupanje sudije
Zakonik kaže da se zahtev može podneti bez obzira na fazu u kojoj se postupak nalazi.
Međutim, to mora biti odmah po saznanju postojanja razloga za izuzeće sudije ili sudije porotnika.
Sudija je dužan da odmah obustavi rad na predmetu čim sazna da je zahtev za njegovo izuzeće podnet, odnosno da preduzme samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja.
Nadležnost za odlučivanje o izuzeću
Za odlučivanje o podnetom zahtevu nadležan je predsednik suda.
Ako se traži izuzeće samo predsednika suda ili predsednika suda i sudije ili sudije-porotnika, odluku o izuzeću donosi predsednik neposredno višeg suda.
Ukoliko se traži izuzeće predsednika Vrhovnog suda, odluku o izuzeću donosi Opšta sednica.
Pravni lekovi i ponovljeni zahtevi
Ukoliko se zahtev za izuzeće odbije, može se pobijati posebnom žalbom o kojoj odlučuje Apelacioni sud.
Ako je takvo rešenje doneto posle podignute optužbe, može se pobijati samo žalbom na presudu. Protiv rešenja predsednika Vrhovnog kasacionog suda ili Opšte sednice kojim je zahtev za izuzeće odbijen žalba nije dozvoljena.
Ukoliko je zahtev za izuzeće podnet od otvaranja zasedanja takvo rešenje donosi veće u čijem sastavu može biti sudija čije izuzeće se traži.
Nakon odluke o zahtevu za izuzeće u jednoj pravnoj stvari, nema zakonskih smetnji da isti podnosilac u toku istog postupka posnese novi zahtev.
U ponovljenom zahtevu ne mogu se navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtevu za izuzeće koji je odbijen.
Mogućnost samoinicijativnog izuzeća sudije
Zakonik ne navodi izričito mogućnost da sam sudija podnese zahtev za sopstveno izuzeće u predmetu kojim je zadužen.
Međutim, u praksi je dozvoljen imajući u vidu čl. 90 Zakona o sudijama koji predviđa kao vrstu disciplinskog prekršaja propust sudije da traži izuzeće u predmetima u kojima postoji razlog za izuzeće odnosno isključenje predviđen samim zakonom.
Zloupotrebe i problemi u praksi
Ako je zahtev jednom odbačen kao neosnovan to ne sprečava stranku da ponovo podnese zahtev prema postupajućem sudiji, navodeći da je razlog za izuzeće sadržan upravo u preduzetoj radnji u postupku (npr: zakazivanje ročišta za određeni dan).
Ili da, naročito u sudovima u manjim mestima, navodi kao razlog za izuzeće isti razlog prema svim sudijama koji bi potencijalno postupali npr. po žalbi. Ili pak istovremeno prema sudiji, predsedniku suda, zameniku predsednika, predsedniku neposredno višeg suda, njegovom zameniku sve do sudija Vrhovnog suda.
Kada je osim zahteva za izuzeće podneta i krivična prijava protiv postupajućeg sudije, rad u predmetu blokiran je i potrebom da nadležno tužilaštvo izvrši uvid u spise predmeta i odluči o navodima iz krivične prijave.
Rešenja u sudskoj praksi
Sudska praksa rešenje vidi u primeni čl. 41. st. 4 u vezi čl. 39. st. 3. Zakonika, kada postupajući sudija takav zahtev može da odbaci kao neodozvoljen, ako je iste sadržine kao i zahtev po kome je odlučeno, dok odbačaj ne sprečava podnosioca da zatim podnese pritužbu na rad postupajućeg sudije, koju ponovo razmatra predsednik suda, po pravilima upravnog postupka.
Način podnošenja zahteva i posledice po postupak
Zakonik ne reguliše izričito način podnošenja ovog zaheva.
On može biti podnet kako na ročištu, kada se prekidaju sve sem hitnih radnji, što može negativno uticati na učesnike u postupku, naročito oštećene, dok može biti upućen i podneskom u bilo kojoj fazi postupka, što opet naročito utiče na trajanje postupka pred sudovima u kojima su sudije zadužene velikim brojem predmeta.
Mere zaštite ugleda učesnika u postupku
Zakonik u čl. 231. određuje da je organ postupka dužan da svoj ugled i ugled stranaka i drugih učesnika u postupku zaštiti od uvrede, pretnje i svakog drugog napada.
Sud ima mogućnost da novčanu kaznu do 100.000 dinara izrekne okrivljenom, braniocu, punomoćniku, zakonskom zastupniku, oštećenom, privatnom tužiocu ili oštećenom kao tužiocu koji u podnesku vređa taj organ ili učesnika u postupku. Na odluku o kažnjavanju dozvoljena је žalba o kojoj odlučuje veće.
Pitanja bez jednostavnih odgovora
Da li je svaki navodni razlog za izuzeće iskazan kroz podnesak uvreda?
Da li se svi navodni razlozi mogu objektivno dokazati?
Navedena pitanja nemaju jedan jedinstven odgovor.
Kao i skoro svako pravno pitanje. Sud je taj koji je dužan da poznaje zakon, da ceni okolnosti svakog pojedinačnog slučaja, sa naročitom pažnjom na pravo stranaka na nepristrasan i objektivan sud. Najčešći motiv za isticcanje zahteva za izuzeće je tzv. kupovina vremena, jer se svakim zahtevom predmet „šeta do sudske uprave“ ili pak nadlženog tužilaštva.
Stoga je potrebno redovno proveravati rok zastarelosti krivičnog gonjenja u svakom krivičnom postupku i odlučivati o istaknutim zahtevima objektovno u što kraćem roku.
Umesto zaključka
Tas na vagi slepe Boginje, kao i zvaki predlog iznesen tokom postupka, treba da ceni da li je upotrebljen u cilju ili suprotno svrsi radi koje je ustanovljen. Preciznošću sa više decimala, kada je moguće.
O autoru
Biljana M. Stojić je pravnica sa bogatim iskustvom u pravosuđu i upravnom pravu. Trenutno obavlja dužnost saradnika sudije u Osnovnom sudu u Valjevu, a ranije je radila i u Osnovnom sudu u Mionici i industrijskom sektoru kao samostalni pravnik.
Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Kragujevcu, a trenutno pohađa doktorske studije prava na Univerzitetu Union u Beogradu. Položila je pravosudni ispit i ispit za osnovne sudove, a usavršavala se kroz brojne stručne obuke, seminare i međunarodne konferencije.
Njeni radovi obuhvataju teme iz oblasti saobraćajnog prava, radnog prava i zaštite ranjivih društvenih grupa.
Stavovi izneseni u tekstu predstavljaju isključivo stavove autora.
U savremenom društvu gdje sudski procesi često traju godinama i iziskuju značajne troškove, sve se više govori o alternativnim načinima rješavanja sporova. Medijacija se nameće kao efikasan, brz i ekonomski isplativ postupak koji može pomoći u različitim vrstama konflikata. Medijator Kenan Čolić odgovara na naša pitanja.
Kako funkcioniše medijacija, koje su njene prednosti u odnosu na sudski postupak i kada je najbolje rješenje za strane u sporu, razgovaramo s Kenanom Čolićem, pravnikom i registrovanim medijatorom Udruženja medijatora u BiH.
PB: Gospodine Čolić, najiskrenije Vam zahvaljujemo na vremenu koje ste izdvojili da odgovorite na pitanja na koja će odgovori sigurno biti od značaja i koristi našim čitaocima.
Pozdrav vašim čitateljima i dopustite mi da se predstavim.
Moje ime je Kenan Čolić, živim i radim u Sarajevu i zadovoljstvo mi je sa Vama razgovarati na temu medijacije kao alternativnog načina rješavanja pravnih sporova.
Nakon godina interesovanja za medijaciju kroz studij na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, obuku za medijatora, kao i polaganje pristupnog intervjua, te učlanjenje u Udruženje medijatora, obavio sam protekle godine.
Na prošlogodišnjoj obuci imao sam priliku da steknem znanje od iskusnog trenera u ovoj oblasti, upoznati mlade i talentovane ljude koji su vrhunski profesionalci u svojim poslovnim oblastima, a na pristupnom intervjuu polagao sam pred komisijom u kojoj su bili ugledni članovi, predsjednica Udruženja dipl. pravnica Orleanka Nikodinović, te ugledni sarajevski medijator i advokat gosp. Džemaludin Mutapčić.
PB:Šta je zapravo medijacija i po čemu se razlikuje od sudskog postupka?
Medijacija je alternativni načina rješavanja pravnih sporova (ARS), u kojima treća neutralna strana medijator, vodi suprotstavljene strane kroz postupak medijacije u svrhu postizanja obostrano prihvatljivog rješenja.
Osnovni principi postupka su dobrovoljnost, povjerljivost, jednakost strana i neutralnost medijatora prema ishodu spora, a iste ću u nastavku detaljnije obrazložiti.
Ono što je jedna od osnovnih karakteristika, jeste da je ovaj postupak dostupan licima koji se nalaze u privrednim sporovima, ali i u porodičnim sporovima, kao i u drugim oblastima za koje je medijacija pogodna – poput sporova proizašlih prilikom nasljeđivanja imovine.
Želim naglasiti da je institut medijacije značajno zastupljen u zapadnim državama poput SAD, Kanade, Francuske i Italije. Dakle, Bosna i Hercegovina, kao država koja je u procesu pristupanja europskim integracijama, dužna je da postupak medijacije konačno postavi na mjesto koje mu i pripada- medijacija kao sastavni dio rješavanja sporova u oblasti građanskog i porodičnog prava.
Udruženje medijatora u Bosni i Hercegovini osnovano je 2002. godine, uz podršku prije svega Ambasade Kanade, ali i ostalih nevladinih organizacija, nakon čega je uslijedilo usvajanje Zakona o medijaciji, Zakona o prenosu poslova medijacije na udruženje medijatora, kao i ostalih podzakonskih akata koji regulišu ovu oblast.
PB:Koji su osnovni principi medijacije i ko može koristiti ovaj postupak?
Postupak medijacije dostupan je svim pravnim ili fizičkim licima koje se nalaze u građanskom ili porodičnom sporu, a sam postupak medijacije može se pokrenuti odmah nakon nastanka spora, prije pokretanja sudskog postupka, kao i u toku pokretanja sudskog postupka ali prije zaključenja glavne rasprave.
Postoje 4 osnovna principa medijacije, a to su: dobrovoljnost stranaka, povjerljivost, jednakost i neutralnost.
Dakle, shodno navedenim principima, strane u postupku medijacije dobrovoljno pokreću i prekidaju postupak medijacije, biraju medijatora i donose odluke. Sve što je izneseno u postupku medijacije je strogo povjerljivo, te se iznesene informacije, u slučaju neuspjele medijacije, ne mogu koristiti u eventualnom sudskom sporu.
Jednakost podrazumijeva odnos medijatora u odnosu na strane u sporu, a neutralnost znači da je medijator nepristrasan i neutralan prema samom ishodu i potencijalnom dogovoru između stranaka.
PB:Da li je medijacija pogodna za sve vrste sporova? U kojim situacijama se najčešće koristi?
Medijacija je naročito preporučljiva u privrednim sporovima iz razloga što strane u sporu traže efikasno rješenje kao i sigurnu i brzu naplatu svojih potraživanja. Kao bitnu prednost uspješno riješenih postupaka medijacije u privrednim sporovima istakao bih očuvanje poslovne reputacije suprotstavljenih strana i očuvanje dalje mogućnosti poslovanja sa partnerom u sporu ali i drugim partnerima u okviru konkretnog poslovnog okruženja.
Također, medijacija u porodičnim sporovima pokazala se kao izuzetno efikasna. Naime, kao osnovni problem u porodičnim sporovima naveo bih narušene međuljudske odnose, koji onemogućuju rješavanje imovinskih segmenata porodičnih sporova.
U navedenim situacijama, do izražaja dolaze vještine medijatora koji stranke vodi kroz postupak i navodi na rješenje spora na mnogo jednostavniji i brži način nasuprot klasičnih sudskih postupaka.
PB:Kada medijacija nije moguća ili nije preporučljiva?
Uz sve svoje prednosti i benefite, medijacija, kao i svaki pravni institut koji podrazumijeva rješavanje sporova među ljudima, nije savršena.
Naime, ista nije preporučljiva kod težih krivičih dijela, poput porodičnog nasilja gdje je potrebno da druge institucije djeluju u svrhu zaštite žrtve i prevencije budućih slučajeva te vrste.
PB:Ko pokreće postupak medijacije i kako izgleda formalni početak ovog procesa?
Kao što sam napomenuo na početku našeg razgovora, postupak medijacije je potpuno dobrovoljan, te se isti pokreće podnošenjem Zahtjeva za pokretanje postupka Udruženju medijatora u BiH lično ili putem pošte.
Svaka strana u sporu Zahtjev može podnijeti pojedinačno, a svakako se preporučuje zajedničko podnošenje zahtjeva, što je ekonomičnije za stranke te istovremeno pokazuje obostranu spremnost pristupanju postupku.
Nakon što je Udruženje zaprimilo Zahtjev za pokretanje postupka, za šta se mora osigurati saglasnost obje strane, Udruženje zainteresovanim stranama dostavlja Ugovor o medijaciji, listu medijatora radi izbora istog u postupku medijacije te uputstvo za uplatu akontacije troškova samog postupka. Nakon navedenih koraka, dalji postupak provodi se u saradnji sa postupajućim medijatorom.
Ukoliko je medijacija završena dogovorom obje strane, medijator sačinjava Sporazum o ishodu medijacije kojeg potpisuju obje strane kao i postupajući medijator a isti se ovjerava pečatom medijatora.
Ono što je najbitnije za napomenuti je da sklopljeni sporazum, u skladu sa Zakonom o postupku medijacije, ima snagu izvršne isprave, što znači da isti, kada je sprovođenje sporazuma u pitanju, ima snagu sudske odluke, notarske isprave ili drugih izvršnih isprava koje su propisane Zakonom o izvršnom postupku.
Medijacija je moguća čak i ukoliko je sudski postupak već započeo. Naime, u navedenom slučaju, stranke će obavijestiti nadležni sud da svoj spor žele da riješe medijacijom, te dostavljaju Ugovor o medijaciji, a sud ročišta odgađa na propisani period.
PB: Koliko prosječno traje jedan postupak medijacije?
S obzirom na karakter postupka medijacije, svaka od strana može isti prekinuti u bilo kojem trenutku. Isto može učiniti i medijator koji vodi postupak, ukoliko je ocijenio da sam postupak nije svrsishodan, ili ukoliko se u postupku pojave razlozi koji bi mogli utjecati na njegovu pristrasnost.
Što se tiče samog trajanja postupka, jedan medijacijski sastanak može trajati najviše tri sata, a postupci su relativno kratki jer su isti dobrovoljni a obje strane zainteresovane su za mirno rješenje i dogovor, dok medijator sa svojim iskustvom i vještinama posredovanja strane u sporu efikasno vodi ka dogovoru i zaključenju spora.
PB: Kako izgleda uloga medijatora i kako stranke biraju medijatora?
Vjerujem da je svako od nas ima priliku da svjedoči sukobu između dvije ili više osoba koji je nerijetko uzrokovan personalnim netrepeljivostima, nerazumijevanjem kao i mogućim pokušajem osvete jedne strane prema drugoj kroz dugotrajne sudske postupke.
Uloga medijatora je da svojim stečenim znanjem i vještinama iz oblasti medijacije, podstiče komunikaciju između stranaka, utvrđivanje zajedničkog interesa te navodi na iznošenje mogućih opcija za razrješenje spora. Medijator svojim vještinama, znanjem i iskustvom navodi stranke ka obostrano prihvatljivom rješenju koje će ishodovati sporazumom između stranaka.
Pored toga, medijator je neutralna strana koja svojom pozicijom i svojevrsnim autoritetom utiče na spremnost stranaka za konačni dogovor i okončanje spora.
Što se tiče izbora medijatora, stranke u sporu imaju pravo da zajedno izaberu medijatora, bilo da imaju ličnu preferenciju u vezi izbora, ili će medijatora izabrati sa liste medijatora koju im dostavlja Udruženje nakon što su podnijeli Zahtjev za pokretanje postupka medijacije. Također, stranke mogu pravo izbora medijatora prenijeti na Udruženje.
PB: Da li medijator mora biti pravnik ili može dolaziti iz drugih profesija?
Uslovi da bi zainteresovano lice postalo medijator jeste da posjeduje višu stručnu spremu, da prođe obuku koju provodi Udruženje medijatora u BiH, položi pristupni ispit te da se upiše u Registar medijatora.
Lično sam mišljenja da je navedeno samo početak, te da je znanje iz raznih oblasti koje mogu biti predmet medijacije bitno za razumijevanje i bolje vođenje postupka, a poželjno je da osoba koja se želi baviti medijacijom ima sklonost ka filantropiji, jer uloga medijatora je, pojednostavljeno, posredovanje u rješavanju konflikta između ljudi.
Također, potrebno je konstantno učenje koje se odnosi na posredovanje, pohađanje seminara i sticanje iskustva kroz postupke medijacije. Na kraju, smatram da medijatori određene struke, poput prava ili psihologije, imaju veći potencijal za vođenje postupaka medijacije i profesionalne izgradnje na ovom polju.
PB: Kakvi su troškovi medijacije i ko ih snosi? Da li postoje besplatni ili subvencionisani postupci?
Troškove medijacije podjednako snose obje strane koje se nalaze u sporu. Visina naknade za provedeni postupak uslovljen je visinom spora između stranaka kao i broja sati koje su iste provele u postupku medijacije. Kao primjer možemo uzeti sporove do 50.000 KM u kojima jedan sat medijacije iznosi 150 KM + PDV. Ako uzmemo u obzir da su učesnici postupka medijacije naklonjeni ka dogovoru, te uz medijatora koji je stručan, možemo zaključiti da medijacija znatno povoljnija za obje strane nasuprot sudskim procesima, plaćanjima advokata i ostalih troškova.
Zakon o postupku medijacije predvidio je jednu vrstu pogodnosti u komunalnim sporovima u kojima je pojedinačna vrijednost spora do 3.000 KM na način da tri korisnika iste usluge tretira kao jednog, što dodatno snižava troškova postupka medijacije, a navedeni princip ima znatniju primjenu u entitetu Republika Srpska gdje je ovaj postupak dao značajne rezultate kako za fizička lica tako i za pružaoce komunalnih usluga.
PB:Kako se sporazum postignut u medijaciji može sprovesti u praksi? Da li je obavezujući i šta ako jedna strana ne poštuje dogovor?
Nakon uspješno provedenog postupka medijacije, ukoliko su stranke postigle dogovor, iste potpisuju sporazum o ishodu medijacije.
Sam sporazum, u skladu sa dogovorom stranaka, sačinjava postupajući medijator, nakon čega se isti potpisuje od strane stranaka, medijatora, te se na isti stavlja pečat postupajućeg medijatora.
Kako sam ranije naglasio u toku ovog intervjua, najvažnija osobina postupka medijacije je da zaključeni sporazum o ishodu medijacije, u skladu sa Zakonom o postupku medijacije i Zakonom o izvršnom postupku, ima pravnu snagu izvršne isprave.
Dakle, zaključeni sporazum ima istu pravnu snagu kao i ostali pravni akti koji imaju izvršnu snagu u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, poput sudske presude, notarske isprave i ostalih izvršnih isprava.
Također, sama činjenica da su se stranke odlučile za mirno rješenje spora, da su učestvovale u postupku i dobrovoljno zaključile sporazum sa drugom stranom, upućuje na spremnost strana na poštovanje dogovora, a slučajevi u kojima jedna od strana nije bila voljna da sprovede potpisani sporazum u praksi su izuzetno rijetki.
PB:Može li se spor koji je bio u medijaciji kasnije voditi pred sudom?
Naravno. Ukoliko strane u postupku ne dođu do dobrovoljnog i zajedničkog sporazuma koji se odnosi na njihov spor, isti se pokreće na sudu, ili se sudski proces nastavlja ukoliko je isti bio prekinut zbog započinjanja postupka medijacije.
PB:Kako medijacija stoji u poređenju sa sudskim postupkom u pogledu efikasnosti i troškova?
Postupak medijacije je neuporedivo povoljniji sa finansijskog aspekta za obje strane, a istovremeno je, u pravilu, i mnogo brži. Strane dobrovoljno sklapaju sporazum koji svima odgovara, korektni međuljudski odnosi su održani, a s obzirom na izvršnost zaključenog sporazuma, te činjenice da nema pobjednika i poraženog u sporu, strane bez zadržavanja ispunjavaju sve obaveze koje su preuzeli sporazumom.
PB:Koliko je medijacija zastupljena u našem pravnom sistemu i kakva su Vaša iskustva s njom?
Potencijal medijacije kao alternativnog načina rješavanja sporova, uz sve dokazane benefite poput uštede na sudskim troškovima i ubrzanja rješavanja sudskih sporova, nije u potpunosti iskorišten u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.
Manje je poznata činjenica da je medijacija vrlo prisutna u pravnom sistemu Evropske Unije, a neke države, poput Italije, snažno podstiču korištenje medijacije preporučujući istu prilikom svakog oblika privrednog spora.
U svakom slučaju, Bosna i Hercegovina jeste kandidat za članstvo u EU, te će u budućnosti medijacija morati imati širu primjenu u našem pravnom sistemu, a sve u skladu sa pravnim aktima Evropske Unije koji regulišu ovu oblast.
PB:Zaključno, šta biste poručili ljudima koji razmišljaju o tome da se umjesto sudskog postupka odluče za medijaciju?
Smatram da ne postoji jeftiniji, efikasniji, brži i jednostavniji način za okončanje pravnih sporova od postupka medijacije. Uz sve to, međuljudski odnosi ostaju očuvani a dobrovoljnost učestvovanja obje strane, kao i izvršni karakter sklopljenog Sporazuma o ishodu medijacije, garant su ispunjenja obaveze sa obje strane. Medijacija je zastupljena u razvijenim demokratijama kojima Bosna i Hercegovina, ipak, teži te smatram da ista treba i mora biti više zastupljena u našem pravnom sistemu.
Naravno, u slučaju neuspješne medijacije, sudski postupak se uvijek može pokrenuti, odnosno nastaviti ako je isti već započet. Međutim, poznavajući nedostatke, dugotrajnost i značajne troškove klasičnih sudskih postupaka, u kojima je, istina, jedna strana pobjednik, ali isto tako i druga strana neminovno gubitnik, nameće se zaključak da medijacija, kao alternativni način rješavanja sporova, itekako ima prostora za širu primjenu u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.
PB: Poštovani gosp. Čolić, zahvaljujemo Vam na iscrpnim odgovorima i jasno predstavljenom institutu medijacije. Sigurni smo da će ove informacije biti od koristi našim čitaocima, a onima koji imaju dodatna pitanja ili su u situaciji da im je potreban savjet ili angažman medijatora, savjetujemo da klikom na sliku ispod kontaktiraju gosp. Čolića, te pokušaju naći što jednostavniji način za rješavanje svog problema.
Kenan Čolić
Za dodatne informacije ili direktan kontakt s medijatorom gospodinom Čolićem, možete posjetiti njegov službeni LinkedIn profil klikom na LINK.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
