Uslovna osuda (uvjetna osuda) predstavlja jednu od najčešće primjenjivanih krivičnopravnih sankcija u praksi sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Njena suština nije u kažnjavanju kroz neposredno lišenje slobode, već u davanju šanse počiniocu da, uz jasno upozorenje i prijetnju kaznom, pokaže da ubuduće neće činiti krivična djela.
Sadržaj članka:
- Dva ključna elementa svake uslovne osude
- Za koja krivična djela se može izreći uslovna osuda
- Šta sud cijeni prilikom odlučivanja
- Dodatne obaveze u okviru uslovne osude
- Kada su utvrđene i zatvorska i novčana kazna
- Podržite Pravni blog
Kod uslovne osude sud najprije utvrđuje kaznu, ali istovremeno odlučuje da se ta kazna neće izvršiti, pod uslovom da osuđeni u određenom vremenskom periodu ne počini novo krivično djelo. Upravo zbog tog elementa „prijetnje“, uslovna osuda se u teoriji i praksi smatra ozbiljnom sankcijom, a ne pukom opomenom.
Dva ključna elementa svake uslovne osude
Bez obzira na vrstu krivičnog djela ili okolnosti konkretnog slučaja, svaka uslovna osuda mora sadržavati dva neizostavna elementa.
Prvi element je utvrđena kazna. Sud u presudi jasno navodi kaznu koju bi izvršio da nije izrečena uslovna osuda. To može biti kazna zatvora ili novčana kazna. Ta kazna nije simbolična niti apstraktna, ona je konkretno odmjerena i predstavlja realnu prijetnju koja će se aktivirati ukoliko osuđeni prekrši uslove presude.
Drugi element je rok provjeravanja. To je vremenski period tokom kojeg se prati ponašanje osuđenog. Zakon propisuje da ovaj rok ne može biti kraći od jedne niti duži od pet godina. Rok počinje teći od dana kada presuda postane pravosnažna, a ne od dana izricanja presude. U tom periodu se od osuđenog očekuje zakonito ponašanje i poštivanje svih eventualno nametnutih obaveza.
Za koja krivična djela se može izreći uslovna osuda
Krivični zakon FBiH postavlja jasne granice u pogledu toga kada sud uopće može razmatrati izricanje uslovne osude. Ona nije dozvoljena za sva krivična djela, niti zavisi isključivo od dobre volje suda.
Uslovna osuda se može izreći samo ako je počiniocu utvrđena kazna zatvora do dvije godine ili novčana kazna. Time zakon već na normativnom nivou ograničava njenu primjenu na lakša krivična djela i situacije u kojima zatvor nije nužan.
Istovremeno, zakon izričito isključuje mogućnost uslovne osude za krivična djela kod kojih se ni primjenom instituta ublažavanja kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od jedne godine. U takvim slučajevima sud nema diskreciono pravo da posegne za uslovnom osudom, bez obzira na ličnost učinitelja ili druge olakšavajuće okolnosti.
Šta sud cijeni prilikom odlučivanja
Iako zakon postavlja formalne granice, sama odluka o izricanju uslovne osude uvijek je rezultat individualne procjene konkretnog slučaja. Sud ne gleda samo vrstu i težinu djela, već i osobu koja je djelo počinila.
Posebno se cijeni ličnost učinitelja, uključujući pobude iz kojih je djelo učinjeno, porodične prilike, zaposlenost, socijalno okruženje i opće životne okolnosti. Cilj ove procjene je da se utvrdi da li postoji realna osnova za očekivanje da osuđeni ubuduće neće činiti krivična djela.
Raniji život i eventualna ranija osuđivanost imaju značajnu ulogu. Ranija osuda ne isključuje automatski mogućnost uslovne osude, ali u praksi sudovi u takvim slučajevima postupaju znatno opreznije, naročito ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima.
Sud cijeni i ponašanje nakon izvršenja krivičnog djela. Izraženo kajanje, priznanje djela, saradnja sa organima gonjenja ili pokušaj da se otklone štetne posljedice mogu imati odlučujući uticaj na odluku.
Na kraju, sud razmatra stepen krivice i konkretne okolnosti izvršenja djela, uključujući način izvršenja, odnos prema oštećenom i intenzitet povrede ili ugrožavanja zaštićenog dobra.
Dodatne obaveze u okviru uslovne osude
Uslovna osuda ne mora se svesti isključivo na obavezu da se ne počini novo krivično djelo. Krivični zakon FBiH daje sudu mogućnost da, radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja, nametne i dodatne obaveze.
Sud može obavezati osuđenog na povrat imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, kao i na naknadu štete pričinjene oštećenom. Ove obaveze imaju i reparativnu funkciju, jer su usmjerene na saniranje posljedica krivičnog djela.
U određenim vrstama krivičnih djela sud može nametnuti i specifične obaveze. Primjer za to je krivično djelo izbjegavanja izdržavanja, gdje se uslovna osuda često veže za isplatu zaostalih obaveza i uredno plaćanje budućih iznosa izdržavanja.
Važno je naglasiti da ove dodatne obaveze nisu obavezni element svake uslovne osude. Njihovo izricanje zavisi isključivo od procjene suda da su potrebne radi ostvarivanja svrhe sankcije.
Kada su utvrđene i zatvorska i novčana kazna
U praksi se često javlja situacija da sud u presudi utvrdi i kaznu zatvora i novčanu kaznu. Zakon u tom slučaju ostavlja mogućnost da se uslovna osuda izrekne za obje kazne, ali i da se ona odnosi samo na kaznu zatvora.
Ako se uslovna osuda odnosi na novčanu kaznu, sud je dužan da posebno cijeni imovno stanje osuđenog, visinu prihoda, redovna primanja i porodične obaveze. Time se osigurava da izrečena sankcija bude srazmjerna i ostvariva, a ne formalna.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.