Na prvi pogled, svijet bez zakona može djelovati kao potpuna sloboda. Svijet postaje prostor u kojem niko nikoga ne ograničava, gdje ne postoje pravila i svako djeluje po vlastitoj volji. Međutim, to je samo iluzija. Takva ideja neodrživa je i nemoguća. Zakoni predstavljaju osnovni okvir koji omogućava funkcionisanje društva. Bez njih, red, sigurnost i pravda brzo bi nestali, a društvo bi klizilo u haos i nesklad. U ovom članku ćemo razmotriti kakav bi svijet bio bez zakona, zašto su oni neophodni i šta bi se dogodilo ako bi odjednom nestali.
Imajući u vidu koliko često ih pominjemo, pogotovo kako nismo zadovoljni njihovim provođenjem, zakoni su nešto što često uzimamo zdravo za gotovo. Znamo da postoje, ali su apstraktni. Međutim, njihova uloga u zaštiti naših prava, imovine, sigurnosti i sloboda ne može se dovoljno naglasiti. To nisu “samo propisi koje nam nameće država”, već garanti da će naši odnosi biti pravedni i predvidivi.
Sadržaj članka:
- Svijet bez zakona, utopija ili noćna mora?
- Pravo i moral
- Pravo kao živi sistem
- Šta građanin može i treba učiniti
- Podržite Pravni blog
Svijet bez zakona, utopija ili noćna mora?
Naše društvo počiva na složenom sistemu pravila i propisa koji regulišu gotovo svaki aspekt života. Kada bismo zakone uklonili, nestao bi i sistem sankcija i zaštite. To bi značilo da bi svako mogao činiti šta želi, pa i najgore stvari bez bojazni od posljedica.
Prvo što bi uslijedilo jeste opšta nesigurnost. Ljudi bi prestali vjerovati jedni drugima jer ne bi bilo mehanizma za rješavanje sporova ili kažnjavanje nasilnika. Slabiji bi bili prepušteni volji jačih, što bi dovelo do učestalih sukoba i nasilja.
Historijski primjeri pokazuju da je prije uspostavljanja pravnih sistema ljudsko društvo bilo izloženo stalnim sukobima i haosu. Bez zakona, povjerenje među ljudima brzo se gubi, a sa njim i stabilnost zajednica.
Pored toga, nestaju i osnovni uslovi za razvoj ekonomije. Poslovni odnosi bi postali nepredvidivi jer ne bi bilo stabilnih pravnih okvira za ugovore i obaveze. Investitori i poduzetnici ne bi imali sigurnost da će njihovi poslovi biti zaštićeni, što bi dovelo do povlačenja kapitala i stagnacije ekonomskog rasta.
Također, ne bi bilo zaštite ugroženih grupa, djece, žena, manjina. Pravo je nastalo da štiti one koji su slabiji i ranjiviji, a bez njega oni ostaju nezaštićeni i izloženi opasnostima.
Pravo nije samo skup hladnih, apstraktnih propisa. Ono je organizovani sistem pravila i mehanizama koji društvu omogućavaju predvidivost, zaštitu prava i rješavanje sporova bez povratka na silu i primitivne načine rješavanja sporova.
Kroz zakone definišemo kako ćemo zajedno živjeti, kako štitimo život i imovinu, kako regulišemo odnos pojedinca i zajednice, kako sankcionišemo povrede i kako obnavljamo povjerenje kada moral zakaže. Vladavina prava određuje ko ima vlast i koje su mu ovlasti, koje su granice tih ovlasti i koje su posljedice njihovog prekoračenja.
Pravo i moral
Razlika između prava i morala leži u načinu na koji se norme stvaraju, provode i održavaju. Moralne norme su najčešće proizvod zajednice. One nastaju iz običaja, vjerskih učenja, porodičnih pravila ili društvenih očekivanja. One funkcionišu kroz unutrašnju prihvaćenost i mehanizme društvene kontrole. Blamaža, osuda, isključivanje iz društva ili, pohvala i nagrade.
Zbog toga moral može veoma efikasno regulisati ponašanje u malim, homogenim grupama u kojima većina dijeli iste vrijednosti i postoji međusobno povjerenje. U takvoj sredini ljudi riijetko čekaju formalni sudski postupak. Sumnja na nepoštenje ili nasilje rješavaju se kroz razgovor, arbitražu starješina ili jednostavno kroz prestanak saradnje s onim koji prekrši norme.
Međutim, kada zajednica postane veća i heterogenija, naprimjer grad, država, društvo s različitim religijama, kulturama i ekonomskim interesima, oslanjanje samo na moral postane nedovoljno. Moralne norme često nisu svima prihvatljive. Ono što jedna grupa smatra moralnim, druga može smatrati neprihvatljivim.
U takvim okolnostima neophodan je neutralan mehanizam koji će ponuditi pravila igre prihvatljiva ili bar primjenjiva na sve. Tu pravo dolazi do izražaja. Ono ne zavisi od jedinstvene vrijednosne osnove već postavlja formalne procedure za rješavanje sukoba, normative ponašanja i sankcije koje se primjenjuju dosljedno, bez obzira šta određena grupa smatra prihvatljivim i pravednim.
Potreba za sistemskim rješenjima
Pravo daje predvidivost. Dok moral često zahtijeva procjenu i tumačenje u konkretnim situacijama, zakon nastoji jasno definisati šta je dopušteno, šta je zabranjeno i koje su posljedice.
U praksi to znači da trgovac može sa sigurnošću sklapati ugovor jer zna da postoje mehanizmi kojima, u slučaju spora, može tražiti izvršenje obaveza. Isto tako, žrtva nasilja može očekivati da institucije postupaju prema unaprijed definisanim pravilima i standardima dokazivanja, umjesto da zavisi od raspoloženja ili moralne percepcije onih oko sebe.
Još jedna suštinska razlika je u zaštiti manjina. Moral većine lako može postati sredstvo pritiska na manjinske grupe. Tradicija ili većinska vjera mogu opravdavati isključivanje, diskriminaciju ili nasilje prema onima koji su drugačiji. Pravo, formalnim garancijama i antidiskriminacijskim pravilima, nastoji spriječiti takve zloupotrebe, ne zato što sudovi sami imaju moralnu superiornost, nego zato što pravni okvir, pravilima i procedurama, daje instrumente za zaštitu temeljnih sloboda i prava i onih koji nemaju većinu. Drugim riječima, pravo nameće granice koje čuvaju pluralizam i poštuju ljudsko dostojanstvo čak i onda kada lokalne moralne vrijednosti to ne čine.
Ipak, odnos prava i morala nije jednostavno suprotan. Pravo i moral se prepliću. Mnogi zakoni nastaju kao formalizacija moralnih normi društva. Zabrana ubistva, zaštita djece, zabrana zloupotrebe položaja odražavaju duboko ukorijenjene moralne stavove.
Pravo kao živi sistem
Pravni poredak nije statičan. U skladu sa razvojem društvenih odnosa i samoga društva, zahtijeva tumačenje, primjenu i stalno prilagođavanje. Samo postojanje propisa nije garancija njihove efikasnosti.
Način na koji se zakoni sprovode i tumače presudan je za učinak prava. Institucionalne slabosti, političke krize ili sporna tumačenja mogu narušiti povjerenje u pravni poredak i učiniti ga manje efikasnim, pa je konstantan rad na jačanju institucija i pravne kulture neophodan.
Šta građanin može i treba učiniti
Građanin treba poznavati dostupne pravne mehanizme i znati ih koristiti. Podnošenje tužbi, krivičnih prijava, zahtjeva za zaštitu prava pred nadležnim sudovima, pa i eventualno obraćanje međunarodnim tijelima kada su iscrpljeni domaći lijekovi.
Pravna pismenost, aktivno građanstvo i zahtijevanje odgovornosti od organa vlasti ključni su za funkcionisanje pravne države. Reforme pravosuđa, uprave, borba protiv korupcije i jačanje nezavisnosti sudstva nisu apstraktni ciljevi već praktične mjere koje štite svakodnevne slobode.
Pravo nije suparnik slobodi, ono je sredstvo da sloboda bude održiva. Bez zakona, kratkoročna „sloboda“ brzo prerasta u nasilje, pljačku i nepravdu. Zakoni štite pojedinca od proizvoljnosti drugih i istovremeno ograničavaju državu i moćnike da ne zloupotrebljavaju svoju moć.
Ako želimo društvo u kojem običan građanin može planirati život, raditi, investirati i očekivati pravedan tretman, ulaganje u pravni poredak i kulturu poštivanja prava nije luksuz već nužnost.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.