Sudska odluka kojom je potvrđena prvostepena presuda protiv optuženog iz Lukavca, kojom mu je izrečena kazna zatvora od 20 godina za ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, ponovo je ušla u fokus javnosti jer govorimo o krivičnom postupku bez pronađenog tijela žrtve. Popularna izreka „no body, no crime“ često se koristi u medijima i u narodu kao da je pravilo. U prevodu, ako nema leša, nema ni krivičnog djela. To je mit. U stvarnosti to znači da odsustvo tijela značajno otežava dokazivanje smrti i krivičnog djela, ali ne isključuje ga automatski.
Krajem jula 2023. u naselju Tumare kod Lukavca, oštećena je devetdesetogodišnja J. Đ., a optuženi je navodno ušao u kuću, zadao povrede koje su dovele do krvarenja i smrti, pa je tijelo zatim premješteno i sakriveno. Tijelo do danas nije pronađeno.
Ove bitne okolnosti su javno objavljene u medijskim izvještajima.
Pravno pitanje koje se postavlja jeste: može li se neko osuditi za ubistvo ako nije pronađeno tijelo?
Odgovor u teoriji je jasan, može, ali samo pod veoma strogim uslovima. Krivično procesno pravo FBiH priznaje slobodnu ocjenu dokaza sudova. Sud nije vezan za jedan dokazni element, ali postupak ne smije rezultirati osudom ako ostane razumna sumnja.
Drugim riječima, odsustvo tijela nije pravna prepreka samo po sebi, ali povećava teret za tužilaštvo da izgradi koherentan, zatvoren lanac indicija.
Tok predmeta
Šta se u praksi desilo u ovom predmetu? Iz saopćenja i medijskih izvještaja jasno je da su istragu vodili Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona i policijski organi, uz angažman forenzičkih timova Federalne uprave policije i Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenja Ministarstva sigurnosti BiH.
Prema dostupnim izvorima, pred sudom je izveden „čvrst i međusobno povezan lanac dokaza“: materijalni tragovi, forenzički nalazi i svjedočenja koja su, po ocjeni suda, isključila razumnu sumnju u pogledu da li je do smrti došlo i ko je za to odgovoran. To je srž razloga zašto je sud mogao potvrditi prvostepenu odluku uprkos nepostojanju leša.
Međutim, određena pitanja treba postaviti: koji su konkretniji forenzički nalazi povezali optuženog sa smrću? Postoje li alternativni načini na koje bi se događaj mogao tumačiti? Jesu li izvedeni nalazi temeljeni na zakonito prikupljenim dokazima, i jesu li svi vještački nalazi imali dovoljno metodološko utemeljenje?
Sudske osuđujuće presude bez tijela obično počivaju na kombinaciji DNK tragova, tragova krvi, digitalnih tragova (lokacija mobitela, snimci), vještačenja koja isključuju nesretne okolnosti i slučajnost i svjedočenja koja međusobno nisu u nesaglasnosti. Izvještaji o ovom predmetu ukazuju na upravo takvu kombinaciju, ali dok nam obrazloženje presude ne bude dostupno, neke pojedinosti moraju sačekati na analizu.
Značaj presude u slučaju kada nema tijela
Pravni i društveni učinak ove presude je dvostruk.
S jedne strane, predstavlja snažnu poruku da savremena forenzika i pažljivo prikupljeni indirektni dokazi mogu nadomjestiti odsustvo direktnog fizičkog dokaza, što olakšava procesuiranje teških djela čiji tragovi mogu biti uklonjeni.
S druge strane, takve presude povećavaju odgovornost sudova i tužilaštava da u obrazloženju transparentno pokažu kako su isključene sve razumne alternative i kako je dostignut visok stepen uvjerenja suda.
Za pravnike i praktičare ovo je podsjetnik na važnost suštine nad formom. Tražiti tijelo nije šablon za uspjeh istrage, ali bez pouzdanih indicija istraga je osuđena na neuspjeh.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Pravo poznaje različite načine izražavanja volje. Najčešće se volja manifestuje usmeno ili pisanim putem, ali u mnogim situacijama ona se može iskazati i ponašanjem. Takvo ponašanje naziva se konkludentno ponašanje i ima izuzetno važnu ulogu u pravnoj praksi. Sudovi ga često cijene prilikom odlučivanja, jer upravo iz postupaka stranaka izvlače zaključke o njihovim namjerama i obavezama.
Razumijevanje konkludentnog ponašanja je značajno ne samo za pravnike, nego i za svakog pojedinca koji u svakodnevnom životu sklapa različite odnose i preuzima obaveze, čak i onda kada toga nije potpuno svjestan.
Sadržaj članka:
Definicija konkludentnog ponašanja
Kako sudovi prepoznaju konkludentno ponašanje
Primjeri iz svakodnevnog života
Značaj konkludentnog ponašanja u pravu
Praktične posljedice
Razlika između šutnje i konkludentnog ponašanja
Podržite Pravni blog
Definicija konkludentnog ponašanja
Konkludentno ponašanje predstavlja postupke jedne osobe koji nedvosmisleno upućuju na njenu namjeru ili saglasnost, iako ta osoba svoju volju nije izrazila riječima ili pisanim putem.
Drugim riječima, konkludentno ponašanje je takav način izražavanja volje koji proističe iz samih radnji i okolnosti, a koje sud prepoznaje i tumači kao pravno relevantne.
Naprimjer, ako putnik uđe u autobus i preda vozaču novac, iako nije potpisao ugovor niti rekao nijednu riječ, njegov čin jasno izražava namjeru da zaključi ugovor o prijevozu.
Sudovi konkludentno ponašanje posmatraju kao manifestaciju volje, koja mora biti dovoljno jasna i nedvosmislena da bi se mogla tumačiti kao izraz pravne namjere.
Kada sudovi procjenjuju da li neko ponašanje ima konkludentan značaj, oni uvijek gledaju širu sliku.
Prvo uzimaju u obzir okolnosti u kojima je radnja učinjena, odnosno da li se u konkretnom kontekstu može smatrati postupkom sa pravnim posljedicama.
Zatim posmatraju koliko je samo ponašanje jasno i nedvosmisleno, da li ostavlja prostor za različita tumačenja ili se iz njega može pouzdano zaključiti šta je bila volja osobe.
Konačno, posebno je važno da li se takvo ponašanje u praksi inače razumije kao prihvatanje obaveze ili davanje saglasnosti, jer sudovi svoju ocjenu temelje i na onome što je uobičajeno u svakodnevnim odnosima.
Konkludentno ponašanje se često javlja u životu, i upravo kroz takve primjere postaje jasnije šta sudovi smatraju njegovim postojanjem.
Kupovina u prodavnici ne zahtijeva nikakve posebne izjave niti potpisivanje ugovora. Dovoljno je da kupac uzme proizvod sa police i odnese ga na kasu. Time jasno pokazuje svoju namjeru da zaključi ugovor o kupoprodaji i da robu preuzme uz plaćanje cijene.
Isto važi i za svakodnevne situacije poput odlaska u restoran. Kada gost sjedne za sto i naruči hranu, time šalje jasnu poruku da želi uslugu i pristaje na obavezu plaćanja. Nije potrebno dodatno objašnjenje niti potpisivanje dokumenta.
Na kraju, jedan od značajnih primjera u praksi jeste i radni odnos. Ako osoba počne raditi određene poslove uz znanje i odobrenje poslodavca, pa čak i bez potpisanog ugovora, sud može zaključiti da je radni odnos faktički zasnovan i da se na njega primjenjuju pravne posljedice.
Ovi primjeri pokazuju da radnje često govore više od riječi.
Konkludentno ponašanje ima primjenu u više pravnih oblasti:
Strane mogu zaključiti ugovor i bez pisanog ili usmenog izražavanja volje, samo na osnovu svojih radnji.
Obavljanje posla uz saglasnost poslodavca može biti osnova za priznanje radnog odnosa.
Korištenje tuđe stvari, davanje ključeva ili preuzimanje obaveza ponašanjem može stvoriti pravne posljedice.
Sudovi posebno cijene konkludentno ponašanje kada utvrđuju da li je ugovor zaključen ili da li je postojala saglasnost volja, jer u praksi mnogi odnosi nastaju upravo na ovaj način.
Praktične posljedice
Neoprezno postupanje može dovesti do toga da neko nenamjerno prizna obaveze ili prava koja inače ne bi nastala.
Naprimjer, ako osoba redovno koristi određenu uslugu bez izričitog ugovora, to može biti tumačeno kao prihvatanje uslova i stvaranje obaveze plaćanja.
Slično tome, određeni oblici ponašanja na radnom mjestu mogu implicirati postojanje radnog odnosa čak i ako formalni ugovor nije potpisan.
U pravnom smislu, konkludentno ponašanje može poslužiti kao dokaz pred sudom, stoga je važno biti svjestan svojih postupaka i njihovih mogućih pravnih posljedica
Razlika između šutnje i konkludentnog ponašanja
Šutnja sama po sebi uglavnom ne znači saglasnost, osim ako zakon, ugovor ili običaji ne propisuju drugačije. Konkludentno ponašanje, za razliku od šutnje, zahtijeva aktivno postupanje koje nedvosmisleno izražava volju.
Naprimjer, ako neko primi robu i počne je koristiti bez komentara, to se može smatrati konkludentnim prihvatanjem ponude. Sama šutnja, bez radnje, ne bi imala taj pravni učinak.
Konkludentno ponašanje je važan institut koji omogućava da se volja stranaka izrazi i bez riječi ili pisanog ugovora. Sudovi ga cijene kada utvrđuju postojanje saglasnosti, a posljedice takvog ponašanja mogu biti jednako značajne kao i kod formalnog izražavanja volje.
Za svakog građanina važno je da razumije da određene radnje, iako izgledaju svakodnevno i bezazleno, mogu imati pravne posljedice. Upravo zato konkludentno ponašanje predstavlja most između pravne teorije i svakodnevnog života, a sudovi mu s pravom pridaju veliki značaj.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Svako ima pravo da mu se sudi nepristrasno i po zakonu. Iako je Boginja slepa. Ova misao ne nosi samo simboličku težinu. Ona je temelj jednog od osnovnih pravnih instituta u krivičnom postupku: zahtjeva za izuzeće sudije. Pravo na nepristrasnog sudiju predstavlja stub pravičnog suđenja, a upravo kroz mehanizam izuzeća to pravo dobija svoju praktičnu dimenziju. U ovom gostujućem članku, Biljana Stojić detaljno obrađuje pravni okvir, postupak, izazove i sudsku praksu u vezi sa izuzećem sudije, oslanjajući se na važeće zakonske propise i probleme iz svakodnevne prakse. Tekst je neizostavno štivo za sve koji žele razumjeti kako pravo na pravično suđenje funkcioniše – u zakonu i u stvarnosti.
Zahtev za izuzeće sudije u krivičnim postupcima predviđen je u cilju zaštite prava i intresa učesnika u postupku. U Glavi III Zakonika o krivičnom postupku RS, sadržane su odredbe koje regulišu pravo na podnošenje zahteva, postupak i odluke.
Naime, Zakonik predviđa da izuzeće mogu zatražiti i stranke i branilac, dok su kao stranke u postupku odreženi tužilac i okrivljeni. Oštećeni, prema Zakoniku je lice čije je lično i/ili imovinsko pravo krivičnim delom povređeno ili ugroženo. On ne predstavlja stranku u postupku.
Dakle oštećeni nema mogućnost za ulaganje ovog zahteva, sve do eventualnog preuzimanja krivičnog gonjenja, iako bi možda imao saznanja koja mogu biti razlog za ovaj zahtev. Njemu preostaju drugi instrumenti, poput pritužbi ili krivičnih prijava.
Rokovi i postupanje sudije
Zakonik kaže da se zahtev može podneti bez obzira na fazu u kojoj se postupak nalazi.
Međutim, to mora biti odmah po saznanju postojanja razloga za izuzeće sudije ili sudije porotnika.
Sudija je dužan da odmah obustavi rad na predmetu čim sazna da je zahtev za njegovo izuzeće podnet, odnosno da preduzme samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja.
Nadležnost za odlučivanje o izuzeću
Za odlučivanje o podnetom zahtevu nadležan je predsednik suda.
Ako se traži izuzeće samo predsednika suda ili predsednika suda i sudije ili sudije-porotnika, odluku o izuzeću donosi predsednik neposredno višeg suda.
Ukoliko se traži izuzeće predsednika Vrhovnog suda, odluku o izuzeću donosi Opšta sednica.
Pravni lekovi i ponovljeni zahtevi
Ukoliko se zahtev za izuzeće odbije, može se pobijati posebnom žalbom o kojoj odlučuje Apelacioni sud.
Ako je takvo rešenje doneto posle podignute optužbe, može se pobijati samo žalbom na presudu. Protiv rešenja predsednika Vrhovnog kasacionog suda ili Opšte sednice kojim je zahtev za izuzeće odbijen žalba nije dozvoljena.
Ukoliko je zahtev za izuzeće podnet od otvaranja zasedanja takvo rešenje donosi veće u čijem sastavu može biti sudija čije izuzeće se traži.
Nakon odluke o zahtevu za izuzeće u jednoj pravnoj stvari, nema zakonskih smetnji da isti podnosilac u toku istog postupka posnese novi zahtev.
U ponovljenom zahtevu ne mogu se navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtevu za izuzeće koji je odbijen.
Mogućnost samoinicijativnog izuzeća sudije
Zakonik ne navodi izričito mogućnost da sam sudija podnese zahtev za sopstveno izuzeće u predmetu kojim je zadužen.
Međutim, u praksi je dozvoljen imajući u vidu čl. 90 Zakona o sudijama koji predviđa kao vrstu disciplinskog prekršaja propust sudije da traži izuzeće u predmetima u kojima postoji razlog za izuzeće odnosno isključenje predviđen samim zakonom.
Zloupotrebe i problemi u praksi
Ako je zahtev jednom odbačen kao neosnovan to ne sprečava stranku da ponovo podnese zahtev prema postupajućem sudiji, navodeći da je razlog za izuzeće sadržan upravo u preduzetoj radnji u postupku (npr: zakazivanje ročišta za određeni dan).
Ili da, naročito u sudovima u manjim mestima, navodi kao razlog za izuzeće isti razlog prema svim sudijama koji bi potencijalno postupali npr. po žalbi. Ili pak istovremeno prema sudiji, predsedniku suda, zameniku predsednika, predsedniku neposredno višeg suda, njegovom zameniku sve do sudija Vrhovnog suda.
Kada je osim zahteva za izuzeće podneta i krivična prijava protiv postupajućeg sudije, rad u predmetu blokiran je i potrebom da nadležno tužilaštvo izvrši uvid u spise predmeta i odluči o navodima iz krivične prijave.
Rešenja u sudskoj praksi
Sudska praksa rešenje vidi u primeni čl. 41. st. 4 u vezi čl. 39. st. 3. Zakonika, kada postupajući sudija takav zahtev može da odbaci kao neodozvoljen, ako je iste sadržine kao i zahtev po kome je odlučeno, dok odbačaj ne sprečava podnosioca da zatim podnese pritužbu na rad postupajućeg sudije, koju ponovo razmatra predsednik suda, po pravilima upravnog postupka.
Način podnošenja zahteva i posledice po postupak
Zakonik ne reguliše izričito način podnošenja ovog zaheva.
On može biti podnet kako na ročištu, kada se prekidaju sve sem hitnih radnji, što može negativno uticati na učesnike u postupku, naročito oštećene, dok može biti upućen i podneskom u bilo kojoj fazi postupka, što opet naročito utiče na trajanje postupka pred sudovima u kojima su sudije zadužene velikim brojem predmeta.
Mere zaštite ugleda učesnika u postupku
Zakonik u čl. 231. određuje da je organ postupka dužan da svoj ugled i ugled stranaka i drugih učesnika u postupku zaštiti od uvrede, pretnje i svakog drugog napada.
Sud ima mogućnost da novčanu kaznu do 100.000 dinara izrekne okrivljenom, braniocu, punomoćniku, zakonskom zastupniku, oštećenom, privatnom tužiocu ili oštećenom kao tužiocu koji u podnesku vređa taj organ ili učesnika u postupku. Na odluku o kažnjavanju dozvoljena је žalba o kojoj odlučuje veće.
Pitanja bez jednostavnih odgovora
Da li je svaki navodni razlog za izuzeće iskazan kroz podnesak uvreda?
Da li se svi navodni razlozi mogu objektivno dokazati?
Navedena pitanja nemaju jedan jedinstven odgovor.
Kao i skoro svako pravno pitanje. Sud je taj koji je dužan da poznaje zakon, da ceni okolnosti svakog pojedinačnog slučaja, sa naročitom pažnjom na pravo stranaka na nepristrasan i objektivan sud. Najčešći motiv za isticcanje zahteva za izuzeće je tzv. kupovina vremena, jer se svakim zahtevom predmet „šeta do sudske uprave“ ili pak nadlženog tužilaštva.
Stoga je potrebno redovno proveravati rok zastarelosti krivičnog gonjenja u svakom krivičnom postupku i odlučivati o istaknutim zahtevima objektovno u što kraćem roku.
Umesto zaključka
Tas na vagi slepe Boginje, kao i zvaki predlog iznesen tokom postupka, treba da ceni da li je upotrebljen u cilju ili suprotno svrsi radi koje je ustanovljen. Preciznošću sa više decimala, kada je moguće.
O autoru
Biljana M. Stojić je pravnica sa bogatim iskustvom u pravosuđu i upravnom pravu. Trenutno obavlja dužnost saradnika sudije u Osnovnom sudu u Valjevu, a ranije je radila i u Osnovnom sudu u Mionici i industrijskom sektoru kao samostalni pravnik.
Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Kragujevcu, a trenutno pohađa doktorske studije prava na Univerzitetu Union u Beogradu. Položila je pravosudni ispit i ispit za osnovne sudove, a usavršavala se kroz brojne stručne obuke, seminare i međunarodne konferencije.
Njeni radovi obuhvataju teme iz oblasti saobraćajnog prava, radnog prava i zaštite ranjivih društvenih grupa.
Stavovi izneseni u tekstu predstavljaju isključivo stavove autora.
Ako smatrate da je presuda u vašem parničnom postupku nepravedna ili nezakonita, imate pravo podnijeti žalbu. Žalbeni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisan je Zakonom o parničnom postupku (ZPP FBiH). Ovaj vodič pruža detaljne informacije o procesu podnošenja žalbe, uključujući relevantne zakonske odredbe i praktične savjete. Svrha članka je da imate dovoljno informacija da znate kako se žaliti na presudu.
Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude. Zakonom može biti određen i drugi rok.
U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.
Blagovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.
Žalba u parničnom postupku je devolutivan pravni lijek, što znači da o žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.
Ako je sud tokom postupka napravio ozbiljne proceduralne greške koje su uticale na zakonitost presude, imate osnov za žalbu. To može biti, naprimjer, ako sud nije omogućio jednoj strani da iznese dokaze, nije pravilno obavijestio stranke o ročištima ili je donio odluku bez saslušanja svjedoka koji su ključni za predmet. Ove greške mogu dovesti do toga da presuda nije donijeta u skladu sa zakonom, što otvara mogućnost njenog preispitivanja.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje
Sudska odluka se temelji na činjenicama koje su iznesene tokom postupka. Ako smatrate da sud nije pravilno utvrdio te činjenice ili je zanemario važne dokaze, možete se žaliti. Naprimjer, ako sud nije uzeo u obzir ključne dokumente, ignorisao svjedočenje koje mijenja tok postupka ili pogrešno protumačio izjave svjedoka, postoji osnov za osporavanje presude.
Pogrešna primjena materijalnog prava
Iako sud može tačno utvrditi činjenice, moguće je da nije ispravno primijenio zakone koji regulišu vaš slučaj. Ovo znači da je sud donio odluku na osnovu pogrešne pravne norme ili ju je primijenio na način koji nije u skladu s važećim zakonima. Naprimjer, ako je sud primijenio zastarjeli zakon ili ga je protumačio na način koji nije u skladu s pravnom praksom, možete podnijeti žalbu zbog nepravilne primjene materijalnog prava.
Presuda zbog propuštanja ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno o odricanju data u zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare.
Kada se presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja pobija zbog toga što je izjava o priznanju ili odricanju data u bitnoj zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare, stranka može u žalbi iznijeti i nove činjenice, te predložiti nove dokaze koji se tiču tih mana u volji.
1) označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;
2) izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;
3) razlog žalbe;
4) potpis podnositelja žalbe.
Žalba se podnosi sudu koji je donio prvostepenu presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
U žalbi morate jasno naznačiti presudu koju pobijate. To znači da trebate navesti naziv suda koji je donio presudu, broj predmeta pod kojim se vodio postupak i datum kada je presuda donesena. Ove informacije su neophodne kako bi sud tačno znao na koju odluku se odnosi vaša žalba.
Detaljno obrazložite zbog čega smatrate da je presuda nepravedna ili nezakonita. Razlozi mogu uključivati proceduralne greške tokom suđenja, pogrešno ili nepotpuno utvrđene činjenice ili nepravilnu primjenu zakona. Važno je biti što precizniji i argumentovati svaki navod kako bi sud imao jasan uvid u osnove vaše žalbe
Ako tvrdite da je sud pogrešno utvrdio činjenice, potrebno je navesti koje su to činjenice netačno utvrđene i na koji način su dokazi koji ste predočili pogrešno interpretirani ili zanemareni. Ovdje možete priložiti relevantne dokaze kao što su dokumenti, svjedočenja ili drugi materijal koji potvrđuje vaše tvrdnje.
Žalbu mora potpisati osoba koja je podnosi. To može biti stranka u postupku ili njen pravni zastupnik, ako ga ima. Bez potpisa, žalba neće biti smatrana urednom i može biti odbačena.
Kada podnesete žalbu, prvostepeni sud je dužan odmah, a najkasnije u roku od osam dana, dostaviti njen primjerak protivnoj strani. Protivna strana ima istih osam dana da odgovori na žalbu.
Ako protivna strana podnese odgovor na žalbu, sud će ga dostaviti žalitelju u roku od osam dana. Međutim, odgovori podneseni nakon tog roka neće se uzeti u razmatranje. Takođe, sud neće uzimati u obzir bilo kakve dodatne podneske osim ako ih sam ne zatraži.
Nakon isteka roka za odgovor na žalbu, prvostepeni sud kompletan predmet – uključujući žalbu, odgovor i sve relevantne spise – prosljeđuje drugostepenom sudu u roku od osam dana. Ako žalitelj tvrdi da su prekršene proceduralne odredbe, sudija prvostepenog suda može dati objašnjenje i, po potrebi, provjeriti navode iz žalbe.
Razmatranje žalbe u drugostepenom sudu
Kada žalba stigne u drugostepeni sud, određuje se sudija izvjestitelj koji može zatražiti dodatne informacije ili provjere. O žalbi se može odlučiti na sjednici vijeća ili nakon održane rasprave.
Rasprava će biti zakazana ako sud smatra da treba ispitati nove činjenice, izvesti nove dokaze ili ponoviti već izvedene dokaze. Takođe, ako su uočene ozbiljne proceduralne greške, sud može održati raspravu kako bi ispravio nepravilnosti.
Ako prvostepena presuda bude ukinuta po drugi put, drugostepeni sud je dužan zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, odricanja ili propuštanja.
Drugostepeni sud mora održati sjednicu ili raspravu u roku od 45 dana od prijema spisa iz prvostepenog suda. Odluka o žalbi donosi se u roku od 30 dana nakon sjednice vijeća ili zaključenja rasprave.
Mogući ishodi žalbenog postupka
Šta drugostepeni sud može odlučiti po vašoj žalbi?
Kada podnesete žalbu na presudu, drugostepeni sud pažljivo razmatra vaš slučaj i može donijeti jednu od nekoliko mogućih odluka. Sve zavisi od toga da li je žalba pravilno podnesena, da li su priloženi dovoljni dokazi i da li je prvostepeni sud napravio greške u postupku.
Evo šta možete očekivati:
Odbacivanje žalbe – Ako je žalba podnesena prekasno, nije ispravno sastavljena ili nije dozvoljena po zakonu, sud je neće ni razmatrati. U tom slučaju, prvostepena presuda ostaje na snazi, a vi gubite pravo na daljnje žalbe.
Odbijanje žalbe – Ako drugostepeni sud utvrdi da je prvostepena presuda donijeta ispravno, a vaša žalba nema dovoljno jakih argumenata, žalba će biti odbijena. To znači da presuda ostaje ista i da više nema mogućnosti žalbe pred istim sudom.
Ukidanje presude i vraćanje na ponovno suđenje – Ako je u postupku prvostepenog suda bilo ozbiljnih grešaka (npr. sud nije uzeo u obzir važne dokaze ili je pogrešno primijenio zakon), drugostepeni sud može ukinuti presudu i naložiti da se suđenje ponovi. Ovo vam daje novu priliku da dokažete svoj slučaj pred prvostepenim sudom.
Ukidanje presude i odbacivanje tužbe – U nekim slučajevima, sud može zaključiti da tužba uopće nije bila osnovana. Umjesto da predmet vraća na ponovno suđenje, može jednostavno donijeti odluku da tužba bude odbačena.
Preinaka presude – Ako drugostepeni sud smatra da je odluka prvostepenog suda djelimično ili potpuno pogrešna, može je izmijeniti i donijeti novu presudu bez potrebe za ponovnim suđenjem. Ovo je često najbolji ishod za žalitelja, jer znači da se spor rješava brže i efikasnije.
Prvostepena presuda se može ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje samo jednom. Jedini izuzeci su presude donesene na osnovu priznanja, odricanja ili propuštanja – one se ne vraćaju na ponovno suđenje.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U svijetu pravde, gdje se sudnice čine zastrašujućim, troškovi neprihvatljivo visokim, a pravna terminologija nerazumljivom, mnogi se pitaju: “Kako podnijeti tužbu bez advokata?” Ovaj vodič pruža pregled postupka podnošenja tužbe u Federaciji Bosne i Hercegovine, oslanjajući se na odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH i drugih relevantnih zakona. Bez obzira na činjenicu da ćete možda biti u mogućnosti da to učinite sami, uvijek savjetujemo da se konsultujete sa advokatom ili da angažujete advokata u slučaju sudskog postupka.
Prije nego što podnesete tužbu, važno je temeljito se pripremiti kako biste povećali šanse za uspjeh u postupku.
Prvi korak je jasno definisanje pravnog osnova vašeg zahtjeva, odnosno utvrđivanje da li imate valjan pravni osnov za tužbu u skladu sa Zakonom o parničnom postupku FBiH.
Potrebno je prikupiti sve relevantne dokaze, poput ugovora, računa, prepiske, svjedočenja ili drugih dokumenata koji mogu potkrijepiti vaše tvrdnje. Također, bitno je utvrditi koji sud je nadležan za vaš slučaj, što zavisi od prebivališta tuženog ili prirode spora.
Dobro pripremljena tužba, koja jasno navodi činjenice i dokaze, povećava vjerovatnoću pozitivnog ishoda i smanjuje rizik od proceduralnih grešaka koje bi mogle dovesti do odbacivanja tužbe.
Prije nego što se upustite u pravni postupak, ključno je razumjeti pravni osnov vaše tužbe. Zakon o parničnom postupku FBiH definiše pravila postupka u građanskopravnim sporovima.
Tužba je formalni dokument koji se dostavlja tuženom i pokreće se sudski postupak.
Tužba treba sadržavati:
1) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), 2) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 3) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 4) naznaku vrijednosti spora, 5) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ZPP mora imati svaki podnesak.
Podnošenje tužbe
Nakon što je tužba sastavljena, potrebno je podnijeti nadležnom sudu.
To se može učiniti lično, predajom na pisarnici suda (obično u tri primjerka radi dostavljanja primjerka tuženom), ili slanjem preporučenom poštom.
Sudnica nije mjesto za improvizaciju. Svaka riječ, svaki potez, svaki dokument može značiti razliku između uspjeha i neuspjeha. Priprema počinje mnogo prije nego što zakoračite u sudsku zgradu. Znate šta želite postići, ali pitanje je – imate li sve što vam treba da to dokažete?
Prvi korak je pregled dokaza. Ugovori, prepiske, računi, svjedoci – sve mora biti na dohvat ruke, sistematizovano, jasno i dostupno. Ako nešto nedostaje, bolje da to otkrijete sada nego usred ročišta. Ne postoji gori trenutak za shvatanje da vam nedostaje ključni dokument od onog kada sudija od vas traži određeno izjašnjenje ili dokaz.
Ali nije dovoljno samo imati papir. Morate znati kako da ga upotrijebite. Kako da ga predstavite. Sud nije zainteresovan za priče bez temelja – on traži činjenice, argumente, povezanost između zakona i onoga što tvrdite. Ako ne znate kako zakon funkcioniše, mogli biste imati savršen slučaj i izgubiti ga jer niste znali kako ga predstaviti.
A onda dolazi trenutak kada morate stati pred sudiju. U sudnici nema prostora za nesigurnost. Ulazite, sjedate na svoje mjesto i čekate da vas pozovu. Kada to učine, sve što kažete mora biti promišljeno, odmjereno, precizno. Nema mjesta za suvišne riječi, nema prostora za zamuckivanje. Sudija nema vremena za priče koje nemaju poentu.
Dok iznosite svoj slučaj, svaka rečenica mora imati težinu. Govorite samo ono što je potrebno. Ako vas pitaju pitanje, odgovorite jasno, ne pokušavajte da nadmudrujete sudiju – to nikada ne završava dobro. Ako protivna strana napadne vaše argumente, ne odgovarajte emocijama. Ostanite smireni, zadržite kontrolu. Sud ne donosi odluke na osnovu bijesa ili uvrijeđenosti, već na osnovu činjenica.
Ali čak i kada mislite da ste sve rekli, suđenje se ne završava dok sudija to ne kaže. Možda će tražiti dodatne dokaze, možda će zakazati novo ročište. Morate biti spremni na sve. Ako odluka bude nepovoljna, imate pravo na žalbu.
U sudnici nema drugog pokušaja. Zato, ako ulazite u taj prostor, morate znati zašto ste tu, šta tražite i kako to da dobijete.
Sudske takse
Podnošenje tužbe povlači određene troškove, uključujući sudske takse.
U slučaju gubitka spora, možete biti obavezani na plaćanje troškova postupka, uključujući troškove druge strane. Stoga je važno realno procijeniti snagu vašeg slučaja prije podnošenja tužbe.
Podnošenje tužbe bez advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine zahtijeva pažljivu pripremu i dobro poznavanje relevantnih zakona i procedura. Iako je moguće samostalno voditi postupak, preporučljivo je, posebno u složenijim slučajevima, konsultovati se s pravnim stručnjakom kako biste osigurali najbolji mogući ishod.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
