Category: Pravni pojmovi

  • Šta je ustav

    Šta je ustav

    Šta je ustav? Ustav je najviši pravni akti jedne države i određuje osnovne principe i institucije vlasti i vladavine u toj državi.

    Šta je ustav

    Ustav je najviši pravni akti jedne države i određuje osnovne principe i institucije vlasti i vladavine u toj državi.

    Ustavom se određuje kako će se vlast dijeliti između različitih tijela vlasti, kao što su državni parlament, vlada i sudovi, i određuje prava i obaveze građana i države.

    Obično sadrži odredbe o pravima i slobodama pojedinaca, kao što su sloboda govora, sloboda okupljanja i sloboda vjeroispovijesti.

    Ustav se obično smatra najvišim pravnim aktom u državi i nadređen je drugim zakonima i propisima.

    Ustav Bosne i Hercegovine

    Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, parafiranim 21.11.1995. godine u Daytonu (SAD) i potpisanim 14.12.1995. godine u Parizu dogovorena su osnovna načela državno-pravnog i političkog uređenja Bosne i Hercegovine.

    Sastavni dio ovog Sporazuma, kao njegov Aneks 4, je Ustav Bosne i Hercegovine, koji osim Preambule ima i 12 članova.

    Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Dejtonski sporazum, kako se naziva po mjestu gdje je dogovoren i parafiran, bio je predmet našeg članka Šta je Dejtonski sporazum i kad je potpisan Dejtonski sporazum.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je cesija

    Šta je cesija

    Regulisanje odnosa u državi, osim očuvanja javnog reda i mira, organizovanja i unaprijeđenja obrazovanja i zdravstvene zaštite, između ostalog, ima za cilj očuvanje ekonomske stabilnosti i podsticanje ekonomskog rasta. Radi stvaranja uslova za slobodan promet robe i obavljanja usluga na tržištu i za zadovoljavanje materijalnih i drugih potreba građana, Zakonom o obligacionim odnosima regulišu se ugovorni i drugi obligacioni odnosi u prometu robe i usluga, a kao jedan od instituta regulisana je i cesija. Šta je cesija?

    Šta je cesija

    Cesija je institut, pravni pojam koji predstavlja ustupanje potraživanja, prijenos otuđivog potraživanja s dosadašnjeg povjerioca (cedent) na novog povjerioca (cesionar), a dužnik (cessus) i potraživanje ostaju isti.

    Mogući pravni temelji cesije jesu ugovor, zakon i sudska odluka.

    Svaka cesija je akcesorni pravni posao kojem prethodi neki glavni posao, tako da razlozi cediranja mogu biti vrlo različiti, npr. plaćanje duga, kupnja, darovanje, ustupanje na ime zaloga itd.

    Cesija u praksi

    Budući da su privredni odnosi veoma dinamični, u praksi se može pojaviti potreba da povjerilac ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na to lice može prenijeti svoje potraživanje.

    Jedino u slučaju da se radi o potraživanju čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga, onda se potraživanje ne može prenijeti.

    Primjer cesije

    Osoba A i osoba B imaju određeni ugovorni odnos iz kojeg nastaju prava i obaveze. Osoba A ima dug prema osobi B. U isto vrijeme, osoba A ima potraživanje prema osobi C.

    Kako bi ispunila svoj dug prema osobi B, osoba A joj ustupa svoje potraživanje koje ima prema osobi C.

    Kada ugovor o cesiji nema dejstvo

    Ugovor o ustupanju, odnosno cesiji, nema dejstva prema dužniku, ako su on i povjerilac ugovorili da ovaj neće moći prenijeti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka.

    Sa potraživanjem prelaze na prijemnika sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, zaloga, prava iz ugovora sa jemcem, prava na kamatu, ugovornu kaznu i sl.

    Pretpostavlja se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene sa glavnim potraživanjem.

    Da li je za cesiju potreban pristanak dužnika

    Za prijenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.

    Ispunjenje izvršeno ustupiocu prije obavještenja o ustupanju punovažno je i oslobađa dužnika obaveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače, obaveza ostaje i on je dužan da je ispuni prijemniku.

    Ako je povjerilac ustupio isto potraživanje raznim licima, potraživanje pripada prijemniku o kome je ustupilac prvo obavijestio dužnika, odnosno, koji se prijavio dužniku.

    Koja prava ima prijemnik cesije

    Prijemnik ima prema dužniku ista prava koja je ustupilac imao prema dužniku do ustupanja.

    Dužnik može istaći prijemniku pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaći ustupiocu do časa kad je saznao za ustupanje.

    Predaja isprava o dugu

    Ustupilac je dužan predati prijemniku obveznicu ili drugu ispravu o dugu, ako ih ima, kao i druge dokaze o ustupljenom potraživanju i sporednim pravima.

    Ako je ustupilac prenio na prijemnika samo jedan dio potraživanja, on je dužan predati mu ovjeren prepis obveznice ili koje druge isprave kojom se dokazuje postojanje ustupljenog potraživanja.

    On je dužan izdati mu, na njegov zahtjev, ovjerenu potvrdu o ustupanju.

    Odgovornost za postojanje potraživanja kod ugovora o cesiji

    Kad je ustupanje izvršeno ugovorom sa naknadom, ustupilac odgovara za postojanje potraživanja u času kada je izvršeno ustupanje.

    Ustupilac također odgovara i za naplativost ustupljenog potraživanja, ako je to bilo ugovoreno, ali samo do visine onoga što je primio od prijemnika, kao i za naplativost kamata, troškova oko ustupanja i troškova postupka protiv dužnika.

    Veća odgovornost savjesnog ustupioca ne može se ugovoriti.

    Cesija umjesto ispunjenja ili radi naplaćivanja

    Kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obaveze ustupi povjeriocu svoje potraživanje ili jedan njegov dio, zaključenjem ugovora o ustupanju dužnikova obaveza se gasi do iznosa ustupljenog potraživanja.

    Ali, kad dužnik ustupi svome povjeriocu svoje potraživanje samo radi naplaćivanja, njegova se obaveza gasi, odnosno, smanjuje tek kad povjerilac naplati ustupljeno potraživanje.

    U oba slučaja prijemnik je dužan predati ustupiocu sve što je naplatio preko iznosa svog potraživanja prema ustupiocu.

    U slučaju ustupanja radi naplaćivanja, dužnik ustupljenog potraživanja može ispuniti svoju obavezu i prema ustupiocu, čak i kad je obaviješten o ustupanju.

    Cesija radi obezbjeđenja

    Kad je ustupanje izvršeno radi obezbjeđenja prijemnikovog potraživanja prema ustupiocu, prijemnik je dužan da se stara sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno, dobrog domaćina o naplati ustupljenog potraživanja i da po izvršenoj naplati, pošto zadrži koliko je potrebno za namirenje sopstvenog potraživanja prema ustupiocu, ovome preda višak.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je amnestija

    Šta je amnestija

    Države regulišu društvene odnose iz različitih razloga. Jedan od glavnih razloga za regulisanje odnosa u državi je očuvanje javnog reda i mira. Države se koriste različitim zakonima i propisima da bi regulisale različite aspekte društvenog života i da bi se suprotstavile onima koji krše te zakone i propise. U tom kontekstu, danas odgovaramo na pitanje šta je amnestija.

    Šta je amnestija

    Amnestija je odluka državnog organa da se određenim osobama oprosti, odnosno da se oslobode odgovornosti za počinjeno krivično djelo ili da se prekine postupak protiv tih osoba.

    Amnestija se može donijeti za sve ili za određene kategorije osoba, kao što su politički zatvorenici ili ratni zarobljenici.

    Amnestija se također može odnositi na određene vrste krivičnih djela, kao što su politička djela ili djela koja su počinjena u okviru neke državne krize.

    Amnestija se ne odnosi na teška krivična djela koja su u suprotnosti s međunarodnim pravom, kao što su ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti.

    Kojim propisom je regulisana amnestija

    Amnestija je regulisana članom 122. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.

    Amnestijom se osobama koje su njome obuhvaćene daje oslobođenje od krivičnog gonjenja ili potpuno ili djelimično oslobođenje od izvršenja kazne, zamjenjuje se izrečena kazna blažom kaznom, određuje se brisanje osude, ili se ukida određena pravna posljedica osude.

    Amnestiju za krivična djela propisana ovim i drugim zakonom Federacije može dati Parlament Federacije, a za krivična djela propisana zakonom kantona skupština kantona.

    Amnestija se daje zakonom.

    Na koga se odnosi amnestija i na šta se odnosi amnestija

    Krug lica na koji se odnosi amnestija određen je u aktu o amnestiji.

    Može se odnositi na kaznu zatvora, dugotrajnog zatvora i maloljetničkog zatvora, a ne može na vaspitne mjere i mjere bezbjednosti.

    Amnestija se može odnositi na različite osobe i vrste krivičnih djela, ovisno o razlozima za donošenje amnestije i ciljevima koje država želi postići.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je Rimsko pravo

    Šta je Rimsko pravo

    Rimsko pravo se razvilo u Rimskom Carstvu i u velikoj mjeri je uticalo na moderna pravna uređenja u mnogim zemljama širom svijeta. Iako je sam naziv indikativan, šta je Rimsko pravo?

    Šta je Rimsko pravo

    Rimsko pravo je pravni sistem koji se bazirao na ideji da postoji opšte prihvaćen set pravila koja se primjenjuju na sve građane i koja se odnose na sve aspekte društvenog i poslovnog života.

    To uključuje pravila o nasljeđivanju, ugovorima, imovini, krivičnom pravu i mnogim drugim oblastima.

    Sistematizacija Rimskog prava

    Rimsko pravo je prvi put počelo da se sistematizuje u periodu od III do I vijeka prije nove ere, a njegova najranija forma se zove “Ius civile” ili građansko pravo.

    To je bilo pravo koje se odnosilo samo na građane Rima i koje se primjenjivalo u sudskim postupcima između građana.

    Kasnije, tokom perioda rimske Imperije, razvijeno je i “Ius gentium” ili pravo naroda, koje se odnosilo na međunarodne odnose i koje je bilo primjenjivo na sve strance koji su bili u Rimskom Carstvu.

    Sa jedne strane ono predstavlja pozitivno pravo rimske države, odnosno pravo koje se primjenjivalo na teritorijama pod vlašću rimske države, a sdruge strane je to pravo koje je iz prava Justinijanove kodifikacije (Corpus iuris civilis) izgradila pravna teorija i praksa još od vremena glosatora, tj. početaka evropskog univerziteta u Bolonji pa sve do današnjeg dana. 

    Uticaj Rimskog prava na druge pravne sisteme

    Rimsko pravo je imalo značajan uticaj na razvoj prava u mnogim zemljama Europe i drugim delovima svijeta, uključujući Italiju, Španiju, Portugal, Francuske provincije u Sjevernoj Americi i mnoge druge zemlje.

    Danas se mnoga moderna pravna uređenja, uključujući i one u Sjedinjenim Državama, oslanjaju na principima razvijenim u Rimskom pravu.

    Značaj Rimskog prava

    Uz činjenicu da je imalo značaj u mnogim zemljama, Rimsko pravo uz grčku filozofiju postalo je temelj europske civilizacije.

    Razvojem Rimskog prava, dolazi do razvoja ideje da je pravo konstitutivni element civilizovanog društva – ubi societas ibi ius, da je pravo proizvod ljudskog duha, da je podložno promjenama i da isključivo služi potrebama ljudi.

    Njegovim proučavanjem se dolazi do zaključka da na razvoj prava utiču razni drugi činioci kao što su ekonomski, političi, socijalni i drugi, čiji značaj može da se pravilno razumije sa vremenski dovoljno velike distance.

    Ono što je veoma značajno jeste da se izučavajući Rimsko pravo može da nauči preciznost razlikovanja pravnih instituta, koji su i danas sastavni dio europskog građanskog prava, da pravnik može da se osposobi da se precizno pravno izražava, posebno korištenjem pravne terminologije, te spozna važnu činjenicu da je i naše pravo europsko pravo i da je nastalo kao plod rimske pravne tradicije koja se razvijala kroz srednji vijek i nastavila u moderno doba.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta su konkludentne radnje

    Šta su konkludentne radnje

    Pravni promet dinamičan je proces, a jedan od instituta koji su svakodnevno u upotrebi, i nezamjenjivi su za normalno funkcionisanje svakodnevnog života, je ugovor. Ponuda da se zaključi ugovor se može prihvatiti neposredno i posredno. Neposredno prihvatanje ponude može biti izričito, potpisivanjem pismena, opšteusvojenim znacima. Posredno prihvatanje ponude se vrši konkludentnim radnjama. Šta su konkludentne radnje?

    Sadržaj članka:

    Šta su konkludentne radnje

    Konkludentne radnje su radnje koje nisu neposredna, direktna, riječima ili pismeno izražena izjava volje, ali predstavljaju ponašanje iz kojeg se može posredno, ali sa sigurnošću, uzimajući u obzir okolnosti, izvesti zaključak da lice njima izražava volju za obavljanje određene pravne radnje.

    Konkludente radnje predstavljaju određeno prikladno ponašanje osobe iz kojeg se posredno, ali ipak sa sigurnošću, može zaključiti da je njima izrazila svoju saglasnost za poduzimanje određene pravne radnje, zaključenje pravnog posla, odnosno da je izrazila određenu pravno relevantnu volju.

    U pravu, volja stranaka može biti izražena na više načina. Jedan od načina je i poduzimanje konkludentnih radnji.

    Isto kao što je to slučaj i sa izričitom izjavom i poduzimanje konkludentne radnje znači da je izjavljena saglasnost.

    Uzmimo za primjer situaciju da je zakupodavac bez isticanja primjedbi ili odbijanja na bilo koji način, primio plaćanje zakupnine nakon isteka roka zakupa.

    U tom slučaju, smatra se da je pristao na produženje roka za zakupljivanje stana ili poslovnog prostora.

    Pravni učinci konkludentnih radnji jednaki su onima koje proizvode očitovanja volje učinjena izričito, izgovorenim ili napisanim riječima.

    Prihvatanje ponude

    Po pravilu, kada nekome nešto ponudite, njegova šutnja nije znak prihvatanja ponude. Izuzetak je predviđen kad je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe ili usluge.

    Recimo, poslovni odnos između dva privredna društva koja sarađuju određeni period i isporučuju robu ili usluge jedni drugima.

    Saglasnost volja kao uslov za nastajanje ugovora

    Dakle, da bi ugovor nastao, potrebno je da obje strane izjave volju. Saglasnost izjavljenih volja ugovornih strana je neophodan uslov za zaključenje ugovora, ali ne mora biti dovoljan, potrebno je da je dozvoljen i moguć predmet, osnov i nekad ako je potrebna posebna forma.

    Također, kako smo to i ranije naveli, neodgovaranje nije znak prihvatanja (npr. ako poslanu stvar ne vrati u određenom roku).

    Specifičnost konkludentnih radnji

    Budući da se za konkludentne radnje smatra da su izražavanje volje ili namjere neke osobe u određenom pravnom kontekstu, ove radnje se mogu koristiti kao dokaz u sudskim postupcima kako bi se dokazalo da je osoba imala određenu namjeru ili volju.

    Specifičnost konkludentnih radnji se odnosi na to da li su one dovoljno jasne i precizne da se mogu smatrati izražavanjem volje ili namjere neke osobe.

    Ako su konkludentne radnje dovoljno specifične i određene, to znači da se njihovo značenje ne može lako protumačiti na više različitih načina, što povećava njihovu vjerodostojnost kao dokaza.

    Međutim, ako su konkludentne radnje manje specifične ili dvosmislene, to može dovesti do sumnji u njihovu sposobnost da se smatraju izražavanjem volje ili namjere neke osobe.

    Ako osoba na pijaci razgovara sa prodavačem i saglašavajući se sa tvrdnjama i ponudom prodavača pruži ruku, smatra se da je osoba prihvatila ponudu i da je spremna da plati cijenu za proizvod ili uslugu.

    Ako čovjek nekome preda stvari na čuvanje ili korištenje, a ovaj ih prihvati bez pogovora, to se može tumačiti kao izraz volje da se stvari povjeravaju drugoj osobi i da se one, uz čuvanje, mogu i koristiti, ali i sa druge strane da se moraju čuvati.

    Ukoliko osoba koja nešto prodaje, preda predmet drugoj osobi, a ova ga prihvati i stavi u torbu, to se smatra da je prva osoba izrazila volju da se odrekne svojih prava na predmet prodaje i da ga preda drugoj osobi za navedenu cijenu, a druga osoba da je prihvatila ponudu i da je spremna da plati.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.