Kritičko mišljenje, komentar ili vrijednosni sud, ma koliko bili oštri ili neugodni, sami po sebi ne znače klevetu sve dok ne sadrže „neistinite činjenične“ tvrdnje koje se mogu dokazati kao netačne. Granica između slobode izražavanja i povrede časti i ugleda često je tanka. Zato je važno razlikovati iznošenje mišljenja od iznošenja navodne činjenice koja nije tačna. Upravo od te razlike zavisi da li je riječ o legitimnoj kritici ili o kleveti.
Sadržaj članka:
- Kratak pregled činjenica iz sudskog postupka
- Elementi klevete
- Razlika između mišljenja i činjenice
- Uloga Evropske konvencije i ustavnog okvira
- Pasivna legitimacija i pitanje nadležnosti u praksi
- Praktični savjeti za novinare, javne ličnosti i advokate
- Podržite Pravni blog
Kratak pregled činjenica iz sudskog postupka
Iz presude Vrhovnog suda FBiH Gž-125/05 od 29.09.2005. vidljivo je da su tužitelji pokrenuli parnicu zahtijevajući naknadu štete zbog, kako su smatrali, klevetničkog saopštenja objavljenog 7.9.2004.
Kantonalni sud u Tuzli odbio je tužbeni zahtjev, a Vrhovni sud FBiH potvrdio tu odluku.
U obrazloženju stoji: saopćenje sadrži mišljenje i vrijednosni sud, a ne iznesene neistinite činjenice koje bi, prema Zakonu o zaštiti od klevete, činile osnov za naknadu štete.
Inače, Zakon o zaštiti od klevete FBiH propisuje šta je kleveta: “kleveta – radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem
izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.”
Izraz „neistinita činjenica“ na prvi pogled zvuči kao oksimoron, jer činjenica bi po svojoj prirodi morala biti istinita. Ipak, zakonodavac je ovim izrazom želio označiti situaciju u kojoj neko iznosi tvrdnju kao da je riječ o provjerenoj činjenici, iako ona to nije. Dakle, „neistinita činjenica“ nije kontradikcija, već pravni izraz za lažno ili netačno predstavljanje stvarnosti kada neko govori o događaju, postupku ili osobi na način koji se može provjeriti, ali koji ne odgovara istini.
Elementi klevete
Građansko-pravna odgovornost za klevetu utemeljena je na iznošenju neistinitih činjeničnih tvrdnji koje narušavaju nečiji ugled, a koje se mogu objektivno dokazati. Ključni element je upravo „činjenica“, izjava o nečijem postupku, događaju ili osobini koja se može provjeriti i utvrditi kao tačna ili netačna. Ako neko, na primjer, tvrdi da je određena osoba počinila krivično djelo, pronevjerila novac ili lagala u određenoj situaciji, to su provjerljive tvrdnje koje, ukoliko nisu istinite, mogu predstavljati klevetu.
S druge strane, subjektivni komentari, mišljenja i vrijednosni sudovi, poput izraza nezadovoljstva, kritike ili moralne ocjene, spadaju u sferu slobode izražavanja. Oni nisu podložni dokazivanju, jer se temelje na ličnom stavu, a ne na činjenicama. Upravo ta razlika između činjenične tvrdnje i vrijednosnog suda čini osnovu pravnog obrazloženja u predmetima koji se tiču klevete.
Razlika između mišljenja i činjenice
Presuda detaljno objašnjava na koje se kriterije sud treba osloniti pri razlikovanju mišljenja od činjenica:
- Kontekst i jezička analiza: sud analizira cjelokupan tekst, stil izražavanja i način upotrebe riječi. Samo prisustvo riječi “činjenica” u tekstu ne pretvara nužno iskaz u objektivnu činjenicu; važan je širi kontekst.
- Provjerljivost: tvrdnja koja se može dokazati empirijskim ili dokumentarnim dokazima je činjenica; vrijednosni sud nije provjerljiv.
- Namjera i publicistički stil: javne izjave koje imaju karakter komentara (npr. politička kritika) obično se tretiraju blaže jer su zaštićene dubljim interesom javne rasprave.
U praksi, to znači da kada tužitelj navodi klevetu, mora identificirati tačne činjenične tvrdnje i ponuditi dokaznu strategiju kojom bi pokazao njihovu neistinitost. Bez toga, sud će vjerovatno odbiti zahtjev kao neopravdan.
Uloga Evropske konvencije i ustavnog okvira
Vrhovni sud u obrazloženju eksplicitno podsjeća na zaštitu slobode izražavanja prema članu 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i ustavnim garancijama.
Preširoko tumačenje zakonskih odredbi koje bi kažnjavalo svaku kritiku i vrijednosni sud dovelo bi u pitanje temeljne demokratske standarde. Sudovi stoga primjenjuju proporcionalnost pri ograničavanju govora, posebno u političkom i javnom diskursu.
Pasivna legitimacija i pitanje nadležnosti u praksi
Zakon o zaštiti od klevete razlikuje ko nosi odgovornost: autor teksta, odgovorni urednik, izdavač i drugo lice koje nadzire medijski sadržaj mogu biti izloženi tužbi.
U predmetu pod Gž-125/05 postavljeno je i pitanje pasivne legitimacije: iako zakon pominje prvenstveno autore i odgovorne urednike, član 6. st. 1. dopušta i širu odgovornost „svakog lica“.
Praktični savjeti za novinare, javne ličnosti i advokate
Za novinare i urednike je najvažnije da jasno razdvoje činjenice i komentare u tekstu. Kad objavljujete činjenične tvrdnje, provjerite izvor i dokumentujte izjavama ili dokumentima.
Za javne ličnosti i političare značajno je da razliku emocionalnu reakciju od pravnog odgovora. Ako smatrate da su izrečene tvrdnje neistinite, precizno identifikujte koju činjenicu osporavate i priložite dokaze.
Pravni stručnjaci, prilikom sastavljanja tužbe za klevetu, trebali bi se fokusirati na dokaznu konstrukciju, odnosno koje činjenice su navodno netačne i na koji način će se to dokazati. Opći prigovori „povrijedio mi je ugled“ bez konkretizacije teško prolaze pred sudom, posebno nakon stava zauzetog u presudi Gž-125/05.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
