Advokat iz Novog Sada, Marija Milojković, predano gradi karijeru posvećenu pravu. Nakon što je osnovala svoju advokatsku kancelariju, radi kao samostalna advokatica. Poznata je po analitičkom pristupu i isticanju značaja etike u pravnoj profesiji. Aktivna je i u svakodnevnoj praksi. Posebno naglašava da je osim rada, profesionalnog razvoja i poštivanja strogih profesionalnih standarda, veoma važno brinuti o sopstvenom mentalnom zdravlju.
Autentična i hrabra, Marija svoje ambicije slijedi i van sudnice. Strastvena je solo putnica koja rado istražuje svijet sopstvenim tempom, prihvatajući izazove koji je oplemenjuju. Taj dio njenog života, kako i sama kaže, oslobađa kreativnost i daje joj energiju za dalji rad. Marijin put pokazuje da služenje pravdi ne mora isključivati ljudsku toplinu i autentičnost.
Ideja za ovaj razgovor proistekla je iz našeg nastojanja da javnosti približimo ulogu advokata. Također, želimo naglasiti značaj koji pravna profesija ima za društvo u cjelini. Vjerujemo da iskreni razgovori poput ovog doprinose izgradnji prijeko potrebnog povjerenja između građana i advokata. Nadamo se da ćemo dati doprinos i razbijanju ustaljenih predrasuda o ovoj odgovornoj i često pogrešno shvaćenoj profesiji.
Gost Pravnog bloga, advokat Marija Milojković
Gđice. Milojković, hvala Vam što ste odvojili vrijeme da govorite za Pravni blog. Velika nam je čast što s našim čitaocima dijelite svoja iskustva, razmišljanja i dio profesionalnog i ličnog puta. I kao advokatica, i kao autentična osoba van sudnice.
Advokati-ozbiljni profesionalci
PB: U većini slučajeva, kada ljudi pomisle na advokate, često im padnu na pamet slike ozbiljnih profesionalaca u odijelima. Kako biste opisali svoj tipičan radni dan? Koji su to aspekti Vašeg posla koje većina ljudi ne poznaje, a koji su ključni za uspjeh u advokatskoj profesiji?
Mislim da advokatura i tipizacija ne idu zajedno. Kada bismo advokaturu obavljali tipično, ona bi se svela na administraciju, i tako bismo ostali uskraćeni za njen najlepši deo – kreativnost. Sa druge strane, ako je nešto atipično, onda je i neizvesno, a kada je neizvesno, onda je u isto vreme uzbudljivo i stresno.
Mislim da je tako i kod većine kolega, nijedan dan nam nije isti, i to je dobra strana ovog posla, jer je uvek izazovan, težak i drugačiji. Nemam neki ljuč za uspeh u advokatskoj profesiji, jer još uvek nemam dovoljno staža da se stavim u istu rečenicu sa uspešnim advokatom po nekim objektivnim merilima u današnje vreme.
Uspešni advokati su stvorili velike advokatske kancelarije, vode ozbiljan posao, rade ozbiljne predmete. Ja se u tu priču ne uklapam, a kako mi staž odmiče, tako shvatam da ni nemam apsiracije ka tome.
Znate, uspeh je relativna i dosta subjektivna stvar. Iz mog ugla, uspeh je kada advokaturu radiš savesno, brižljivo, odgovorno, posvećeno i detaljno, a kako se toga držim – mogu reći da sam zadovoljna.
Predrasude o advokatima
Razbijajući predrasude o advokatima, Marija naglašava da one često proističu iz ličnih iskustava i nepoznavanja posla. Pravi profesionalci, ističe ona, ne moraju da se pravdaju za svoj rad, već energiju usmjeravaju na suštinu pravničkog poziva.
PB: Koje su najčešće predrasude o advokatima s kojima se susrećete? Kako biste objasnili ljudima koji možda misle da je profesija “hladna” ili “interesno orjentisana”?
Čini mi se da su najglasniiji ljudi koji pričaju da nemamo ispravne namere, da nam se posao svodi na sticanje novca, i da smo „puni kao brod“.
Moguće je da su imali neprijatno iskusutvo sa advokatima, ili da im prosto odajemo takav utisak zbog naizgled strogog i neprijatnog stava koji nas čini nepristupačnijim nešto što zaista jesmo. Ta predrasuda obesmišljava utisak da su advokati kulturni, obrazovani i pametni ljudi.
Zaista, mnogo mojih kolega je takvo, a pogotovo su takvi oni koji su odlučili da se, pored pravne prakse, bave i pravnom teorijom i radom na sebi.
Ravnoteža između profesionalnosti i emocija
PB: Kada se bavite teškim slučajevima, kako uspijevate održati ravnotežu između profesionalne distance i ljudskih emocija? Koji je, po Vašem mišljenju, najbolji način da advokat ostane emocionalno stabilan, a istovremeno posvećen klijentima koji se nalaze u teškim situacijama?
Malo se priča o mentalnom zdravlju advokata, verovatno zato što delujemo stameno i samouvereno, pa se misli da smo mentalno jaki. Da se razumemo, mentalna snaga je advokatu jedno od najjačih oružja, zbog toga ovaj posao nije za svakoga.
Mogu slobodno da kažem da je advokatski posao najzahtevniji posao kojim jedan pravnik kože da se bavi, jer osim stalnog usavršavanja i praćenja propisa, on se sastoji od donošenja malih i velikih odluka koje utiču na nečiji život. Vrlo često se preispitujemo u vezi tih odluka, jer u advokaturi nikada nije sve crno i belo, što neminovno utiče na naše blagostanje.
Nadalje, bitan deo našeg posla je održavanje rokova, i mislim da svako od nas ima strah od propuštanja, jer posledice mogu biti katastrofalne. Spomenula sam da često imamo strog i neprijatan stav, a ovde navodim da mislim da je to odbrambeni mehanizam, jer nam uopšte nije lako. Svakodnevno se suočavamo sa različitim izvorima energije, i retko gde je prijatno.
Zbog svega toga mislim da je jako važno da vodimo računa o svojoj mentalnoj higijeni, odnosno da radimo na sebi u tom smislu. Ja sam po prirodi senzitivna, što znači da je neodvojivi deo moje ličnosti da saosećam sa svojim klijentima, i velika borba u meni se vodi kada treba da im postavim granice.
Radim na tome da ih ne postavljam previše grubo kako ne bi došlo do konflikta i gubitka poverenja. Međutim, granice moraju da postoje, jer one stvaraju kvalitetnu saradnju.
Ono što zahtevam od svojih klijenata je poštovanje mog vremena i reči, lepo ophođenje i da govore istinu.
Momenti koji oblikuju profesionalnca
Marija je pokazala da su najteži slučajevi oni koji uključuju najranjivije ljude. Uprkos opterećujućoj prirodi tih predmeta, upravo su ta iskustva naučila kako da postavi granice i ojača sopstvenu empatiju. Shvatila je koliko je važno sačuvati unutrašnju ravnotežu – balans između profesionalnog držanja i ljudske topline. Taj balans između stručnosti i saosjećanja ostaje ključni princip njenog rada.
PB: Koji su trenuci u Vašoj karijeri koji su Vas najviše oblikovali kao advokata? Postoji li neki specifičan slučaj ili situacija koja Vas je naučila nečemu važnom, izvan same pravne struke?
Pritvorski predmeti mi najteže padaju, i najviše me izbacuju iz zone komfora, jer niko pritvorenike ne vidi onako kako ih vide njihovi advokati – ranjive, slomljene i obeshrabrene.
Naravno, nisu svi pritvorenici takvi, ali velika većina jeste. Iako je to nekada druga strana u postupku koji se vodi protiv pritvorenika, apsurdno će biti da kažem da mi teško pada i kada sam na drugoj strani – kada sam punomoćnik žrtve, baš zbog te uske povezanosti privatnog i poslovnog.
To su jako teški predmeti za rad.
Stereotipi kao prepreka povjerenju
PB: Kao advokat, kako se nosite sa stereotipima ili negativnim mišljenjima koja ljudi mogu imati o ovoj profesiji? Da li smatrate da su te predrasude opravdane ili su rezultat nepoznavanja stvarne prirode posla?
Mislim da te predrasude škode samo onim ljudima koje ih u sebi nose, jer bez advokata ovo društvo ne može da funkcioniše.
Kada imate predrasude prema nekome to znači da ćete vrlo teško sa njim izgraditi odnos poverenja. Jedno je kada ste o pojedinačnom advokatu čuli nešto što vam se ne dopada, pa imate predrasudu prema njemu/njoj, a nešto sasvim drugo je kada sve advokate stavljate u isti koš zbog profesije kojom se bave.
Mislim da advokatura kao profesija ne treba da se opterećuje niti dokazuje ovoj drugoj grupi ljudi, jer je koren njihove predrasude na njihovom ličnom planu.
Karakteristike dobrog advokata
PB: Koje osobine ili karakteristike, po Vašem mišljenju, treba da posjeduje neko ko želi postati dobar advokat? Šta biste savjetovali mladim ljudima koji razmišljaju o karijeri u pravu?
Da bi advokat dobro obavljao svoj posao mora da se drži advokatske etike. Etika nam je stroga, ali je istovremeno dobro usmeravanje u karijeri.
Etika propisuje da bi advokat trebalo da bude pošten, odgovoran, stručan, odmeren, i ja tu ništa ne bih dodavala, osim možda da bismo svi trebali neprestano da radimo na svojoj mentalnoj higijeni, kako bi nam bilo lakše da budemo ono što od nas etika traži, odnosno, da budemo dostojni advokatske profesije.
Pravda uvijek mora biti dostižna?
PB: Po Vašem iskustvu, šta mislite o ideji da pravda uvijek mora biti dostižna? Kako kao advokat reagujete kada se susretnete sa situacijama koje vam izgledaju nepravedno?
Odgovoriti na ovo pitanje je vrlo teško, a odgovor bi bio veoma kompleksan, jer je pravda standard koji se posmatra u svakom pojedinačnom slučaju.
Pravda bi trebalo da bude dostignuta u svakom takvom postupku, međutim to nije moguće, jer je pravo često nepravedno, ne nužno zbog njegove primene, već zbog ostalih okolnosti sa kojima se susreće onaj o čijim se pravima i obavezama odlučuje ili druga strana u postupku, ako je ima.
Prema tome, poimanje pravde je subjektivno. Mi advokati se sa nepravdom susrećemo gotovo svakodnevno, da nije tako, ne bismo ni izjavljivali pravne lekove.
Doprinos advokata obrazovanju javnosti
Marija je priznala da je naš mentalitet često prepreka za pravnu edukaciju građana. Ipak, smatra ona, advokati moraju biti neumorni u pružanju informacija javnosti, čak i kada naiđu na nerazumevanje. Sa razumijevanjem za takav otpor, podsjeća nas da je strpljenje važno u dijalogu o pravnim temama.
PB: Kako mislite da advokati mogu doprinositi obrazovanju javnosti o njihovim pravima i obavezama? Da li smatrate da bi advokati trebali biti više angažovani u širem društvenom kontekstu, čak i izvan sudnica?
Da budem iskrena – jako je teško edukovati ljude našeg mentaliteta, jer kod nas vlada ona boljka da svi sve najbolje znaju.
Pravo je životno, pa ljudi o pravnim temama često imaju mišljenje “iz života” koje nije baš tačno. Sa druge strane, često su isuviše ponosni da priznaju da su pogrešili.
Jako me iscrpljuju rasprave o pravnim pitanjima sa ljudima koji se pravom ne bave kao profesijom, a misle da se u njega razumeju, i njih izbegavam.
Naravno da mislim da advokati mogu i moraju aktivno doprinositi obrazovanju javnosti, ali javnost mora da bude otvorenija da to mišljenje čuje i poštuje.
Emocionalni teret advokatske profesije
Malo je profesija koje čovjeka svakodnevno stavljaju pred tuđe životne drame, neizvjesnosti i borbe. Od advokata se istovremeno očekuje smirenost, racionalnost i potpuna kontrola. U advokaturi, granica između ličnog i profesionalnog lako se zamagli – posebno kada vas klijenti doživljavaju kao posljednju nadu. Iza zatvorenih vrata kancelarije često se ne vidi emocionalna cijena koju nosi ovaj posao, niti napor koji je potreban da bi se sačuvala unutrašnja ravnoteža.
PB: Advokatski posao zna biti vrlo stresan. Kako se nosite s tim stresom i kako uspijevate održati unutrašnju ravnotežu, posebno kada radite na zahtjevnim i emocionalno teškim slučajevima?
Advokatura je najslobodnija pravnička delatnost, što znači da ste gospodar svog vremena, osim kada vam rokovi nalažu drugačije.
Otvoreno ću priznati da sam korisnik psihoterapije, i da je upražnjavam svaki put kada ne uspem sama da se mentalno iščistim od svega onoga što nije dobro.
Moji načini da se mentalno iščistim su putovanja, istraživanje svega i svačega, učenje stranih jezika, čitanje, odlazak u teretanu, i još nekolicina hobija.
Zahvaljujemo našoj sagovornici na iskrenim odgovorima i otvorenom dijeljenju svojih iskustava. Nadamo se da smo kroz ovaj razgovor pokazali da su advokati – osim stručnjaka pred sudom – prije svega ljudi. Sa svojim strahovima, nadama, željama i načinima da očuvaju unutrašnju ravnotežu. Njihova posvećenost pravdi istovremeno je i priča o ličnoj snazi, empatiji i neumornom ispreplitanju profesionalnog i privatnog života. Hvala vam što ste nam omogućili da sagledamo advokaturu iz ljudske perspektive. Na taj način, nadamo se, doprinosimo da kao društvo bolje razumijemo one koji svakodnevno štite naša prava.
Marija Milojković – Solo Traveler
I za kraj, ali jednako bitno, u vremenu kada se sloboda često mjeri brojem obaveza, priča Marije Milojković podsjeća nas da je moguće živjeti autentično i hrabro. Spava u hostelima, jede „s nogu“, putuje sama, ali nikad nije sama u svom doživljaju svijeta. Kroz njene riječi i kadrove vidimo gradove. Vidimo i emocije koje ih prate. Njena iskrenost razbija iluzije o “savršenom putovanju” i umjesto toga nudi stvarnu avanturu. Ta avantura je često puna uspona, padova i onih tihih trenutaka kada sami sebi postajemo najbolji saputnici. Ako tražite inspiraciju, iskrenost i dozu hrabrosti da i vi zakoračite izvan zone komfora – Mariju obavezno zapratite na TikToku i drugim mrežama. Njene avanture nisu samo putopisi – one su poziv da vjerujete da možete i sami.
