Kada neko objavi neistinite informacije koje narušavaju vašu čast ili ugled, prirodna reakcija može biti – tužba za klevetu. Ipak, Zakon o zaštiti od klevete FBiH predviđa određene aktivnosti prije nego što se pokrene sudski postupak. Jedna od stvari koje treba uraditi jeste da se od klevetnika traži ispravka prije tužbe zbog klevete.
Traženje ispravke podrazumijeva da osoba koja se osjeća oštećeno zbog neistinitih navoda uputi autoru teksta, novinaru ili mediju zahtjev da javno ispravi netačne informacije.
Ova mjera ne služi samo kao pokušaj rješavanja spora bez suda. Ona služi i kao pokazatelj dobre volje i razumijevanja važnosti slobode izražavanja i profesionalne odgovornosti.
Zakon preporučuje da oštećeni učini sve što može da ublaži štetu. Traženje ispravke je jedan od načina da to postigne. Međutim, važno je razumjeti da to nije obavezan korak, ili barem da sud može utvrditi da nije, bez kojeg bi neko izgubio pravo na pravnu zaštitu.
Vrhovni sud FBiH: Ispravka nije zakonski uslov za podnošenje tužbe
U presudi broj 070-0-Rev-07-000954, Vrhovni sud Federacije BiH jasno je zauzeo stav da nepostojanje zahtjeva za ispravku ne može biti razlog da se odbaci tužba za klevetu. Oštećeni ne gubi pravo na zaštitu ako prethodno nije tražio ispravku, jer zakon takav korak ne postavlja kao uslov za podnošenje tužbe.
Naime, član 8. Zakona o zaštiti od klevete FBiH propisuje da je osoba koja smatra da je oštećena iznošenjem neistinitih činjenica dužna poduzeti razumne mjere radi ublažavanja štete. Među tim mjerama može biti i zahtjev za ispravku, ali sud je jasno rekao da to ne može uticati na samo pravo da se zaštita zatraži putem tužbe.
Sud: Zahtjev za ispravku se cijeni samo kod visine naknade štete
Vrhovni sud je objasnio da se postojanje zahtjeva za ispravku, kao i postupanje štetnika po tom zahtjevu, može uzeti u obzir prilikom odlučivanja o visini naknade.
Drugim riječima, ako je oštećeni tražio ispravku, a štetnik nije reagovao, to može ići u prilog oštećenom. Ako je, pak, šteta mogla biti ublažena jednostavnom ispravkom, a oštećeni je to ignorisao, sud to može uzeti kao okolnost pri utvrđivanju iznosa naknade – ali nikako kao osnov za automatsko odbacivanje tužbe.
Pouka za oštećene: Pravo na tužbu postoji i bez traženja ispravke
Ova presuda Vrhovnog suda FBiH ima važnu praktičnu vrijednost za sve koji se nađu u situaciji da su oklevetani u medijima ili na drugim javnim platformama. Iako je preporučljivo, nije obavezno da prije tužbe traže ispravku od onoga ko je objavio sporne navode.
Zahtjev za ispravku može biti korisna mjera. To naročito ako se situacija može riješiti bez suda. Međutim, njegovo izostavljanje ne znači da gubite pravo na pravnu zaštitu. Sudovi su dužni razmatrati osnovanost tužbe bez postavljanja dodatnih uvjeta koji ne proizilaze iz zakona.
Javna riječ nosi odgovornost, a zaštita od klevete je pravo svakog pojedinca. Vrhovni sud FBiH ovom presudom štiti to pravo i jasno razdvaja ono što je preporuka od onoga što je zakonski uslov. Time je potvrđeno da pristup sudu ne smije biti ograničen formalnostima koje zakon ne propisuje.
Za sve koji su pogođeni klevetničkim izjavama, ovo je potvrda da im pravni sistem stoji na raspolaganju. Također, poruka je i da proceduralne greške nižih sudova mogu biti ispravljene.
Zašto ipak treba tražiti ispravku?
Iako zakon ne propisuje traženje ispravke kao uslov za podnošenje tužbe, savjetuje se da oštećeni ipak preduzmu sve razumne mjere predviđene zakonom. To uključuje i podnošenje zahtjeva za ispravku. Time pokazuju da su pokušali riješiti spor na najblaži mogući način. To može imati pozitivan uticaj u sudskom postupku – kako prilikom procjene ozbiljnosti štete, tako i u odnosu na kredibilitet samog tužitelja.
Osim toga, time se izbjegava mogućnost da se u kasnijem postupku mora posebno dokazivati da takav korak nije bio zakonski potreban. Preuzimanjem inicijative za ispravku, oštećeni ne gubi ništa.Može samo dobiti: brzu reakciju medija, ublažavanje štete i jaču poziciju pred sudom ako do tužbe ipak dođe.
Kako izgleda zahtjev za ispravku?
U nastavku donosimo primjer jednostavnog i zakonitog zahtjeva za ispravku netačnih informacija. Ovaj obrazac svako može koristiti u situacijama kada su iznesene neistinite tvrdnje koje narušavaju ugled. Preporučuje se da se ovakav zahtjev dostavi u pisanoj formi, sa dostavnicom, uz dokaz o objavljenom sadržaju na koji se odnosi. Ovo je samo primjer, odgovorno ga koristite jer za upotrebu sadržaja odgovarate sami.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Za sve one koji misle da je dijeljenje fotografija i drugih tuđih sadržaja na društvenim mrežama bez dozvole bezopasno, te da ne snose nikakvu odgovornost samo zato što sve izgleda tako apstraktno, slučaj koji smo analizirali jasno poručuje da to nije tako. Povreda autorskog prava na Instagramu dešava se svakodnevno, a činjenica da još uvijek nije pokrenut veliki broj parnica tim povodom, ne znači da uskoro neće biti, te da se tuđi sadržaj može tek tako iskorištavati.
Presudu koja je javno objavljena, možete da pronađete na stranici Vrhovnog suda Republike Srbije. Mi ćemo za potrebe našeg članka promijeniti imena stranaka.
U presudi broj Rev 28187/2023, donesenoj dana 18.09.2024. godine u Beogradu, Vrhovni sud Republike Srbije razmatrao je važnu temu: zaštitu autorskih prava na društvenim mrežama. Ovoga puta na Instagramu. U ovom slučaju, tužilac A, kojeg zastupa advokat Marija Milojković, tužio je Udruženje građana „B“. To Udruženje je na svom Instagram profilu neovlašteno objavilo fotografiju Bešenovačkog jezera, bez prethodne saglasnosti autora.
Ova presuda je zanimljiv primjer kako se u praksi štite autorska prava na društvenim mrežama, posebno na Instagramu. Tu se često dijele tuđi sadržaji, a mnogi korisnici vjeruju da je takvo ponašanje bezopasno. Čini se da se dijeljenje fotografija ili sadržaja sa tuđih profila bez dozvole smatra bezazlenim i da to niko ne prati. Mnogi misle da se autorska prava ne primenjuju na internetu. Međutim, upravo ovakvi slučajevi pokazuju da autorska prava na društvenim mrežama mogu biti prekršena i da postoji mogućnost da neko bude tužen za to.
Vrhovni sud u ovom slučaju potvrdio je odgovornost Udruženja „B“ za povredu autorskih prava i naložio im naknadu štete.
Autorska prava moraju se poštovati čak i u digitalnom okruženju, jer neovlašteno korištenje sadržaja može dovesti do pravnih posljedica.
Pozadina slučaja
Tužilac A autor je fotografije Bešenovačkog jezera koju je 2019. godine snimio koristeći dron. Ova fotografija je postavljena na Instagram profil „C“, čiji je administrator imao pravo da koristi i dijeli fotografije. On je dobio izričitu dozvolu od autora. Iako je ovaj profil djelovao u skladu sa pravilima, prava autora nisu poštovana kada je ista fotografija bez dozvole objavljena na drugom Instagram profilu. Profilu Udruženja građana „B“.
U decembru 2020. godine, Udruženje „B“ je, bez ikakve saglasnosti autora, postavilo fotografiju Bešenovačkog jezera na svoj Instagram profil. Ova fotografija nije bila označena kao autorsko djelo, niti je bilo naglašeno ime autora. Također, nije izvršeno plaćanje autorske naknade, što je dovelo do ozbiljne povrede moralnih i imovinskih prava tužioca.
Povreda moralnih prava ogleda se u činjenici da je autoru uskraćeno priznanje njegovog stvaralaštva i prava na atribuciju. Pored toga, povreda imovinskih prava nastala je jer tuženi nisu platili naknadu za korištenje djela. S druge strane, stav je suda da su oni profitirali od njegove upotrebe u okviru svojih promotivnih aktivnosti. Ova radnja tuženog uzrokovala je direktnu štetu i narušila autorov interes u vezi sa kontrolom i ostvarivanjem koristi od svog autorskog djela.
Ovaj slučaj ukazuje na sve veću potrebu za obrazovanjem korisnika društvenih mreža o pravilima dijeljenja sadržaja i korištenja tuđih radova.
Presuda Višeg suda
Viši sud u Beogradu je 28. februara 2023. godine donio presudu kojom je utvrđeno da je Udruženje “B” povrijedilo autorska prava tužioca A.
U ovom slučaju, sud je naglasio da je tuženi objavio fotografiju Bešenovačkog jezera bez prethodne saglasnosti autora, kao i bez označavanja imena autora. To predstavlja jasnu povredu moralnih i imovinskih autorskih prava.
Tuženi je obavezan da plati iznos od 15.000 dinara (oko 130 Eur) na ime nematerijalne štete, zbog povrede ugleda i časti autora, kao i zakonsku zateznu kamatu. Kamata počinje teći od dana kada je presuda postala pravosnažna. Pored toga, sud je naložio da Udruženje “B” plati 35.000 dinara (oko 300 Eura) na ime materijalne štete, jer je koristilo fotografiju bez plaćanja odgovarajuće autorske naknade.
Presuda Apelacionog suda
Apelacioni sud u Beogradu je 21. juna 2023. godine potvrdio presudu Višeg suda, odbivši žalbu tuženog, Udruženja “B”. Ovaj sud je detaljno razmotrio sve argumente izložene u žalbi tuženog. Međutim, sud je zaključio da je prvostepena presuda donijeta u skladu sa zakonima i pravilnicima, te da je pravilno primjenjena u vezi sa odgovornošću za povredu autorskih prava.
Sud je istakao da je objavljivanje fotografije bez dozvole autora i bez označavanja njegovog imena nezakonito. Takvo ponašanje nanosi štetu kako autoru, tako i autoritetu njegovog rada.
Također, Apelacioni sud je naložio da tuženi objavi uvod i izreku presude na svom Instagram profilu. Time je omogućeno da javnost bude informisana o ovom slučaju, kao i o obavezama tuženog u vezi sa zaštitom autorskih prava. Tuženi je to i učinio.
Revizija tuženog
Tuženi, Udruženje “B”, je podnijelo reviziju Vrhovnom sudu navodeći da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primene materijalnog prava.
U svojoj reviziji, tuženi je tvrdio da je postupak vođen na neadekvatan način i da nisu pravilno razmotreni svi relevantni dokazi i okolnosti slučaja.
Međutim, Vrhovni sud je 18. septembra 2024. godine, u svom konačnom stavu, odbio reviziju kao neosnovanu. Sud je zaključio da nije došlo do povrede parničnog postupka, niti je bilo osnova za tvrdnje tuženog o pogrešnom utvrđivanju činjeničnog stanja.
Kao rezultat, potvrđeno je da je Udruženje “B” odgovorno za povredu autorskih prava, kao i za obavezu plaćanja štete tužiocu.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Otpremnina je važan segment radnog odnosa koji osigurava određenu finansijsku sigurnost radniku nakon prestanka ugovora o radu. Mnogi radnici nisu u potpunosti upoznati sa svojim pravima vezanim za otpremninu, pa ćemo u ovom tekstu detaljno objasniti šta je otpremnina nakon prestanka radnog odnosa, ko ima pravo na otpremninu, kako se ona izračunava i u kojim slučajevima se isplaćuje.
Otpremnina je novčani iznos koji poslodavac isplaćuje radniku nakon prestanka ugovora o radu. Ova isplata služi kao oblik finansijske kompenzacije i sigurnosna mjera za radnika koji ostaje bez zaposlenja. Pravo na otpremninu regulisano je zakonom, kolektivnim ugovorima, pravilnicima o radu i ugovorima o radu.
Iako se otpremnina često doživljava kao nagrada za lojalnost poslodavcu, njena suštinska svrha je ublažavanje negativnih posljedica gubitka posla. Otpremnina pomaže radnicima da prebrode prelazni period između dva zaposlenja i može poslužiti kao privremeno rješenje usljed gubitka redovnih primanja.
Otpremnina pripada radniku protekom otkaznoga roka, nakon prestanka ugovora o radu. Iako izvorno nagrada radniku za vjernost poslodavcu, smisao je otpremnine i u ublažavanju štetnih posljedica koje otkaz ima za radnika pa je također sredstvo osiguravanja prihoda koje sadrži elemente soc. sigurnosti.
Ko ima pravo na otpremninu?
U širem smislu, otpremnina je svaka isplata poslodavca radniku u slučaju prestanka radnog odnosa utemeljena na nekom izvoru prava za radne odnose ili na jednostranoj odluci poslodavca.
To može biti u slučaju penzionisanja, sporazumnog prestanka ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i slično.
Prema članu 111 Zakona o radu, pravo na otpremninu ima svaki radnik koji:
Ima zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme;
Dobije otkaz od poslodavca nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada;
Nije dobio otkaz zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu.
To znači da radnik koji dobrovoljno napusti radno mjesto ili koji dobije otkaz zbog disciplinskih prekršaja ne ostvaruje pravo na otpremninu.
Otpremnina se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.
Kako se određuje visina otpremnine?
Otpremnina se utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili direktno ugovorom o radu. Prema zakonu, iznos otpremnine ne može biti:
Manji od jedne trećine prosječne mjesečne plaće radnika u posljednja tri mjeseca za svaku godinu rada kod tog poslodavca.
Veći od šest prosječnih mjesečnih plaća radnika u posljednja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa.
Izuzetno, umjesto otpremnine čiji su iznosi propisani zakonom, poslodavac i radnik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
Način, uslovi i rokovi isplate otpremnine utvrđuju se pisanim ugovorom između radnika i poslodavca.
Zakon ostavlja prostor za dogovor između poslodavca i radnika.
Umjesto standardne otpremnine, strane mogu dogovoriti i neki drugi oblik naknade. Naprimjer, radnik i poslodavac mogu se sporazumjeti o isplati jednokratnog iznosa različitog od uobičajene otpremnine.
Sve opcije moraju biti jasno precizirane u pisanom ugovoru između poslodavca i radnika.
Rok i način isplate otpremnine
Otpremnina se isplaćuje nakon što radnik završi otkazni rok i prestane radni odnos.
Poslodavac je dužan da isplatu izvrši u skladu sa dogovorenim uslovima, a radnik ima pravo da traži pravnu zaštitu ukoliko poslodavac ne ispuni ovu obavezu.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U Bosni i Herecegovini je usvojen novi Zakon o zaštiti ličnih podataka koji je objavljen 28.02.2025. godine u službenom glasniku Bosne i Hercegovine. Zakon stupa na snagu osmog dana od datuma objave u službenom glasniku. Kompanijama i drugim obrađivačima ličnih podataka dat je rok od 210 dana da usklade svoje poslovanje sa ovim zakonom, imajući u vidu složenost postupka implementacije u poslovanje i potpune primjene. Međutim, kako se uskladiti sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka?
Kao gostujući autor na pravniblog.com, Jovan Vlaški pruža stručno tumačenje novog Zakona o zaštiti ličnih podataka i daje smjernice za usklađivanje sa njegovim odredbama. Za detaljnije savjete i stručnu pomoć u primjeni Zakona, posjetite www.vlaski.rs kako biste osigurali da vaše poslovanje ispunjava sve zakonske zahtjeve. Jovan Vlaški je master pravnik i stručnjak za zaštitu ličnih podataka.
Zakonodavac je imao cilj da novi zakon bude usklađen sa GDPR. Daljom analizom možemo videti dosta sličnosti sa Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti u Republici Srbiji.
Možemo reći da je ovaj zakon mnogo strožiji nego onaj u Republici Srbiji kada se sagleda visina novčanih kazni. Zakonodavac je ovaj deo bliže uskladio sa GDPR-om.
Postavlja se pitanje da li je 210 dana dovoljno da se kompanije usklade sa ovim zakonom?
Lično mišljenje autora teksta, jeste da je zakonodavac dao dovoljno vremena kompanijama da u potpunosti primene odredbe ovog zakona. Imamo u vidu da je on najavljen pre nekoliko meseci i da su koraci ka usklađivanju vrlo slični GDPR-u.
Naravno da to ne znači da imamo 210 dana da zloupotrebljavamo podatke o ličnosti. Agencija za zaštitu podataka o ličnosti (AZLP) može sprovesti kontrolu i izreći mere i pre isteka 210 dana, imajući u vidu da je BIH i pre ovog zakona imala zakon koji je regulisao zaštitu podataka o ličnosti.
Novine u Zakonu
Novine koje ovaj zakon donosi:
Agencija za zaštitu podataka o ličnosti postaje neovisno nadzorno tijelo s proširenim ovlastima;
Obaveza izrade Kodeksa ponašanja (Pravilnik o zaštiti podataka o ličnosti, zakonodavac ga u ovom zakonu naziva Kodeksom);
Certifikacija;
Procjena uticaja na zaštitu podataka o ličnosti (u obavezi su da je izrade prilikom svake obrade osetljivih podataka o ličnosti ili većeg broja podataka);
Novčane kazne u iznosu do 40.000 KM za prekršaje.
Kakve su kazne?
Agencija izdaje prekršajni nalog ili podnosi zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka nadležnom sudu, pored mjera iz člana 103. stav (2) tač. a) do h) i tačke j) ovog zakona, u zavisnosti od okolnosti svakog pojedinačnog slučaja.
Za kršenje odredbi ovog zakona možete biti kažnjeni iznosom do 40.000 KM ili u slučaju preduzetnika do 4% ukupnog godišnjeg prometa na svjetskom nivou za prethodnu finansijsku godinu, zavisno od toga koji je iznos viši.
Certifikacija
Ovo je, možemo reći, novina koju nismo imali prilike do sada da vidimo u zakonima država u regionu. Agencija preporučuje uspostavljanje postupka certifikacije zaštite ličnih podataka, pečata i oznaka za zaštitu podataka s ciljem dokazivanja poštivanja odredbi ovog zakona, posebno uzimajući u obzir potrebe mikro, malih i srednjih pravnih lica.
Certifikaciju izdaje certifikacioni organ iz člana 45. ovog zakona na osnovu kriterija koje je odobrila Agencija. Kontrolor podataka ili obrađivač, u postupku certifikacije, certifikacionom organu pruža sve informacije i omogućava pristup aktivnostima obrade koje su potrebne za postupak certifikacije. Ovo je prvi put da vidimo neki vid standardizacije koja se provlači kroz Zakon o zaštiti ličnih podataka. Na taj način kontrolori će imati određeni nadzor i edukaciju prilikom procesa certifikacije. Kako će ovo izgledati u praski ostaje nam da vidimo.
Pregled koraka za usklađivanje sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka
Evo kratkog pregleda svih neophodnih koraka i dokumenata koje bi jedna kompanija trebalo da primeni kako bi uskladila svoje poslovanje sa Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti i GDPR-om :
Mapiranje podataka. Kontrolor (obrađivač) treba da uradi popis svih radnji gde se prikupljaju lični podaci kao i njihov pravni osnov i svrhu. Ovo nije u zakonu kao obaveza ali kako bi mogli da sačinite sve potrebne akte i primenite zakonom propisane mere morate prvo znati koje sve podatke o ličnosti prikupljate i u koju svrhu;
Određivanje lica zaduženog za zaštitu podataka o ličnosti (Službenik za zaštitu podataka o ličnosti); Potrebno je donetu odluku o imenovanju; Može biti lice koje je zaposleno kod Kontrora (Obrađivača) , ili lice koje je angažovano eksterno npr kompanija koja pruža te usluge ili advokat. Podatke o službeniku je obavezno dostaviti Agenciji i objaviti;
Kodeks ponašanja ( nekome je ovo poznato pod nazivom: Pravilnik o zaštiti podataka o ličnosti). U skladu sa članom 42. ZZLP Kodeks odgovara na sva najbitnija pitanja: Transparentna obrada, legitimni interesi kontrolora, prikupljanje ličnih podataka, pseudonomizacija i druge mere, spisak prava i ostvarivanje prava, informisanost o merama, prenosu podataka i mehanizmima zaštite.;
Evidencija o obradi podataka. Svaki kontrolor podataka i predstavnik kontrolora podataka, ako je primjenjivo, vodi evidenciju aktivnosti obrade za koje je odgovoran. U članu 32. zakona možete videti šta sve evidencija treba da sadrži. Prilikom kontrole koju vrši Agencija potrebno je dostaviti evidenciju o obradi podataka o ličnosti ili deo evidencije; Prilikom kontrole koju vrši Agencija potrebno je dostaviti evidenciju o obradi podataka o ličnosti ili deo evidencije;
Obaveštenja o obradi podataka o ličnosti ( saglasnosti o obradi podataka);
Politika privatnosti (sajt);
Politika kolačića (Cookie Policy);
Procjena uticaja na zaštitu podataka ličnosti (DPIA) služi IDENTIFIKOVANJU RIZIKA. A u cilju SMANJENJA RIZIKA po podatke o ličnosti. Potrebno je da sadrži opis radnji obrade, svrhu obrade, procenu neophodnosti, procenu rizika po prava lica i predviđene mere za smanjenje rizika.
Obuka zaposlenih;
Implementacija dokumentacije i bezbednosnih mera. Svu dokumentaciju možete da bacite ako vaši zaposleni ne postupaju u skladu sa istom. Zaštita ličnih podataka nije mrtvo slovo na papiru.
Novi Zakon iziskuje dodatna sredstva kompanijama, ali štiti privatnost svakog pojedinca u društvu.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Pristupni put do parcele jedno je od ključnih pitanja u vezi s nekretninama, posebno kada parcela nema neposredan izlaz na javni put. Prava i obaveze vlasnika u vezi s pristupnim putem uređena su Zakonom o stvarnim pravima Federacije BiH. Ovaj članak objašnjava pravni okvir, postupke i mogućnosti rješavanja problema pristupa parceli.
Pristupni put do parcele jedno je od osnovnih pitanja uređenja vlasničkih prava na nekretninama. To posebno u situacijama kada zemljišna parcela nema neposredan ili adekvatan izlaz na javni put. Ova problematika regulisana je Zakonom o stvarnim pravima Federacije BiH. Zakonom se propisuje da vlasnik takve parcele ima pravo zahtijevati uspostavu služnosti prolaza preko susjednih nekretnina kako bi osigurao normalan pristup i korištenje svoje imovine.
Ova služnost se u pravnoj terminologiji naziva nužni prolaz i može se ostvariti na dva načina:
Sporazumno, odnosno dobrovoljnim dogovorom između vlasnika nepovezane parcele i vlasnika zemljišta preko kojeg bi prolaz vodio, pri čemu se postignuti sporazum upisuje u zemljišne knjige kako bi stekao pravni učinak.
Sudska odluka, ako dogovor nije moguć, kada vlasnik nepovezane parcele može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom, koji će, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, donijeti odluku o uspostavi nužnog prolaza, njegovom obimu i eventualnoj naknadi vlasniku zemljišta koje se koristi za prolaz.
Zakonske odredbe o nužnom prolazu osiguravaju ravnotežu između prava vlasnika nepovezane parcele da koristi svoju imovinu i prava vlasnika susjednih nekretnina da raspolažu svojim zemljištem bez neopravdanih ograničenja. Pri određivanju prolaza sud vodi računa o tome da prolaz bude najmanje opterećujući za vlasnika službene nekretnine. Istovremeno prolaz treba biti i najpogodniji za vlasnika nepovezane parcele.
Pored toga, nužni prolaz može se tražiti samo ako nije moguće ostvariti drugi prikladan izlaz na javni put. Također, to mora biti i pod uslovom da njegovo uspostavljanje ne uzrokuje nesrazmjernu štetu ili trošak vlasniku susjednog zemljišta. Vlasnik nepovezane parcele može biti obavezan platiti pravičnu naknadu za korištenje prolaza, osim ako posebne okolnosti opravdavaju oslobađanje od te obaveze.
U praksi, nužni prolaz se najčešće odnosi na pristup zemljištu za pješački i kolni prolaz, ali može uključivati i prolazak komunalne infrastrukture. To se može odnositi na vodovod, kanalizaciju ili elektroinstalacije, ukoliko je to nužno za korištenje nepovezane parcele u skladu s njenom namjenom.
Služnost prolaza kao rješenje
Služnost prolaza je rješenje ogromnog problema za vlasnike nekretnina koje nemaju odgovarajući izlaz na javni put. Ova služnost je ograničeno stvarno pravo koje vlasniku takve nepovezane nekretnine omogućava korištenje dijela susjednog zemljišta radi pristupa javnoj saobraćajnici.
Prilikom određivanja služnosti prolaza sud će voditi računa o tome da se ne nameće veće ograničenje prava vlasnika susjedne nekretnine nego što je nužno. Prolaz treba da se odredi na mjestu koje najmanje šteti njegovim interesima. Također, zakon predviđa da vlasnik zemljišta preko kojeg prolaz vodi može zahtijevati pravičnu naknadu za korištenje dijela svog zemljišta.
U konačnici, služnost prolaza predstavlja pravično rješenje, osiguravajući vlasnicima nekretnina nesmetano korištenje svoje imovine. Istovremeno se štite interesi vlasnika zemljišta koje se opterećuje služnošću.
DHM Nekretnine nudi profesionalne usluge posredovanja u prometu nekretninama i može vam pomoći da se osigurate da vaša nekretnina nije opterećena nekim teretom, ili da riješite određeni problem poput pristupnog puta, osiguravajući da su svi pravni aspekti jasno definisani i u skladu sa zakonima. Njihovi eksperti pomažu klijentima da na pravilan način zaštite svoje interese i spriječe moguće probleme prilikom buduće kupovine ili prodaje nekretnine. Možete ih naći i na LinkedInu.
Sadržaj prethodnog dijela posta je promotivan i nastao je u saradnji s DHM nekretnine, a ova saradnja pomaže u održavanju Pravnog bloga i pružanju korisnih informacija čitateljima.
Kako se uspostavlja pravo služnosti prolaza?
Pravo služnosti prolaza može se uspostaviti na dva načina, zavisno od volje vlasnika susjednih nekretnina i zakonskih odredbi:
Sporazumom između vlasnika nekretnina
Kada se vlasnik nepovezane nekretnine i vlasnik zemljišta preko kojeg prolaz vodi dogovore o uspostavi služnosti prolaza, oni mogu zaključiti pisani sporazum.
Ovaj sporazum se upisuje u zemljišne knjige, čime postaje pravno valjan i obavezujući za sadašnje i buduće vlasnike obje nekretnine.
U sporazumu se mogu precizirati uslovi korištenja prolaza, kao što su njegov tačan položaj, širina, način korištenja (pješački, kolni, infrastrukturni), te eventualna naknada za njegovo korištenje.
Odlukom suda
Ako vlasnici ne mogu postići sporazum, vlasnik nepovezane nekretnine može pokrenuti sudski postupak za uspostavu nužnog prolaza.
Sud donosi odluku na osnovu Zakona o stvarnim pravima FBiH, uzimajući u obzir:
Da li parcela zaista nema drugi odgovarajući pristup javnom putu;
Koja trasa prolaza najmanje opterećuje vlasnika susjednog zemljišta;
Da li je potrebna pravična naknada vlasniku zemljišta preko kojeg prolaz vodi;
Sud može odrediti trajnu ili privremenu služnost, ovisno o okolnostima slučaja.
U oba slučaja, pravo služnosti prolaza postaje teret na nekretnini koja služi za prolaz i vezuje se za nju. To znači da ostaje na snazi čak i ako nekretnina promijeni vlasnika.
Kada se može tražiti nužni prolaz?
Nužni prolaz može se tražiti kada parcela nema izlaz na javni put ili je postojeći prilaz toliko neadekvatan da onemogućava njeno normalno korištenje. U takvim situacijama vlasnik nekretnine ima pravo zahtijevati služnost prolaza kako bi osigurao funkcionalan pristup svojoj imovini.
Međutim, nije dovoljno samo tvrditi da pristupni put ne postoji. Mora se dokazati da ne postoji ni druga razumna mogućnost rješavanja problema. Ako postoji alternativni način pristupa, čak i ako bi bio nešto složeniji ili skuplji, sud može odbiti zahtjev.
Prilikom odlučivanja, sud vodi računa da rješenje ne prouzrokuje nesrazmjernu štetu ili trošak vlasnicima susjednih nekretnina. Nužni prolaz treba biti određen na način koji najmanje opterećuje susjedne parcele, a istovremeno omogućava nesmetano korištenje zemljišta onome ko ga traži. U nekim slučajevima, vlasnik koji stječe pravo prolaza može biti dužan isplatiti pravičnu naknadu vlasniku zemljišta preko kojeg prolaz vodi. To posebno ako mu to ograničava korištenje vlastite imovine.
Postupak ostvarivanja prava prolaza
Kada dogovor između vlasnika nekretnina nije moguć, pravo služnosti prolaza ostvaruje se sudskim putem. Postupak započinje podnošenjem tužbe nadležnom sudu, gdje vlasnik nepovezane parcele traži uspostavu nužnog prolaza. Sud tada detaljno procjenjuje sve okolnosti kako bi donio pravičnu odluku koja uzima u obzir interese obje strane.
Prvo se utvrđuje da li je nužni prolaz zaista neophodan, odnosno da li vlasnik nepovezane nekretnine nema nikakvu drugu mogućnost pristupa javnom putu. Ako postoji alternativno rješenje, čak i ono koje zahtijeva dodatne troškove, sud može odbiti zahtjev.
Ako se utvrdi opravdanost zahtjeva, sud određuje najpogodniju trasu prolaza. Onu koja najmanje opterećuje susjednu nekretninu, a istovremeno omogućava nesmetano korištenje parcele koja zahtijeva prolaz. Pri tome se uzimaju u obzir svi relevantni faktori, poput konfiguracije terena, postojećih puteva i potencijalne štete koju bi prolaz mogao uzrokovati.
Osim same trase, sud određuje i način korištenja prolaza. U zavisnosti od potreba vlasnika nepovezane nekretnine, prolaz može biti namijenjen isključivo pješačkom kretanju, korištenju vozila ili čak za infrastrukturne svrhe, poput dovođenja vode, struje ili kanalizacije.
U nekim slučajevima, sud može obavezati vlasnika koji stiče pravo prolaza da plati pravičnu naknadu vlasniku zemljišta preko kojeg prolaz vodi, naročito ako mu to značajno ograničava korištenje njegove imovine. Ova naknada treba biti proporcionalna stvarnoj šteti ili smanjenju vrijednosti nekretnine uzrokovanom uspostavom prolaza.
Naknada za služnost prolaza
Uspostava služnosti prolaza, bilo sporazumno ili sudskim putem, nosi sa sobom i pitanje pravične naknade. Vlasnik nepovezane parcele koji stiče pravo prolaza dužan je vlasniku zemljišta preko kojeg prolaz vodi nadoknaditi odgovarajući iznos. Ova naknada služi kao kompenzacija za ograničenje vlasničkih prava i moguće smanjenje vrijednosti nekretnine uslijed postojanja služnosti.
Visina naknade može biti određena sporazumno između vlasnika. Tada se u obzir uzimaju u obzir različiti faktori poput površine zemljišta koje će biti korišteno za prolaz, njegove tržišne vrijednosti, stepena smanjenja korisnosti nekretnine i načina korištenja prolaza (pješački, vozilima, infrastrukturni radovi). Ako se vlasnici ne mogu dogovoriti o visini naknade, o tome odlučuje sud.
Sud prilikom odlučivanja vrši procjenu stvarne tržišne vrijednosti zemljišta koje se koristi za prolaz i utvrđuje koliko novo opterećenje utiče na prava vlasnika. Naknada ne mora biti isključivo u novčanom obliku. Moguće su i druge vrste kompenzacija, poput pružanja alternativnog zemljišta ili određenih pogodnosti dogovorenih između stranaka.
U pojedinim slučajevima, ako vlasnik zemljišta zbog prolaza pretrpi naročito veliku štetu ili se njegovo pravo korištenja nekretnine značajno umanji, sud može odrediti i dodatnu kompenzaciju kako bi osigurao pravično rješenje. Cilj ove naknade nije samo zaštita vlasničkih prava, već i postizanje ravnoteže između potreba vlasnika nepovezane nekretnine i interesa vlasnika preko čije se imovine ostvaruje pristup.
Ukidanje služnosti prolaza
Služnost prolaza, u kontekstu prilaznog puta, nije trajno pravo i može prestati ako se okolnosti promijene na način koji je čini suvišnom ili neopravdanom. Ključni razlog za ukidanje jeste pronalazak alternativnog pristupa javnom putu. Ako vlasnik nepovezane parcele uspije osigurati drugi legalan i funkcionalan prilaz, više nema potrebe da koristi susjednu nekretninu.
Također, vlasnik zemljišta preko kojeg prolaz vodi može pokrenuti postupak ukidanja služnosti ako dokaže da ona više nije opravdana. To može biti slučaj kada korisnik prolaza prestane koristiti nekretninu ili ako dođe do promjena u okolnostima koje su prvobitno bile razlog za uspostavu prolaza.
Osim individualnih razloga, ukidanje služnosti može biti posljedica propasti poslužnog zemljišta, sjedinjenja u slučaju da ista osoba postane vlasnik oba zemljišta, odreknuća ovlaštenika na korištenje puta, nekorištenja, te šireg prostornog planiranja i infrastrukturnih promjena. Ako nadležni organi izgrade novi put ili izvrše urbanističke preinake koje omogućavaju bolji prilaz parceli, služnost prolaza može izgubiti svoj pravni i praktični smisao.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Razlika između mobinga i teških radnih uslova ključna je za zaštitu prava radnika i efikasno funkcionisanje radnog odnosa. Iako oba pojma ukazuju na nepovoljne okolnosti na radnom mjestu, pravne posljedice i mehanizmi zaštite značajno se razlikuju. Prema Zakonu o radu Federacije BiH, mobing se odnosi na psihičko zlostavljanje radnika, dok teški radni uslovi obuhvataju objektivne poteškoće u radu koje nisu nužno povezane s uznemiravanjem ili diskriminacijom.
Mobing na radnom mjestu predstavlja ozbiljan problem koji može imati dugoročne posljedice po fizičko i mentalno zdravlje zaposlenika, ali i po cjelokupnu radnu atmosferu. Prema Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine, mobing se definiše kao kontinuirano, sistematsko i dugotrajno psihičko zlostavljanje radnika od strane poslodavca, nadređenih ili kolega. Ovakvo ponašanje ugrožava dostojanstvo radnika, narušava njegovu produktivnost i može dovesti do ozbiljnih posljedica, uključujući i prekid radnog odnosa.
Pored Zakona o radu FBiH, zaštita od mobinga regulisana je i Zakonom o zabrani diskriminacije BiH, koji jasno naglašava zabranu svih oblika uznemiravanja i nejednakog tretmana na radnom mjestu. Mobing se može manifestovati kroz različite oblike neprihvatljivog ponašanja, uključujući verbalno vrijeđanje, izolaciju, nepravedne sankcije, ponižavanje i druge vrste psihičkog nasilja koje ciljaju degradaciju zaposlenika.
Oblici mobinga na radnom mjestu
Mobing može poprimiti različite oblike, a u praksi se najčešće javlja u tri osnovne forme:
Vertikalni mobing dolazi od nadređenih prema podređenima. Može se manifestovati kroz stalno omalovažavanje, prekomjerno kritiziranje bez opravdanja, uskraćivanje prava na profesionalni razvoj ili dodjeljivanje nemogućih zadataka s ciljem da se radnik diskredituje ili prisili na odlazak.
Horizontalni mobing postoji među kolegama na istom hijerarhijskom nivou. Očituje se kroz ogovaranje, društvenu izolaciju, ignorisanje mišljenja zaposlenika, pa čak i sabotažu njegovog rada. Ovakvo ponašanje može stvoriti neprijateljsku atmosferu u kolektivu i smanjiti produktivnost tima.
Mješoviti mobing je vrsta mobinga gdje učestvuju i nadređeni i kolege u zlostavljanju zaposlenika. U takvim situacijama, žrtva se suočava s pritiskom sa svih strana, što može rezultirati ozbiljnim psihološkim posljedicama, pa čak i trajnim gubitkom samopouzdanja i motivacije za rad.
Kako prepoznati i reagovati na mobing?
Važno je prepoznati znakove mobinga na vrijeme i adekvatno reagovati. Ako radnik primijeti da se suočava s kontinuiranim nepoštovanjem, nepravdom ili psihičkim pritiskom na radnom mjestu, prvi korak je dokumentovati incidente i pokušati razgovarati s osobom koja vrši mobing. Ukoliko to ne donese rezultate, preporučuje se prijava nadležnim institucijama, kao što su inspekcija rada ili Ombudsman za ljudska prava.
Radna sredina treba biti sigurno mjesto za svakog zaposlenika, gdje se poštuju osnovna ljudska prava i dostojanstvo. Zbog toga je neophodno kontinuirano raditi na podizanju svijesti o mobingu, kako bi se preveniralo njegovo pojavljivanje i osigurala zdrava i produktivna radna atmosfera za sve zaposlenike.
Kako prepoznati teške radne uslove?
Teški radni uslovi odnose se na situacije u kojima radnici rade u otežanim okolnostima koje mogu negativno uticati na njihovo zdravlje, produktivnost i opće blagostanje. Takvi uslovi mogu biti posljedica različitih faktora, uključujući fizičke napore, nepovoljne radne okoline, lošu organizaciju posla ili visoku psihološku napetost.
Fizički zahtjevni radni uslovi često podrazumijevaju rad na ekstremnim temperaturama, izloženost štetnim supstancama, stalnu buku ili obavljanje teških fizičkih poslova. Takvi faktori mogu dovesti do iscrpljenosti, povećanog rizika od povreda i dugoročnih zdravstvenih problema.
Organizacijski aspekti, poput prekomjernog radnog opterećenja, nejasnih radnih zadataka ili neadekvatne kompenzacije za obavljeni posao, dodatno otežavaju situaciju. Kada radnik ne zna šta se tačno od njega očekuje, često dolazi do frustracije, pada motivacije i osjećaja nesigurnosti.
Psihološki pritisak je također značajan faktor. Konstantan stres, strah od gubitka posla ili loši međuljudski odnosi na radnom mjestu mogu ozbiljno narušiti mentalno zdravlje zaposlenih. Dugotrajna izloženost takvim uslovima može dovesti do sagorijevanja na poslu, anksioznosti, pa čak i ozbiljnih zdravstvenih komplikacija.
Za razliku od mobinga, gdje postoji jasna namjera nanošenja štete od strane nadređenih ili kolega, teški radni uslovi često nisu rezultat svjesne zloupotrebe već loše organizacije rada, nedostatka resursa ili specifičnosti određenih zanimanja. Međutim, bez odgovarajućih mjera zaštite i poboljšanja radnih uslova, njihov negativan uticaj na radnike može biti jednako ozbiljan.
Pravna zaštita od mobinga u FBiH
Radnici koji su izloženi mobingu imaju pravo na zaštitu putem nekoliko pravnih mehanizama, koji su predviđeni Zakonom o radu FBiH i drugim relevantnim propisima. Pravilna i pravovremena reakcija može pomoći u sprečavanju daljnjeg ugrožavanja radničkih prava i omogućiti adekvatnu zaštitu.
Poslodavac je dužan osigurati sigurno i dostojanstveno radno okruženje, što uključuje i obavezu sprečavanja mobinga. Radnik koji trpi psihičko uznemiravanje može podnijeti pisanu pritužbu poslodavcu, zahtijevajući da se preduzmu odgovarajuće mjere. U mnogim slučajevima, pravilno definisana interna procedura može pomoći u brzom rješavanju problema unutar same kompanije
Ako poslodavac ne preduzme potrebne korake ili sam učestvuje u mobingu, radnik može zatražiti zaštitu od Inspektorata rada. Inspektori imaju ovlaštenja da izvrše nadzor, utvrde postojanje nepravilnosti i nalože poslodavcu da ih otkloni. Ovaj korak može biti koristan kada se unutar firme ne može postići adekvatno rješenje
Radnik koji je bio žrtva mobinga može pokrenuti sudski postupak i zahtijevati naknadu materijalne i nematerijalne štete. Sud može donijeti odluku kojom se poslodavcu nalaže nadoknada pretrpljene štete, ali i zabrana daljeg uznemiravanja. Postupak pred sudom može trajati duže, ali pruža mogućnost ostvarivanja pune pravde i zaštite prava radnika.
Prava radnika u teškim radnim uslovima
Radnici koji obavljaju posao u otežanim uslovima imaju određena zakonska prava koja im osiguravaju adekvatnu zaštitu, pravičnu naknadu i sigurno radno okruženje. Poslodavci su obavezni osigurati mjere koje smanjuju rizike i omogućavaju radnicima da obavljaju svoje zadatke bez ugrožavanja zdravlja i sigurnosti.
Ako su radni uslovi naročito nepovoljni i predstavljaju dodatno fizičko ili psihičko opterećenje, radnik ima pravo na povećanu naknadu. Uvećanje plate zavisi od stepena otežanih uslova rada i određuje se u skladu sa kolektivnim ugovorima, internim aktima poslodavca ili važećim propisima.
Prema Zakonu o zaštiti na radu, poslodavci su dužni osigurati odgovarajuću zaštitnu opremu i prilagoditi radne uslove kako bi smanjili rizik od povreda i profesionalnih oboljenja. To uključuje obaveznu upotrebu zaštitnih kaciga, maski, rukavica, odgovarajuće ventilacije, ergonomskih radnih stanica i drugih mjera koje doprinose sigurnosti zaposlenih.
Osim obezbjeđivanja sigurnih uslova rada, poslodavci su dužni redovno procjenjivati rizike, provoditi preventivne mjere i osigurati obuku radnika o zaštiti na radu. Ako poslodavac ne poštuje ove obaveze, radnik ima pravo prijaviti nepravilnosti nadležnim institucijama, uključujući inspekciju rada.
Kako se zaštititi od mobinga i poboljšati uslove rada?
Zaštita od mobinga i poboljšanje radnih uslova zahtijevaju proaktivan pristup i poznavanje prava koja radnici imaju. Postoje konkretni koraci koje svaki radnik može preduzeti kako bi se zaštitio od nepravednog postupanja, osigurao dostojanstvene uslove rada i spriječio daljnju eskalaciju problema.
1. Pratiti radne uslove i dokumentovati nepravilnosti
Jedan od najvažnijih koraka u zaštiti od mobinga i loših radnih uslova jeste sistematsko bilježenje svih nepravilnosti. To uključuje zapisivanje situacija u kojima dolazi do uznemiravanja, nepoštovanja radnih prava ili neadekvatnih radnih uslova. Pisani dokazi, e-mail prepiske, svjedočenja kolega i službene žalbe mogu biti ključni u eventualnim postupcima zaštite.
2. Obratiti se sindikatu ili pravnim stručnjacima za savjet
Ako se radnik suočava s mobingom ili nepoštenim tretmanom na radnom mjestu, sindikati mogu pružiti podršku, pravni savjet i zastupanje u rješavanju problema. Također, konsultacija s advokatom specijalizovanim za radno pravo može pomoći u razumijevanju pravnih opcija i zaštiti interesa radnika.
3. Koristiti mehanizme zaštite pred inspekcijom rada i sudovima
U slučaju da se problem ne može riješiti interno, radnici imaju pravo da podnesu prijavu inspekciji rada, koja je dužna sprovesti nadzor i utvrditi postojanje nepravilnosti. Također, radnici koji trpe mobing ili su izloženi nezakonitim radnim uslovima mogu pokrenuti sudski postupak i tražiti pravnu zaštitu, uključujući naknadu štete.
4. Insistirati na pravilnoj organizaciji posla i sigurnosnim mjerama
Kvalitetna organizacija rada i primjena sigurnosnih mjera ključni su za zaštitu zdravlja i dobrobiti zaposlenih. Radnici mogu ukazivati na nepravilnosti, tražiti poboljšanja u radnim procesima i insistirati na poštovanju propisanih mjera zaštite na radu. Aktivno učestvovanje u sindikalnim i radničkim inicijativama može dodatno doprinijeti pozitivnim promjenama.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ugovor o zakupu predstavlja osnovni pravni okvir koji definiše prava i obaveze zakupodavca i zakupoprimca. Međutim, neka od najčešćih pitanja koje se postavljaju u praksi jesu da li se to može i koji su uslovi za podizanje kirije tokom trajanja ugovora o zakupu. Ovo pitanje je posebno važno za zakupce koji žele stabilnost i predvidljivost troškova stanovanja, ali i za vlasnike nekretnina koji žele da zaštite svoje interese u slučaju inflacije ili povećanja tržišne vrijednosti nekretnine.
Ugovorne strane dužne su poštovati uslove ugovora koje su slobodno dogovorile. Nijedna strana ne može jednostrano mijenjati njegove bitne odredbe, osim ako je to izričito predviđeno samim ugovorom ili zakonom.
To znači da zakupodavac ne može jednostrano povećati kiriju tokom trajanja ugovora, osim ako ugovorne strane nisu prethodno predvidjele mogućnost korekcije zakupnine kroz jasnu ugovornu klauzulu.
Ukoliko ugovor o zakupu ne sadrži takvu odredbu, zakupodavac može predložiti povećanje zakupnine, ali zakupoprimac nije obavezan da prihvati promjenu. Svaka izmjena uslova ugovora, uključujući i visinu zakupnine, može biti izvršena isključivo na osnovu međusobnog sporazuma obje strane. To znači da, bez saglasnosti zakupoprimca, zakupodavac ne može jednostrano povećati kiriju niti zahtijevati plaćanje višeg iznosa od onog koji je prvobitno ugovoren.
Važno je napomenuti da čak i ako postoji ugovorna odredba o mogućnosti povećanja zakupnine, ona mora biti jasno definisana i precizno određena. Nejasne ili dvosmislene klauzule koje ostavljaju prostor za proizvoljno povećanje kirije u praksi mogu biti predmet spora i pravne zaštite zakupoprimca. U tom slučaju, sud bi pri ocjeni zakonitosti povećanja zakupnine prvenstveno uzeo u obzir načelo pravičnosti i razumnih očekivanja ugovornih strana.
U praksi, ugovori o zakupu nekada sadrže klauzule koje omogućavaju korekciju kirije u određenim situacijama. Takve klauzule prvenstveno služe da zaštite zakupodavca od ekonomskih promjena koje mogu umanjiti stvarnu vrijednost zakupnine. Istovremeno moraju biti jasne i precizno definisane kako bi se izbjegle moguće zloupotrebe ili pravne nesigurnosti.
Najčešći način regulisanja promjene zakupnine jeste tzv. indeksna klauzula. Indeksna klauzula vezuje iznos zakupnine za rast troškova života ili tržišne vrijednosti nekretnina. Ova klauzula se obično oslanja na zvanične statističke podatke, poput indeksa potrošačkih cijena koje objavljuju državne ili međunarodne institucije. Na taj način, korekcija zakupnine postaje objektivan i predvidiv proces, čime se izbjegavaju sporovi između ugovornih strana.
Pored indeksne klauzule, ugovori o zakupu mogu sadržavati i druge vrste odredbi koje omogućavaju povećanje zakupnine. To su klauzule o dodatnim troškovima koje predviđaju mogućnost povećanja zakupnine u slučaju značajnog rasta troškova održavanja, komunalnih usluga ili poreza na nekretnine.
Ukoliko se ugovori, periodična revizija zakupnine određuje da će se zakupnina preispitivati i usklađivati u unaprijed dogovorenim vremenskim intervalima (npr. svake godine ili svake dvije godine). To omogućava usklađivanje zakupnine u skladu s prosječnim tržišnim cijenama za slične nekretnine na određenoj lokaciji.
Inflacija i tržišna prilagođavanja kirije
U slučajevima kada ugovor ne sadrži eksplicitnu klauzulu o povećanju zakupnine, zakupodavac može pokušati argumentovati povećanje na osnovu promjene ekonomskih okolnosti. To može da se odnosi na visoku inflaciju ili značajan rast tržišnih cijena stanarina.
Međutim, bez jasne ugovorne osnove, zakupoprimac nije dužan prihvatiti povećanje i može nastaviti plaćati prvobitno ugovoreni iznos.
Prava zakupca u slučaju povećanja zakupnine
Zakupoprimac ima pravo da ospori jednostrano povećanje zakupnine ukoliko za to ne postoji pravni osnov. U takvim situacijama, zakupoprimac se može pozvati na Zakon o obligacionim odnosima FBiH. On jasno propisuje da su bitni elementi ugovora, uključujući visinu zakupnine, obavezujući i ne mogu se mijenjati bez saglasnosti obje strane. Ova zakonska odredba pruža zakupoprimcu pravnu sigurnost i štiti ga od jednostranih i neopravdanih promjena uslova zakupa.
Ukoliko zakupodavac pokuša povećati zakupninu bez ugovornog ili zakonskog osnova, zakupoprimac može odbiti takav zahtjev i nastaviti plaćati zakupninu prema prvobitnom ugovoru. U slučaju da zakupodavac insistira na povećanju zakupnine i prijeti raskidom ugovora ili prisilnim iseljenjem, zakupoprimac može zatražiti pravnu zaštitu pred nadležnim sudom.
Kako biste se zaštitili prije nego što dođe do problema, te kako biste pronašli idealan stan za zakup, možete da se obratite DHM Nekretnine, agenciji za posredovanje u prometu nekretnina koja pruža stručnu podršku zakupcima i zakupodavcima kako bi osigurali pravične i transparentne ugovorne odnose. Bilo da je riječ o savjetovanju, pregovorima ili pravnoj zaštiti, DHM Nekretnine osigurava sigurnost i stabilnost u procesu zakupa, štiteći interese obje strane uz poštovanje važećih zakonskih propisa. Možete ih kontaktirati i na LinkedInu.
Prethodni sadržaj nastao je u saradnji sa DHM Nekretnine, koji podržava funkcionisanje Pravnog bloga.
Načini zaštite zakupca
Zakupoprimac također ima pravo da ospori povećanje zakupnine ukoliko smatra da zakupodavac vrši neopravdan pritisak. Pritisak mogu biti prijetnje raskidom ugovora, isključenjem komunalnih usluga ili uskraćivanjem prava korištenja zajedničkih prostora. U takvim slučajevima, zakupoprimac može podnijeti tužbu za zaštitu posjeda ili pokrenuti postupak medijacije kako bi se spor riješio mirnim putem.
Pored sudske zaštite, zakupoprimac može prijaviti nepoštenu poslovnu praksu nadležnim institucijama. To mogu biti inspekcijski organi ili udruženja za zaštitu potrošača, ako smatra da zakupodavac zloupotrebljava svoju poziciju i narušava ugovorne obaveze. Ova mjera može biti posebno korisna u slučajevima kada zakupodavac pokušava iskoristiti neravnotežu moći u odnosu sa zakupoprimcem.
U svakom slučaju, preporučljivo je da zakupoprimac vodi pisanu evidenciju komunikacije sa zakupodavcem. To uključuje sve zahtjeve za povećanje zakupnine, kako bi imao dokaznu osnovu u slučaju spora.
Također, zakupodavac je dužan obavijestiti zakupoprimca o namjeri povećanja zakupnine u razumnom roku, kako bi mu omogućio da odluči da li će prihvatiti nove uslove ili raskinuti ugovor.
Sudska zaštita u slučaju spora
Ukoliko dođe do spora između zakupodavca i zakupoprimca, svaka strana može pokrenuti sudski postupak radi zaštite svojih prava. Sud će pritom uzeti u obzir sve relevantne činjenice, uključujući sadržaj ugovora, tržišne okolnosti i eventualnu zloupotrebu prava od strane bilo koje strane.
Zakupoprimac ne može biti prisiljen da prihvati jednostrane promjene koje nisu ugovorno predviđene.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Facebook je postao neizostavan dio svakodnevice milijardi ljudi širom svijeta. Otvaranje naloga je brzo i jednostavno – dovoljno je samo prihvatiti uslove korištenja i politiku privatnosti, što većina korisnika radi bez mnogo razmišljanja. Međutim, ono što većina ljudi ne zna jeste šta zapravo propisuje Facebook politika privatnosti i kakve posljedice to može imati na njihovu privatnost.
Od trenutka kada se prijavite, Facebook počinje prikupljati podatke o vama. Nije riječ samo o osnovnim informacijama poput imena, prezimena i e-mail adrese. Platforma kontinuirano prikuplja podatke o svakom lajku, komentaru, objavi i pretrazi koju napravite.
Čak i vaše ponašanje na drugim web stranicama koje imaju Facebookove alate za praćenje (poput “lajk” dugmadi ili “share” opcija) može biti zabilježeno. Nakon bilježenja, ostaje povezano sa vašim profilom.
Aplikacija koristi razne metode za identifikaciju vašeg uređaja. Ona bilježi podatke poput IP adrese, operativnog sistema, vrste pretraživača i verzije aplikacije. Osim toga, prikuplja podatke o vašim navikama korištenja uređaja. To uključuje vrijeme provedeno na platformi, učestalost korištenja i interakcije s različitim vrstama sadržaja.
Facebook prati vašu lokaciju čak i kada ne koristite aplikaciju, koristeći podatke o Wi-Fi mrežama, Bluetooth uređajima, i GPS podacima. To omogućava preciznu identifikaciju vašeg fizičkog mjesta.
Nadalje, platforma bilježi vaše poruke, pa čak i sadržaj koji je privatno dijeljen unutar razgovora. Time omogućuje algoritmima da bolje razumiju vaše interese i ponašanja.
Iako Facebook tvrdi da koristi ove podatke za poboljšanje korisničkog iskustva i personalizaciju sadržaja, ovi podaci također služe za izuzetno precizno ciljanje oglasa.
Na temelju vaših interakcija i podataka koji se prikupljaju u stvarnom vremenu, Facebook kreira detaljan profil. Taj profil se koristi za oglašivačke kampanje koje su specifično prilagođene vašim interesima, preferencijama i ponašanju na internetu. Ova vrsta personalizacije čini oglašavanje na Facebooku vrlo učinkovitim, ali također postavlja pitanja o privatnosti i zaštiti podataka korisnika.
Dijeljenje podataka s trećim stranama i zloupotrebe
Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da Facebook ne čuva ove podatke samo za sebe. Umjesto toga, platforma koristi podatke o korisnicima kako bi ih dijelila s oglašivačima, analitičkim kompanijama, poslovnim partnerima i različitim vanjskim organizacijama.
Ovaj pristup omogućava onima s kojima dijele podatke da bolje ciljaju korisnike i kreiraju efikasnije marketinške kampanje. Međutim, to također podiže ozbiljna pitanja o privatnosti i sigurnosti podataka.
Najpoznatiji i najkontroverzniji slučaj zloupotrebe podataka dogodio se s kompanijom Cambridge Analytica. Ova firma je neovlašteno prikupila podatke miliona Facebook korisnika, većinom bez njihovog izričitog pristanka. Koristila ih je za manipulaciju političkim kampanjama, uključujući one u SAD-u 2016. godine. Podaci su korišteni za kreiranje psiholoških profila koji su omogućili ciljanje korisnika s političkom propagandom, a sve u cilju utjecanja na njihove odluke na izborima.
Ovaj skandal nije samo otkrio opasnosti vezane uz neetičko korištenje osobnih podataka, već je i svijest o privatnosti podigao na globalnu razinu. Pokazao je koliko su naši privatni podaci vrijedni, ali i koliko lahko mogu biti iskorišteni bez našeg znanja ili pristanka.
Biometrijski podaci i prepoznavanje lica
Još jedan aspekt privatnosti koji je izazvao buru u javnosti jeste prepoznavanje lica. Facebook je ranije imao funkciju automatskog označavanja na fotografijama, koja je koristila biometrijske podatke korisnika, tačnije prepoznavanje lica, kako bi automatski sugerirao oznake prijateljima na slikama.
Ova tehnologija analizirala je slike i uspoređivala ih s postojećim podacima u korisničkim profilima, omogućujući da se identifikacija vrši gotovo odmah. Iako je ova opcija zvanično ukinuta 2021. godine, ostaje pitanje koliko su naši biometrijski podaci već prikupljeni i u koje svrhe su korišteni, jer se u mnogim slučajevima podaci mogu pohranjivati duže vrijeme nego što smo svjesni.
Sigurnosni propusti i hakerski napadi nisu rijetkost, a u prošlosti su milioni korisnika već bili žrtve curenja podataka. Ova curenja obuhvataju ne samo osnovne informacije poput imena i e-mail adrese, već i osjetljive biometrijske podatke, uključujući skeniranje lica.
Takvi incidenti izazivaju opravdanu zabrinutost, jer bi biometrijski podaci, ako se zloupotrijebe, mogli dovesti do ozbiljnih sigurnosnih prijetnji, poput krađe identiteta ili lažnog predstavljanja.
Zbog ovih i drugih razloga, Facebook je suočen s ogromnim novčanim kaznama, naročito u Europi, gdje su zakoni o privatnosti i zaštiti podataka među najstrožijim u svijetu.
Ovakvi slučajevi izazivaju sumnje u transparentnost i praksu kompanije, pa je pitanje o stvarnoj namjeni mikrofona postalo predmetom brojnih spekulacija.
Iako ne postoje čvrsti dokazi da Facebook aktivno koristi mikrofone za prisluškivanje razgovora, jasno je da platforma ima dovoljno drugih izvora informacija, kao što su naši pretrage, lajkanje, interakcije s objavama i podaci o lokaciji, da bi mogla precizno ciljati oglase.
Algoritmi koji upravljaju reklamama analiziraju ove podatke kako bi korisnicima prikazali proizvode i usluge koji odgovaraju njihovim interesima i ponašanjima. S obzirom na količinu podataka koja se prikuplja, lahko je moguće da oglasi postanu izuzetno relevantni, što može izazvati osjećaj da su na neki način “prisluškivani”.
Kako zaštititi svoju privatnost na Facebooku
Ono što korisnici mogu učiniti kako bi zaštitili svoju privatnost jeste da prilagode postavke na Facebooku.
Poželjno je ograničiti ko može vidjeti naše objave, isključiti praćenje lokacije, zabraniti aplikaciji pristup mikrofonu i povremeno brisati historiju aktivnosti.
Također, korisnici bi trebali redovito pregledati aplikacije i web stranice povezane s njihovim Facebook računom te ukloniti one koje im nisu potrebne. Dodatno, moguće je ograničiti informacije koje se dijele u biografiji, kao što su datum rođenja, obrazovanje, i radna iskustva, čime se smanjuje količina podataka koja je dostupna trećim stranama.
Na kraju, ključna stvar je da budemo svjesni da je svaki podatak koji podijelimo na internetu potencijalno dostupan ne samo našim prijateljima, već i kompanijama koje od toga ostvaruju profit.
Facebook je moćna platforma koja omogućava povezivanje s ljudima širom svijeta, ali njegova politika privatnosti krije mnogo toga što korisnici ne primijete na prvi pogled.
Prije nego što sljedeći put bez razmišljanja prihvatimo uslove korištenja, vrijedi se zapitati – da li zaista znamo šta potpisujemo? Svaka naša interakcija na platformi stvara digitalni trag, a razmišljanje o privatnosti i sigurnosti na internetu postaje nužno kako bi se očuvala naša prava i lični podaci podaci u digitalnom okruženju.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Bosna i Hercegovina je usvojila novi Zakon o zaštiti ličnih podataka, koji je usklađen s Općom uredbom o zaštiti podataka (GDPR) Europske unije. Ovaj zakon donosi značajne promjene u načinu obrade i zaštite ličnih podataka građana, postavljajući strožije standarde za institucije i kompanije koje rukuju takvim podacima.
Novi Zakon o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini donesen je s ciljem usklađivanja s najvišim europskim standardima zaštite privatnosti.
Konkretno, zakon je usklađen s Uredbom (EU) 2016/679 Evropskog parlamenta i Vijeća od 27. aprila 2016. godine. Ta uredba je poznata kao Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR). Ona reguliše obradu ličnih podataka i slobodno kretanje takvih podataka unutar Europske unije.
Ovim usklađivanjem Bosna i Hercegovina nastoji modernizirati svoj pravni okvir. Na ovaj način će se povećati nivo zaštite ličnih podataka građana, te stvoriti pravno sigurnije okruženje za poslovne subjekte koji rukuju podacima.
Uvođenjem strožijih pravila obrade i čuvanja podataka, novi zakon doprinosi boljoj zaštiti privatnosti pojedinaca. Smanjuju se rizici zloupotrebe podataka i omogućava građanima veću kontrolu nad informacijama koje dijele. Usklađivanje s GDPR-om otvara put za jaču međunarodnu saradnju i olakšava poslovanje kompanijama koje posluju na tržištu Europske unije.
Prema novom zakonu, lični podaci su svi podaci koji se odnose na fizičko lice čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi.
To znači da bilo koja informacija, poput imena, adrese, broja telefona, IP adrese ili čak podataka o fizičkim, psihološkim, genetskim, ekonomskim ili društvenim karakteristikama osobe, spada u kategoriju ličnih podataka.
Obrada ovih podataka obuhvata niz aktivnosti, bilo da se radi o ručnim ili automatizovanim procesima. U praktičnom smislu, to podrazumijeva:
prikupljanje i evidentiranje podataka,
organizaciju i strukturiranje,
čuvanje i prilagođavanje,
pretragu i korištenje,
dijeljenje ili prenos podataka,
usklađivanje i kombinovanje,
ograničavanje pristupa,
brisanje ili uništavanje podataka.
Ove aktivnosti su strogo regulisane zakonom. To znači da svaki subjekt koji obrađuje podatke mora imati jasan pravni osnov za njihovu obradu i poštovati principe zakonitosti, transparentnosti i sigurnosti.
Obaveze za rukovaoce podataka
Rukovaoci podataka, uključujući institucije i kompanije koje prikupljaju i obrađuju lične podatke građana, imaju niz zakonskih obaveza. Sve to kako bi osigurali zaštitu privatnosti i sigurnost podataka.
Prije svega, svaka obrada podataka mora biti zakonita, poštena i transparentna. To znači da građani moraju biti jasno informisani o tome ko obrađuje njihove podatke, u koju svrhu i na koji način.
Podaci se smiju prikupljati isključivo u određene, izričite i zakonite svrhe. Ni pod kojim uslovima ne smiju se koristiti na način koji nije u skladu s tim svrhama.
Osim toga, rukovaoci podataka su dužni:
osigurati tačnost i ažurnost podataka, kako bi se izbjegle greške koje mogu negativno uticati na pojedince,
implementirati odgovarajuće tehničke i organizacione mjere zaštite kako bi se spriječili neovlašten pristup, curenje, gubitak ili zloupotreba podataka,
osigurati da podaci ne budu čuvani duže nego što je potrebno za svrhu zbog koje su prikupljeni,
omogućiti građanima ostvarivanje njihovih prava u vezi s ličnim podacima, uključujući pravo na ispravku, brisanje i prigovor na obradu.
Ove obaveze imaju ključnu ulogu u osiguravanju visokog standarda zaštite podataka i povjerenja građana u institucije i kompanije koje s njima posluju.
Prava građana
Građani imaju pravo na:
Informisanost o obradi njihovih ličnih podataka, što uključuje pravo da budu jasnije obaviješteni o tome kako i u koju svrhu se njihovi podaci koriste.
Pristup svojim ličnim podacima, što omogućava građanima da saznaju koji podaci o njima postoje u određenim bazama podataka i ko ih koristi.
Ispravku netačnih ili nepotpunih podataka, kako bi se osigurala tačnost i ažurnost svih podataka koji se čuvaju.
Brisanje svojih podataka, poznato kao “pravo na zaborav”, koje omogućava uklanjanje podataka kada za to ne postoji opravdanje ili ako nisu više potrebni.
Ograničenje obrade, što znači da građani mogu zahtijevati da se njihovi podaci obrade samo u određenim slučajevima i pod određenim uslovima.
Prenosivost podataka, koje im omogućava da prenesu svoje podatke od jednog nosioca obrade ka drugom, u strukturiranom i uobičajenom formatu.
Pravo na prigovor na obradu, što omogućava građanima da se usprotive određenim vrstama obrade podataka koje se vrše bez njihovog pristanka.
Kaznene odredbe
Nepoštivanje odredbi zakona može rezultirati značajnim kaznama.
Zakon propisuje kazne za kontrolore koji prekrše pravila obrade ličnih podataka. Kazna za kontrolora može biti između 50.000 i 100.000 KM ako obrade posebne kategorije podataka ili prenosi podatke u inostranstvo bez ispunjavanja zakonskih uslova. Odgovorna lica i zaposleni u kontroloru mogu biti kažnjeni manjim iznosima, od 1.000 do 15.000 KM za odgovorna lica i 500 do 10.000 KM za zaposlene.
Predviđene su i kazne za prekršaje koji uključuju nepoštovanje osnovnih pravila zaštite ličnih podataka. One se odnose na obradu podataka bez saglasnosti ili bez potrebne zaštite. Za ove prekršaje kontrolori se kažnjavaju kaznama od 10.000 do 100.000 KM. Odgovorna lica i zaposleni mogu biti kažnjeni manjim iznosima.
Zbog nepravilnosti u obradi podataka, kao što su nemogućnost dokazivanja saglasnosti ili nepravilna obrada podataka za novinarske i druge specifične svrhe. Kazne za ove prekršaje kreću se od 5.000 do 50.000 KM za kontrolore, a odgovorna lica i zaposleni mogu biti kažnjeni sa manjim iznosima.
Kazna za lice koje obrađuje lične podatke protivno uslovima definisanim od strane kontrolora ili obrađivača, kazniće se novčanom kaznom od 500 do 5.000 KM.
Odgovorna lica u javnim organima koja ne donesu potrebne propise za sprovođenje zakona ili ne pruže podršku Agenciji za zaštitu podataka, kazniće se kaznama od 500 do 5.000 KM.
Usvajanje novog Zakona o zaštiti ličnih podataka predstavlja značajan korak ka jačanju zaštite privatnosti građana Bosne i Hercegovine. Institucije i kompanije koje obrađuju lične podatke trebaju se upoznati s novim obavezama i osigurati usklađenost svog poslovanja s ovim zakonom. Tako bi izbjegle potencijalne sankcije i osigurale povjerenje svojih korisnika.
Primjer primjene zakona u svakodnevnom životu
U današnjem digitalnom dobu, vrlo je lahko zaboraviti da svaka interakcija na internetu može uključivati prikupljanje osobnih podataka. Mnoge web stranice, usluge i aplikacije koje koristimo svakodnevno automatski prikupljaju podatke, a često nismo ni svjesni toga. Kada posjetimo web stranicu i prihvatimo kolačiće (cookies), često ne razmišljamo o tome što to znači za naše lične podatke. Kolačići mogu pratiti našu aktivnost na internetu. Oni bilježe koje stranice posjećujemo, koliko vremena provodimo na njima, pa čak i informacije o našoj lokaciji.
Pored toga, prijavljivanje na newslettere je još jedan način na koji pružatelji usluga prikupljaju naše osobne podatke. Pri tome često dajemo pristup našim email adresama. Nismo ni svjesni u kojoj se mjeri oni mogu koristiti za ciljanje specifičnih oglasa ili za daljnje dijeljenje naših podataka s trećim stranama.
Mnoge web stranice koriste naše podatke putem formulara za kontakt, anketa, prijava za popuste. Čine to i kroz našu aktivnost na društvenim mrežama koje su povezane s određenim web stranicama. Često se prihvataju uslovi korištenja ili politika privatnosti bez detaljnog čitanja. Zbog toga mnogi korisnici nisu ni svjesni koji se podaci prikupljaju i kako se koriste.
Zakon o zaštiti ličnih podataka postavlja jasne smjernice i obveze za sve koji prikupljaju i obrađuju osobne podatke, uključujući web stranice. To znači da su vlasnici tih stranica odgovorni za informisanje korisnika o tome kako se njihovi podaci koriste. Osim toga, moraju dobiti dozvolu korisnika prije nego što dođe do prikupljanja podataka. U svakodnevnom životu, to bi značilo da bi svaki put kada se prijavite za neki servis ili integrišete s web stranicama, trebali biti svjesni koje podatke dijelite i u koje svrhe.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Pravo preče kupovine omogućava određenim licima da, pod istim uslovima, imaju prednost pri kupovini nekretnine prije nego što se ona ponudi trećim licima.
Kada jedan suvlasnik namjerava prodati svoj dio nekretnine, dužan je obavijestiti ostale suvlasnike o svojoj namjeri.
Obavijest se šalje poštom, putem preporučene pošiljke ili preko notara. Veoma je značajno zapamtiti da to obavještenje mora sadržavati tačne podatke o nekretnini, cijenu i ostale uslove prodaje.
Ostali suvlasnici imaju rok od 30 dana od prijema obavijesti da odgovore i iskoriste svoje pravo.
Ako suvlasnici ne odgovore u tom roku, smatra se da nisu zainteresovani. Tada suvlasnik može prodati svoj dio trećem licu, ali ne po nižoj cijeni ili povoljnijim uslovima od onih ponuđenih suvlasnicima.
Posljedice nepoštivanja prava preče kupovine
Ukoliko suvlasnik proda svoj dio nekretnine trećem licu bez prethodne ponude ostalim suvlasnicima ili pod povoljnijim uslovima od onih koje im je prethodno ponudio, oštećeni suvlasnici imaju pravo da sudskim putem zaštite svoje interese.
Oni mogu podnijeti tužbu za poništenje ugovora i zahtijevati da se vlasništvo prenese na njih. Sve to pod istim uslovima pod kojima je nekretnina prodata trećem licu.
U sudskom postupku, ako se utvrdi da je došlo do povrede prava preče kupovine, sud može donijeti presudu kojom će se ugovor poništiti i odrediti da se predmetna nekretnina prenese na oštećenog suvlasnika pod identičnim uslovima.
Pored toga, kupac koji je bio svjestan ili je mogao biti svjestan povrede prava preče kupovine može snositi dodatne pravne posljedice. To uključuje obavezu naknade štete oštećenom suvlasniku.
Također, ako je treće lice već preuzelo nekretninu i izvršilo dalju prodaju ili prenijelo prava na drugu osobu, situacija se dodatno komplikuje. U tom slučaju, suvlasnici mogu imati pravo na naknadu štete od prvobitnog prodavca ili treće strane koja je stekla vlasništvo, a nije bila u dobroj vjeri.
Ova pravila osiguravaju pravnu zaštitu suvlasnika i spriječavaju zloupotrebe kod prijenosa suvlasničkog udjela bez poštovanja zakonskih obaveza.
Izuzeci od prava preče kupovine
Ovo pravo među suvlasnicima isključeno je u određenim situacijama koje zakon prepoznaje kao specifične i izuzete od ove pravne zaštite. Jedan od glavnih izuzetaka odnosi se na nekretnine koje su u katastru ili zemljišnim knjigama evidentirane kao pristupni ili prilazni put.
Ove nekretnine imaju poseban pravni status, jer njihova namjena nije tržišna prodaja, već obezbjeđenje pristupa drugim nekretninama.
Pravo preče kupovine se ne primjenjuje kada se suvlasnički dio nekretnine prenosi na nasljednike u slučaju smrti vlasnika. U tim situacijama se ne radi o klasičnoj prodaji, već o prenosu vlasništva na osnovu zakonskog ili testamentarnog nasljeđivanja.
Zakon može predvidjeti i druge specifične situacije u kojima ovo pravo prednosti ne važi. To posebno kada je nekretnina predmet eksproprijacije, odnosno kada je država ili jedinica lokalne samouprave preuzima radi realizacije infrastrukturnih projekata.
Još jedan izuzetak može postojati u slučaju kada je suvlasnik unaprijed ugovorom o poklonu prenio svoj suvlasnički dio na treće lice. Pravo preče kupovine odnosi se isključivo na prodaju, a ne na druge pravne poslove poput poklona ili zamjene nekretnina.
Pored zakonskog prava preče kupovine, moguće je ugovorom ustanoviti takvo pravo između strana. Ovim ugovorom se unaprijed regulišu odnosi između vlasnika i potencijalnog kupca. Time se osigurava pravna sigurnost i izbjegavaju nesporazumi u budućnosti.
Ugovorom se definišu uslovi i trajanje prava preče kupovine, uključujući način obavještavanja o namjeri prodaje, rokove za iskorištavanje prava i eventualne kaznene klauzule u slučaju nepoštivanja ugovorenih obaveza. Da bi ugovor bio pravno valjan i u potpunosti zaštitio interese ugovornih strana, važno je da bude precizno sastavljen i usklađen sa važećim zakonima.
Prema Zakonu o obligacionim odnosima, ugovoreno pravo preče kupovine prestaje nakon pet godina od zaključenja ugovora, osim ako nije drugačije određeno. Međutim, kako bi se izbjegle greške u formulaciji ugovora koje bi mogle dovesti do njegovog osporavanja ili neprimjenjivosti u praksi, preporučuje se stručna pravna pomoć.
DHM Nekretnine nudi profesionalne usluge posredovanja u prometu nekretninama i može vam pomoći izrade ugovora o prečem pravu kupovine, osiguravajući da su svi pravni aspekti jasno definisani i u skladu sa zakonima. Njihovi pravni eksperti pomažu klijentima da na pravilan način zaštite svoje interese i spriječe moguće probleme prilikom buduće prodaje nekretnine. Možete ih naći i na LinkedInu.
Sadržaj prethodnog dijela posta je promotivan i nastao je u saradnji s DHM nekretnine, a ova saradnja pomaže u održavanju Pravnog bloga i pružanju korisnih informacija čitateljima.
Pravo preče kupovine u slučaju prinudne prodaje
U slučaju prinudne javne prodaje, prodavac se ne može pozivati na svoje pravo preče kupovine.
Međutim, prodavac čije je pravo preče kupovine bilo upisano u javnoj knjizi može zahtijevati poništenje javne prodaje ako nije bio posebno pozvan da joj prisustvuje.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
