Regresna tužba predstavlja pravni mehanizam putem kojeg jedno lice, nakon što je isplatilo određeni iznos trećem licu, traži povrat tog iznosa od lica koje je stvarno odgovorno za dug. Regresna tužba zasniva se na više zakonskih propisa, u zavisnosti od toga na šta se predmet spora odnosi. U ovom članku pročitajte šta je regresna tužba i kako je napisati.
Regresna tužba predstavlja pravni zahtjev kojim lice koje je ispunilo tuđu obavezu – bilo na osnovu zakona, ugovora ili presude, traži povrat iznosa od onoga ko je zaista odgovoran za nastalu štetu ili dug.
Ova pravna mjera omogućava pravednu raspodjelu odgovornosti i sprječava neopravdano bogaćenje lica koja su prouzrokovala štetu ili dug.
Član 208. Zakona o obligacionim odnosima Federacije BiH propisuje da solidarni dužnik koji plati više nego što odgovara njegovom stvarnom udjelu u zajedničkoj obavezi ima pravo da od ostalih dužnika zahtijeva povrat onog dijela koji je platio umjesto njih.
Sud prilikom odlučivanja o unutrašnjem odnosu među dužnicima uzima u obzir stepen njihove krivice, ukoliko je šteta u pitanju, konkretne okolnosti nastanka štete, kao i težinu posljedica koje je svaki od njih izazvao.
Time se obezbjeđuje pravična raspodjela tereta među odgovornim licima.
Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju
Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju predviđa obavezu svih vlasnika motornih vozila da zaključe ugovor o obaveznom osiguranju. Ugovor se zaključuje za štetu koju mogu prouzrokovati trećim licima u saobraćajnim nesrećama.
Ovaj zakon je ključan za osiguranje prava oštećenih lica. On omogućava da se štete nastale u saobraćajnim nesrećama nadoknade putem osiguravajućih društava.
Međutim, Zakon o obaveznom osiguranju sadrži i odredbe koje omogućavaju osiguravajućim društvima da, nakon isplate štete oštećenoj strani, potražuju povrat tih iznosa od osiguranika, ukoliko je šteta nastala zbog okolnosti koje isključuju osiguranje.
Takve okolnosti mogu uključivati:
Na primjer, korištenje vozila u svrhu koja nije predviđena ugovorom o osiguranju, kao što je vožnja u taksi ili komercijalne svrhe bez odgovarajuće pokrivenosti.
Ako vozač nije posjedovao važeću vozačku dozvolu za upravljanje vozilom koje je izazvalo nesreću, osiguravajuće društvo ima pravo na regresnu naplatu od osiguranika.
Vozač koji upravlja vozilom pod utjecajem alkohola, droge ili drugih opojnih sredstava može biti lišen osiguravajuće zaštite, čime osiguranje ima pravo da potražuje povrat isplaćenog iznosa.
U situacijama kada vozač pobjegne sa mjesta nesreće i time učini proces utvrđivanja odgovornosti za štetu težim, osiguranje može tražiti regres od osiguranika ukoliko se utvrdi da je on izazvao nesreću.
Ove odredbe omogućavaju da osiguravajuće društvo, kao isplatilac štete, vrati iznos koji je isplaćen oštećenoj strani. Time se osigurava pravičnost i smanjuje teret na društva koja su obavezana da naknade štetu.
U praksi, regresne tužbe se često pokreću od strane osiguravajućih društava protiv osiguranika koji su prouzrokovali štetu pod okolnostima koje isključuju pokriće osiguranja.
Naprimjer, ako vozač upravlja vozilom pod utjecajem alkohola i izazove saobraćajnu nesreću, osiguravajuće društvo koje je isplatilo štetu oštećenoj strani može podnijeti regresnu tužbu protiv tog vozača radi povrata isplaćenog iznosa.
U praksi, podnošenje regresne tužbe započinje pažljivom pripremom tužbenog zahtjeva. Tužilac mora jasno obrazložiti pravni osnov svog potraživanja. Mora precizirati iznos koji traži na ime regresne naknade, te priložiti relevantne dokaze koji potvrđuju osnovanost njegovog zahtjeva.
Tužba se podnosi stvarno i mjesno nadležnom sudu.
Nakon zaprimanja tužbe, sud pokreće parnični postupak u kojem provodi dokazni postupak, saslušava stranke i svjedoke, te na osnovu provedenih dokaza donosi presudu kojom odlučuje da li tužilac ima pravo na regres i u kojem iznosu.
Cijeli proces je uređen pravilima parničnog postupka, koja osiguravaju ravnotežu prava i obaveza obje strane.
Regresna tužba predstavlja važan pravni instrument kojim lice koje je podmirilo tuđu obavezu može zaštititi svoja prava i tražiti povrat isplaćenog iznosa od stvarnog dužnika. Ispravno razumijevanje zakonskih osnova i postupka vođenja regresne parnice ključno je za uspješno ostvarivanje ovog prava pred sudom.
Ukoliko planirate podnijeti regresnu tužbu, preporučujemo da se dodatno informišete ili savjetujete sa stručnjakom iz oblasti prava.
Za vašu praktičnu pomoć, pripremili smo i besplatan obrazac regresne tužbe, koji možete preuzeti klikom na sljedeći link:
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Svako ima pravo da mu se sudi nepristrasno i po zakonu. Iako je Boginja slepa. Ova misao ne nosi samo simboličku težinu. Ona je temelj jednog od osnovnih pravnih instituta u krivičnom postupku: zahtjeva za izuzeće sudije. Pravo na nepristrasnog sudiju predstavlja stub pravičnog suđenja, a upravo kroz mehanizam izuzeća to pravo dobija svoju praktičnu dimenziju. U ovom gostujućem članku, Biljana Stojić detaljno obrađuje pravni okvir, postupak, izazove i sudsku praksu u vezi sa izuzećem sudije, oslanjajući se na važeće zakonske propise i probleme iz svakodnevne prakse. Tekst je neizostavno štivo za sve koji žele razumjeti kako pravo na pravično suđenje funkcioniše – u zakonu i u stvarnosti.
Zahtev za izuzeće sudije u krivičnim postupcima predviđen je u cilju zaštite prava i intresa učesnika u postupku. U Glavi III Zakonika o krivičnom postupku RS, sadržane su odredbe koje regulišu pravo na podnošenje zahteva, postupak i odluke.
Naime, Zakonik predviđa da izuzeće mogu zatražiti i stranke i branilac, dok su kao stranke u postupku odreženi tužilac i okrivljeni. Oštećeni, prema Zakoniku je lice čije je lično i/ili imovinsko pravo krivičnim delom povređeno ili ugroženo. On ne predstavlja stranku u postupku.
Dakle oštećeni nema mogućnost za ulaganje ovog zahteva, sve do eventualnog preuzimanja krivičnog gonjenja, iako bi možda imao saznanja koja mogu biti razlog za ovaj zahtev. Njemu preostaju drugi instrumenti, poput pritužbi ili krivičnih prijava.
Rokovi i postupanje sudije
Zakonik kaže da se zahtev može podneti bez obzira na fazu u kojoj se postupak nalazi.
Međutim, to mora biti odmah po saznanju postojanja razloga za izuzeće sudije ili sudije porotnika.
Sudija je dužan da odmah obustavi rad na predmetu čim sazna da je zahtev za njegovo izuzeće podnet, odnosno da preduzme samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja.
Nadležnost za odlučivanje o izuzeću
Za odlučivanje o podnetom zahtevu nadležan je predsednik suda.
Ako se traži izuzeće samo predsednika suda ili predsednika suda i sudije ili sudije-porotnika, odluku o izuzeću donosi predsednik neposredno višeg suda.
Ukoliko se traži izuzeće predsednika Vrhovnog suda, odluku o izuzeću donosi Opšta sednica.
Pravni lekovi i ponovljeni zahtevi
Ukoliko se zahtev za izuzeće odbije, može se pobijati posebnom žalbom o kojoj odlučuje Apelacioni sud.
Ako je takvo rešenje doneto posle podignute optužbe, može se pobijati samo žalbom na presudu. Protiv rešenja predsednika Vrhovnog kasacionog suda ili Opšte sednice kojim je zahtev za izuzeće odbijen žalba nije dozvoljena.
Ukoliko je zahtev za izuzeće podnet od otvaranja zasedanja takvo rešenje donosi veće u čijem sastavu može biti sudija čije izuzeće se traži.
Nakon odluke o zahtevu za izuzeće u jednoj pravnoj stvari, nema zakonskih smetnji da isti podnosilac u toku istog postupka posnese novi zahtev.
U ponovljenom zahtevu ne mogu se navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtevu za izuzeće koji je odbijen.
Mogućnost samoinicijativnog izuzeća sudije
Zakonik ne navodi izričito mogućnost da sam sudija podnese zahtev za sopstveno izuzeće u predmetu kojim je zadužen.
Međutim, u praksi je dozvoljen imajući u vidu čl. 90 Zakona o sudijama koji predviđa kao vrstu disciplinskog prekršaja propust sudije da traži izuzeće u predmetima u kojima postoji razlog za izuzeće odnosno isključenje predviđen samim zakonom.
Zloupotrebe i problemi u praksi
Ako je zahtev jednom odbačen kao neosnovan to ne sprečava stranku da ponovo podnese zahtev prema postupajućem sudiji, navodeći da je razlog za izuzeće sadržan upravo u preduzetoj radnji u postupku (npr: zakazivanje ročišta za određeni dan).
Ili da, naročito u sudovima u manjim mestima, navodi kao razlog za izuzeće isti razlog prema svim sudijama koji bi potencijalno postupali npr. po žalbi. Ili pak istovremeno prema sudiji, predsedniku suda, zameniku predsednika, predsedniku neposredno višeg suda, njegovom zameniku sve do sudija Vrhovnog suda.
Kada je osim zahteva za izuzeće podneta i krivična prijava protiv postupajućeg sudije, rad u predmetu blokiran je i potrebom da nadležno tužilaštvo izvrši uvid u spise predmeta i odluči o navodima iz krivične prijave.
Rešenja u sudskoj praksi
Sudska praksa rešenje vidi u primeni čl. 41. st. 4 u vezi čl. 39. st. 3. Zakonika, kada postupajući sudija takav zahtev može da odbaci kao neodozvoljen, ako je iste sadržine kao i zahtev po kome je odlučeno, dok odbačaj ne sprečava podnosioca da zatim podnese pritužbu na rad postupajućeg sudije, koju ponovo razmatra predsednik suda, po pravilima upravnog postupka.
Način podnošenja zahteva i posledice po postupak
Zakonik ne reguliše izričito način podnošenja ovog zaheva.
On može biti podnet kako na ročištu, kada se prekidaju sve sem hitnih radnji, što može negativno uticati na učesnike u postupku, naročito oštećene, dok može biti upućen i podneskom u bilo kojoj fazi postupka, što opet naročito utiče na trajanje postupka pred sudovima u kojima su sudije zadužene velikim brojem predmeta.
Mere zaštite ugleda učesnika u postupku
Zakonik u čl. 231. određuje da je organ postupka dužan da svoj ugled i ugled stranaka i drugih učesnika u postupku zaštiti od uvrede, pretnje i svakog drugog napada.
Sud ima mogućnost da novčanu kaznu do 100.000 dinara izrekne okrivljenom, braniocu, punomoćniku, zakonskom zastupniku, oštećenom, privatnom tužiocu ili oštećenom kao tužiocu koji u podnesku vređa taj organ ili učesnika u postupku. Na odluku o kažnjavanju dozvoljena је žalba o kojoj odlučuje veće.
Pitanja bez jednostavnih odgovora
Da li je svaki navodni razlog za izuzeće iskazan kroz podnesak uvreda?
Da li se svi navodni razlozi mogu objektivno dokazati?
Navedena pitanja nemaju jedan jedinstven odgovor.
Kao i skoro svako pravno pitanje. Sud je taj koji je dužan da poznaje zakon, da ceni okolnosti svakog pojedinačnog slučaja, sa naročitom pažnjom na pravo stranaka na nepristrasan i objektivan sud. Najčešći motiv za isticcanje zahteva za izuzeće je tzv. kupovina vremena, jer se svakim zahtevom predmet „šeta do sudske uprave“ ili pak nadlženog tužilaštva.
Stoga je potrebno redovno proveravati rok zastarelosti krivičnog gonjenja u svakom krivičnom postupku i odlučivati o istaknutim zahtevima objektovno u što kraćem roku.
Umesto zaključka
Tas na vagi slepe Boginje, kao i zvaki predlog iznesen tokom postupka, treba da ceni da li je upotrebljen u cilju ili suprotno svrsi radi koje je ustanovljen. Preciznošću sa više decimala, kada je moguće.
O autoru
Biljana M. Stojić je pravnica sa bogatim iskustvom u pravosuđu i upravnom pravu. Trenutno obavlja dužnost saradnika sudije u Osnovnom sudu u Valjevu, a ranije je radila i u Osnovnom sudu u Mionici i industrijskom sektoru kao samostalni pravnik.
Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Kragujevcu, a trenutno pohađa doktorske studije prava na Univerzitetu Union u Beogradu. Položila je pravosudni ispit i ispit za osnovne sudove, a usavršavala se kroz brojne stručne obuke, seminare i međunarodne konferencije.
Njeni radovi obuhvataju teme iz oblasti saobraćajnog prava, radnog prava i zaštite ranjivih društvenih grupa.
Stavovi izneseni u tekstu predstavljaju isključivo stavove autora.
Zamislite da se nalazite se usred pravnog postupka. Unajmili ste advokata u kojeg ste imali povjerenje, očekujući stručnost, odgovornost i otvorenu komunikaciju. Ali vremenom, odnos više ne funkcioniše kako ste očekivali. Možda vam se čini da vaš slučaj ne dobija dovoljno pažnje. Možda osjećate da vas advokat ne informiše redovno, ili ste se jednostavno odlučili za drugu pravnu strategiju. Bez obzira na razlog, jedno je jasno – došlo je vrijeme za promjenu. U takvoj situaciji, otkazivanje punomoći advokatu postaje ne samo vaše pravo, već i potreba.
Međutim, ovaj korak zahtijeva pažljivo i odgovorno postupanje. U nastavku ćemo objasniti šta zakon kaže, koje su vaše obaveze, ali i šta se dešava nakon što otkažete punomoć.
U Federaciji BiH, Zakon o advokaturi precizira ulogu i odgovornosti advokata u trenutku kada mu klijent otkaže punomoć.
Advokat, naime, ne može naprosto prestati sa zastupanjem u trenutku kada dobije obavještenje o otkazu. Njegova profesionalna dužnost je da, u trajanju do trideset dana nakon otkaza, preduzme sve radnje koje su nužne kako bi zaštitio interese stranke – osim u slučaju kada ga stranka izričito oslobodi te obaveze.
Ova odredba postoji iz vrlo praktičnog razloga – da ne biste ostali pravno nezaštićeni dok tražite novog punomoćnika. Drugim riječima, iako je punomoć otkazana, vaša pravna sigurnost i dalje mora biti zaštićena u prijelaznom periodu.
S druge strane, Kodeks advokatske etike propisuje i etičke smjernice koje advokati moraju poštovati. Otkazivanje punomoći ne bi smjelo biti povod za osvetu, zadržavanje dokumentacije ili stvaranje dodatnih prepreka za klijenta.
Profesionalizam i poštovanje obaveza prema bivšim strankama temelj su advokatske prakse.
Zašto je važno da otkaz bude jasan i dokumentovan?
U praksi, dešava se da ljudi telefonski ili usmeno obavijeste advokata o otkazu, ali to nije dovoljno. Da bi otkaz bio pravno valjan, preporučuje se da bude sastavljen u pisanoj formi. Pisana izjava služi kao dokaz da ste advokata obavijestili, te sadrži sve ključne informacije – ko otkazuje punomoć, kome, kada i u kojem predmetu.
Osim toga, pisani trag sprječava moguće nesporazume i eventualne sporove u budućnosti, posebno ako dođe do potrebe da se dokaže kada je punomoć prestala da važi.
Jedna od najčešćih grešaka koju ljudi naprave prilikom otkazivanja punomoći jeste to što zaborave obavijestiti sve institucije pred kojima ih je advokat zastupao. Ako samo advokat zna da više ne postupa po predmetu, ali to ne zna sud ili upravni organ, procesi će se nastaviti kao da se ništa nije promijenilo.
U takvoj situaciji, pozivi i sudski akti i dalje će biti upućivani advokatu, a vi možda nikada nećete saznati šta se dešava – sve dok ne bude prekasno.
Zato je ključno da uz otkaz punomoći, kopiju te obavijesti pošaljete i sudovima, općinama, inspekcijama ili bilo kojoj drugoj instituciji u kojoj je vaš predmet u toku.
To je vaša odgovornost, a istovremeno i najbolji način da osigurate transparentnost i nastavak postupka bez komplikacija.
Kada advokatu otkažete punomoć, on je dužan da vam vrati dokumentaciju koja se tiče vašeg predmeta, kao i da vas obavijesti o svim ročištima i rokovima koji su u toku.
Do momenta kada pronađete novog punomoćnika, i dalje ste stranka u postupku – što znači da možete sami nastupiti ili zatražiti od suda određeni rok za angažman novog advokata.
Ukoliko se odlučite za novog advokata odmah, nova punomoć poništava staru, ali se i tada preporučuje da se bivši advokat formalno obavijesti o prestanku ovlaštenja, radi urednosti i izbjegavanja nesporazuma.
Kako biste na pravno ispravan način okončali saradnju sa advokatom, pripremili smo detaljan obrazac koji možete popuniti, potpisati i dostaviti svom dosadašnjem punomoćniku.
Obrazac uključuje sva neophodna polja, objašnjenja i napomene koje će vam pomoći da postupak otkazivanja punomoći provedete bez komplikacija i rizika.
Klikom na dugme ispod možete preuzeti dokument u Word formatu i prilagoditi ga svom konkretnom slučaju.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Kada dužnik ne ispuni obavezu ni nakon pravosnažne presude, sljedeći korak je – izvršni postupak.Vodič „Kako napisati prijedlog za izvršenje” pomoći će vam da razumijete kako funkcioniše naplata putem suda, koje informacije mora sadržavati prijedlog za izvršenje i kako izgleda primjer koji možete sami prilagoditi svom konkretnom slučaju. Bez obzira da li ste pravnik, student prava ili građanin koji želi naplatiti dug – ovaj tekst je napisan jednostavno, jasno i s konkretnim uputama.
Izvršni postupak je zakonom propisan postupak koji omogućava povjeriocu (osobi kojoj se duguje novac) da preko suda prinudno naplati svoje potraživanje od dužnika (izvršenika). Drugim riječima, ako neko ne ispuni svoju obavezu ni nakon što presuda postane pravosnažna i izvršna, povjerilac ima pravo da zatraži intervenciju suda.
U okviru izvršnog postupka, sud može naložiti pljenidba dijela plate izvršenika, blokada računa, pljenidbu pokretne ili nepokretne imovine…
Ovaj postupak je često posljednja opcija, ali i vrlo efikasna kada su iscrpljene sve druge mogućnosti dobrovoljne naplate. U Bosni i Hercegovini, izvršni postupci se pokreću na osnovu izvršnog naslova – najčešće pravosnažne presude ili sudskog rješenja.
Izvršni postupak se najčešće pokreće onda kada dužnik, i pored izričite sudske presude, jednostavno odbije da plati ono što duguje. Povjerilac je tada u situaciji gdje je iscrpio sve druge načine da naplati svoje potraživanje – bilo da je riječ o zajmu koji nikad nije vraćen, kiriji koja se mjesecima ne plaća, presuđenoj alimentaciji ili neisplaćenoj plati.
U tom trenutku, pokretanje izvršnog postupka više nije stvar izbora, nego nužan korak kako bi se zaštitila njegova prava. To je zakonski mehanizam koji mu omogućava da, putem suda, zatraži ono što mu pripada – ne kao nova tužba, već kao zahtjev za prinudnu naplatu na osnovu već donesene i pravosnažne odluke.
Drugim riječima, izvršni postupak se pokreće kad više nema prostora za čekanje.
Paricioni rok je vremenski rok koji sud ostavlja dužniku da dobrovoljno ispuni svoju obavezu – obično 8 dana od prijema rješenja. Tek nakon isteka tog roka, povjerilac može zatražiti izvršenje, odnosno prinudnu naplatu.
Paricioni rok postoji kako bi se dužniku pružila zadnja prilika da ispuni obavezu bez dodatnih troškova izvršnog postupka.
Kako napisati prijedlog za izvršenje?
Pisanje prijedloga za izvršenje ne mora biti komplikovano – ali mora biti precizno. Ovo je formalni dokument koji podnosite sudu i njime zapravo tražite da se prinudno izvrši ono što vam po zakonu pripada.
U prijedlogu je važno jasno naznačiti ko traži izvršenje i protiv koga – znači, unose se podaci o povjeriocu i dužniku. Zatim slijedi ono ključno: na osnovu kojeg dokumenta (npr. pravosnažne presude) tražite izvršenje, koji je tačan iznos duga i zbog čega to potražujete.
Jednako bitno je i da navedete kako želite da se izvršenje sprovede. Najčešći oblik jeste pljenidba dijela plate, ali može biti i drugi oblik imovine. Sudu dostavljate i dokaz – kopiju izvršnog naslova – te troškovnik, kojim prikazujete koliki su vaši dodatni troškovi vezani za ovaj postupak.
Sve te informacije unose se u strukturiran i jasan obrazac, a kako bi ti bilo još lakše, pripremili smo besplatan dokument koji možeš preuzeti i prilagoditi svom slučaju
Za lakše razumijevanje, pripremili smo besplatan obrazac prijedloga za izvršenje na plati sa svim stavkama i dodatnim pojašnjenjima u Word formatu.
Besplatan obrazac prijedloga za izvršenje na plati
Kliknite na link ispod kako biste preuzeli potpuno besplatan dokument koji možete prilagoditi vlastitom slučaju:
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U svakodnevnim poslovnim i privatnim odnosima, dugovanja su česta pojava – bilo da je riječ o neplaćenim fakturama, pozajmicama ili isporučenoj robi i uslugama koje nisu na vrijeme plaćene. Kada dođe do kašnjenja u plaćanju, postavlja se pitanje kako efikasno zaštititi svoja potraživanja, bez nepotrebnog trošenja vremena i novca na dugotrajne sudske sporove. Jedan od najčešće korištenih i pravno najbezbjednijih alata u takvim situacijama je izjava o priznanju duga. Ovaj dokument predstavlja snažan dokaz u korist povjerioca i može imati ključnu ulogu u naplati potraživanja, posebno ako se dužnik složi da dug prizna i potpiše izjavu. U nastavku pojašnjavamo kako dug može nastati, šta učiniti kada se ne vraća na vrijeme i zašto je izjava o priznanju duga često prvi i najpametniji korak ka naplati.
Ukoliko dužnik ne izmiri dug u ugovorenom roku, povjerilac ima nekoliko mogućnosti.
Prije nego što pokrene sudski postupak, može poslati opomenu pred utuženje. Ukoliko to ne da rezultate, može se odlučiti na pokretanje sudskog spora. Još jedan način je pokušaj vansudskog rješavanja spora, putem medijacije.
Izjava o priznanju duga često se koristi kao način da se izbjegne pokretanje tužbe. Kada dužnik potpiše ovakvu izjavu, on zapravo priznaje da dug postoji, da je dospio i da ga prihvata kao svoju obavezu.
Time se povjeriocu olakšava dokazivanje duga pred sudom, jer više nije riječ o spornom potraživanju. Sud tada ima čvrst pisani dokaz koji potvrđuje postojanje obaveze, što značajno ubrzava postupak.
Osim toga, priznanjem se prekida zastarni rok, pa povjerilac dobija dodatnu sigurnost u pokušaju naplate. Ako je izjava ovjerena kod notara, može poslužiti i kao direktna osnova za pokretanje izvršnog postupka, bez suđenja.
Izjava o priznanju duga je pisani dokument kojim dužnik potvrđuje da ima obavezu prema povjeriocu, navodi osnov duga, njegov iznos, rok otplate i eventualne uslove isplate.
U praksi, izjava obično sadrži:
puni naziv i podatke o dužniku i povjeriocu,
osnov duga (npr. broj i datum fakture),
ukupni iznos duga,
rok do kojeg će dug biti plaćen,
broj računa na koji će se izvršiti uplata,
potpis i pečat (ako je riječ o pravnim licima).
Zašto je izjava o priznanju duga važna?
Izjava o priznanju duga ima značajnu pravnu vrijednost jer njome dužnik jasno i pismeno potvrđuje postojanje obaveze.
Time se otklanja bilo kakva sumnja u osnov i iznos duga – on više nije sporan. Povjerilac u tom slučaju ima čvrst dokaz da potraživanje postoji, a ako je izjava ovjerena kod notara, može poslužiti i kao osnov za direktno pokretanje izvršenja, bez potrebe za tužbom.
Izjava o priznanju duga kao izvršna isprava
Uzjava o priznanju duga može se smatrati izvršnom ispravom, ako ispunjava određene zakonske uslove propisane Zakonom o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ili Republike Srpske, u zavisnosti od entiteta).
Izvršna isprave je i notarska isprava u kojoj je dužnik saglasan da se na osnovu tog akta može neposredno sprovesti izvršenje (tzv. klauzula izvršnosti).
Dakle, da bi izjava o priznanju duga bila izvršna isprava, mora:
Biti sačinjena u formi notarske isprave, te sadržavati izričitu saglasnost dužnika da se izvršenje može sprovesti neposredno na osnovu tog akta – tj. mora imati klauzulu izvršnosti.
Obična pisana izjava, potpisana od strane dužnika, nije izvršna isprava (ali može biti osnov za parnični postupak – priznanje duga olakšava dokazivanje).
Ovjera potpisa kod notara nije dovoljna – mora biti notarski obrađena isprava.
U osnovnoj formi, ukoliko ćete je koristiti kao dokaz u sudskom postupku – nije obavezno da izjava bude ovjerena. Međutim, ako želite da se na osnovu nje odmah pokrene izvršni postupak, tada je potrebno da izjava bude:
sačinjena u formi notarski obrađene isprave (tzv. izvršna isprava),
ili potpisana i ovjerena kod notara kao privatna isprava sa izjavom o izvršnosti.
Bez notarske ovjere, izjava i dalje ima dokaznu snagu, ali za pokretanje postupka naplate mora se prvo ići na sud.
Kada se preporučuje potpisivanje izjave?
Izjava o priznanju duga je korisna u sljedećim situacijama:
kada želite da osigurate priznanje duga bez vođenja spora,
ako želite da dobijete garanciju da će dug biti plaćen u određenom roku,
kao osnov za zaključenje reprograma ili sporazuma o otplati duga na rate,
kada želite prekid zastare i očuvanje prava na naplatu.
Izjava o priznanju duga može biti korisna i za poreske i knjigovodstvene potrebe, jer se njom formalizuje obaveza.
Ona je jednostavan, ali izuzetno koristan pravni instrument kojim se jasno potvrđuje postojanje i iznos obaveze. Njome se može izbjeći skup i dugotrajan sudski proces, a pravilno sastavljena izjava može poslužiti i kao osnova za pokretanje izvršenja. Ako želite dodatnu pravnu sigurnost – preporuka je da se izjava ovjeri kod notara.
Obrazac Izjava o priznanju duga
Za one koji traže gotov obrazac, pripremili smo stranicu s pravnim obrascima na kojoj možete besplatno preuzeti različite dokumente u Word formatu, uključujući i izjavu o priznanju duga. Obrasci su prilagođeni važećim propisima i praktično upotrebljivi – dovoljno ih je samo popuniti i, po potrebi, ovjeriti. Stranicu sa svim dostupnim obrascima možete pogledati ovdje.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U savremenom društvu gdje sudski procesi često traju godinama i iziskuju značajne troškove, sve se više govori o alternativnim načinima rješavanja sporova. Medijacija se nameće kao efikasan, brz i ekonomski isplativ postupak koji može pomoći u različitim vrstama konflikata. Medijator Kenan Čolić odgovara na naša pitanja.
Kako funkcioniše medijacija, koje su njene prednosti u odnosu na sudski postupak i kada je najbolje rješenje za strane u sporu, razgovaramo s Kenanom Čolićem, pravnikom i registrovanim medijatorom Udruženja medijatora u BiH.
PB: Gospodine Čolić, najiskrenije Vam zahvaljujemo na vremenu koje ste izdvojili da odgovorite na pitanja na koja će odgovori sigurno biti od značaja i koristi našim čitaocima.
Pozdrav vašim čitateljima i dopustite mi da se predstavim.
Moje ime je Kenan Čolić, živim i radim u Sarajevu i zadovoljstvo mi je sa Vama razgovarati na temu medijacije kao alternativnog načina rješavanja pravnih sporova.
Nakon godina interesovanja za medijaciju kroz studij na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, obuku za medijatora, kao i polaganje pristupnog intervjua, te učlanjenje u Udruženje medijatora, obavio sam protekle godine.
Na prošlogodišnjoj obuci imao sam priliku da steknem znanje od iskusnog trenera u ovoj oblasti, upoznati mlade i talentovane ljude koji su vrhunski profesionalci u svojim poslovnim oblastima, a na pristupnom intervjuu polagao sam pred komisijom u kojoj su bili ugledni članovi, predsjednica Udruženja dipl. pravnica Orleanka Nikodinović, te ugledni sarajevski medijator i advokat gosp. Džemaludin Mutapčić.
PB:Šta je zapravo medijacija i po čemu se razlikuje od sudskog postupka?
Medijacija je alternativni načina rješavanja pravnih sporova (ARS), u kojima treća neutralna strana medijator, vodi suprotstavljene strane kroz postupak medijacije u svrhu postizanja obostrano prihvatljivog rješenja.
Osnovni principi postupka su dobrovoljnost, povjerljivost, jednakost strana i neutralnost medijatora prema ishodu spora, a iste ću u nastavku detaljnije obrazložiti.
Ono što je jedna od osnovnih karakteristika, jeste da je ovaj postupak dostupan licima koji se nalaze u privrednim sporovima, ali i u porodičnim sporovima, kao i u drugim oblastima za koje je medijacija pogodna – poput sporova proizašlih prilikom nasljeđivanja imovine.
Želim naglasiti da je institut medijacije značajno zastupljen u zapadnim državama poput SAD, Kanade, Francuske i Italije. Dakle, Bosna i Hercegovina, kao država koja je u procesu pristupanja europskim integracijama, dužna je da postupak medijacije konačno postavi na mjesto koje mu i pripada- medijacija kao sastavni dio rješavanja sporova u oblasti građanskog i porodičnog prava.
Udruženje medijatora u Bosni i Hercegovini osnovano je 2002. godine, uz podršku prije svega Ambasade Kanade, ali i ostalih nevladinih organizacija, nakon čega je uslijedilo usvajanje Zakona o medijaciji, Zakona o prenosu poslova medijacije na udruženje medijatora, kao i ostalih podzakonskih akata koji regulišu ovu oblast.
PB:Koji su osnovni principi medijacije i ko može koristiti ovaj postupak?
Postupak medijacije dostupan je svim pravnim ili fizičkim licima koje se nalaze u građanskom ili porodičnom sporu, a sam postupak medijacije može se pokrenuti odmah nakon nastanka spora, prije pokretanja sudskog postupka, kao i u toku pokretanja sudskog postupka ali prije zaključenja glavne rasprave.
Postoje 4 osnovna principa medijacije, a to su: dobrovoljnost stranaka, povjerljivost, jednakost i neutralnost.
Dakle, shodno navedenim principima, strane u postupku medijacije dobrovoljno pokreću i prekidaju postupak medijacije, biraju medijatora i donose odluke. Sve što je izneseno u postupku medijacije je strogo povjerljivo, te se iznesene informacije, u slučaju neuspjele medijacije, ne mogu koristiti u eventualnom sudskom sporu.
Jednakost podrazumijeva odnos medijatora u odnosu na strane u sporu, a neutralnost znači da je medijator nepristrasan i neutralan prema samom ishodu i potencijalnom dogovoru između stranaka.
PB:Da li je medijacija pogodna za sve vrste sporova? U kojim situacijama se najčešće koristi?
Medijacija je naročito preporučljiva u privrednim sporovima iz razloga što strane u sporu traže efikasno rješenje kao i sigurnu i brzu naplatu svojih potraživanja. Kao bitnu prednost uspješno riješenih postupaka medijacije u privrednim sporovima istakao bih očuvanje poslovne reputacije suprotstavljenih strana i očuvanje dalje mogućnosti poslovanja sa partnerom u sporu ali i drugim partnerima u okviru konkretnog poslovnog okruženja.
Također, medijacija u porodičnim sporovima pokazala se kao izuzetno efikasna. Naime, kao osnovni problem u porodičnim sporovima naveo bih narušene međuljudske odnose, koji onemogućuju rješavanje imovinskih segmenata porodičnih sporova.
U navedenim situacijama, do izražaja dolaze vještine medijatora koji stranke vodi kroz postupak i navodi na rješenje spora na mnogo jednostavniji i brži način nasuprot klasičnih sudskih postupaka.
PB:Kada medijacija nije moguća ili nije preporučljiva?
Uz sve svoje prednosti i benefite, medijacija, kao i svaki pravni institut koji podrazumijeva rješavanje sporova među ljudima, nije savršena.
Naime, ista nije preporučljiva kod težih krivičih dijela, poput porodičnog nasilja gdje je potrebno da druge institucije djeluju u svrhu zaštite žrtve i prevencije budućih slučajeva te vrste.
PB:Ko pokreće postupak medijacije i kako izgleda formalni početak ovog procesa?
Kao što sam napomenuo na početku našeg razgovora, postupak medijacije je potpuno dobrovoljan, te se isti pokreće podnošenjem Zahtjeva za pokretanje postupka Udruženju medijatora u BiH lično ili putem pošte.
Svaka strana u sporu Zahtjev može podnijeti pojedinačno, a svakako se preporučuje zajedničko podnošenje zahtjeva, što je ekonomičnije za stranke te istovremeno pokazuje obostranu spremnost pristupanju postupku.
Nakon što je Udruženje zaprimilo Zahtjev za pokretanje postupka, za šta se mora osigurati saglasnost obje strane, Udruženje zainteresovanim stranama dostavlja Ugovor o medijaciji, listu medijatora radi izbora istog u postupku medijacije te uputstvo za uplatu akontacije troškova samog postupka. Nakon navedenih koraka, dalji postupak provodi se u saradnji sa postupajućim medijatorom.
Ukoliko je medijacija završena dogovorom obje strane, medijator sačinjava Sporazum o ishodu medijacije kojeg potpisuju obje strane kao i postupajući medijator a isti se ovjerava pečatom medijatora.
Ono što je najbitnije za napomenuti je da sklopljeni sporazum, u skladu sa Zakonom o postupku medijacije, ima snagu izvršne isprave, što znači da isti, kada je sprovođenje sporazuma u pitanju, ima snagu sudske odluke, notarske isprave ili drugih izvršnih isprava koje su propisane Zakonom o izvršnom postupku.
Medijacija je moguća čak i ukoliko je sudski postupak već započeo. Naime, u navedenom slučaju, stranke će obavijestiti nadležni sud da svoj spor žele da riješe medijacijom, te dostavljaju Ugovor o medijaciji, a sud ročišta odgađa na propisani period.
PB: Koliko prosječno traje jedan postupak medijacije?
S obzirom na karakter postupka medijacije, svaka od strana može isti prekinuti u bilo kojem trenutku. Isto može učiniti i medijator koji vodi postupak, ukoliko je ocijenio da sam postupak nije svrsishodan, ili ukoliko se u postupku pojave razlozi koji bi mogli utjecati na njegovu pristrasnost.
Što se tiče samog trajanja postupka, jedan medijacijski sastanak može trajati najviše tri sata, a postupci su relativno kratki jer su isti dobrovoljni a obje strane zainteresovane su za mirno rješenje i dogovor, dok medijator sa svojim iskustvom i vještinama posredovanja strane u sporu efikasno vodi ka dogovoru i zaključenju spora.
PB: Kako izgleda uloga medijatora i kako stranke biraju medijatora?
Vjerujem da je svako od nas ima priliku da svjedoči sukobu između dvije ili više osoba koji je nerijetko uzrokovan personalnim netrepeljivostima, nerazumijevanjem kao i mogućim pokušajem osvete jedne strane prema drugoj kroz dugotrajne sudske postupke.
Uloga medijatora je da svojim stečenim znanjem i vještinama iz oblasti medijacije, podstiče komunikaciju između stranaka, utvrđivanje zajedničkog interesa te navodi na iznošenje mogućih opcija za razrješenje spora. Medijator svojim vještinama, znanjem i iskustvom navodi stranke ka obostrano prihvatljivom rješenju koje će ishodovati sporazumom između stranaka.
Pored toga, medijator je neutralna strana koja svojom pozicijom i svojevrsnim autoritetom utiče na spremnost stranaka za konačni dogovor i okončanje spora.
Što se tiče izbora medijatora, stranke u sporu imaju pravo da zajedno izaberu medijatora, bilo da imaju ličnu preferenciju u vezi izbora, ili će medijatora izabrati sa liste medijatora koju im dostavlja Udruženje nakon što su podnijeli Zahtjev za pokretanje postupka medijacije. Također, stranke mogu pravo izbora medijatora prenijeti na Udruženje.
PB: Da li medijator mora biti pravnik ili može dolaziti iz drugih profesija?
Uslovi da bi zainteresovano lice postalo medijator jeste da posjeduje višu stručnu spremu, da prođe obuku koju provodi Udruženje medijatora u BiH, položi pristupni ispit te da se upiše u Registar medijatora.
Lično sam mišljenja da je navedeno samo početak, te da je znanje iz raznih oblasti koje mogu biti predmet medijacije bitno za razumijevanje i bolje vođenje postupka, a poželjno je da osoba koja se želi baviti medijacijom ima sklonost ka filantropiji, jer uloga medijatora je, pojednostavljeno, posredovanje u rješavanju konflikta između ljudi.
Također, potrebno je konstantno učenje koje se odnosi na posredovanje, pohađanje seminara i sticanje iskustva kroz postupke medijacije. Na kraju, smatram da medijatori određene struke, poput prava ili psihologije, imaju veći potencijal za vođenje postupaka medijacije i profesionalne izgradnje na ovom polju.
PB: Kakvi su troškovi medijacije i ko ih snosi? Da li postoje besplatni ili subvencionisani postupci?
Troškove medijacije podjednako snose obje strane koje se nalaze u sporu. Visina naknade za provedeni postupak uslovljen je visinom spora između stranaka kao i broja sati koje su iste provele u postupku medijacije. Kao primjer možemo uzeti sporove do 50.000 KM u kojima jedan sat medijacije iznosi 150 KM + PDV. Ako uzmemo u obzir da su učesnici postupka medijacije naklonjeni ka dogovoru, te uz medijatora koji je stručan, možemo zaključiti da medijacija znatno povoljnija za obje strane nasuprot sudskim procesima, plaćanjima advokata i ostalih troškova.
Zakon o postupku medijacije predvidio je jednu vrstu pogodnosti u komunalnim sporovima u kojima je pojedinačna vrijednost spora do 3.000 KM na način da tri korisnika iste usluge tretira kao jednog, što dodatno snižava troškova postupka medijacije, a navedeni princip ima znatniju primjenu u entitetu Republika Srpska gdje je ovaj postupak dao značajne rezultate kako za fizička lica tako i za pružaoce komunalnih usluga.
PB:Kako se sporazum postignut u medijaciji može sprovesti u praksi? Da li je obavezujući i šta ako jedna strana ne poštuje dogovor?
Nakon uspješno provedenog postupka medijacije, ukoliko su stranke postigle dogovor, iste potpisuju sporazum o ishodu medijacije.
Sam sporazum, u skladu sa dogovorom stranaka, sačinjava postupajući medijator, nakon čega se isti potpisuje od strane stranaka, medijatora, te se na isti stavlja pečat postupajućeg medijatora.
Kako sam ranije naglasio u toku ovog intervjua, najvažnija osobina postupka medijacije je da zaključeni sporazum o ishodu medijacije, u skladu sa Zakonom o postupku medijacije i Zakonom o izvršnom postupku, ima pravnu snagu izvršne isprave.
Dakle, zaključeni sporazum ima istu pravnu snagu kao i ostali pravni akti koji imaju izvršnu snagu u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, poput sudske presude, notarske isprave i ostalih izvršnih isprava.
Također, sama činjenica da su se stranke odlučile za mirno rješenje spora, da su učestvovale u postupku i dobrovoljno zaključile sporazum sa drugom stranom, upućuje na spremnost strana na poštovanje dogovora, a slučajevi u kojima jedna od strana nije bila voljna da sprovede potpisani sporazum u praksi su izuzetno rijetki.
PB:Može li se spor koji je bio u medijaciji kasnije voditi pred sudom?
Naravno. Ukoliko strane u postupku ne dođu do dobrovoljnog i zajedničkog sporazuma koji se odnosi na njihov spor, isti se pokreće na sudu, ili se sudski proces nastavlja ukoliko je isti bio prekinut zbog započinjanja postupka medijacije.
PB:Kako medijacija stoji u poređenju sa sudskim postupkom u pogledu efikasnosti i troškova?
Postupak medijacije je neuporedivo povoljniji sa finansijskog aspekta za obje strane, a istovremeno je, u pravilu, i mnogo brži. Strane dobrovoljno sklapaju sporazum koji svima odgovara, korektni međuljudski odnosi su održani, a s obzirom na izvršnost zaključenog sporazuma, te činjenice da nema pobjednika i poraženog u sporu, strane bez zadržavanja ispunjavaju sve obaveze koje su preuzeli sporazumom.
PB:Koliko je medijacija zastupljena u našem pravnom sistemu i kakva su Vaša iskustva s njom?
Potencijal medijacije kao alternativnog načina rješavanja sporova, uz sve dokazane benefite poput uštede na sudskim troškovima i ubrzanja rješavanja sudskih sporova, nije u potpunosti iskorišten u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.
Manje je poznata činjenica da je medijacija vrlo prisutna u pravnom sistemu Evropske Unije, a neke države, poput Italije, snažno podstiču korištenje medijacije preporučujući istu prilikom svakog oblika privrednog spora.
U svakom slučaju, Bosna i Hercegovina jeste kandidat za članstvo u EU, te će u budućnosti medijacija morati imati širu primjenu u našem pravnom sistemu, a sve u skladu sa pravnim aktima Evropske Unije koji regulišu ovu oblast.
PB:Zaključno, šta biste poručili ljudima koji razmišljaju o tome da se umjesto sudskog postupka odluče za medijaciju?
Smatram da ne postoji jeftiniji, efikasniji, brži i jednostavniji način za okončanje pravnih sporova od postupka medijacije. Uz sve to, međuljudski odnosi ostaju očuvani a dobrovoljnost učestvovanja obje strane, kao i izvršni karakter sklopljenog Sporazuma o ishodu medijacije, garant su ispunjenja obaveze sa obje strane. Medijacija je zastupljena u razvijenim demokratijama kojima Bosna i Hercegovina, ipak, teži te smatram da ista treba i mora biti više zastupljena u našem pravnom sistemu.
Naravno, u slučaju neuspješne medijacije, sudski postupak se uvijek može pokrenuti, odnosno nastaviti ako je isti već započet. Međutim, poznavajući nedostatke, dugotrajnost i značajne troškove klasičnih sudskih postupaka, u kojima je, istina, jedna strana pobjednik, ali isto tako i druga strana neminovno gubitnik, nameće se zaključak da medijacija, kao alternativni način rješavanja sporova, itekako ima prostora za širu primjenu u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.
PB: Poštovani gosp. Čolić, zahvaljujemo Vam na iscrpnim odgovorima i jasno predstavljenom institutu medijacije. Sigurni smo da će ove informacije biti od koristi našim čitaocima, a onima koji imaju dodatna pitanja ili su u situaciji da im je potreban savjet ili angažman medijatora, savjetujemo da klikom na sliku ispod kontaktiraju gosp. Čolića, te pokušaju naći što jednostavniji način za rješavanje svog problema.
Kenan Čolić
Za dodatne informacije ili direktan kontakt s medijatorom gospodinom Čolićem, možete posjetiti njegov službeni LinkedIn profil klikom na LINK.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ako smatrate da je presuda u vašem parničnom postupku nepravedna ili nezakonita, imate pravo podnijeti žalbu. Žalbeni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisan je Zakonom o parničnom postupku (ZPP FBiH). Ovaj vodič pruža detaljne informacije o procesu podnošenja žalbe, uključujući relevantne zakonske odredbe i praktične savjete. Svrha članka je da imate dovoljno informacija da znate kako se žaliti na presudu.
Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude. Zakonom može biti određen i drugi rok.
U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.
Blagovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.
Žalba u parničnom postupku je devolutivan pravni lijek, što znači da o žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.
Ako je sud tokom postupka napravio ozbiljne proceduralne greške koje su uticale na zakonitost presude, imate osnov za žalbu. To može biti, naprimjer, ako sud nije omogućio jednoj strani da iznese dokaze, nije pravilno obavijestio stranke o ročištima ili je donio odluku bez saslušanja svjedoka koji su ključni za predmet. Ove greške mogu dovesti do toga da presuda nije donijeta u skladu sa zakonom, što otvara mogućnost njenog preispitivanja.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje
Sudska odluka se temelji na činjenicama koje su iznesene tokom postupka. Ako smatrate da sud nije pravilno utvrdio te činjenice ili je zanemario važne dokaze, možete se žaliti. Naprimjer, ako sud nije uzeo u obzir ključne dokumente, ignorisao svjedočenje koje mijenja tok postupka ili pogrešno protumačio izjave svjedoka, postoji osnov za osporavanje presude.
Pogrešna primjena materijalnog prava
Iako sud može tačno utvrditi činjenice, moguće je da nije ispravno primijenio zakone koji regulišu vaš slučaj. Ovo znači da je sud donio odluku na osnovu pogrešne pravne norme ili ju je primijenio na način koji nije u skladu s važećim zakonima. Naprimjer, ako je sud primijenio zastarjeli zakon ili ga je protumačio na način koji nije u skladu s pravnom praksom, možete podnijeti žalbu zbog nepravilne primjene materijalnog prava.
Presuda zbog propuštanja ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno o odricanju data u zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare.
Kada se presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja pobija zbog toga što je izjava o priznanju ili odricanju data u bitnoj zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare, stranka može u žalbi iznijeti i nove činjenice, te predložiti nove dokaze koji se tiču tih mana u volji.
1) označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;
2) izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;
3) razlog žalbe;
4) potpis podnositelja žalbe.
Žalba se podnosi sudu koji je donio prvostepenu presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
U žalbi morate jasno naznačiti presudu koju pobijate. To znači da trebate navesti naziv suda koji je donio presudu, broj predmeta pod kojim se vodio postupak i datum kada je presuda donesena. Ove informacije su neophodne kako bi sud tačno znao na koju odluku se odnosi vaša žalba.
Detaljno obrazložite zbog čega smatrate da je presuda nepravedna ili nezakonita. Razlozi mogu uključivati proceduralne greške tokom suđenja, pogrešno ili nepotpuno utvrđene činjenice ili nepravilnu primjenu zakona. Važno je biti što precizniji i argumentovati svaki navod kako bi sud imao jasan uvid u osnove vaše žalbe
Ako tvrdite da je sud pogrešno utvrdio činjenice, potrebno je navesti koje su to činjenice netačno utvrđene i na koji način su dokazi koji ste predočili pogrešno interpretirani ili zanemareni. Ovdje možete priložiti relevantne dokaze kao što su dokumenti, svjedočenja ili drugi materijal koji potvrđuje vaše tvrdnje.
Žalbu mora potpisati osoba koja je podnosi. To može biti stranka u postupku ili njen pravni zastupnik, ako ga ima. Bez potpisa, žalba neće biti smatrana urednom i može biti odbačena.
Kada podnesete žalbu, prvostepeni sud je dužan odmah, a najkasnije u roku od osam dana, dostaviti njen primjerak protivnoj strani. Protivna strana ima istih osam dana da odgovori na žalbu.
Ako protivna strana podnese odgovor na žalbu, sud će ga dostaviti žalitelju u roku od osam dana. Međutim, odgovori podneseni nakon tog roka neće se uzeti u razmatranje. Takođe, sud neće uzimati u obzir bilo kakve dodatne podneske osim ako ih sam ne zatraži.
Nakon isteka roka za odgovor na žalbu, prvostepeni sud kompletan predmet – uključujući žalbu, odgovor i sve relevantne spise – prosljeđuje drugostepenom sudu u roku od osam dana. Ako žalitelj tvrdi da su prekršene proceduralne odredbe, sudija prvostepenog suda može dati objašnjenje i, po potrebi, provjeriti navode iz žalbe.
Razmatranje žalbe u drugostepenom sudu
Kada žalba stigne u drugostepeni sud, određuje se sudija izvjestitelj koji može zatražiti dodatne informacije ili provjere. O žalbi se može odlučiti na sjednici vijeća ili nakon održane rasprave.
Rasprava će biti zakazana ako sud smatra da treba ispitati nove činjenice, izvesti nove dokaze ili ponoviti već izvedene dokaze. Takođe, ako su uočene ozbiljne proceduralne greške, sud može održati raspravu kako bi ispravio nepravilnosti.
Ako prvostepena presuda bude ukinuta po drugi put, drugostepeni sud je dužan zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, odricanja ili propuštanja.
Drugostepeni sud mora održati sjednicu ili raspravu u roku od 45 dana od prijema spisa iz prvostepenog suda. Odluka o žalbi donosi se u roku od 30 dana nakon sjednice vijeća ili zaključenja rasprave.
Mogući ishodi žalbenog postupka
Šta drugostepeni sud može odlučiti po vašoj žalbi?
Kada podnesete žalbu na presudu, drugostepeni sud pažljivo razmatra vaš slučaj i može donijeti jednu od nekoliko mogućih odluka. Sve zavisi od toga da li je žalba pravilno podnesena, da li su priloženi dovoljni dokazi i da li je prvostepeni sud napravio greške u postupku.
Evo šta možete očekivati:
Odbacivanje žalbe – Ako je žalba podnesena prekasno, nije ispravno sastavljena ili nije dozvoljena po zakonu, sud je neće ni razmatrati. U tom slučaju, prvostepena presuda ostaje na snazi, a vi gubite pravo na daljnje žalbe.
Odbijanje žalbe – Ako drugostepeni sud utvrdi da je prvostepena presuda donijeta ispravno, a vaša žalba nema dovoljno jakih argumenata, žalba će biti odbijena. To znači da presuda ostaje ista i da više nema mogućnosti žalbe pred istim sudom.
Ukidanje presude i vraćanje na ponovno suđenje – Ako je u postupku prvostepenog suda bilo ozbiljnih grešaka (npr. sud nije uzeo u obzir važne dokaze ili je pogrešno primijenio zakon), drugostepeni sud može ukinuti presudu i naložiti da se suđenje ponovi. Ovo vam daje novu priliku da dokažete svoj slučaj pred prvostepenim sudom.
Ukidanje presude i odbacivanje tužbe – U nekim slučajevima, sud može zaključiti da tužba uopće nije bila osnovana. Umjesto da predmet vraća na ponovno suđenje, može jednostavno donijeti odluku da tužba bude odbačena.
Preinaka presude – Ako drugostepeni sud smatra da je odluka prvostepenog suda djelimično ili potpuno pogrešna, može je izmijeniti i donijeti novu presudu bez potrebe za ponovnim suđenjem. Ovo je često najbolji ishod za žalitelja, jer znači da se spor rješava brže i efikasnije.
Prvostepena presuda se može ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje samo jednom. Jedini izuzeci su presude donesene na osnovu priznanja, odricanja ili propuštanja – one se ne vraćaju na ponovno suđenje.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Dobiti opomenu pred tužbu može biti stresno iskustvo. Međutim, ako postoje okolnosti zbog kojih je potrebno reagovati, važno je ostati pribran i preduzeti odgovarajuće korake kako biste zaštitili svoja prava. Ovaj dokument, koji obično šalje povjerilac ili njegov pravni zastupnik, služi kao posljednje upozorenje prije pokretanja sudskog postupka. U ovom članku ćemo objasniti šta je opomena pred tužbu, šta raditi ako dobijete opomenu pred tužbu i koje su vam pravne mogućnosti.
Opomena pred tužbu je formalni dokument kojim vas druga strana (najčešće vjerovnik, advokatska kancelarija, javno preduzeće ili druga institucija) obavještava o dugovanju i daje vam posljednju priliku da ga izmirite prije nego što se pokrene sudski postupak.
Ova opomena nije isto što i tužba. Ona nema automatsku pravnu snagu, ali može biti značajan korak u pravnom procesu, jer pokazuje ozbiljnu namjeru vjerovnika da zaštiti svoja potraživanja putem suda.
Prema zakonima u Bosni i Hercegovini, opomena pred tužbu nije obavezna, ali u nekim situacijama, ona se šalje prije pokretanja sudskog spora.
Naprimjer, kod dugovanja za komunalne usluge ili potraživanja iz ugovornog odnosa, vjerovnici često šalju opomenu prije nego što podnesu tužbu.
Čak i kada zakon ne zahtijeva ovakvu opomenu, vjerovnici je često koriste jer žele izbjeći dugotrajne sudske procese i pokušati riješiti spor mirnim putem.
Najvažnije je da prvo detaljno pregledate opomenu i provjerite osnovne informacije, uključujući:
Ko vam je poslao opomenu?
Koliki je iznos duga i na kojem osnovu se potražuje?
Da li postoje dodatni troškovi, poput kamata ili troškova advokata?
Rok za odgovor ili plaćanje duga.
Ako uočite bilo kakve nelogičnosti ili nejasnoće, odmah ih zabilježite i temeljito istražite.
Provjerite osnovanost potraživanja
Nakon što poduzmete dalje aktivnosti, provjerite da li je dug zaista važeći. Ponekad se dešava da vjerovnici šalju opomene čak i za zastarjele ili sporne dugove.
Ako smatrate da dug ne postoji ili da je zastario, imate pravo da to osporite. U Bosni i Hercegovini, zastara potraživanja zavisi od vrste duga.
Ako je dug zastario, možete podnijeti prigovor vjerovniku i odbiti plaćanje.
Obratite se vjerovniku ili advokatu
Ako dug postoji, ali niste sigurni u tačnost iznosa, možete kontaktirati vjerovnika i tražiti dodatna pojašnjenja. Ponekad je moguće dogovoriti odgodu plaćanja, reprogram duga ili čak umanjenje iznosa, naročito ako dug uključuje kamate ili dodatne troškove.
Ukoliko je dug sporan ili postoji pravna osnova za osporavanje, najbolje je da potražite pravni savjet kod advokata.
Ako ne reagujete i ne preduzmete ništa povodom opomene, vjerovnik će podnijeti tužbu. Ukoliko se ni tada ne uključite aktivno, sud može donijeti presudu na vašu štetu, čak i ako postoje osnovi za osporavanje duga.
Također, ukoliko ne osporite dug pred sudom, može doći do prinudne naplate putem izvršnog postupka, što znači da bi vam mogli biti blokirani računi ili oduzeta imovina.
Zato je važno da uvijek reagujete – bilo kroz plaćanje, pregovore s vjerovnikom ili pravnu zaštitu ako smatrate da dug nije opravdan.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Izvršna isprava je veoma bitan i koristan pravni dokument koji omogućava povjeriocima da ostvare svoja potraživanja bez potrebe za vođenjem dodatnog sudskog postupka. Ova isprava predstavlja osnov za pokretanje izvršnog postupka, koji omogućava prinudnu naplatu dugovanja putem sudskog izvršenja. Da bi u potpunosti shvatili šta je izvršna isprava, bitno je zapamtiti da se izvršna isprava koristi kada dužnik ne ispuni svoju obavezu dobrovoljno u predviđenom roku, paricionom roku, omogućavajući sudu da donese rješenje o izvršenju.
Izvršne isprave mogu biti različite, ali se u pravilu dijele u nekoliko glavnih kategorija:
Sudske odluke, gdje spadaju presude i rješenja koja su postala pravosnažna i izvršna.
Notarski akti, odnosno ugovori ili druge isprave sačinjene kod notara, koje sadrže klauzulu izvršnosti.
Upravni akti, ili odluke nadležnih organa uprave koje su stekle izvršnu snagu.
Sporazumi i ugovori, određeni sporazumi mogu imati status izvršne isprave ako su potpisani pred nadležnim organima i sadrže obavezu izvršenja.
Kako se izvršna isprava koristi u postupku?
Da bi neka isprava bila izvršna, mora jasno određivati obavezu – šta tačno dužnik duguje i kome.
Također, mora sadržavati rok do kojeg je obaveza trebala biti ispunjena.
Sud ili nadležni organ potvrđuje izvršnost dokumenta, čime on postaje pravni osnov za naplatu. Nakon toga, sud donosi rješenje o izvršenju, a prinudna naplata može se sprovesti pljenidbom imovine, blokadom računa ili prodajom nepokretnosti dužnika.
Potvrda o izvršnosti
Kada se podnosi prijedlog za izvršenje sudu koji nije donio prvostepenu odluku, uz prijedlog se mora dostaviti izvršna isprava u originalu ili ovjerenom prijepisu sa potvrdom o izvršnosti. Ovu potvrdu izdaje sud ili drugo nadležno tijelo koje je odlučivalo o potraživanju u prvom stepenu.
Međutim, izvršne isprave notara ne zahtijevaju posebnu potvrdu o izvršnosti. Njihova izvršnost se utvrđuje prema pravilima definisanim Zakonom o notarima.
U slučajevima kada je potvrda o izvršnosti neosnovano izdata, izvršenik može podnijeti prijedlog za njeno ukidanje. O tome odlučuje isti sud ili organ vlasti koji je potvrdu izdao. Ovaj zahtjev mora biti podnesen u roku od osam dana od dana kada je izvršeniku dostavljeno rješenje o izvršenju.
Ako se prijedlog za izvršenje temelji na vjerodostojnoj ispravi, uz prijedlog se prilaže original ili ovjereni prijepis te isprave, kako bi se omogućila dalja pravna procedura.
Izvršna isprava ne vrijedi beskonačno. Rokovi zastare variraju zavisno od vrste isprave:
Sudske presude zastarijevaju u roku od 10 godina od dana pravosnažnosti.
Akti u upravnom postupku imaju rok zastare u zavisnosti od predmeta obaveze, odnosno posebnog propisa koji se primjenjuje utom slučaju, ali obično iznosi 3 do 10 godina.
Ako se izvršni postupak ne pokrene u ovom roku, povjerilac gubi pravo na prinudnu naplatu.
Šta ako se dužnik ne slaže sa izvršenjem?
Dužnik ima pravo da uloži prigovor na rješenje o izvršenju, ali samo u određenim slučajevima, kao što su:
Ako obaveza već nije bila ispunjena.
Ako postoji zastara potraživanja.
Ako je došlo do greške u obračunu duga.
Međutim, sam prigovor ne odlaže izvršenje osim ako sud ne odluči drugačije.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Izvršni postupak je postupak koji omogućava provođenje sudskih presuda i drugih pravnih akata koji se odnose na ostvarivanje prava strana u postupku. U suštini, izvršni postupak je način na koji se obezbeđuje da osoba koja je dužna da učini nešto ili plati dug zaista ispuni svoje obaveze prema presudi suda ili odlukama drugih nadležnih organa, inače ne bi imalo smisla ni pokretati postupke. Kao jedan od značajnih pojmova izvršnog postupka javlja se vjerodostojna isprava. Šta je vjerodostojna isprava i koje su njene pravne posljedice?
Vjerodostojna isprava igra ključnu ulogu u izvršnom postupku, posebno kada vjerovnik želi brzo i efikasno naplatiti svoje potraživanje. Prema Zakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja može se odrediti i na osnovu vjerodostojne isprave.
Vjerodostojna isprava je dokument koji sadrži jasno utvrđene obaveze između dvije strane – tražioca izvršenja i izvršenika. Ona je podobna za izvršenje ako sadrži sve ključne elemente: podatke o vjerovniku i dužniku, kao i tačno definisan predmet, vrstu, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
Prema Zakonu o izvršnom postupku FBiH, vjerodostojne isprave uključuju:
Mjenicu i ček s protestom i povratnim računom (ako su potrebni za zasnivanje potraživanja);
Račune ili izvode iz poslovnih knjiga koji se odnose na cijenu komunalnih usluga kao što su isporuka vode, toplotne energije i odvoz smeća.
U praksi, vjerodostojne isprave daju vjerovniku mogućnost da pokrene izvršni postupak bez potrebe za dugotrajnim sudskim procesom dokazivanja duga, što značajno ubrzava naplatu potraživanja.
Kada vjerovnik podnese prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, sud prvenstveno provjerava da li dokument ispunjava zakonske uslove – da li su jasno naznačeni tražilac izvršenja, izvršenik, predmet i obim obaveze, te rok njenog ispunjenja.
Ako je isprava podobna za izvršenje, sud donosi rješenje o izvršenju, omogućavajući vjerovniku da naplati dug putem sredstava prinudnog izvršenja, kao što su pljenidba novčanih sredstava ili zapljena imovine dužnika.
Na taj način, postupak naplate postaje efikasniji, smanjuju se sudski troškovi, a vjerovnik brže dolazi do svog potraživanja.
Prednosti vjerodostojnih isprava
Korištenje vjerodostojnih isprava u izvršnim postupcima donosi brojne prednosti. Prije svega, ubrzava naplatu potraživanja jer vjerovnik ne mora prolaziti kroz dug sudski proces kako bi dokazao postojanje duga.
Time se smanjuju i troškovi postupka, budući da se izbjegavaju dugotrajne parnice. Osim toga, ovakav način naplate daje veću sigurnost u poslovanju, što je posebno važno za komunalna preduzeća i druge subjekte koji redovno izdaju račune, a uz to imaju i veliki broj korisnika.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
