Kada dužnik ne ispuni obavezu ni nakon pravosnažne presude, sljedeći korak je – izvršni postupak.Vodič „Kako napisati prijedlog za izvršenje” pomoći će vam da razumijete kako funkcioniše naplata putem suda, koje informacije mora sadržavati prijedlog za izvršenje i kako izgleda primjer koji možete sami prilagoditi svom konkretnom slučaju. Bez obzira da li ste pravnik, student prava ili građanin koji želi naplatiti dug – ovaj tekst je napisan jednostavno, jasno i s konkretnim uputama.
Izvršni postupak je zakonom propisan postupak koji omogućava povjeriocu (osobi kojoj se duguje novac) da preko suda prinudno naplati svoje potraživanje od dužnika (izvršenika). Drugim riječima, ako neko ne ispuni svoju obavezu ni nakon što presuda postane pravosnažna i izvršna, povjerilac ima pravo da zatraži intervenciju suda.
U okviru izvršnog postupka, sud može naložiti pljenidba dijela plate izvršenika, blokada računa, pljenidbu pokretne ili nepokretne imovine…
Ovaj postupak je često posljednja opcija, ali i vrlo efikasna kada su iscrpljene sve druge mogućnosti dobrovoljne naplate. U Bosni i Hercegovini, izvršni postupci se pokreću na osnovu izvršnog naslova – najčešće pravosnažne presude ili sudskog rješenja.
Izvršni postupak se najčešće pokreće onda kada dužnik, i pored izričite sudske presude, jednostavno odbije da plati ono što duguje. Povjerilac je tada u situaciji gdje je iscrpio sve druge načine da naplati svoje potraživanje – bilo da je riječ o zajmu koji nikad nije vraćen, kiriji koja se mjesecima ne plaća, presuđenoj alimentaciji ili neisplaćenoj plati.
U tom trenutku, pokretanje izvršnog postupka više nije stvar izbora, nego nužan korak kako bi se zaštitila njegova prava. To je zakonski mehanizam koji mu omogućava da, putem suda, zatraži ono što mu pripada – ne kao nova tužba, već kao zahtjev za prinudnu naplatu na osnovu već donesene i pravosnažne odluke.
Drugim riječima, izvršni postupak se pokreće kad više nema prostora za čekanje.
Paricioni rok je vremenski rok koji sud ostavlja dužniku da dobrovoljno ispuni svoju obavezu – obično 8 dana od prijema rješenja. Tek nakon isteka tog roka, povjerilac može zatražiti izvršenje, odnosno prinudnu naplatu.
Paricioni rok postoji kako bi se dužniku pružila zadnja prilika da ispuni obavezu bez dodatnih troškova izvršnog postupka.
Kako napisati prijedlog za izvršenje?
Pisanje prijedloga za izvršenje ne mora biti komplikovano – ali mora biti precizno. Ovo je formalni dokument koji podnosite sudu i njime zapravo tražite da se prinudno izvrši ono što vam po zakonu pripada.
U prijedlogu je važno jasno naznačiti ko traži izvršenje i protiv koga – znači, unose se podaci o povjeriocu i dužniku. Zatim slijedi ono ključno: na osnovu kojeg dokumenta (npr. pravosnažne presude) tražite izvršenje, koji je tačan iznos duga i zbog čega to potražujete.
Jednako bitno je i da navedete kako želite da se izvršenje sprovede. Najčešći oblik jeste pljenidba dijela plate, ali može biti i drugi oblik imovine. Sudu dostavljate i dokaz – kopiju izvršnog naslova – te troškovnik, kojim prikazujete koliki su vaši dodatni troškovi vezani za ovaj postupak.
Sve te informacije unose se u strukturiran i jasan obrazac, a kako bi ti bilo još lakše, pripremili smo besplatan dokument koji možeš preuzeti i prilagoditi svom slučaju
Za lakše razumijevanje, pripremili smo besplatan obrazac prijedloga za izvršenje na plati sa svim stavkama i dodatnim pojašnjenjima u Word formatu.
Besplatan obrazac prijedloga za izvršenje na plati
Kliknite na link ispod kako biste preuzeli potpuno besplatan dokument koji možete prilagoditi vlastitom slučaju:
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U svakodnevnim poslovnim i privatnim odnosima, dugovanja su česta pojava – bilo da je riječ o neplaćenim fakturama, pozajmicama ili isporučenoj robi i uslugama koje nisu na vrijeme plaćene. Kada dođe do kašnjenja u plaćanju, postavlja se pitanje kako efikasno zaštititi svoja potraživanja, bez nepotrebnog trošenja vremena i novca na dugotrajne sudske sporove. Jedan od najčešće korištenih i pravno najbezbjednijih alata u takvim situacijama je izjava o priznanju duga. Ovaj dokument predstavlja snažan dokaz u korist povjerioca i može imati ključnu ulogu u naplati potraživanja, posebno ako se dužnik složi da dug prizna i potpiše izjavu. U nastavku pojašnjavamo kako dug može nastati, šta učiniti kada se ne vraća na vrijeme i zašto je izjava o priznanju duga često prvi i najpametniji korak ka naplati.
Ukoliko dužnik ne izmiri dug u ugovorenom roku, povjerilac ima nekoliko mogućnosti.
Prije nego što pokrene sudski postupak, može poslati opomenu pred utuženje. Ukoliko to ne da rezultate, može se odlučiti na pokretanje sudskog spora. Još jedan način je pokušaj vansudskog rješavanja spora, putem medijacije.
Izjava o priznanju duga često se koristi kao način da se izbjegne pokretanje tužbe. Kada dužnik potpiše ovakvu izjavu, on zapravo priznaje da dug postoji, da je dospio i da ga prihvata kao svoju obavezu.
Time se povjeriocu olakšava dokazivanje duga pred sudom, jer više nije riječ o spornom potraživanju. Sud tada ima čvrst pisani dokaz koji potvrđuje postojanje obaveze, što značajno ubrzava postupak.
Osim toga, priznanjem se prekida zastarni rok, pa povjerilac dobija dodatnu sigurnost u pokušaju naplate. Ako je izjava ovjerena kod notara, može poslužiti i kao direktna osnova za pokretanje izvršnog postupka, bez suđenja.
Izjava o priznanju duga je pisani dokument kojim dužnik potvrđuje da ima obavezu prema povjeriocu, navodi osnov duga, njegov iznos, rok otplate i eventualne uslove isplate.
U praksi, izjava obično sadrži:
puni naziv i podatke o dužniku i povjeriocu,
osnov duga (npr. broj i datum fakture),
ukupni iznos duga,
rok do kojeg će dug biti plaćen,
broj računa na koji će se izvršiti uplata,
potpis i pečat (ako je riječ o pravnim licima).
Zašto je izjava o priznanju duga važna?
Izjava o priznanju duga ima značajnu pravnu vrijednost jer njome dužnik jasno i pismeno potvrđuje postojanje obaveze.
Time se otklanja bilo kakva sumnja u osnov i iznos duga – on više nije sporan. Povjerilac u tom slučaju ima čvrst dokaz da potraživanje postoji, a ako je izjava ovjerena kod notara, može poslužiti i kao osnov za direktno pokretanje izvršenja, bez potrebe za tužbom.
Izjava o priznanju duga kao izvršna isprava
Uzjava o priznanju duga može se smatrati izvršnom ispravom, ako ispunjava određene zakonske uslove propisane Zakonom o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ili Republike Srpske, u zavisnosti od entiteta).
Izvršna isprave je i notarska isprava u kojoj je dužnik saglasan da se na osnovu tog akta može neposredno sprovesti izvršenje (tzv. klauzula izvršnosti).
Dakle, da bi izjava o priznanju duga bila izvršna isprava, mora:
Biti sačinjena u formi notarske isprave, te sadržavati izričitu saglasnost dužnika da se izvršenje može sprovesti neposredno na osnovu tog akta – tj. mora imati klauzulu izvršnosti.
Obična pisana izjava, potpisana od strane dužnika, nije izvršna isprava (ali može biti osnov za parnični postupak – priznanje duga olakšava dokazivanje).
Ovjera potpisa kod notara nije dovoljna – mora biti notarski obrađena isprava.
U osnovnoj formi, ukoliko ćete je koristiti kao dokaz u sudskom postupku – nije obavezno da izjava bude ovjerena. Međutim, ako želite da se na osnovu nje odmah pokrene izvršni postupak, tada je potrebno da izjava bude:
sačinjena u formi notarski obrađene isprave (tzv. izvršna isprava),
ili potpisana i ovjerena kod notara kao privatna isprava sa izjavom o izvršnosti.
Bez notarske ovjere, izjava i dalje ima dokaznu snagu, ali za pokretanje postupka naplate mora se prvo ići na sud.
Kada se preporučuje potpisivanje izjave?
Izjava o priznanju duga je korisna u sljedećim situacijama:
kada želite da osigurate priznanje duga bez vođenja spora,
ako želite da dobijete garanciju da će dug biti plaćen u određenom roku,
kao osnov za zaključenje reprograma ili sporazuma o otplati duga na rate,
kada želite prekid zastare i očuvanje prava na naplatu.
Izjava o priznanju duga može biti korisna i za poreske i knjigovodstvene potrebe, jer se njom formalizuje obaveza.
Ona je jednostavan, ali izuzetno koristan pravni instrument kojim se jasno potvrđuje postojanje i iznos obaveze. Njome se može izbjeći skup i dugotrajan sudski proces, a pravilno sastavljena izjava može poslužiti i kao osnova za pokretanje izvršenja. Ako želite dodatnu pravnu sigurnost – preporuka je da se izjava ovjeri kod notara.
Obrazac Izjava o priznanju duga
Za one koji traže gotov obrazac, pripremili smo stranicu s pravnim obrascima na kojoj možete besplatno preuzeti različite dokumente u Word formatu, uključujući i izjavu o priznanju duga. Obrasci su prilagođeni važećim propisima i praktično upotrebljivi – dovoljno ih je samo popuniti i, po potrebi, ovjeriti. Stranicu sa svim dostupnim obrascima možete pogledati ovdje.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U savremenom društvu gdje sudski procesi često traju godinama i iziskuju značajne troškove, sve se više govori o alternativnim načinima rješavanja sporova. Medijacija se nameće kao efikasan, brz i ekonomski isplativ postupak koji može pomoći u različitim vrstama konflikata. Medijator Kenan Čolić odgovara na naša pitanja.
Kako funkcioniše medijacija, koje su njene prednosti u odnosu na sudski postupak i kada je najbolje rješenje za strane u sporu, razgovaramo s Kenanom Čolićem, pravnikom i registrovanim medijatorom Udruženja medijatora u BiH.
PB: Gospodine Čolić, najiskrenije Vam zahvaljujemo na vremenu koje ste izdvojili da odgovorite na pitanja na koja će odgovori sigurno biti od značaja i koristi našim čitaocima.
Pozdrav vašim čitateljima i dopustite mi da se predstavim.
Moje ime je Kenan Čolić, živim i radim u Sarajevu i zadovoljstvo mi je sa Vama razgovarati na temu medijacije kao alternativnog načina rješavanja pravnih sporova.
Nakon godina interesovanja za medijaciju kroz studij na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, obuku za medijatora, kao i polaganje pristupnog intervjua, te učlanjenje u Udruženje medijatora, obavio sam protekle godine.
Na prošlogodišnjoj obuci imao sam priliku da steknem znanje od iskusnog trenera u ovoj oblasti, upoznati mlade i talentovane ljude koji su vrhunski profesionalci u svojim poslovnim oblastima, a na pristupnom intervjuu polagao sam pred komisijom u kojoj su bili ugledni članovi, predsjednica Udruženja dipl. pravnica Orleanka Nikodinović, te ugledni sarajevski medijator i advokat gosp. Džemaludin Mutapčić.
PB:Šta je zapravo medijacija i po čemu se razlikuje od sudskog postupka?
Medijacija je alternativni načina rješavanja pravnih sporova (ARS), u kojima treća neutralna strana medijator, vodi suprotstavljene strane kroz postupak medijacije u svrhu postizanja obostrano prihvatljivog rješenja.
Osnovni principi postupka su dobrovoljnost, povjerljivost, jednakost strana i neutralnost medijatora prema ishodu spora, a iste ću u nastavku detaljnije obrazložiti.
Ono što je jedna od osnovnih karakteristika, jeste da je ovaj postupak dostupan licima koji se nalaze u privrednim sporovima, ali i u porodičnim sporovima, kao i u drugim oblastima za koje je medijacija pogodna – poput sporova proizašlih prilikom nasljeđivanja imovine.
Želim naglasiti da je institut medijacije značajno zastupljen u zapadnim državama poput SAD, Kanade, Francuske i Italije. Dakle, Bosna i Hercegovina, kao država koja je u procesu pristupanja europskim integracijama, dužna je da postupak medijacije konačno postavi na mjesto koje mu i pripada- medijacija kao sastavni dio rješavanja sporova u oblasti građanskog i porodičnog prava.
Udruženje medijatora u Bosni i Hercegovini osnovano je 2002. godine, uz podršku prije svega Ambasade Kanade, ali i ostalih nevladinih organizacija, nakon čega je uslijedilo usvajanje Zakona o medijaciji, Zakona o prenosu poslova medijacije na udruženje medijatora, kao i ostalih podzakonskih akata koji regulišu ovu oblast.
PB:Koji su osnovni principi medijacije i ko može koristiti ovaj postupak?
Postupak medijacije dostupan je svim pravnim ili fizičkim licima koje se nalaze u građanskom ili porodičnom sporu, a sam postupak medijacije može se pokrenuti odmah nakon nastanka spora, prije pokretanja sudskog postupka, kao i u toku pokretanja sudskog postupka ali prije zaključenja glavne rasprave.
Postoje 4 osnovna principa medijacije, a to su: dobrovoljnost stranaka, povjerljivost, jednakost i neutralnost.
Dakle, shodno navedenim principima, strane u postupku medijacije dobrovoljno pokreću i prekidaju postupak medijacije, biraju medijatora i donose odluke. Sve što je izneseno u postupku medijacije je strogo povjerljivo, te se iznesene informacije, u slučaju neuspjele medijacije, ne mogu koristiti u eventualnom sudskom sporu.
Jednakost podrazumijeva odnos medijatora u odnosu na strane u sporu, a neutralnost znači da je medijator nepristrasan i neutralan prema samom ishodu i potencijalnom dogovoru između stranaka.
PB:Da li je medijacija pogodna za sve vrste sporova? U kojim situacijama se najčešće koristi?
Medijacija je naročito preporučljiva u privrednim sporovima iz razloga što strane u sporu traže efikasno rješenje kao i sigurnu i brzu naplatu svojih potraživanja. Kao bitnu prednost uspješno riješenih postupaka medijacije u privrednim sporovima istakao bih očuvanje poslovne reputacije suprotstavljenih strana i očuvanje dalje mogućnosti poslovanja sa partnerom u sporu ali i drugim partnerima u okviru konkretnog poslovnog okruženja.
Također, medijacija u porodičnim sporovima pokazala se kao izuzetno efikasna. Naime, kao osnovni problem u porodičnim sporovima naveo bih narušene međuljudske odnose, koji onemogućuju rješavanje imovinskih segmenata porodičnih sporova.
U navedenim situacijama, do izražaja dolaze vještine medijatora koji stranke vodi kroz postupak i navodi na rješenje spora na mnogo jednostavniji i brži način nasuprot klasičnih sudskih postupaka.
PB:Kada medijacija nije moguća ili nije preporučljiva?
Uz sve svoje prednosti i benefite, medijacija, kao i svaki pravni institut koji podrazumijeva rješavanje sporova među ljudima, nije savršena.
Naime, ista nije preporučljiva kod težih krivičih dijela, poput porodičnog nasilja gdje je potrebno da druge institucije djeluju u svrhu zaštite žrtve i prevencije budućih slučajeva te vrste.
PB:Ko pokreće postupak medijacije i kako izgleda formalni početak ovog procesa?
Kao što sam napomenuo na početku našeg razgovora, postupak medijacije je potpuno dobrovoljan, te se isti pokreće podnošenjem Zahtjeva za pokretanje postupka Udruženju medijatora u BiH lično ili putem pošte.
Svaka strana u sporu Zahtjev može podnijeti pojedinačno, a svakako se preporučuje zajedničko podnošenje zahtjeva, što je ekonomičnije za stranke te istovremeno pokazuje obostranu spremnost pristupanju postupku.
Nakon što je Udruženje zaprimilo Zahtjev za pokretanje postupka, za šta se mora osigurati saglasnost obje strane, Udruženje zainteresovanim stranama dostavlja Ugovor o medijaciji, listu medijatora radi izbora istog u postupku medijacije te uputstvo za uplatu akontacije troškova samog postupka. Nakon navedenih koraka, dalji postupak provodi se u saradnji sa postupajućim medijatorom.
Ukoliko je medijacija završena dogovorom obje strane, medijator sačinjava Sporazum o ishodu medijacije kojeg potpisuju obje strane kao i postupajući medijator a isti se ovjerava pečatom medijatora.
Ono što je najbitnije za napomenuti je da sklopljeni sporazum, u skladu sa Zakonom o postupku medijacije, ima snagu izvršne isprave, što znači da isti, kada je sprovođenje sporazuma u pitanju, ima snagu sudske odluke, notarske isprave ili drugih izvršnih isprava koje su propisane Zakonom o izvršnom postupku.
Medijacija je moguća čak i ukoliko je sudski postupak već započeo. Naime, u navedenom slučaju, stranke će obavijestiti nadležni sud da svoj spor žele da riješe medijacijom, te dostavljaju Ugovor o medijaciji, a sud ročišta odgađa na propisani period.
PB: Koliko prosječno traje jedan postupak medijacije?
S obzirom na karakter postupka medijacije, svaka od strana može isti prekinuti u bilo kojem trenutku. Isto može učiniti i medijator koji vodi postupak, ukoliko je ocijenio da sam postupak nije svrsishodan, ili ukoliko se u postupku pojave razlozi koji bi mogli utjecati na njegovu pristrasnost.
Što se tiče samog trajanja postupka, jedan medijacijski sastanak može trajati najviše tri sata, a postupci su relativno kratki jer su isti dobrovoljni a obje strane zainteresovane su za mirno rješenje i dogovor, dok medijator sa svojim iskustvom i vještinama posredovanja strane u sporu efikasno vodi ka dogovoru i zaključenju spora.
PB: Kako izgleda uloga medijatora i kako stranke biraju medijatora?
Vjerujem da je svako od nas ima priliku da svjedoči sukobu između dvije ili više osoba koji je nerijetko uzrokovan personalnim netrepeljivostima, nerazumijevanjem kao i mogućim pokušajem osvete jedne strane prema drugoj kroz dugotrajne sudske postupke.
Uloga medijatora je da svojim stečenim znanjem i vještinama iz oblasti medijacije, podstiče komunikaciju između stranaka, utvrđivanje zajedničkog interesa te navodi na iznošenje mogućih opcija za razrješenje spora. Medijator svojim vještinama, znanjem i iskustvom navodi stranke ka obostrano prihvatljivom rješenju koje će ishodovati sporazumom između stranaka.
Pored toga, medijator je neutralna strana koja svojom pozicijom i svojevrsnim autoritetom utiče na spremnost stranaka za konačni dogovor i okončanje spora.
Što se tiče izbora medijatora, stranke u sporu imaju pravo da zajedno izaberu medijatora, bilo da imaju ličnu preferenciju u vezi izbora, ili će medijatora izabrati sa liste medijatora koju im dostavlja Udruženje nakon što su podnijeli Zahtjev za pokretanje postupka medijacije. Također, stranke mogu pravo izbora medijatora prenijeti na Udruženje.
PB: Da li medijator mora biti pravnik ili može dolaziti iz drugih profesija?
Uslovi da bi zainteresovano lice postalo medijator jeste da posjeduje višu stručnu spremu, da prođe obuku koju provodi Udruženje medijatora u BiH, položi pristupni ispit te da se upiše u Registar medijatora.
Lično sam mišljenja da je navedeno samo početak, te da je znanje iz raznih oblasti koje mogu biti predmet medijacije bitno za razumijevanje i bolje vođenje postupka, a poželjno je da osoba koja se želi baviti medijacijom ima sklonost ka filantropiji, jer uloga medijatora je, pojednostavljeno, posredovanje u rješavanju konflikta između ljudi.
Također, potrebno je konstantno učenje koje se odnosi na posredovanje, pohađanje seminara i sticanje iskustva kroz postupke medijacije. Na kraju, smatram da medijatori određene struke, poput prava ili psihologije, imaju veći potencijal za vođenje postupaka medijacije i profesionalne izgradnje na ovom polju.
PB: Kakvi su troškovi medijacije i ko ih snosi? Da li postoje besplatni ili subvencionisani postupci?
Troškove medijacije podjednako snose obje strane koje se nalaze u sporu. Visina naknade za provedeni postupak uslovljen je visinom spora između stranaka kao i broja sati koje su iste provele u postupku medijacije. Kao primjer možemo uzeti sporove do 50.000 KM u kojima jedan sat medijacije iznosi 150 KM + PDV. Ako uzmemo u obzir da su učesnici postupka medijacije naklonjeni ka dogovoru, te uz medijatora koji je stručan, možemo zaključiti da medijacija znatno povoljnija za obje strane nasuprot sudskim procesima, plaćanjima advokata i ostalih troškova.
Zakon o postupku medijacije predvidio je jednu vrstu pogodnosti u komunalnim sporovima u kojima je pojedinačna vrijednost spora do 3.000 KM na način da tri korisnika iste usluge tretira kao jednog, što dodatno snižava troškova postupka medijacije, a navedeni princip ima znatniju primjenu u entitetu Republika Srpska gdje je ovaj postupak dao značajne rezultate kako za fizička lica tako i za pružaoce komunalnih usluga.
PB:Kako se sporazum postignut u medijaciji može sprovesti u praksi? Da li je obavezujući i šta ako jedna strana ne poštuje dogovor?
Nakon uspješno provedenog postupka medijacije, ukoliko su stranke postigle dogovor, iste potpisuju sporazum o ishodu medijacije.
Sam sporazum, u skladu sa dogovorom stranaka, sačinjava postupajući medijator, nakon čega se isti potpisuje od strane stranaka, medijatora, te se na isti stavlja pečat postupajućeg medijatora.
Kako sam ranije naglasio u toku ovog intervjua, najvažnija osobina postupka medijacije je da zaključeni sporazum o ishodu medijacije, u skladu sa Zakonom o postupku medijacije i Zakonom o izvršnom postupku, ima pravnu snagu izvršne isprave.
Dakle, zaključeni sporazum ima istu pravnu snagu kao i ostali pravni akti koji imaju izvršnu snagu u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, poput sudske presude, notarske isprave i ostalih izvršnih isprava.
Također, sama činjenica da su se stranke odlučile za mirno rješenje spora, da su učestvovale u postupku i dobrovoljno zaključile sporazum sa drugom stranom, upućuje na spremnost strana na poštovanje dogovora, a slučajevi u kojima jedna od strana nije bila voljna da sprovede potpisani sporazum u praksi su izuzetno rijetki.
PB:Može li se spor koji je bio u medijaciji kasnije voditi pred sudom?
Naravno. Ukoliko strane u postupku ne dođu do dobrovoljnog i zajedničkog sporazuma koji se odnosi na njihov spor, isti se pokreće na sudu, ili se sudski proces nastavlja ukoliko je isti bio prekinut zbog započinjanja postupka medijacije.
PB:Kako medijacija stoji u poređenju sa sudskim postupkom u pogledu efikasnosti i troškova?
Postupak medijacije je neuporedivo povoljniji sa finansijskog aspekta za obje strane, a istovremeno je, u pravilu, i mnogo brži. Strane dobrovoljno sklapaju sporazum koji svima odgovara, korektni međuljudski odnosi su održani, a s obzirom na izvršnost zaključenog sporazuma, te činjenice da nema pobjednika i poraženog u sporu, strane bez zadržavanja ispunjavaju sve obaveze koje su preuzeli sporazumom.
PB:Koliko je medijacija zastupljena u našem pravnom sistemu i kakva su Vaša iskustva s njom?
Potencijal medijacije kao alternativnog načina rješavanja sporova, uz sve dokazane benefite poput uštede na sudskim troškovima i ubrzanja rješavanja sudskih sporova, nije u potpunosti iskorišten u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.
Manje je poznata činjenica da je medijacija vrlo prisutna u pravnom sistemu Evropske Unije, a neke države, poput Italije, snažno podstiču korištenje medijacije preporučujući istu prilikom svakog oblika privrednog spora.
U svakom slučaju, Bosna i Hercegovina jeste kandidat za članstvo u EU, te će u budućnosti medijacija morati imati širu primjenu u našem pravnom sistemu, a sve u skladu sa pravnim aktima Evropske Unije koji regulišu ovu oblast.
PB:Zaključno, šta biste poručili ljudima koji razmišljaju o tome da se umjesto sudskog postupka odluče za medijaciju?
Smatram da ne postoji jeftiniji, efikasniji, brži i jednostavniji način za okončanje pravnih sporova od postupka medijacije. Uz sve to, međuljudski odnosi ostaju očuvani a dobrovoljnost učestvovanja obje strane, kao i izvršni karakter sklopljenog Sporazuma o ishodu medijacije, garant su ispunjenja obaveze sa obje strane. Medijacija je zastupljena u razvijenim demokratijama kojima Bosna i Hercegovina, ipak, teži te smatram da ista treba i mora biti više zastupljena u našem pravnom sistemu.
Naravno, u slučaju neuspješne medijacije, sudski postupak se uvijek može pokrenuti, odnosno nastaviti ako je isti već započet. Međutim, poznavajući nedostatke, dugotrajnost i značajne troškove klasičnih sudskih postupaka, u kojima je, istina, jedna strana pobjednik, ali isto tako i druga strana neminovno gubitnik, nameće se zaključak da medijacija, kao alternativni način rješavanja sporova, itekako ima prostora za širu primjenu u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.
PB: Poštovani gosp. Čolić, zahvaljujemo Vam na iscrpnim odgovorima i jasno predstavljenom institutu medijacije. Sigurni smo da će ove informacije biti od koristi našim čitaocima, a onima koji imaju dodatna pitanja ili su u situaciji da im je potreban savjet ili angažman medijatora, savjetujemo da klikom na sliku ispod kontaktiraju gosp. Čolića, te pokušaju naći što jednostavniji način za rješavanje svog problema.
Kenan Čolić
Za dodatne informacije ili direktan kontakt s medijatorom gospodinom Čolićem, možete posjetiti njegov službeni LinkedIn profil klikom na LINK.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ako smatrate da je presuda u vašem parničnom postupku nepravedna ili nezakonita, imate pravo podnijeti žalbu. Žalbeni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisan je Zakonom o parničnom postupku (ZPP FBiH). Ovaj vodič pruža detaljne informacije o procesu podnošenja žalbe, uključujući relevantne zakonske odredbe i praktične savjete. Svrha članka je da imate dovoljno informacija da znate kako se žaliti na presudu.
Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude. Zakonom može biti određen i drugi rok.
U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.
Blagovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.
Žalba u parničnom postupku je devolutivan pravni lijek, što znači da o žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.
Osnov za podnošenje žalbe
Žalba se može podnijeti iz sljedećih razloga:
Bitne povrede odredaba parničnog postupka
Ako je sud tokom postupka napravio ozbiljne proceduralne greške koje su uticale na zakonitost presude, imate osnov za žalbu. To može biti, naprimjer, ako sud nije omogućio jednoj strani da iznese dokaze, nije pravilno obavijestio stranke o ročištima ili je donio odluku bez saslušanja svjedoka koji su ključni za predmet. Ove greške mogu dovesti do toga da presuda nije donijeta u skladu sa zakonom, što otvara mogućnost njenog preispitivanja.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje
Sudska odluka se temelji na činjenicama koje su iznesene tokom postupka. Ako smatrate da sud nije pravilno utvrdio te činjenice ili je zanemario važne dokaze, možete se žaliti. Naprimjer, ako sud nije uzeo u obzir ključne dokumente, ignorisao svjedočenje koje mijenja tok postupka ili pogrešno protumačio izjave svjedoka, postoji osnov za osporavanje presude.
Pogrešna primjena materijalnog prava
Iako sud može tačno utvrditi činjenice, moguće je da nije ispravno primijenio zakone koji regulišu vaš slučaj. Ovo znači da je sud donio odluku na osnovu pogrešne pravne norme ili ju je primijenio na način koji nije u skladu s važećim zakonima. Naprimjer, ako je sud primijenio zastarjeli zakon ili ga je protumačio na način koji nije u skladu s pravnom praksom, možete podnijeti žalbu zbog nepravilne primjene materijalnog prava.
Presuda zbog propuštanja ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno o odricanju data u zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare.
Kada se presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja pobija zbog toga što je izjava o priznanju ili odricanju data u bitnoj zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare, stranka može u žalbi iznijeti i nove činjenice, te predložiti nove dokaze koji se tiču tih mana u volji.
Sadržaj i forma žalbe
Žalba mora biti pismena i sadržavati:
1) označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;
2) izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;
3) razlog žalbe;
4) potpis podnositelja žalbe.
Žalba se podnosi sudu koji je donio prvostepenu presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
U žalbi morate jasno naznačiti presudu koju pobijate. To znači da trebate navesti naziv suda koji je donio presudu, broj predmeta pod kojim se vodio postupak i datum kada je presuda donesena. Ove informacije su neophodne kako bi sud tačno znao na koju odluku se odnosi vaša žalba.
Detaljno obrazložite zbog čega smatrate da je presuda nepravedna ili nezakonita. Razlozi mogu uključivati proceduralne greške tokom suđenja, pogrešno ili nepotpuno utvrđene činjenice ili nepravilnu primjenu zakona. Važno je biti što precizniji i argumentovati svaki navod kako bi sud imao jasan uvid u osnove vaše žalbe
Ako tvrdite da je sud pogrešno utvrdio činjenice, potrebno je navesti koje su to činjenice netačno utvrđene i na koji način su dokazi koji ste predočili pogrešno interpretirani ili zanemareni. Ovdje možete priložiti relevantne dokaze kao što su dokumenti, svjedočenja ili drugi materijal koji potvrđuje vaše tvrdnje.
Žalbu mora potpisati osoba koja je podnosi. To može biti stranka u postupku ili njen pravni zastupnik, ako ga ima. Bez potpisa, žalba neće biti smatrana urednom i može biti odbačena.
Kada podnesete žalbu, prvostepeni sud je dužan odmah, a najkasnije u roku od osam dana, dostaviti njen primjerak protivnoj strani. Protivna strana ima istih osam dana da odgovori na žalbu.
Ako protivna strana podnese odgovor na žalbu, sud će ga dostaviti žalitelju u roku od osam dana. Međutim, odgovori podneseni nakon tog roka neće se uzeti u razmatranje. Takođe, sud neće uzimati u obzir bilo kakve dodatne podneske osim ako ih sam ne zatraži.
Nakon isteka roka za odgovor na žalbu, prvostepeni sud kompletan predmet – uključujući žalbu, odgovor i sve relevantne spise – prosljeđuje drugostepenom sudu u roku od osam dana. Ako žalitelj tvrdi da su prekršene proceduralne odredbe, sudija prvostepenog suda može dati objašnjenje i, po potrebi, provjeriti navode iz žalbe.
Razmatranje žalbe u drugostepenom sudu
Kada žalba stigne u drugostepeni sud, određuje se sudija izvjestitelj koji može zatražiti dodatne informacije ili provjere. O žalbi se može odlučiti na sjednici vijeća ili nakon održane rasprave.
Rasprava će biti zakazana ako sud smatra da treba ispitati nove činjenice, izvesti nove dokaze ili ponoviti već izvedene dokaze. Takođe, ako su uočene ozbiljne proceduralne greške, sud može održati raspravu kako bi ispravio nepravilnosti.
Ako prvostepena presuda bude ukinuta po drugi put, drugostepeni sud je dužan zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, odricanja ili propuštanja.
Drugostepeni sud mora održati sjednicu ili raspravu u roku od 45 dana od prijema spisa iz prvostepenog suda. Odluka o žalbi donosi se u roku od 30 dana nakon sjednice vijeća ili zaključenja rasprave.
Mogući ishodi žalbenog postupka
Šta drugostepeni sud može odlučiti po vašoj žalbi?
Kada podnesete žalbu na presudu, drugostepeni sud pažljivo razmatra vaš slučaj i može donijeti jednu od nekoliko mogućih odluka. Sve zavisi od toga da li je žalba pravilno podnesena, da li su priloženi dovoljni dokazi i da li je prvostepeni sud napravio greške u postupku.
Evo šta možete očekivati:
Odbacivanje žalbe – Ako je žalba podnesena prekasno, nije ispravno sastavljena ili nije dozvoljena po zakonu, sud je neće ni razmatrati. U tom slučaju, prvostepena presuda ostaje na snazi, a vi gubite pravo na daljnje žalbe.
Odbijanje žalbe – Ako drugostepeni sud utvrdi da je prvostepena presuda donijeta ispravno, a vaša žalba nema dovoljno jakih argumenata, žalba će biti odbijena. To znači da presuda ostaje ista i da više nema mogućnosti žalbe pred istim sudom.
Ukidanje presude i vraćanje na ponovno suđenje – Ako je u postupku prvostepenog suda bilo ozbiljnih grešaka (npr. sud nije uzeo u obzir važne dokaze ili je pogrešno primijenio zakon), drugostepeni sud može ukinuti presudu i naložiti da se suđenje ponovi. Ovo vam daje novu priliku da dokažete svoj slučaj pred prvostepenim sudom.
Ukidanje presude i odbacivanje tužbe – U nekim slučajevima, sud može zaključiti da tužba uopće nije bila osnovana. Umjesto da predmet vraća na ponovno suđenje, može jednostavno donijeti odluku da tužba bude odbačena.
Preinaka presude – Ako drugostepeni sud smatra da je odluka prvostepenog suda djelimično ili potpuno pogrešna, može je izmijeniti i donijeti novu presudu bez potrebe za ponovnim suđenjem. Ovo je često najbolji ishod za žalitelja, jer znači da se spor rješava brže i efikasnije.
Prvostepena presuda se može ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje samo jednom. Jedini izuzeci su presude donesene na osnovu priznanja, odricanja ili propuštanja – one se ne vraćaju na ponovno suđenje.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Dobiti opomenu pred tužbu može biti stresno iskustvo. Međutim, ako postoje okolnosti zbog kojih je potrebno reagovati, važno je ostati pribran i preduzeti odgovarajuće korake kako biste zaštitili svoja prava. Ovaj dokument, koji obično šalje povjerilac ili njegov pravni zastupnik, služi kao posljednje upozorenje prije pokretanja sudskog postupka. U ovom članku ćemo objasniti šta je opomena pred tužbu, šta raditi ako dobijete opomenu pred tužbu i koje su vam pravne mogućnosti.
Opomena pred tužbu je formalni dokument kojim vas druga strana (najčešće vjerovnik, advokatska kancelarija, javno preduzeće ili druga institucija) obavještava o dugovanju i daje vam posljednju priliku da ga izmirite prije nego što se pokrene sudski postupak.
Ova opomena nije isto što i tužba. Ona nema automatsku pravnu snagu, ali može biti značajan korak u pravnom procesu, jer pokazuje ozbiljnu namjeru vjerovnika da zaštiti svoja potraživanja putem suda.
Prema zakonima u Bosni i Hercegovini, opomena pred tužbu nije obavezna, ali u nekim situacijama, ona se šalje prije pokretanja sudskog spora.
Naprimjer, kod dugovanja za komunalne usluge ili potraživanja iz ugovornog odnosa, vjerovnici često šalju opomenu prije nego što podnesu tužbu.
Čak i kada zakon ne zahtijeva ovakvu opomenu, vjerovnici je često koriste jer žele izbjeći dugotrajne sudske procese i pokušati riješiti spor mirnim putem.
Šta uraditi kada primite opomenu pred tužbu?
Pažljivo pročitajte dokument
Najvažnije je da prvo detaljno pregledate opomenu i provjerite osnovne informacije, uključujući:
Ko vam je poslao opomenu?
Koliki je iznos duga i na kojem osnovu se potražuje?
Da li postoje dodatni troškovi, poput kamata ili troškova advokata?
Rok za odgovor ili plaćanje duga.
Ako uočite bilo kakve nelogičnosti ili nejasnoće, odmah ih zabilježite i temeljito istražite.
Provjerite osnovanost potraživanja
Nakon što poduzmete dalje aktivnosti, provjerite da li je dug zaista važeći. Ponekad se dešava da vjerovnici šalju opomene čak i za zastarjele ili sporne dugove.
Ako smatrate da dug ne postoji ili da je zastario, imate pravo da to osporite. U Bosni i Hercegovini, zastara potraživanja zavisi od vrste duga.
Ako je dug zastario, možete podnijeti prigovor vjerovniku i odbiti plaćanje.
Obratite se vjerovniku ili advokatu
Ako dug postoji, ali niste sigurni u tačnost iznosa, možete kontaktirati vjerovnika i tražiti dodatna pojašnjenja. Ponekad je moguće dogovoriti odgodu plaćanja, reprogram duga ili čak umanjenje iznosa, naročito ako dug uključuje kamate ili dodatne troškove.
Ukoliko je dug sporan ili postoji pravna osnova za osporavanje, najbolje je da potražite pravni savjet kod advokata.
Ako ne reagujete i ne preduzmete ništa povodom opomene, vjerovnik će podnijeti tužbu. Ukoliko se ni tada ne uključite aktivno, sud može donijeti presudu na vašu štetu, čak i ako postoje osnovi za osporavanje duga.
Također, ukoliko ne osporite dug pred sudom, može doći do prinudne naplate putem izvršnog postupka, što znači da bi vam mogli biti blokirani računi ili oduzeta imovina.
Zato je važno da uvijek reagujete – bilo kroz plaćanje, pregovore s vjerovnikom ili pravnu zaštitu ako smatrate da dug nije opravdan.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Izvršna isprava je veoma bitan i koristan pravni dokument koji omogućava povjeriocima da ostvare svoja potraživanja bez potrebe za vođenjem dodatnog sudskog postupka. Ova isprava predstavlja osnov za pokretanje izvršnog postupka, koji omogućava prinudnu naplatu dugovanja putem sudskog izvršenja. Da bi u potpunosti shvatili šta je izvršna isprava, bitno je zapamtiti da se izvršna isprava koristi kada dužnik ne ispuni svoju obavezu dobrovoljno u predviđenom roku, paricionom roku, omogućavajući sudu da donese rješenje o izvršenju.
Izvršne isprave mogu biti različite, ali se u pravilu dijele u nekoliko glavnih kategorija:
Sudske odluke, gdje spadaju presude i rješenja koja su postala pravosnažna i izvršna.
Notarski akti, odnosno ugovori ili druge isprave sačinjene kod notara, koje sadrže klauzulu izvršnosti.
Upravni akti, ili odluke nadležnih organa uprave koje su stekle izvršnu snagu.
Sporazumi i ugovori, određeni sporazumi mogu imati status izvršne isprave ako su potpisani pred nadležnim organima i sadrže obavezu izvršenja.
Kako se izvršna isprava koristi u postupku?
Da bi neka isprava bila izvršna, mora jasno određivati obavezu – šta tačno dužnik duguje i kome.
Također, mora sadržavati rok do kojeg je obaveza trebala biti ispunjena.
Sud ili nadležni organ potvrđuje izvršnost dokumenta, čime on postaje pravni osnov za naplatu. Nakon toga, sud donosi rješenje o izvršenju, a prinudna naplata može se sprovesti pljenidbom imovine, blokadom računa ili prodajom nepokretnosti dužnika.
Potvrda o izvršnosti
Kada se podnosi prijedlog za izvršenje sudu koji nije donio prvostepenu odluku, uz prijedlog se mora dostaviti izvršna isprava u originalu ili ovjerenom prijepisu sa potvrdom o izvršnosti. Ovu potvrdu izdaje sud ili drugo nadležno tijelo koje je odlučivalo o potraživanju u prvom stepenu.
Međutim, izvršne isprave notara ne zahtijevaju posebnu potvrdu o izvršnosti. Njihova izvršnost se utvrđuje prema pravilima definisanim Zakonom o notarima.
U slučajevima kada je potvrda o izvršnosti neosnovano izdata, izvršenik može podnijeti prijedlog za njeno ukidanje. O tome odlučuje isti sud ili organ vlasti koji je potvrdu izdao. Ovaj zahtjev mora biti podnesen u roku od osam dana od dana kada je izvršeniku dostavljeno rješenje o izvršenju.
Ako se prijedlog za izvršenje temelji na vjerodostojnoj ispravi, uz prijedlog se prilaže original ili ovjereni prijepis te isprave, kako bi se omogućila dalja pravna procedura.
Izvršna isprava ne vrijedi beskonačno. Rokovi zastare variraju zavisno od vrste isprave:
Sudske presude zastarijevaju u roku od 10 godina od dana pravosnažnosti.
Akti u upravnom postupku imaju rok zastare u zavisnosti od predmeta obaveze, odnosno posebnog propisa koji se primjenjuje utom slučaju, ali obično iznosi 3 do 10 godina.
Ako se izvršni postupak ne pokrene u ovom roku, povjerilac gubi pravo na prinudnu naplatu.
Šta ako se dužnik ne slaže sa izvršenjem?
Dužnik ima pravo da uloži prigovor na rješenje o izvršenju, ali samo u određenim slučajevima, kao što su:
Ako obaveza već nije bila ispunjena.
Ako postoji zastara potraživanja.
Ako je došlo do greške u obračunu duga.
Međutim, sam prigovor ne odlaže izvršenje osim ako sud ne odluči drugačije.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Izvršni postupak je postupak koji omogućava provođenje sudskih presuda i drugih pravnih akata koji se odnose na ostvarivanje prava strana u postupku. U suštini, izvršni postupak je način na koji se obezbeđuje da osoba koja je dužna da učini nešto ili plati dug zaista ispuni svoje obaveze prema presudi suda ili odlukama drugih nadležnih organa, inače ne bi imalo smisla ni pokretati postupke. Kao jedan od značajnih pojmova izvršnog postupka javlja se vjerodostojna isprava. Šta je vjerodostojna isprava i koje su njene pravne posljedice?
Vjerodostojna isprava igra ključnu ulogu u izvršnom postupku, posebno kada vjerovnik želi brzo i efikasno naplatiti svoje potraživanje. Prema Zakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja može se odrediti i na osnovu vjerodostojne isprave.
Vjerodostojna isprava je dokument koji sadrži jasno utvrđene obaveze između dvije strane – tražioca izvršenja i izvršenika. Ona je podobna za izvršenje ako sadrži sve ključne elemente: podatke o vjerovniku i dužniku, kao i tačno definisan predmet, vrstu, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
Prema Zakonu o izvršnom postupku FBiH, vjerodostojne isprave uključuju:
Mjenicu i ček s protestom i povratnim računom (ako su potrebni za zasnivanje potraživanja);
Račune ili izvode iz poslovnih knjiga koji se odnose na cijenu komunalnih usluga kao što su isporuka vode, toplotne energije i odvoz smeća.
U praksi, vjerodostojne isprave daju vjerovniku mogućnost da pokrene izvršni postupak bez potrebe za dugotrajnim sudskim procesom dokazivanja duga, što značajno ubrzava naplatu potraživanja.
Kada vjerovnik podnese prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, sud prvenstveno provjerava da li dokument ispunjava zakonske uslove – da li su jasno naznačeni tražilac izvršenja, izvršenik, predmet i obim obaveze, te rok njenog ispunjenja.
Ako je isprava podobna za izvršenje, sud donosi rješenje o izvršenju, omogućavajući vjerovniku da naplati dug putem sredstava prinudnog izvršenja, kao što su pljenidba novčanih sredstava ili zapljena imovine dužnika.
Na taj način, postupak naplate postaje efikasniji, smanjuju se sudski troškovi, a vjerovnik brže dolazi do svog potraživanja.
Prednosti vjerodostojnih isprava
Korištenje vjerodostojnih isprava u izvršnim postupcima donosi brojne prednosti. Prije svega, ubrzava naplatu potraživanja jer vjerovnik ne mora prolaziti kroz dug sudski proces kako bi dokazao postojanje duga.
Time se smanjuju i troškovi postupka, budući da se izbjegavaju dugotrajne parnice. Osim toga, ovakav način naplate daje veću sigurnost u poslovanju, što je posebno važno za komunalna preduzeća i druge subjekte koji redovno izdaju račune, a uz to imaju i veliki broj korisnika.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Naplata dugovanja često je iscrpljujuć proces, ali pravni sistem pruža jasne mehanizme koji omogućavaju povjeriocima da dođu do svog novca. Kada dužnik izbjegava obaveze, važno je poznavati pravne korake koji vode do efikasne naplate. U nastavku donosimo pregled najvažnijih koraka, uz strategije koje mogu značiti razliku između brzog povrata duga i dugotrajnog sudskog spora, dakle govorimo o tome kako naplatiti dug od dužnika.
Prvi korak je pokušaj mirnog rješavanja situacije. Iako zvuči jednostavno, formalni zahtjev za plaćanje često može dati rezultat. Dužniku se dostavlja pisana opomena kojom se jasno navodi dug, rok za plaćanje i posljedice neizvršenja obaveze.
Ako ni nakon toga ne dođe do uplate, dolazi do ključnog pitanja – da li postoji izvršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se može pokrenuti postupak?
Izvršna isprava predstavlja najkraći put do naplate. To može biti notarski obrađen ugovor, sudska presuda, rješenje o izvršenju ili druga odluka kojom je potvrđena obaveza plaćanja. Kada se posjeduje takav dokument, postupak se pokreće podnošenjem prijedloga za izvršenje nadležnom sudu.
Zakon o izvršnom postupku FBiH propisuje da se naplata može sprovesti putem zapljene novčanih sredstava na računu dužnika, pljenidbom pokretne ili nepokretne imovine ili zadržavanjem sredstava iz njegove plate. Banke i poslodavci dužni su postupiti po sudskom rješenju, što ovaj mehanizam čini efikasnim u mnogim slučajevima.
Šta ako ne postoji izvršna isprava?
Kada povjerilac nema dokument koji bi odmah omogućio izvršenje, jedina opcija je pokretanje parničnog postupka pred sudom. Tužba se podnosi prema odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH, a sud na temelju dostavljenih dokaza donosi odluku.
Parnica može trajati mjesecima, pa je važno već u samom početku dostaviti što jače dokaze. Ako postoji potpisan ugovor, svjedoci, poruke ili e-mail komunikacija koja potvrđuje dug, šanse za uspjeh su velike. Nakon dobijanja presude, može se pokrenuti izvršni postupak i time osigurati naplata.
Strategije za bržu naplatu duga
Povjerioci često gube dragocjeno vrijeme čekajući da dužnik ispuni svoju obavezu. Proaktivnost je ključna. Kada je dug jasno utvrđen, važno je brzo reagovati i koristiti sve zakonske mehanizme koji su dostupni. U nekim slučajevima, angažovanje advokata može ubrzati proces jer formalni pravni dopis često ima veći učinak od obične usmene opomene.
Još jedan koristan alat je sudsko osiguranje potraživanja, koje se može tražiti ako postoji bojazan da će dužnik raspolagati svojom imovinom kako bi izbjegao plaćanje. Sud može donijeti privremenu mjeru zabrane raspolaganja nekretninama ili blokade sredstava, čime se osigurava da povjer
Kako se naplatiti od dužnika u BiH – Vodič kroz postupak
Naplata duga u Bosni i Hercegovini može biti izazovan proces, ali poznavanjem zakonskih procedura, svaka osoba ili firma može povećati svoje šanse za uspjeh.
Bilo da ste u situaciji da pokušavate naplatiti dug od fizičkog lica ili pravne osobe, zakon nudi jasne smjernice.
Ovaj vodič vam pruža ključne informacije o postupcima koji vam mogu pomoći da ostvarite svoja prava uz pomoć Zakona o izvršnom postupku FBiH, Zakona o parničnom postupku FBiH, te Zakona o obligacionim odnosima FBiH.
Razumijevanje duga i vaših prava
Prije nego što poduzmete bilo kakve pravne korake, ključno je razumjeti prirodu duga i vaša prava prema dužniku. Prema Zakonu o obligacionim odnosima FBiH, dugovi mogu nastati iz različitih situacija – od nepodmirenih računa za usluge ili robu do dugovanja temeljenih na neispunjenim ugovorima.
U svakom slučaju, bitno je imati jasno definiranu obavezu dužnika, koja mora biti dokumentirana. Ugovori, fakture, priznanice ili sudske presude predstavljaju ključne dokaze u procesu naplate duga.
Prvi korak: Opomena dužniku
Prvi korak koji biste trebali poduzeti prije nego što pokrenete pravne radnje jest slanje opomene dužniku. Iako zakonski nije obavezno, ova faza često daje rezultate, posebno u situacijama gdje dužnik nije svjestan ozbiljnosti situacije. Opomena pred tužbu jasno navodi iznos duga, rok za plaćanje i posljedice koje slijede u slučaju neizvršenja obaveze.
Ukoliko opomena ne izazove reakciju, morate biti spremni za sljedeći korak – sudsku parnicu ili izvršni postupak.
Sudska parnica: Kako započeti postupak
Ako dug nije naplaćen putem opomene, sljedeći korak je pokretanje parničnog postupka. Prema Zakonu o parničnom postupku FBiH, tužba se podnosi nadležnom sudu. Da biste pokrenuli ovaj postupak i bili uspješni u njemu, morate dokazati postojanje duga putem pisanih dokaza. To mogu biti ugovori, fakture ili druga relevantna dokumentacija.
U parničnom postupku, sud ocjenjuje osnovanost vašeg zahtjeva, a dužniku se daje prilika za odbranu. Ukoliko sud donese presudu u vašu korist, dobijate presudu o novčanoj obvezi koju dužnik mora ispuniti. Nakon toga, možete započeti izvršni postupak ako dužnik ne plati u roku.
Izvršni postupak: Naplata kroz zapljenu imovine
Izvršni postupak je mehanizam koji omogućava naplatu duga nakon što je sudska presuda donesena. Prema Zakonu o izvršnom postupku FBiH, dužnik je obavezan izvršiti presudu, a ako to ne učini, sud može pokrenuti izvršenje.
Izvršni postupak može uključivati zapljenu novca na računima dužnika, pljenidbu njegove pokretne ili nepokretne imovine, pa čak i zapljenu dijela njegove plate.
Sudski izvršitelj ima ovlasti poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurao naplatu potraživanja.
Za razliku od parničnog postupka, izvršni postupak je brži i efikasniji, ali samo ako imate izvršnu ispravu, poput sudske presude ili notarski ovjerenog ugovora.
Kada koristiti privremene mjere?
U nekim situacijama, kada postoji opasnost da dužnik počne raspolagati imovinom kako bi izbjegao izvršenje, moguće je tražiti privremene mjere. Prema Zakonu o parničnom postupku FBiH, sud može odrediti mjere osiguranja, kao što su blokada računa, zabrana raspolaganja nekretninama ili iznosom koji je predmet naplate. Ove mjere pomažu osigurati da će imovina biti dostupna za naplatu ako sud donese presudu u vašu korist.
Alternativne metode naplate: Medijacija i nagodba
Iako izvršni postupak može biti učinkovit, dugotrajan je i može nositi dodatne troškove. Zato mnogi vjerovnici biraju alternativne metode rješavanja sporova, kao što su medijacija ili nagodba.
U medijaciji, neutralna treća strana pomaže stranama da postignu dogovor bez potrebe za sudskim procesom. Ako dužnik pristane na nagodbu, dug može biti smanjen ili otplaćen u obrocima, čime obje strane dolaze do zadovoljavajućeg rješenja.
Kada se suočavate s dugovima koji nisu naplaćeni na vrijeme, vrlo je korisno konzultirati se s pravnikom. Pravna pomoć može ubrzati proces naplate, jer advokati imaju iskustva u pokretanju postupaka i vođenju sudskih sporova. Oni također mogu pomoći u pripremi odgovarajuće dokumentacije i izboru najsvrsishodnijeg postupka za vaš slučaj.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U svijetu pravde, gdje se sudnice čine zastrašujućim, troškovi neprihvatljivo visokim, a pravna terminologija nerazumljivom, mnogi se pitaju: “Kako podnijeti tužbu bez advokata?” Ovaj vodič pruža pregled postupka podnošenja tužbe u Federaciji Bosne i Hercegovine, oslanjajući se na odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH i drugih relevantnih zakona. Bez obzira na činjenicu da ćete možda biti u mogućnosti da to učinite sami, uvijek savjetujemo da se konsultujete sa advokatom ili da angažujete advokata u slučaju sudskog postupka.
Prije nego što podnesete tužbu, važno je temeljito se pripremiti kako biste povećali šanse za uspjeh u postupku.
Prvi korak je jasno definisanje pravnog osnova vašeg zahtjeva, odnosno utvrđivanje da li imate valjan pravni osnov za tužbu u skladu sa Zakonom o parničnom postupku FBiH.
Potrebno je prikupiti sve relevantne dokaze, poput ugovora, računa, prepiske, svjedočenja ili drugih dokumenata koji mogu potkrijepiti vaše tvrdnje. Također, bitno je utvrditi koji sud je nadležan za vaš slučaj, što zavisi od prebivališta tuženog ili prirode spora.
Dobro pripremljena tužba, koja jasno navodi činjenice i dokaze, povećava vjerovatnoću pozitivnog ishoda i smanjuje rizik od proceduralnih grešaka koje bi mogle dovesti do odbacivanja tužbe.
Prije nego što se upustite u pravni postupak, ključno je razumjeti pravni osnov vaše tužbe. Zakon o parničnom postupku FBiH definiše pravila postupka u građanskopravnim sporovima.
Tužba je formalni dokument koji se dostavlja tuženom i pokreće se sudski postupak.
Tužba treba sadržavati:
1) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), 2) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 3) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 4) naznaku vrijednosti spora, 5) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ZPP mora imati svaki podnesak.
Podnošenje tužbe
Nakon što je tužba sastavljena, potrebno je podnijeti nadležnom sudu.
To se može učiniti lično, predajom na pisarnici suda (obično u tri primjerka radi dostavljanja primjerka tuženom), ili slanjem preporučenom poštom.
Sudnica nije mjesto za improvizaciju. Svaka riječ, svaki potez, svaki dokument može značiti razliku između uspjeha i neuspjeha. Priprema počinje mnogo prije nego što zakoračite u sudsku zgradu. Znate šta želite postići, ali pitanje je – imate li sve što vam treba da to dokažete?
Prvi korak je pregled dokaza. Ugovori, prepiske, računi, svjedoci – sve mora biti na dohvat ruke, sistematizovano, jasno i dostupno. Ako nešto nedostaje, bolje da to otkrijete sada nego usred ročišta. Ne postoji gori trenutak za shvatanje da vam nedostaje ključni dokument od onog kada sudija od vas traži određeno izjašnjenje ili dokaz.
Ali nije dovoljno samo imati papir. Morate znati kako da ga upotrijebite. Kako da ga predstavite. Sud nije zainteresovan za priče bez temelja – on traži činjenice, argumente, povezanost između zakona i onoga što tvrdite. Ako ne znate kako zakon funkcioniše, mogli biste imati savršen slučaj i izgubiti ga jer niste znali kako ga predstaviti.
U toku ročišta
A onda dolazi trenutak kada morate stati pred sudiju. U sudnici nema prostora za nesigurnost. Ulazite, sjedate na svoje mjesto i čekate da vas pozovu. Kada to učine, sve što kažete mora biti promišljeno, odmjereno, precizno. Nema mjesta za suvišne riječi, nema prostora za zamuckivanje. Sudija nema vremena za priče koje nemaju poentu.
Dok iznosite svoj slučaj, svaka rečenica mora imati težinu. Govorite samo ono što je potrebno. Ako vas pitaju pitanje, odgovorite jasno, ne pokušavajte da nadmudrujete sudiju – to nikada ne završava dobro. Ako protivna strana napadne vaše argumente, ne odgovarajte emocijama. Ostanite smireni, zadržite kontrolu. Sud ne donosi odluke na osnovu bijesa ili uvrijeđenosti, već na osnovu činjenica.
Ali čak i kada mislite da ste sve rekli, suđenje se ne završava dok sudija to ne kaže. Možda će tražiti dodatne dokaze, možda će zakazati novo ročište. Morate biti spremni na sve. Ako odluka bude nepovoljna, imate pravo na žalbu.
U sudnici nema drugog pokušaja. Zato, ako ulazite u taj prostor, morate znati zašto ste tu, šta tražite i kako to da dobijete.
Sudske takse
Podnošenje tužbe povlači određene troškove, uključujući sudske takse.
U slučaju gubitka spora, možete biti obavezani na plaćanje troškova postupka, uključujući troškove druge strane. Stoga je važno realno procijeniti snagu vašeg slučaja prije podnošenja tužbe.
Podnošenje tužbe bez advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine zahtijeva pažljivu pripremu i dobro poznavanje relevantnih zakona i procedura. Iako je moguće samostalno voditi postupak, preporučljivo je, posebno u složenijim slučajevima, konsultovati se s pravnim stručnjakom kako biste osigurali najbolji mogući ishod.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Opomena pred tužbu predstavlja formalni zahtjev kojim vjerovnik obavještava dužnika o neispunjenju obaveza i upozorava na mogućnost pokretanja sudskog postupka ukoliko se dug ne izmiri u određenom roku. Ovaj korak je značajan jer pruža priliku za mirno rješenje spora bez potrebe za sudskim angažmanom.
Iako Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ne propisuje izričitu obavezu slanja opomene pred tužbu, praksa pokazuje da je ovaj postupak izuzetno koristan. Opomena pred tužbu nije samo formalnost. On je način da se omogući dužniku da dobrovoljno izmiri dug prije pokretanja sudskog postupka. Tako se mogu izbjeći dodatni troškovi i dugotrajne parnice.
Slanje opomene pred tužbu često se tumači kao znak dobre volje vjerovnika i njegova spremnost da riješi spor mirnim putem. U nekim slučajevima, ukoliko vjerovnik nije prethodno pokušao da kontaktira dužnika i omogući mu da plati dug bez tužbe, sud može to uzeti u obzir prilikom odlučivanja o troškovima postupka. Takođe, ako dužnik nakon prijema opomene ne reaguje ili odbije da plati dug, to može poslužiti kao dodatni dokaz da nije postupao u dobroj vjeri, što može imati uticaj na ishod sudskog spora.
U poslovnoj praksi, mnoge kompanije i advokati preporučuju slanje opomene pred tužbu kao prvi korak u naplati potraživanja. Osim što može rezultirati brzom naplatom duga bez suda, ona može poslužiti i kao dokazni materijal u eventualnom postupku, posebno ako se šalje preporučenom poštom ili putem e-maila s potvrdom prijema. Zbog toga je važno da opomena bude jasno formulirana, da sadrži sve bitne informacije i da ostavi realan rok za izmirenje obaveza.
Sadržaj opomene pred tužbu
Da bi opomena pred tužbu bila efikasna, potrebno je da sadrži sljedeće elemente:
Podaci o vjerovniku i dužniku: Ime, prezime, adresa i drugi relevantni kontakt podaci.
Opis duga: Detaljan prikaz nastanka obaveze, uključujući datum, iznos i osnov duga.
Rok za isplatu: Razuman period u kojem se očekuje izmirenje duga, obično između 8 i 15 dana od prijema opomene.
Upozorenje na posljedice neplaćanja: Naglasak na mogućnost pokretanja sudskog postupka i potencijalne dodatne troškove koji mogu nastati za dužnika.
Koliki rok ostaviti za izmirenje duga
Rok za izmirenje duga u opomeni pred tužbu treba biti dovoljno dug da dužnik realno može reagovati, ali ne predugačak kako ne biste nepotrebno odgađali postupak naplate. U praksi se najčešće daje između 8 i 15 dana od dana prijema opomene, ali ovaj period može varirati u zavisnosti od prirode duga i odnosa između stranaka.
Ako se radi o poslovnim dugovanjima, uobičajeno je postaviti kraći rok, dok se kod fizičkih lica može ostaviti nešto više vremena. Bitno je da rok bude jasan i precizno naveden kako bi dužnik znao do kojeg datuma mora izvršiti uplatu kako bi izbjegao daljnje pravne posljedice.
Šta ako dužnik ne izmiri dug nakon opomene
Ako dužnik ne plati dug u ostavljenom roku, sljedeći korak je pokretanje sudskog postupka. U tom slučaju, vjerovnik može podnijeti tužbu nadležnom sudu radi prisilne naplate. Važno je imati dokaze o dugu, uključujući ugovore, fakture, prethodnu komunikaciju i samu opomenu pred tužbu, posebno ako je poslana preporučenom poštom ili putem e-maila s potvrdom prijema.
Također, dužnik može snositi dodatne troškove sudskog postupka i eventualne kamate na dug. Zbog toga je slanje opomene koristan korak koji može motivirati dužnika na izmirenje obaveze prije nego što dođe do dugotrajnog i skupljeg sudskog spora.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
