Tag: Pravni blog

  • Kako napisati prijedlog za izvršenje: Vodič kroz izvršni postupak

    Kako napisati prijedlog za izvršenje: Vodič kroz izvršni postupak

    Kada dužnik ne ispuni obavezu ni nakon pravosnažne presude, sljedeći korak je – izvršni postupak.Vodič „Kako napisati prijedlog za izvršenje” pomoći će vam da razumijete kako funkcioniše naplata putem suda, koje informacije mora sadržavati prijedlog za izvršenje i kako izgleda primjer koji možete sami prilagoditi svom konkretnom slučaju. Bez obzira da li ste pravnik, student prava ili građanin koji želi naplatiti dug – ovaj tekst je napisan jednostavno, jasno i s konkretnim uputama.

    Sadržaj članka:

    Šta je izvršni postupak?

    Zašto se pokreće izvršni postupak?

    Šta je paricioni rok?

    Kako napisati prijedlog za izvršenje?

    Besplatan obrazac prijedloga za izvršenje na plati

    Podržite Pravni blog

    Šta je izvršni postupak?

    Izvršni postupak je zakonom propisan postupak koji omogućava povjeriocu (osobi kojoj se duguje novac) da preko suda prinudno naplati svoje potraživanje od dužnika (izvršenika). Drugim riječima, ako neko ne ispuni svoju obavezu ni nakon što presuda postane pravosnažna i izvršna, povjerilac ima pravo da zatraži intervenciju suda.

    U okviru izvršnog postupka, sud može naložiti pljenidba dijela plate izvršenika, blokada računa, pljenidbu pokretne ili nepokretne imovine…

    Ovaj postupak je često posljednja opcija, ali i vrlo efikasna kada su iscrpljene sve druge mogućnosti dobrovoljne naplate. U Bosni i Hercegovini, izvršni postupci se pokreću na osnovu izvršnog naslova – najčešće pravosnažne presude ili sudskog rješenja.

    Šta je izvršna isprava

    Zašto se pokreće izvršni postupak?

    Izvršni postupak se najčešće pokreće onda kada dužnik, i pored izričite sudske presude, jednostavno odbije da plati ono što duguje. Povjerilac je tada u situaciji gdje je iscrpio sve druge načine da naplati svoje potraživanje – bilo da je riječ o zajmu koji nikad nije vraćen, kiriji koja se mjesecima ne plaća, presuđenoj alimentaciji ili neisplaćenoj plati.

    U tom trenutku, pokretanje izvršnog postupka više nije stvar izbora, nego nužan korak kako bi se zaštitila njegova prava. To je zakonski mehanizam koji mu omogućava da, putem suda, zatraži ono što mu pripada – ne kao nova tužba, već kao zahtjev za prinudnu naplatu na osnovu već donesene i pravosnažne odluke.

    Drugim riječima, izvršni postupak se pokreće kad više nema prostora za čekanje.

    Šta je vjerodostojna isprava

    Šta je paricioni rok?

    Paricioni rok je vremenski rok koji sud ostavlja dužniku da dobrovoljno ispuni svoju obavezu – obično 8 dana od prijema rješenja. Tek nakon isteka tog roka, povjerilac može zatražiti izvršenje, odnosno prinudnu naplatu.

    Paricioni rok postoji kako bi se dužniku pružila zadnja prilika da ispuni obavezu bez dodatnih troškova izvršnog postupka.

    Kako napisati prijedlog za izvršenje?

    Pisanje prijedloga za izvršenje ne mora biti komplikovano – ali mora biti precizno. Ovo je formalni dokument koji podnosite sudu i njime zapravo tražite da se prinudno izvrši ono što vam po zakonu pripada.

    U prijedlogu je važno jasno naznačiti ko traži izvršenje i protiv koga – znači, unose se podaci o povjeriocu i dužniku. Zatim slijedi ono ključno: na osnovu kojeg dokumenta (npr. pravosnažne presude) tražite izvršenje, koji je tačan iznos duga i zbog čega to potražujete.

    Jednako bitno je i da navedete kako želite da se izvršenje sprovede. Najčešći oblik jeste pljenidba dijela plate, ali može biti i drugi oblik imovine. Sudu dostavljate i dokaz – kopiju izvršnog naslova – te troškovnik, kojim prikazujete koliki su vaši dodatni troškovi vezani za ovaj postupak.

    Sve te informacije unose se u strukturiran i jasan obrazac, a kako bi ti bilo još lakše, pripremili smo besplatan dokument koji možeš preuzeti i prilagoditi svom slučaju

    Za lakše razumijevanje, pripremili smo besplatan obrazac prijedloga za izvršenje na plati sa svim stavkama i dodatnim pojašnjenjima u Word formatu.

    Besplatan obrazac prijedloga za izvršenje na plati

    Kliknite na link ispod kako biste preuzeli potpuno besplatan dokument koji možete prilagoditi vlastitom slučaju:

    Obrazac Prijedlog za izvršenje sa objašnjenjima (.docx)

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Kako se žaliti na presudu: Vodič kroz žalbeni postupak

    Kako se žaliti na presudu: Vodič kroz žalbeni postupak

    Ako smatrate da je presuda u vašem parničnom postupku nepravedna ili nezakonita, imate pravo podnijeti žalbu. Žalbeni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisan je Zakonom o parničnom postupku (ZPP FBiH). Ovaj vodič pruža detaljne informacije o procesu podnošenja žalbe, uključujući relevantne zakonske odredbe i praktične savjete. Svrha članka je da imate dovoljno informacija da znate kako se žaliti na presudu.

    Sadržaj članka:

    Pravo na žalbu i rokovi za podnošenje

    Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude. Zakonom može biti određen i drugi rok.

    U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.

    Blagovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.

    Žalba u parničnom postupku je devolutivan pravni lijek, što znači da o žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.

    Osnov za podnošenje žalbe

    Žalba se može podnijeti iz sljedećih razloga:

    Bitne povrede odredaba parničnog postupka

    Ako je sud tokom postupka napravio ozbiljne proceduralne greške koje su uticale na zakonitost presude, imate osnov za žalbu. To može biti, naprimjer, ako sud nije omogućio jednoj strani da iznese dokaze, nije pravilno obavijestio stranke o ročištima ili je donio odluku bez saslušanja svjedoka koji su ključni za predmet. Ove greške mogu dovesti do toga da presuda nije donijeta u skladu sa zakonom, što otvara mogućnost njenog preispitivanja.

    Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

    Sudska odluka se temelji na činjenicama koje su iznesene tokom postupka. Ako smatrate da sud nije pravilno utvrdio te činjenice ili je zanemario važne dokaze, možete se žaliti. Naprimjer, ako sud nije uzeo u obzir ključne dokumente, ignorisao svjedočenje koje mijenja tok postupka ili pogrešno protumačio izjave svjedoka, postoji osnov za osporavanje presude.

    Pogrešna primjena materijalnog prava

    Iako sud može tačno utvrditi činjenice, moguće je da nije ispravno primijenio zakone koji regulišu vaš slučaj. Ovo znači da je sud donio odluku na osnovu pogrešne pravne norme ili ju je primijenio na način koji nije u skladu s važećim zakonima. Naprimjer, ako je sud primijenio zastarjeli zakon ili ga je protumačio na način koji nije u skladu s pravnom praksom, možete podnijeti žalbu zbog nepravilne primjene materijalnog prava.

    Presuda zbog propuštanja ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

    Šta je presuda zbog propuštanja

    Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno o odricanju data u zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare.

    Kada se presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja pobija zbog toga što je izjava o priznanju ili odricanju data u bitnoj zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare, stranka može u žalbi iznijeti i nove činjenice, te predložiti nove dokaze koji se tiču tih mana u volji.

    Sadržaj i forma žalbe

    Žalba mora biti pismena i sadržavati:

    1) označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;

    2) izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;

    3) razlog žalbe;

    4) potpis podnositelja žalbe.

    Žalba se podnosi sudu koji je donio prvostepenu presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

    U žalbi morate jasno naznačiti presudu koju pobijate. To znači da trebate navesti naziv suda koji je donio presudu, broj predmeta pod kojim se vodio postupak i datum kada je presuda donesena. Ove informacije su neophodne kako bi sud tačno znao na koju odluku se odnosi vaša žalba.

    Detaljno obrazložite zbog čega smatrate da je presuda nepravedna ili nezakonita. Razlozi mogu uključivati proceduralne greške tokom suđenja, pogrešno ili nepotpuno utvrđene činjenice ili nepravilnu primjenu zakona. Važno je biti što precizniji i argumentovati svaki navod kako bi sud imao jasan uvid u osnove vaše žalbe

    Ako tvrdite da je sud pogrešno utvrdio činjenice, potrebno je navesti koje su to činjenice netačno utvrđene i na koji način su dokazi koji ste predočili pogrešno interpretirani ili zanemareni. Ovdje možete priložiti relevantne dokaze kao što su dokumenti, svjedočenja ili drugi materijal koji potvrđuje vaše tvrdnje.

    Žalbu mora potpisati osoba koja je podnosi. To može biti stranka u postupku ili njen pravni zastupnik, ako ga ima. Bez potpisa, žalba neće biti smatrana urednom i može biti odbačena.

    Ko vas može zastupati pred sudom

    Postupak nakon podnošenja žalbe

    Kada podnesete žalbu, prvostepeni sud je dužan odmah, a najkasnije u roku od osam dana, dostaviti njen primjerak protivnoj strani. Protivna strana ima istih osam dana da odgovori na žalbu.

    Ako protivna strana podnese odgovor na žalbu, sud će ga dostaviti žalitelju u roku od osam dana. Međutim, odgovori podneseni nakon tog roka neće se uzeti u razmatranje. Takođe, sud neće uzimati u obzir bilo kakve dodatne podneske osim ako ih sam ne zatraži.

    Nakon isteka roka za odgovor na žalbu, prvostepeni sud kompletan predmet – uključujući žalbu, odgovor i sve relevantne spise – prosljeđuje drugostepenom sudu u roku od osam dana. Ako žalitelj tvrdi da su prekršene proceduralne odredbe, sudija prvostepenog suda može dati objašnjenje i, po potrebi, provjeriti navode iz žalbe.

    Razmatranje žalbe u drugostepenom sudu

    Kada žalba stigne u drugostepeni sud, određuje se sudija izvjestitelj koji može zatražiti dodatne informacije ili provjere. O žalbi se može odlučiti na sjednici vijeća ili nakon održane rasprave.

    Rasprava će biti zakazana ako sud smatra da treba ispitati nove činjenice, izvesti nove dokaze ili ponoviti već izvedene dokaze. Takođe, ako su uočene ozbiljne proceduralne greške, sud može održati raspravu kako bi ispravio nepravilnosti.

    Ako prvostepena presuda bude ukinuta po drugi put, drugostepeni sud je dužan zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, odricanja ili propuštanja.

    Drugostepeni sud mora održati sjednicu ili raspravu u roku od 45 dana od prijema spisa iz prvostepenog suda. Odluka o žalbi donosi se u roku od 30 dana nakon sjednice vijeća ili zaključenja rasprave.

    Mogući ishodi žalbenog postupka

    Šta drugostepeni sud može odlučiti po vašoj žalbi?

    Kada podnesete žalbu na presudu, drugostepeni sud pažljivo razmatra vaš slučaj i može donijeti jednu od nekoliko mogućih odluka. Sve zavisi od toga da li je žalba pravilno podnesena, da li su priloženi dovoljni dokazi i da li je prvostepeni sud napravio greške u postupku.

    Evo šta možete očekivati:

    Odbacivanje žalbe – Ako je žalba podnesena prekasno, nije ispravno sastavljena ili nije dozvoljena po zakonu, sud je neće ni razmatrati. U tom slučaju, prvostepena presuda ostaje na snazi, a vi gubite pravo na daljnje žalbe.

    Odbijanje žalbe – Ako drugostepeni sud utvrdi da je prvostepena presuda donijeta ispravno, a vaša žalba nema dovoljno jakih argumenata, žalba će biti odbijena. To znači da presuda ostaje ista i da više nema mogućnosti žalbe pred istim sudom.

    Ukidanje presude i vraćanje na ponovno suđenje – Ako je u postupku prvostepenog suda bilo ozbiljnih grešaka (npr. sud nije uzeo u obzir važne dokaze ili je pogrešno primijenio zakon), drugostepeni sud može ukinuti presudu i naložiti da se suđenje ponovi. Ovo vam daje novu priliku da dokažete svoj slučaj pred prvostepenim sudom.

    Ukidanje presude i odbacivanje tužbe – U nekim slučajevima, sud može zaključiti da tužba uopće nije bila osnovana. Umjesto da predmet vraća na ponovno suđenje, može jednostavno donijeti odluku da tužba bude odbačena.

    Preinaka presude – Ako drugostepeni sud smatra da je odluka prvostepenog suda djelimično ili potpuno pogrešna, može je izmijeniti i donijeti novu presudu bez potrebe za ponovnim suđenjem. Ovo je često najbolji ishod za žalitelja, jer znači da se spor rješava brže i efikasnije.

    Prvostepena presuda se može ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje samo jednom. Jedini izuzeci su presude donesene na osnovu priznanja, odricanja ili propuštanja – one se ne vraćaju na ponovno suđenje.

    Primjer Žalbe na presudu

    Obrazac Žalba na presudu

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Razumijevanje Creative Commons licence

    Razumijevanje Creative Commons licence

    Creative Commons licence su pravni alati koji omogućavaju autorima da svoja djela dijele pod određenim uslovima, zadržavajući neka prava, dok se odriču drugih. One su osmišljene kako bi olakšale razmjenu znanja i kreativnih sadržaja, bez potrebe za složenim pravnim procesima. Razumijevanje Creative Commons licence vam može pomoći da izbjegnete određene probleme.

    Sadržaj članka:

    Šta su Creative Commons licence

    Creative Commons je neprofitna organizacija koja pruža jednostavne i besplatne licence za zaštitu autorskih djela uz istovremeno omogućavanje njihove šire upotrebe. Umjesto standardne „sva prava zadržana“ zaštite, ove licence nude fleksibilan pristup autorskim pravima kroz sistem „neka prava zadržana“.

    Ove licence omogućavaju autorima da jasno naznače pod kojim uslovima se njihova djela mogu koristiti, bilo da se radi o člancima, fotografijama, muzici, videima ili drugim kreativnim sadržajima. Svaka licenca definiše šta je dozvoljeno, a šta nije, uključujući mogućnosti izmjene, prerade, komercijalne upotrebe i obavezno navođenje izvora.

    Šta je Creative Commons licenca

    Kako koristiti Creative Commons licence

    Ako ste autor i želite da zaštitite svoje djelo, dovoljno je da odaberete odgovarajuću CC licencu i jasno je istaknete na svom sadržaju. To možete učiniti dodavanjem teksta koji navodi pod kojom je licencom djelo dostupno, uz link ka zvaničnoj stranici Creative Commons-a, gdje su uslovi detaljno objašnjeni.

    S druge strane, ako koristite tuđi rad licenciran pod CC uslovima, važno je da se pridržavate pravila licence. U većini slučajeva, obavezno je navođenje autora, a određene licence zabranjuju komercijalnu upotrebu ili preradu originalnog djela. Nepravilna upotreba može dovesti do pravnih posljedica, pa je uvijek preporučljivo provjeriti dozvoljene načine korištenja.

    Autorsko pravo

    Primjena u praksi

    Creative Commons licence se često koriste u obrazovanju, gdje nastavnici i studenti dijele nastavne materijale bez pravnih ograničenja. U umjetnosti omogućavaju muzičarima, fotografima i piscima da njihova djela dopru do šire publike bez straha od zloupotrebe.

    Digitalni sadržaji, uključujući članke i blogove, često se objavljuju pod ovim licencama kako bi se potaknula razmjena informacija.

    Zašto koristiti Creative Commons licence

    Glavna prednost ovih licenci je jednostavnost i pravna sigurnost. Umjesto dugotrajnih procedura zaštite autorskih prava, CC licence pružaju gotova rješenja koja omogućavaju dijeljenje i zaštitu autorskih djela na globalnom nivou. Njihova upotreba olakšava kreativni rad, omogućava saradnju i doprinosi otvorenom pristupu znanju.

    Ako želite saznati više o Creative Commons licencama ili pronaći odgovarajuću za svoj rad, posjetite zvaničnu stranicu Creative Commons organizacije.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Kako odgovoriti na tužbu

    Kako odgovoriti na tužbu

    Odgovor na tužbu ključan je korak u parničnom postupku koji omogućava stranci da predstavi svoje argumente, ospori navode tužitelja i zaštiti svoja prava. U ovom članku ćemo detaljno objasniti kako odgovoriti na tužbu u skladu sa Zakonom o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, osiguravajući da vaš postupak bude zakonit i djelotvoran.

    Sadržaj članka:

    Šta je odgovor na tužbu

    Odgovor na tužbu je pismeno izjašnjenje tuženog u kojem on reaguje na navode iz tužbe. Prema članu 70. Zakona o parničnom postupku, tuženi je dužan u odgovoru iznijeti sve relevantne činjenice, predložiti dokaze i izjasniti se o zahtjevima tužitelja.

    Koliko košta podnošenje tužbe

    Ovo je ključni dio postupka jer sud odlučuje na osnovu činjenica i dokaza koje su stranke dostavile. Stoga, odgovor na tužbu mora biti pažljivo pripremljen i u skladu sa zakonom, kako bi se izbjegle procesne greške koje bi mogle uticati na ishod postupka.

    Rokovi za podnošenje odgovora

    Zakon o parničnom postupku jasno definiše rokove za podnošenje odgovora na tužbu. Prema članu 71., rok za odgovor na tužbu je 30 dana od dana kada je tužba dostavljena tuženom.

    Važno je pridržavati se ovog roka, jer propuštanje može dovesti do donošenja presude zbog propuštanja.

    Sadržaj odgovora na tužbu

    Odgovor na tužbu treba biti jasno strukturiran i obuhvatati sljedeće elemente:

    1. Uvodne informacije – Identifikacija predmeta spora, stranke u postupku i naziv nadležnog suda.
    2. Izjašnjenje o osnovanosti tužbe – Osporavanje činjenica i pravnih osnova na kojima tužitelj zasniva zahtjev.
    3. Iznošenje činjenica i dokaza – Navodite vlastite činjenice i predlažete dokaze koji će potkrijepiti vašu odbranu.
    4. Prigovori i protivtužba (ako je primjenjivo) – Podnošenje procesnih ili materijalnopravnih prigovora, kao i eventualna protivtužba.
    5. Zaključak – Jasan zahtjev sudu za odbijanje tužbe, uz prijedlog za nadoknadu troškova.

    Kako pravilno strukturirati odgovor

    Pravilna struktura odgovora na tužbu ključna je za jasnoću i djelotvornost:

    • Naslov dokumenta – „Odgovor na tužbu“.
    • Podaci o strankama – Ime i prezime ili naziv tužitelja i tuženog, kao i njihovih punomoćnika (ako ih ima).
    • Referenca na predmet spora – Broj predmeta i naziv suda.
    • Iznošenje činjenica i dokaza – Jasno obrazložite vašu odbranu, uz navođenje zakonskih osnova.
    • Pravni prigovori – Istaknite eventualne proceduralne nepravilnosti.
    • Zaključak i prijedlozi – Jasno navedite šta zahtijevate od suda.

    Praktični savjeti za odgovor na tužbu

    Ukoliko se osjećate nesigurno u vezi s pripremom odgovora na tužbu, uvijek imate pravo na pravnu pomoć. Angažiranje advokata može biti ključni korak u osiguravanju kvalitetne i pravno utemeljene odbrane.

    Spisak advokata

    Pravnik može pomoći ne samo u formulaciji odgovora, već i u strategiji vođenja postupka, analizi dokaza i pripremi za eventualno suđenje.

    Pravna pomoć je posebno korisna u složenim slučajevima gdje su uključena kompleksna pravna pitanja ili veliki broj dokaza.

    Posljedice neodgovaranja na tužbu

    Ako tuženi ne podnese odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud može donijeti presudu zbog propuštanja.

    To znači da sud prihvata navode iz tužbe kao činjenično osnovane i donosi odluku u korist tužitelja. Stoga je od vitalne važnosti pravovremeno reagirati.

    Presuda zbog propuštanja donosi se u parničnom postupku kada tuženi ne poduzme određene procesne radnje u zakonom propisanom roku, što se smatra propuštanjem.

    Važno:

    • Presuda zbog propuštanja ne donosi se automatski; sud je dužan ispitati osnovanost tužbenog zahtjeva.
    • Tuženi može zatražiti povrat u pređašnje stanje ako dokaže da je propust bio opravdan zbog razloga na koje nije mogao utjecati (npr. bolest, više sile).

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • De facto i De iure

    De facto i De iure

    U pravnoj teoriji, izrazi “de facto i de iure” koriste se za razlikovanje između stanja koje postoji u stvarnosti (u praksi) i stanja koje je formalno priznato zakonom.

    Sadržaj članka:

    Iako su oba izraza latinska i slična po značenju, njihov pravni značaj i primjena u različitim kontekstima su vrlo različiti. Razumijevanje ovih pojmova važno je za razumijevanje prava.

    Pravni pojmovi

    Njihovo razumijevanje omogućava pravnicima i građanima da razlikuju situacije koje su u skladu sa zakonom od onih koje samo postojanje u stvarnosti čine pravno relevantnim.

    Značenje izraza De facto

    De facto (lat. “u stvari”) označava situacije koje postoje u stvarnom životu, ali nisu nužno zakonski priznate ili regulisane.

    Ovo se odnosi na činjenice i okolnosti koje funkcionišu u praksi, uprkos tome što možda nisu u skladu sa zvaničnim pravnim normama ili zakonima.

    U mnogim slučajevima, de facto situacije nastaju iz potrebe ili praktičnosti, a ne zbog zakonskog priznanja.

    Primjeri De facto situacija

    De facto brak: Dvije osobe koje žive zajedno i obavljaju sve funkcije bračnog života.

    Oni dijele zajedničko domaćinstvo i imovinu i mogu se smatrati u “de facto” braku, iako nisu formalizovale svoj odnos kroz zvaničan brak.

    Ovaj brak može imati pravne posljedice protekom određenog vremenskog perioda.

    Šta je vanbračna zajednica i kako se dokazuje

    De facto vlast: Kada politička stranka ili grupa osoba upravlja teritorijom ili državom, a nije zvanično priznata vlast, ali funkcioniše kao vlast, to je de facto vlast.

    Takvi režimi mogu imati kontrolu i primenjivati zakone, ali nisu legitimni prema međunarodnom pravu.

    De facto roditeljstvo: Osoba koja odgaja dijete kao svoga sina ili kćerku, uprkos tome što nije biološki roditelj ili nije usvojila to dijete, može biti smatrana “de facto” roditeljem.

    Značenje izraza De iure

    De iure (lat. “po zakonu”) označava stanje koje je u skladu sa zakonodavnim normama, pravnim aktima i regulacijama. To su situacije koje su formalno priznate od strane vlasti, institucija i sistema zakona.

    De iure stanje je pravno priznato i zakonski uređeno, bez obzira na to da li postoji u stvarnosti ili ne.

    Primjeri De iure situacija

    De iure brak: Brak koji je zakonski registrovan, u skladu sa zakonima države, predstavlja de iure brak. Ovaj brak ima pravnu snagu i štiti prava i obaveze oba partnera, uključujući prava na imovinu, nasljedstvo i odgovornosti prema djeci.

    De iure vlasništvo: Osoba koja je upisana kao vlasnik imovine u zemljišnim knjigama ima de iure vlasništvo nad tom imovinom. To znači da je njeno pravo na imovinu priznato i zaštićeno zakonom.

    De iure vlast: Legalna vlast koja je prepoznata od strane zakonodavnih tijela, sudova i međunarodnih institucija. Na primjer, vlada koja je izabrana putem demokratskih izbora predstavlja de iure vlast.

    Odnos između De facto i De iure

    Iako de facto i de iure označavaju različite vrste stvarnosti, u praksi često postoji prostor za preklapanje. Situacije koje nastaju de facto mogu vremenom postati de iure, ako ih zakon prizna ili legalizuje.

    S druge strane, može se desiti da nešto što je de iure ne postoji u stvarnosti. Naprimjer, ako su zakoni formalno priznali pravo ili obavezu koja nije sprovedena u praksi.

    Prelazak sa de facto na de iure

    Legalizacija de facto brakova: U mnogim pravnim sistemima, ako par živi zajedno određeni broj godina, njihov odnos može biti legalizovan. Time se de facto brak transformiše u de iure brak. Slično, neka politička vlast može postati de iure ako se izbori održe i ako međunarodna zajednica prizna legitimitet te vlasti.

    Neizvršni zakoni: Moguće je da neki zakoni postoje de iure, ali nisu efikasni u praksi. Naprimjer, zakon koji zabranjuje određene radnje može biti potpuno neefikasan ako se ne primjenjuje. Dakle, iako zakon postoji de iure, u praksi on ne funkcioniše.

    Razlikovanje između de facto i de iure važan je aspekt prava, jer omogućava precizno razumijevanje pravnih i praktičnih aspekata određenih situacija.

    Oba pojma važna za analizu pravnih odnosa, njihova primjena može biti ključna u rješavanju problema, kao što su priznavanje prava ili rješavanje sporova.

    Za svakog pravnika, kao i za sve koji se bave pravnim pitanjima, važno je da razumiju razliku između onoga što je stvarno postojalo u praksi (de facto) i onoga što je zakonski priznato (de iure), kako bi mogli pravilno tumačiti zakone i primjenjivati ih u različitim kontekstima.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Sporazum o raskidu ugovora

    Sporazum o raskidu ugovora

    Ugovor  je pravni posao usmjeren na proizvođenje pravom dopuštenih pravnih učinaka koji se sastoje u nastanku, prestanku ili promjeni pravnih odnosa. Međutim, nekada se dogodi situacija da nijedna od strana koje su zaključile ugovor, ne žele ugovor održati na snazi. Tada je moguće sačiniti sporazumni raskid ugovora. U nastavku članka pronađite i primjer kako izgleda sporazum o raskidu ugovora.

    Sadržaj članka:

    Osnov sporazumnog raskida ugovora

    Osnov za sporazumni raskid ugovora nalazi se u principima slobode ugovaranja i autonomije volje strana, koji su temeljni postulat obligacionog prava. Ovi principi su regulisani zakonom o obligacionim odnosima i omogućavaju ugovornim stranama da zajednički odluče o prestanku ugovora uz saglasnost obje strane.

    Sporazumni raskid ugovora se zasniva na činjenici da ugovorni odnos više nije u interesu ni jedne ni druge strane ili da postoje okolnosti koje otežavaju ili onemogućavaju izvršenje ugovornih obaveza. Ova fleksibilnost pruža strankama mogućnost da izbjegnu pravne sporove i dodatne troškove koji bi nastali sudskim raskidom ugovora ili njegovim neispunjenjem.

    Da bi sporazumni raskid bio pravno valjan, ključno je da strane dobrovoljno pristanu na raskid i da taj dogovor bude jasno izražen.

    Ovo je posebno bitno u situacijama kada se strane nalaze u dobrim poslovnim ili ličnim odnosima i žele da izbjegnu konfliktne situacije koje bi mogle narušiti njihove buduće odnose.

    Elementi sporazuma o raskidu ugovora

    Sporazum o raskidu ugovora predstavlja dokument kojim strane dogovorno prekidaju svoje ugovorne obaveze. Da bi bio pravno valjan i jasno regulisao odnose između strana, sporazum mora sadržavati sljedeće ključne elemente:

    1. Identifikacija ugovora
      Precizno navođenje ugovora koji se raskida. Ovo uključuje:
      • Datum zaključenja ugovora,
      • Predmet ugovora,
      • Identifikaciju ugovornih strana.
    2. Izjava volje strana
      Jasno izražena saglasnost svih ugovornih strana o prestanku ugovora. Ova izjava mora biti nedvosmislena i dobrovoljna.
    3. Razlozi raskida
      Kratak opis razloga koji su doveli do sporazumnog raskida. Iako nije obavezno, navođenje razloga može biti korisno radi dokumentovanja okolnosti raskida. Nesporazumi i slaganja uvijek mogu nastati, pa i nakon zaključenja sporazuma.
    4. Regulacija prava i obaveza
      Precizno definisanje:
      • Da li postoje eventualna potraživanja između strana,
      • Kako se regulišu neizvršene obaveze,
      • Način na koji se vrši povrat sredstava ili predmeta ugovora, ukoliko je primjenjivo.
    5. Datum stupanja na snagu
      Tačan datum kada sporazumni raskid ugovora postaje efektivan. Ovo omogućava jasnoću u vezi sa prestankom prava i obaveza.
    6. Odredbe o poverljivosti i naknadnim zahtjevima
      Ako je potrebno, sporazum može sadržavati odredbe o:
      • Povjerljivosti informacija,
      • Odricanju od daljih potraživanja.
    7. Zaključak i potpisi
      Zavšni dio sporazuma treba da uključi:
      • Potpise svih ugovornih strana,
      • Mjesto i datum potpisivanja.

    Bez obzira na odnose između strana, međusobno povjerenje i pretpostavku da se stvari neće zakomplikovati, preporučujemo ovjeru potpisa ugovornih strana.

    Kako se ovjerava potpis

    Prednosti sporazumnog raskida ugovora

    Sporazumni raskid ugovora predstavlja jedan od najefikasnijih i najpraktičnijih načina za prekid ugovornog odnosa. Njegove prednosti ogledaju se u mogućnosti izbjegavanja dugotrajnih i skupih sudskih postupaka, čime se štedi vrijeme, novac i smanjuje ili izbjegava stres. Strane imaju slobodu da pregovaraju i dogovore uslove raskida koji su prilagođeni njihovim specifičnim potrebama i okolnostima, što doprinosi fleksibilnosti i personalizovanom pristupu.

    Ovakav način raskida omogućava očuvanje dobrih odnosa između strana, što može biti ključno za buduću saradnju ili lične kontakte. Proces sporazumnog raskida je znatno brži od sudskog postupka, pa se raskid može sprovesti u kratkom roku. Uz to, precizno regulisanje posljedica raskida u sporazumu smanjuje rizik od nesporazuma ili budućih konflikata.

    Sporazumni raskid omogućava strankama da zadrže privatnost u vezi sa razlozima i uslovima raskida. Također, smanjuje se rizik od pravnih posljedica ili sankcija koje bi mogle nastati usljed jednostranog neispunjenja ugovora. Finansijska predvidivost je još jedna značajna prednost, jer strane unaprijed dogovaraju finansijske posljedice raskida, što omogućava bolju kontrolu nad troškovima i obavezama.

    S obzirom na ove prednosti, sporazumni raskid ugovora se često preferira kao rješenje za situacije kada ugovorne strane žele da prekinu svoj odnos na miran način.

    Nedostaci sporazumnog raskida ugovora

    Iako sporazumni raskid ugovora ima brojne prednosti, postoje i određeni nedostaci koje je važno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o ovakvom načinu prekida ugovornog odnosa.

    Jedan od glavnih nedostataka je mogućnost neujednačene pregovaračke moći između strana. Ukoliko jedna strana ima više moći ili uticaja, druga strana može biti primorana da prihvati nepovoljne uslove raskida. Ovo može rezultirati dodatnim finansijskim gubicima ili nepravednim raspodjelama prava i obaveza.

    Još jedan potencijalni problem jeste rizik od nesporazuma u vezi sa posljedicama raskida. Ako sporazum nije jasno definisan ili precizan, može doći do kasnijih nesuglasica, što može zahtijevati sudsku intervenciju, čime se poništava osnovna prednost izbjegavanja spora.

    Također, sporazumni raskid može zahtijevati vrijeme i resurse za pregovore, naročito ako su odnosi između strana narušeni. U nekim slučajevima, strane mogu trošiti više vremena na postizanje dogovora nego što bi to bio slučaj sa jednostranim raskidom ili sudskim postupkom.

    Pored toga, sporazum može biti nepovoljan za stranu koja nije u potpunosti svjesna svojih prava ili obaveza. Nedostatak pravnog znanja ili savjeta može dovesti do zaključivanja sporazuma koji ne štiti njene interese na odgovarajući način. Zato uvijek preporučujemo konsultacije sa pravnim stručnjacima.

    Spisak advokata

    Na kraju, povjerljivost koja je često prednost sporazumnog raskida može biti i mana, jer može sakriti neetično ponašanje ili nepravedne uslove. U određenim situacijama, javnost ili treća strana mogu biti uskraćene za važne informacije koje bi mogle imati širu pravnu ili moralnu težinu.

    Uzimajući ove nedostatke u obzir, preporučuje se angažovanje pravnog stručnjaka kako bi se osiguralo da sporazum o raskidu ugovora bude pravičan, precizan i u potpunosti štiti interese svih strana.

    Primjer sporazuma o raskidu ugovora

    SPORAZUM O RASKIDU UGOVORA

    Zaključen dana __________ godine u _______________ između:

    1. _______________ iz _______________ ul. _______________, br. _____, JMBG/JIB _______________ (u daljem tekstu: _______________), i
    2. _______________ iz _______________ ul. _______________, br. _____, JMBG/JIB _______________ (u daljem tekstu: _______________).

    Član 1

    Između ugovornih strana zaključen je ugovor o _______________, broj ugovora __________ od dana __________ godine.

    Član 2

    Iz razloga __________________________________________________, a saglasnošću volja ugovornih strana, ovim putem ugovorne strane raskidaju navedeni ugovor, koji raskid stupa na snagu dana __________ godine.

    Član 3

    Ugovorne strane saglasno konstatuju da nemaju nikakvih neizmirenih međusobnih potraživanja po osnovu navedenog ugovora.

    Član 4

    Ovaj sporazum sačinjen je u četiri (4) istovetna primerka, od kojih svaka ugovorna strana zadržava po dva (2) primerka.

    Potpisivanjem ovog sporazuma, ugovorne strane potvrđuju svoju saglasnost sa njegovim sadržajem i pravnim dejstvima.

    Potpis ugovorne strane 1

    Potpis ugovorne strane 2

    Sporazum možete prilagođavati svojim potrebama, te dodavati elemente za koje smatrate da su relevantni, a koji kasnije mogu biti od koristi pri tumačenju volje strana.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Razlika između nehata i umišljaja

    Razlika između nehata i umišljaja

    Krivično djelo je pravni termin koji označava radnje ili postupke koji su zabranjeni zakonom i koje se smatraju protivnim društvenim normama. Krivična djela predstavljaju povredu zakona i obično dovode do krivične odgovornosti i kazni za počinioca. Za ispravnu kvalifikaciju krivičnog djela, bitno je ocijeniti i da li je djelo učinjeno iz nehata ili sa umišljajem. Koja je razlika između nehata i umišljaja?

    Sadržaj članka:

    Šta je nehat

    Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.

    Pravo na naknadu štete nastale izvršenjem krivičnog djela

    Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.

    Učinitelj postupa iz nesvjesnog nehata kada nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.

    Nehat je korektivni oblik krivnje i u odnosu na umišljaj je blaži oblik krivnje. Zakonom je predviđeno da se za nehatno izvršenje krivičnog djela odgovara samo izuzetno, tj. sam onda kada je to u zakonu izričito određeno.

    Nehat se pojavljuje u dva oblika i to svjesni nehat i nesvjesni nehat.

    1. Svjesni nehat postoji kada je učinilac bio svjestan svog djela, i svjestan da zbog njegove radnje (činjenja ili nečinjenja) može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da će je moći spriječiti ili da ona ipak neće nastupiti.

    U tom slučaju, kod učinioca postoji svijest o djelu, ali ne postoji volja da učini krivično djelo, jer učinilac neće posljedicu, niti pristaje na njeno nastupanje.

    2. Nesvjesni nehat postoji kad učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja posljedice, iako je prema okolnostima slučaja i svojim ličnim svojstvima, morao i mogao biti svjestan te mogućnosti.

    Ovdje postoji odsustvo svijesti o mogućnosti nastupanja posljedice i odsustvo volje za učinjenje krivičnog djela. Krivica se ogleda u tome što je bio dužan i mogao da ima takvu svijest, ali je nije imao. U tom smislu, nesvjesni nehat predstavlja nepažljivo ponašanje.

    Kao poseban oblik nehata, u teoriji se pominje i profesionalni ili pozivni nehat koga karakteriše to što učinilac u preduzimanju radnje nije imao onaj stepen pažnje u predviđanju posljedice koji se zahtijeva u obavljanju profesije kojom se on bavi.

    Šta je umišljaj

    Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.

    Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

    Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

    Umišljaj je psihički odnos učinioca prema izvršenom krivičnom djelu.

    Postoje dva oblika umišljaja:

    1. direktni umišljaj postoji kad je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje;

    2. eventualni umišljaj postoji kad je kod učinioca postojala svijest da zbog njegovog činjenja ili ne činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje.

    Kada smo razmotrili oba pojma, koja je razlika između nehata i umišljaja?

    Razlika između nehata i umišljaja

    Konstitutivne komponente krivice čine 2 subjektivna elementa koji karakterišu učinioca, a to su:

    1. uračunljivost – njegovo psihičko stanje i
    2. umišljaj – nehat (kada je zakonom predviđen)– tj. psihički odnos prema krivičnom djelu.

    Dakle, da bi neko bio kriv mora kumulativno ispunjavati ova dva uslova, da je uračunljiv i da je postupao s umišljajem ili nehatom kada je to zakonom propisano za učinjeno krivično djelo.

    Razlika između nehata i umišljaja u kontekstu krivičnog prava zavisi od mentalnog stanja i svijesti počinioca u vezi s radnjom koja je dovela do izvršenja krivičnog djela. Ova razlika je ključna jer utiče na način na koji se počinac tretira i kažnjava u pravnom sistemu.

    1. Nehat (nehatna krivična djela):
      • Nehat se odnosi na situaciju u kojoj počinac nije imao nameru da izvrši krivično delo i nije svjesno želio ili planirao da nanese štetu drugoj osobi ili društvu.
      • Počinac je postupao nesavjesno, nemarno ili nepažljivo, što je dovelo do povrede zakona ili izazvalo štetu.
      • Odsustvo namjere je ključna karakteristika nehata. Počinac može biti krivično odgovoran zbog svojih nepažljivih ili nemarnih radnji, ali nije imao cilj da počini krivično djelo.
    2. Umišljaj (umišljajna krivična djela):
      • Umišljaj se odnosi na situaciju u kojoj počinac svjesno i namjerno vrši radnju s namjerom da počini krivično djelo ili prouzrokuje određenu štetu ili posljedicu.
      • Počinac je svjestan svojih radnji i cilja da izvrši krivično djelo ili postigne određeni rezultat, bilo da je to nanošenje štete drugoj osobi ili kršenje zakona.
      • Namjerno postupanje i namjera su ključne karakteristike umišljaja. Počinac se smatra odgovornim za svoje postupke jer je imao namjeru da ih izvrši.

    Razlika između ova dva koncepta je bitna u pravnom sistemu jer utiče na određivanje krivične odgovornosti i izricanje odgovarajućih sankcija. Kod krivičnih djela iz nehata, sankcije obično nisu tako stroge kao kod krivičnih djela iz umišljaja. Uzima se u obzir da počinac nije imao namjeru da naudi drugima ili društvu.

    S druge strane, kod krivičnih djela iz umišljaja, namjera i svijest o posljedicama su ključni faktori i često dovode do ozbiljnijih krivičnih kazni.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Nasilje u porodici

    Nasilje u porodici

    Nasilje u porodici je jedan od najbolnijih i najalarmantnijih problema koji se susreću u današnjem društvu. Bez obzira na kulturu, socioekonomski status ili geografsko porijeklo, ova tema ostaje izazov za mnoge zajednice širom svijeta.

    Sadržaj članka: 

    Nasilje u porodici je izuzetno traumatično iskustvo jer se dešava u okruženju koje bi trebalo biti osnova sigurnosti, podrške i ljubavi. Porodični dom treba biti mjesto gdje svaka osoba, bez izuzetka, osjeća da pripada, da je voljena i poštovana, gdje se mogu dijeliti radosti, brige i tuge.

    Kada se umjesto ljubavi i pažnje susretnemo s nasiljem, osjećaj sigurnosti i povjerenja urušava se u temeljima. Nasilje u porodici izaziva duboke emocionalne i psihičke rane koje često ostavljaju trajne posljedice na žrtvu. Osjećaji nemoći, straha, bespomoćnosti i krivnje često preplavljuju osobu koja je izložena nasilju.

    Porodično nasilje ostavlja dugotrajne ožiljke na duši žrtve, a ponekad se ti bolni tragovi prenose generacijama. Djeca koja svjedoče nasilju u porodici mogu iskusiti ozbiljne emocionalne probleme i teškoće u izgradnji zdravih međuljudskih odnosa kasnije u životu.

    Biti žrtva nasilja u vlastitom domu predstavlja unutrašnji sukob između želje da se osoba izbavi iz tog okrutnog okruženja i straha od mogućih posljedica koje bi takav korak mogao izazvati. Otežavajuća okolnost je i društvena stigmatizacija, koja ponekad može doprinijeti tome da žrtve ne potraže pomoć i podršku.

    Rješavanje problema nasilja u porodici zahtijeva širok spektar intervencija, uključujući obrazovanje, osvješćivanje, zakonodavne mjere i pružanje adekvatne psihološke podrške žrtvama. Važno je stvoriti svijest o ovom gorućem problemu kako bismo kao društvo mogli zajednički raditi na stvaranju okoline u kojoj svaki član porodice može osjetiti istinsku sigurnost, ljubav i podršku.

    Vaš Pravni blog...

    Šta je nasilje u porodici

    Nasilje u porodici može se manifestovati na različite načine, uključujući fizičko, emocionalno, verbalno i ekonomsko zlostavljanje, te ima potencijal da duboko naruši zdravlje, blagostanje i živote onih koji su izloženi takvom okrutnom ponašanju.

    Nadamo se da ćemo podstaći svijest o važnosti prepoznavanja, razumijevanja i suzbijanja nasilja u porodici, te podstaći na promišljanje i aktivno djelovanje kako bismo izgradili sigurnije i zdravije okruženje za sve članove našeg društva.

    Nasilje u porodici

    Budući da je porodica osnovna ćelija društva, svako društvo donosi neki oblik zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

    U Federaciji BiH, pojam nasilja u porodici je određen na sljedeći način:

    “U smislu ovog zakona smatrat će se da postoji nasilje u porodici ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice.”

    Radnje nasilja u porodici

    Popis koji se nalazi u nastavku obuhvata različite oblike nasilja u porodici, koji mogu imati duboke i dugotrajne posljedice po žrtve i njihove zajednice. Nasilje u porodici je složen i osjetljiv problem koji zahtijeva pažnju, osvješćivanje i aktivno djelovanje kako bi se zaštitile žrtve i promovirale pozitivne promjene u društvu.

    Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, su:

    1) svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice,

    2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili patnju,

    3) prouzrokovanje straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva člana porodice ucjenom ili drugom prinudom,

    4) fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira na to da li je nastupila fizička povreda ili nije,

    5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice,

    6) seksualno uznemiravanje,

    7) uhođenje i svi drugi slični oblici uznemiravanja drugog člana porodice,

    8) oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu,

    9) upotreba fizičkog nasilja ili prouzrokovanje straha sa ciljem oduzimanja prava na ekonomsku nezavisnost zabranom rada ili držanjem člana porodice u odnosu zavisnosti ili podređenosti,

    10) upotreba fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanje u njihovom odgoju,

    11) fizičko i psihičko nasilje prema starim, iznemoglim osobama i zanemarivanje u njihovom njegovanju i liječenju,

    12) nasilna izolacija ili ograničenje slobode kretanja člana porodice i

    13) propuštanje dužne pažnje i nepružanje pomoći i zaštite članu porodice i pored obaveze prema zakonu.

    Član 7. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici

    Ko je dužan prijaviti nasilje u porodici

    Zdravstveni i socijalni radnici, nastavnici, odgajatelji, medicinske, obrazovne i druge ustanove i organi, kao i nevladine organizacije koji u obavljanju svoje dužnosti saznaju za učinjene radnje nasilja u porodici, dužni su odmah po saznanju prijaviti učinjene radnje nasilja u porodici nadležnoj policijskoj upravi.

    Također, prijavu nasilja u porodici dužni su dostaviti i članovi porodice, kao i svaki građanin koji sazna za učinjene radnje nasilja u porodici nadležnoj policijskoj upravi.

    Prijavu može podnijeti i žrtva nasilja u porodici.

    Dužni su je dostaviti i članovi porodice, kao i svaki građanin koji sazna za učinjene radnje nasilja u porodici, a posebno ako je žrtva nasilja dijete.

    Osoba koja ne izvrši obavezu prijavljivanja radnji nasilja u porodici čini prekršaj osim u slučaju kada nasilje u porodici prijavi žrtva nasilja.

    Kazne za neprijavljivanje nasilja u porodici

    U nastavku ćemo izložiti prekršajne sankcije, a za puno razumijevanje odredbi, pročitajte Zakon o zaštiti od nasilja u porodici.

    Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 1.500,00 KM bit će kažnjena za prekršaj službena osoba koja ne postupi u skladu sa članom 8. stav 1. ovog zakona.

    Novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM do 500,00 KM bit će kažnjene za prekršaj osobe koje ne postupe u skladu sa članom 8. stav 2. ovog zakona.

    Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM bit će kažnjena za prekršaj službena osoba koja ne postupi u skladu sa članom 8. stav 1. ovog zakona, ako je dijete žrtva radnji nasilja u porodici iz člana 7. stav 2. ovog zakona.

    Novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM do 3.000,00 KM bit će kažnjene za prekršaj osobe koje ne postupe u skladu sa članom 8. stav 2. ovog zakona, ako je dijete žrtva radnji nasilja u porodici iz člana 7. stav 2. ovog zakona.

    Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 1.500,00 KM bit će kažnjena za prekršaj osoba koja ne postupi prema izrečenoj zaštitnoj mjeri.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je faksimil

    Šta je faksimil

    U uslovima savremenog kancelarijskog poslovanja gdje brzina i efikasnost igraju sve veću ulogu, potreba za brzim potpisivanjem dokumenata je izrazito bitna ako se radi o dokumentima u štampanoj formi. U takvim situacijama, jedan od najkorisnijih alata je faksimil. Šta je faksimil?

    Sadržaj članka:

    Šta je faksimil

    Faksimil je pečat na kojem se nalazi istovjetna reprodukcija potpisa ovlaštene osobe. Često se koristi za olakšavanje potpisivanja manje važnih dokumenata ili kad osoba nije dostupna za potpisivanje. Koristi se i kada postoji potreba za potpisivanjem velikog broja dokumenata koji se štampaju masovno.

    Faksimil pečat ne može biti zamjena za originalni potpis u situacijama kada je potrebna visoka pravna valjanost. Ne može biti zamjena kada se radi o dokumentima koji imaju veću pravnu važnost. To su naprimjer ugovori, punomoći ili drugi službeni dokumenti.

    U takvim slučajevima, originalni potpis je neophodan. Faksimil pečat se koristi samo za olakšavanje administrativnih postupaka u situacijama gdje nije potrebna visoka pravna valjanost potpisa.

    Ko može koristiti faksimil

    Kao što smo to detaljno objasnili u članku Ko može koristiti faksimil, to je otisak svojeručnog potpisa rukovodioca u federalnim i kantonalnim organima uprave, općinskim i gradskim službama za upravu i upravnim organizacijama, te u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti i njihovim stručnim i drugim službama i tijelima. Također u pravnim licima sa javnim ovlaštenjima i drugim pravnim licima javnog karaktera koji se na službena akta tih organa stavlja otiskom pečata ili skenirana slika potpisa rukovodioca tih organa koja se na službena akta štampa zajedno sa sadržajem dokumenta koji se potpisuje. 

    Pravo na posjedovanje faksimila ima samo rukovodilac prethodno nabrojanih organa.

    Uzevši u obzir prethodno navedeno, pojmovno određenje faksimila, te činjenicu da privredna društva ne obavljaju javna ovlaštenje, i da se kancelarijsko poslovanje i ne odnosi na njih, on se ne može koristiti kod ovjere ugovora o radu i odluka direktora privrednog društva.

    Međutim, privredna društva svojim općim aktima mogu odlučiti u kojem obimu i na koji način će primnjenivati propise iz oblasti kancelarijskog poslovanja. To iz razloga što ne postoje propisi koji posebno uređuju kancelarijsko poslovanje privrednih društva.

    Kojim propisom je regulisano korištenje faksimila

    Pitanje korištenja faksimila je obično uređeno Pravilnikom o kancelarijskom poslovanju ili aktom sličnog naziva. Tako je uređeno u Federaciji BiH.

    Pravilnik o kancelarijskom poslovanju u organima uprave je dokument koji se koristi u institucijama i organizacijama javne uprave kako bi se uspostavile smjernice i procedure za pravilan i efikasan rad u kancelarijskom okruženju.

    Ovaj pravilnik ima za cilj da reguliše sve relevantne aspekte poslovanja unutar određenog javnog organa i osigura dosljednost u izvršavanju zadataka.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je javna isprava

    Šta je javna isprava

    U pravnom prometu ćete često čuti za pojam “javna isprava”. Međutim, šta je javna isprava?

    Sadržaj članka:

    Šta je javna isprava

    Isprava koju je izdalo ovlašteno tijelo u skladu s propisanim oblikom ili isprava koju je izdala pravna ili fizička osoba obavljajući javne ovlasti dodijeljene zakonom ili propisom, naziva se javnom ispravom.

    U Bosni i Hercegovini je to isprava izdata od mjerodavnih upravnih, sudskih i drugih tijela, institucija, organizacija ili drugih pravnih osoba u vršenju javnih oblasti iz djelokruga BiH, Federacije BiH, Republike Srpeske, Brčko Distrikta BiH.

    Elementi javne isprave

    Javne isprave izdane u BiH u svom zaglavlju sadrže pored naziva: Bosna i Hercegovina i naziv izdavatelja javne isprave.

    Kad isprave izdaju mjerodavni organi i organizacije entiteta, javne isprave u svom zaglavlju sadrže pored naziva BiH i naziv entiteta.

    Svaki akt mora da sadrži sve bitne elemente koji su sastavni dio njegove forme, u zavisnosti od oblasti u kojoj se izdaje i svrhe za koju se koristi.

    Naprimjer, Uvjerenje o radnom iskustvu izdato na memorandumu institucije Bosne i Hercegovine na kojem se nalazi validan pečat te institucije, mora da ima sve elemente javne isprave koja dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje.

    Primjer javne isprave

    Javne isprave obuhvataju ličnu kartu, putnu ispravu, vozačku dozvolu, saobraćajnu dozvolu, svjedodžbu, diplomu, rodni list i slične dokumente. Javna isprava služi kao dokaz za ono što je potvrđeno ili određeno u njoj.

    Ukoliko je potrebno da određenu javnu ispravu kopirate i priložite kao dokaz o nekim činjenicama, pisali smo o tome kako se ovjerava kopija.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.