U svakodnevnom životu, svi dolazimo u kontakt sugovorima. Bilo da se radi o kupovini proizvoda, zakupu nekretnine, korištenju usluga ili poslovnim aranžmanima, ugovori su neizbježni. Međutim, jedan dio ugovora često ostaje zanemaren ili nedovoljno shvaćen – famozna „sitna slova u ugovoru“. Iako se nazivaju „sitnim slovima“, to zapravo nisu riječi ispisane manjim fontom, već dodatne odredbe i uslovi koji su bitni za razumijevanje ugovora.
“Sitna slova” predstavljaju pravno relevantne detalje koji precizno definišu prava i obaveze ugovornih strana. Upravo ovi dijelovi ugovora mogu imati dalekosežne posljedice, često nevidljive na prvi pogled. Zbog toga ih mnogi zanemaruju, što može dovesti do ozbiljnih problema.
Termin „sitna slova“ se koristi metaforički kako bi opisao dijelove ugovora koji su često skriveni u složenom jeziku ili naizgled nebitnim dijelovima dokumenta. Njihova svrha nije, ili ne bi trebala biti, da zavaraju, ali zbog složenosti pravnog jezika i činjenice da se često nalaze na kraju ili u dodatnim prilozima, mnogima promaknu.
Ovi dijelovi ugovora detaljno razrađuju sve aspekte dogovora: od ograničenja odgovornosti, preko uslova raskida ugovora, do dodatnih troškova koji nisu jasno istaknuti u glavnom tekstu.
Sitna slova nisu bez razloga smještena tamo gdje jesu. Većina ljudi nema vremena ili strpljenja da pročitaju cijeli ugovor, pa upravo ovi dijelovi često ostaju nepročitani. Na kraju, to može dovesti do situacija gdje potpisnik ugovora shvati da nije u potpunosti razumio na šta se obavezao.
Kada potpisujete ugovor, vrlo je važno razumjeti šta tačno prihvatate. Ignorisanje sitnih slova može vas dovesti u nepovoljnu situaciju. Mnogi su se suočili s neočekivanim troškovima zbog dodatnih naknada ili uslova koji su bili navedeni upravo u tim dijelovima ugovora. Također, klauzule o raskidu ugovora mogu sadržavati odredbe o penalima, ili automatsko produženje koje nisu jasno istaknute u glavnom tekstu.
Još jedna česta situacija je ograničenje odgovornosti. Naprimjer, ako kupujete proizvod ili koristite uslugu, ugovor može sadržavati odredbu da kompanija nije odgovorna za određene vrste štete. Bez razumijevanja ovih detalja, mogli biste ostati bez pravne zaštite u slučaju problema.
Kako izbjeći neugodna iznenađenja
Razumijevanje “sitnih slova” zahtijeva strpljenje i pažljivost. Prije nego potpišete bilo koji ugovor, odvojite vrijeme da ga detaljno pročitate. Obratite posebnu pažnju na dijelove koji sadržavaju informacije o dodatnim troškovima, uslovmia raskida, automatskom produženju ili ograničenju odgovornosti. Ako naiđete na složene pravne izraze, nemojte se ustručavati tražiti pojašnjenja od pravnog stručnjaka.
Vaša sigurnost je na prvom mjestu. Zatražite kopiju ugovora kako biste imali dovoljno vremena za detaljan pregled. U slučaju sumnji, savjetujte se s advokatom koji vam može pomoći da bolje razumijete sve aspekte ugovora.
Mitovi o sitnim slovima
Jedan od najčešćih mitova je da su sitna slova osmišljena kako bi prevarila ljude. Iako se mogu činiti zbunjujućim, njihova svrha nije obmana, ili, kako smo već naveli, ne bi trebala biti, već osiguravanje da su svi aspekti ugovora jasno definisani. Problem nastaje kada ugovorne strane ne ulažu dovoljno truda da ih razumiju ili ikako pročitaju.
Još jedna zabluda je da sitna slova nemaju pravni značaj. Naprotiv, svaki dio ugovora koji je potpisan je pravno obavezujući, bez obzira na to gdje se nalazi ili koliki je font teksta.
Podržite pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ugovor je pravni posao usmjeren na proizvođenje pravom dopuštenih pravnih učinaka koji se sastoje u nastanku, prestanku ili promjeni pravnih odnosa. Međutim, nekada se dogodi situacija da nijedna od strana koje su zaključile ugovor, ne žele ugovor održati na snazi. Tada je moguće sačiniti sporazumni raskid ugovora. U nastavku članka pronađite i primjer kako izgleda sporazum o raskidu ugovora.
Osnov za sporazumni raskid ugovora nalazi se u principima slobode ugovaranja i autonomije volje strana, koji su temeljni postulat obligacionog prava. Ovi principi su regulisani zakonom o obligacionim odnosima i omogućavaju ugovornim stranama da zajednički odluče o prestanku ugovora uz saglasnost obje strane.
Sporazumni raskid ugovora se zasniva na činjenici da ugovorni odnos više nije u interesu ni jedne ni druge strane ili da postoje okolnosti koje otežavaju ili onemogućavaju izvršenje ugovornih obaveza. Ova fleksibilnost pruža strankama mogućnost da izbjegnu pravne sporove i dodatne troškove koji bi nastali sudskim raskidom ugovora ili njegovim neispunjenjem.
Da bi sporazumni raskid bio pravno valjan, ključno je da strane dobrovoljno pristanu na raskid i da taj dogovor bude jasno izražen.
Ovo je posebno bitno u situacijama kada se strane nalaze u dobrim poslovnim ili ličnim odnosima i žele da izbjegnu konfliktne situacije koje bi mogle narušiti njihove buduće odnose.
Elementi sporazuma o raskidu ugovora
Sporazum o raskidu ugovora predstavlja dokument kojim strane dogovorno prekidaju svoje ugovorne obaveze. Da bi bio pravno valjan i jasno regulisao odnose između strana, sporazum mora sadržavati sljedeće ključne elemente:
Identifikacija ugovora Precizno navođenje ugovora koji se raskida. Ovo uključuje:
Datum zaključenja ugovora,
Predmet ugovora,
Identifikaciju ugovornih strana.
Izjava volje strana Jasno izražena saglasnost svih ugovornih strana o prestanku ugovora. Ova izjava mora biti nedvosmislena i dobrovoljna.
Razlozi raskida Kratak opis razloga koji su doveli do sporazumnog raskida. Iako nije obavezno, navođenje razloga može biti korisno radi dokumentovanja okolnosti raskida. Nesporazumi i slaganja uvijek mogu nastati, pa i nakon zaključenja sporazuma.
Regulacija prava i obaveza Precizno definisanje:
Da li postoje eventualna potraživanja između strana,
Kako se regulišu neizvršene obaveze,
Način na koji se vrši povrat sredstava ili predmeta ugovora, ukoliko je primjenjivo.
Datum stupanja na snagu Tačan datum kada sporazumni raskid ugovora postaje efektivan. Ovo omogućava jasnoću u vezi sa prestankom prava i obaveza.
Odredbe o poverljivosti i naknadnim zahtjevima Ako je potrebno, sporazum može sadržavati odredbe o:
Povjerljivosti informacija,
Odricanju od daljih potraživanja.
Zaključak i potpisi Zavšni dio sporazuma treba da uključi:
Potpise svih ugovornih strana,
Mjesto i datum potpisivanja.
Bez obzira na odnose između strana, međusobno povjerenje i pretpostavku da se stvari neće zakomplikovati, preporučujemo ovjeru potpisa ugovornih strana.
Sporazumni raskid ugovora predstavlja jedan od najefikasnijih i najpraktičnijih načina za prekid ugovornog odnosa. Njegove prednosti ogledaju se u mogućnosti izbjegavanja dugotrajnih i skupih sudskih postupaka, čime se štedi vrijeme, novac i smanjuje ili izbjegava stres. Strane imaju slobodu da pregovaraju i dogovore uslove raskida koji su prilagođeni njihovim specifičnim potrebama i okolnostima, što doprinosi fleksibilnosti i personalizovanom pristupu.
Ovakav način raskida omogućava očuvanje dobrih odnosa između strana, što može biti ključno za buduću saradnju ili lične kontakte. Proces sporazumnog raskida je znatno brži od sudskog postupka, pa se raskid može sprovesti u kratkom roku. Uz to, precizno regulisanje posljedica raskida u sporazumu smanjuje rizik od nesporazuma ili budućih konflikata.
Sporazumni raskid omogućava strankama da zadrže privatnost u vezi sa razlozima i uslovima raskida. Također, smanjuje se rizik od pravnih posljedica ili sankcija koje bi mogle nastati usljed jednostranog neispunjenja ugovora. Finansijska predvidivost je još jedna značajna prednost, jer strane unaprijed dogovaraju finansijske posljedice raskida, što omogućava bolju kontrolu nad troškovima i obavezama.
S obzirom na ove prednosti, sporazumni raskid ugovora se često preferira kao rješenje za situacije kada ugovorne strane žele da prekinu svoj odnos na miran način.
Nedostaci sporazumnog raskida ugovora
Iako sporazumni raskid ugovora ima brojne prednosti, postoje i određeni nedostaci koje je važno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o ovakvom načinu prekida ugovornog odnosa.
Jedan od glavnih nedostataka je mogućnost neujednačene pregovaračke moći između strana. Ukoliko jedna strana ima više moći ili uticaja, druga strana može biti primorana da prihvati nepovoljne uslove raskida. Ovo može rezultirati dodatnim finansijskim gubicima ili nepravednim raspodjelama prava i obaveza.
Još jedan potencijalni problem jeste rizik od nesporazuma u vezi sa posljedicama raskida. Ako sporazum nije jasno definisan ili precizan, može doći do kasnijih nesuglasica, što može zahtijevati sudsku intervenciju, čime se poništava osnovna prednost izbjegavanja spora.
Također, sporazumni raskid može zahtijevati vrijeme i resurse za pregovore, naročito ako su odnosi između strana narušeni. U nekim slučajevima, strane mogu trošiti više vremena na postizanje dogovora nego što bi to bio slučaj sa jednostranim raskidom ili sudskim postupkom.
Pored toga, sporazum može biti nepovoljan za stranu koja nije u potpunosti svjesna svojih prava ili obaveza. Nedostatak pravnog znanja ili savjeta može dovesti do zaključivanja sporazuma koji ne štiti njene interese na odgovarajući način. Zato uvijek preporučujemo konsultacije sa pravnim stručnjacima.
Na kraju, povjerljivost koja je često prednost sporazumnog raskida može biti i mana, jer može sakriti neetično ponašanje ili nepravedne uslove. U određenim situacijama, javnost ili treća strana mogu biti uskraćene za važne informacije koje bi mogle imati širu pravnu ili moralnu težinu.
Uzimajući ove nedostatke u obzir, preporučuje se angažovanje pravnog stručnjaka kako bi se osiguralo da sporazum o raskidu ugovora bude pravičan, precizan i u potpunosti štiti interese svih strana.
Primjer sporazuma o raskidu ugovora
SPORAZUM O RASKIDU UGOVORA
Zaključen dana __________ godine u _______________ između:
_______________ iz _______________ ul. _______________, br. _____, JMBG/JIB _______________ (u daljem tekstu: _______________), i
_______________ iz _______________ ul. _______________, br. _____, JMBG/JIB _______________ (u daljem tekstu: _______________).
Član 1
Između ugovornih strana zaključen je ugovor o _______________, broj ugovora __________ od dana __________ godine.
Član 2
Iz razloga __________________________________________________, a saglasnošću volja ugovornih strana, ovim putem ugovorne strane raskidaju navedeni ugovor, koji raskid stupa na snagu dana __________ godine.
Član 3
Ugovorne strane saglasno konstatuju da nemaju nikakvih neizmirenih međusobnih potraživanja po osnovu navedenog ugovora.
Član 4
Ovaj sporazum sačinjen je u četiri (4) istovetna primerka, od kojih svaka ugovorna strana zadržava po dva (2) primerka.
Potpisivanjem ovog sporazuma, ugovorne strane potvrđuju svoju saglasnost sa njegovim sadržajem i pravnim dejstvima.
Potpis ugovorne strane 1
Potpis ugovorne strane 2
Sporazum možete prilagođavati svojim potrebama, te dodavati elemente za koje smatrate da su relevantni, a koji kasnije mogu biti od koristi pri tumačenju volje strana.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Napraviti ugovor znači uspostaviti pravno obavezujući sporazum između dvije ili više strana. Ugovor može definirati različite stvari, u zavisnosti o vrsti ugovora i namjeni. Za ugovor može biti propisana i forma, naprimjer, ugovor mora biti u pismenom obliku i tada ga neko mora napisati. Ko može praviti ugovore?
Ugovor je pravno obavezujući sporazum između dvije ili više strana kojim se reguliraju njihova prava i obveze. Može odnositi na različite stvari, kao što su kupovina ili prodaja proizvoda, pružanje usluga, najam nekretnine, te mnoge druge stvari.
Jedan obligacionopravni ugovor obično podrazumijeva ponudu, predmet, cijenu, te različite uvjete i klauzule koje strane dogovore.
Nakon što se ugovor zakljluči, sve strane ugovora su pravno obavezane poštovati uslove ugovora. U slučaju kršenja uslova ugovora, jedna strana može poduzeti pravne korake kako bi zaštitila svoja prava.
Postoji više podjela ugovora, međutim za ono o čemu ovdje govorimo, značajna je podjela ugovora na formalne i neformalne.
Formalni i neformalni ugovori se razlikuju po svojoj pravnoj snazi i načinu na koji se zaključuju.
Formalni ugovori su oni koji su obvezujući samo ako su ispunjeni određeni pravni zahtjevi. To je najčešće pisana forma ugovora. Takvi ugovori su često složeni, ozbiljni i uključuju velike iznose novca, raspolaganje imovinom ili druge značajne vrijednosti o kojima se dogovara.
Primjeri formalnih ugovora su ugovori o kupoprodaji nekretnina, kreditni ugovori, ugovori o osnivanju privrednih društava, ugovori o osiguranju i oni se moraju sastaviti u pisanom obliku i zaključiti u skladu sa zakonskim propisima.
Neformalni ugovori su oni koji se mogu zaključiti usmenim putem ili putem neformalne razmjene poruka i oni su također pravno obavezujući.
Oni su jednostavniji i često uključuju sitnije stvari, poput dogovora o kupovini manjih predmeta, najam opreme za kratkoročno korištenje i slično.
Da li formalne ugovore može sastaviti samo notar ili bilo ko
Više različitih zakona u BiH propisivali su da samo notari mogu vršiti određene vrste pravnih poslova, između ostalog, i sačinjavanje određenih ugovora u pisanoj formi, poput ugovora o kupoprodaji nekretnina.
Punomoćnik Advokatske komore FBiH mišljenja je da advokati sada mogu obavljati notarske usluge, a pravni benefit ove odluke imaju građani.
U Advokatskoj komori smatraju da je ranije, dajući isključivo pravo notarima da sačinjavaju određene ugovore i vrše određene poslove, uveden monopol notara jer određenu vrstu poslova mogu da vrše samo oni iako su ti poslovi “decenijama spadali u klasične advokatske i općinske poslove”.
Stav Ustavnog suda
U intervjuu za jedan dnevni list u Bosni i Hercegovini, pravni zastupnik Advokatske komore FBiH izjavio je:
“Advokati su godinama tvrdili da to nije ispravno. To je prepoznao Ustavni sud Federacije BiH, te je 2016. godine, a zatim i 2019. godine.
Ustavni sud je ocijenio da tri odredbe nisu u skladu sa Ustavom. Odluka je objavljena 2016. godine, i od tada su notari trebali da više ne rade te poslove.
Međutim, oni su nastavili raditi te poslove iako Ustav kaže da su sve presude Ustavnog suda FBiH konačne i obavezujuće.
U međuvremenu je Vrhovni sud tražio od Ustavnog suda pojašnjenje njihovih odluka, da li su obavezne.
Dodaje da je Ustavni sud obavijestio Vrhovni sud da su sve njihove odluke konačne i obavezujuće.
Ustavni sud po zahtjevu Općinskog suda u Sarajevu dao pravno shvatanje o spornom pravnom pitanju koji je rekao da se ovjere mogu vršiti ili kod notara ili kod Suda.
Većina općinskih sudova u FBiH otvorili su zemljišne knjige, a koliko znam to će sutra uraditi i Općinski sud u Sarajevu.” – Dnevni avaz, 23.02.2023. godine.
Ko može praviti ugovore
Tumačeći odredbe presuda, u Advokatskoj komori FBiH smatraju da sada svaki čovjek pravne struke može sačiniti ugovor bez obzira na to da li je on notar, pravnik, ili druga osoba pravne struke.
To po njihovom tumačenju također mogu raditi sudije svih rangova, odnosno kompletna pravna profesija može raditi ugovore o prometu nepokretnosti.
To se odnosi i na ostale ugovore kao što je ugovor o prodaji, poklonu, doživotnom izdržavanju, ugovori o porodičnim odnosima, nasljedno-pravnim odnosima i registraciji poslovnih subjekata.
Dodaju:
“Tako sada rade u cijeloj Evropi, a u prekookeanskim zemljama uopće ne treba ovjera, može samo potpis. Uradi se papir, potpiše i to je ugovor – kaže Kurtović.
Dodaje da su do sada notari držali monopol jer niko osim njih nije mogao raditi ove ugovore.
Međutim, sada i advokati imaju to pravo, a pravni benefit imaju građani. Ovjera u sudu košta 10 KM, advokat sa pribavljanjem svih dokumemata uzet će najviše 150 KM, ako stranka donese dokumentaciju onda će platiti 100 KM, a do sad je ta cifra kod notara bila puno veća.”
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ugovor je pravni odnos između strana i veoma je važan zato što definira ugovorne strane, njihova prava i obaveze te omogućuje njihovu međusobnu obavezu prema dogovoru. Ugovorom se razjašnjavanju i uspostavljaju odnosi između strana i spriječavaju nesporazumi u budućnosti. Međutim, kada dođe do problema, kako se tumače ugovori?
Tumačenje ugovora je proces kojim se utvrđuju i razjašnjavaju značenje i namjena uvjeta ugovora. To se obično radi kada postoje nesporazumi između ugovornih strana oko toga šta određena odredba ugovora znači ili šta podrazumijeva.
Tumačenje ugovora može uključivati istraživanje pisanih dokumenata, razgovore s ugovornim stranama, proučavanje pravne prakse i relevantnog zakonodavstva. Cilj tumačenja ugovora je utvrditi namjeru ugovornih strana te razjasniti nedoumice oko uslova ugovora.
Tumačenje ugovora je važno zbog toga što omogućuje da se spriječe sudski postupci i nesporazumi između ugovornih strana.
Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava.
Nejasne odredbe u slučajevima unaprijed pripremljenih ugovora
Tipski ugovori su standardizirani ugovori koji su pripremljeni unaprijed i koji se često koriste u određenim poslovnim situacijama. Tipski ugovori su dostupni za preuzimanje i upotrebu, što omogućuje brže i jednostavnije sklapanje ugovora, bez potrebe da se ugovor piše ispočetka.
Tipski ugovori obično sadrže standardne klauzule i uvjete koji su prilagođeni najčešćim potrebama u poslovnim odnosima, poput kupoprodaje, zakupa ili poslovnog partnerstva.
Međutim, iako tipski ugovori mogu biti korisni i moguće ih je brzo upotrijebiti, treba imati na umu da su oni samo općeniti i ne uključuju specifične uvjete koji bi bili potrebni za konkretan poslovni odnos. Stoga se tipski ugovori obično prilagođavaju i izmjenjuju kako bi bili primjereni konkretnom poslovnom odnosu.
U slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.
Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.
Vansudsko tumačenje ugovora
Vansudsko rješavanje sporova je postupak za rješavanje sukoba izvan sudskog okruženja. To uključuje alternativne metode poput medijacije, arbitraže ili rješavanja sporova ugovornim putem.
Ono obično daje brži i efikasniji rezultat u usporedbi sa sudskim postupkom, jer su postupci kraći i manje formalni.
Često je manje skupo od sudskog postupka, što znači da ugovorne strane neće trošiti mnogo novca na advokate i druge troškove.
Vansudsko rješavanje sporova podrazumijeva određenu diskreciju i omogućuje ugovornim stranama da riješe svoj sukob izvan javnosti. Sve to može biti značajno u slučajevima gdje su u pitanju osjetljive informacije ili privatnost.
U takvim postupcima se omogućuje ugovornim stranama da razmotre više rješenja i da se dogovore o najboljem načinu rješavanja sukoba.
Sve ovo može pomoći ugovornim stranama da razumiju svoj sukob i izgrade dugotrajnije i produktivnije poslovne odnose.
Ugovorne strane mogu predvidjeti da će, u slučaju nesaglasnosti u pogledu smisla i domašaja ugovornih odredbi, neko treći tumačiti ugovor.
U tom slučaju, ako ugovorom nije drukčije predviđeno, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim organom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora, osim ako treće lice odbije da da tumačenje ugovora.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Postojanje neformalnog ugovora može se dokazivati na različite načine, bez obzira na to što ugovor nije sastavljen u pismenoj formi. Neformalni ugovori su oni ugovori za čije zaključenje je dovoljna prosta saglasnost volja. Oni se mogu zaključiti i konkludentnim radnjama. Dakle, kako se dokazuje postojanje ugovora koji nije u pismenoj formi?
Zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je Zakonom drukčije određeno.
Zahtjev zakona daugovorbude zaključen u određenoj formi važi i za sve kasnije izmjene ili dopune ugovora, ali su punovažne kasnije usmene dopune o sporednim tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ukoliko to nije protivno cilju radi koga je forma propisana.
Punovažne su i kasnije usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane, ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana.
Zakon o obligacionim odnosima FBiH, član 67. stav 3.
Kako se dokazuje postojanje ugovora
Za veliki broj ugovora nije propisana stroga zakonska forma. Zaključivanjem ugovora stranke zasnivaju obligaciono-pravni odnos, te stiču prava ili preuzimaju obaveze.
Kao posljedica neformalnosti, često se događa da strane nisu u mogućnosti dokazati postojanje ugovora jer on nije sastavljen u pisanoj formi.
Neformalni ugovori obično se ne formaliziraju putem pismene forme, već se temelje na verbalnom dogovoru između stranaka.
Zahvaljujući tom dogovoru, pojedinci ugovaraju svoje obaveze i prava. Iako su neformalni ugovori validni i uvažavaju se kao i ugovori u pisanoj formi, ponekad postoje problemi s dokazivanjem njihovog postojanja i obaveza u njima sadržanih.
Postojanje ugovora koji nije u pismenoj formi može se dokazivati na različite načine, u zavisnosti od zakona koji ga reguliše i okolnosti slučaja. Neki od načina dokazivanja su:
Direktni dokazi: kroz svjedočenje strana ili svjedoka, korištenje različitih dokumenata koji indiciraju da postoji određeni ugovorni odnos, e-mailovi u kojima se iz prepiske može zaključiti postojanje odnosa, fotografije i slični dokazi.
Indirektni dokazi: kroz ponašanje strana u skladu s ugovorom, kao što su ispunjavanje obaveza prema ugovoru ili primanje plaćanja.
Presumpcije ili pretpostavke: ponašanja koja dopuštaju da se opravdano pretpostavi postojanje ugovora u određenim situacijama, kao što su naprimjer korištenje stvari ili usluga.
U svakom slučaju, potrebno je dokazati da su strane imale namjeru sklopiti ugovor, da su postigle dogovor o svojim obavezama i da su strane spremne poštivati taj dogovor.
Svjedočenje strana ugovora
Svjedočenje strana ugovora podrazumijeva da strane ugovora svjedoče o postojanju, sadržaju i okolnostima sklapanja ugovora. To uključuje njihove iskaze o tome kako su postigle dogovor, šta su se dogovorile i kada su se dogovorile, kao i bilo koje druge relevantne činjenice vezane za ugovor.
Svjedočenje strana može se odnositi na pismene dokaze, kao što su e-mailovi ili drugi dokumenti, kao i na usmene dokaze, kao što su razgovori i telefonske konverzacije. Strane također mogu svjedočiti o svom ponašanju u skladu s ugovorom, kao što su ispunjavanje obaveza ili primanje plaćanja.
Svjedočenje strana može biti korisno u dokazivanju postojanja i sadržaja ugovora, posebno kada nema pismenih dokaza.
Međutim, svjedočenje strana također može biti sumnjivo, jer svaka strana može imati interes u stvaranju ili izbjegavanju određenih činjenica.
Zbog toga, svjedočenje strana mora biti pažljivo procijenjeno u svakom slučaju.
Dokumentacija
Različita dokumentacija se može koristiti za dokazivanje postojanja ugovora kao pismeni dokaz ugovora. To može uključivati:
Pisane tragove, što podrazumijeva svaki pisani dokument koji se može povezati sa predmetom ugovora, a koji je napisan i potpisan od strana.
Korespondenciju poput e-mailova, pisama, faxova i druge vrste korespondencije između strana mogu poslužiti kao dokaz sklapanja ugovora i dogovora oko njegovog sadržaja.
Računi i fakture, potvrda o plaćanju ili primanju novca može poslužiti kao dokaz ispunjavanja obaveza iz ugovora.
Bilo koji drugi dokumenti koji se odnose na ugovor.
Ukupna dokumentacija može pružiti direktan dokaz o postojanju ugovora i njegovom sadržaju. To može biti od koristi u slučajevima sudskih postupaka vezanih za ugovor.
Međutim, također je važno procijeniti vjerodostojnost i relevantnost dokumentacije i procijeniti da li sama dokumentacija stvarno dokazuje postojanje ugovora.
Poslovni odnos
Još jedan način dokazivanja je preko poslovnog ponašanja.
Ako su se ugovorne strane ili njihovi uposlenici ponašali na način koji je usklađen sa svrhom ugovora, to može se smatrati dokazom postojanja ugovora.
Poslovni odnos se može koristiti kao dokaz postojanja ugovora kada nema pismenog ugovora ili druge dokumentacije. Radi se o situaciji u kojoj strane djeluju u skladu s ugovorom, čak i ako nije potpisan pismeni dokument.
U tom smislu, poslovni odnos se može dokazati okolnostima kao što su:
Ispunjavanje obaveza: ako strane redovno izvršavaju svoje obaveze prema ugovoru, to može biti indikativno za postojanje ugovora.
Plaćanje: ako strana prima plaćanje za svoje usluge ili robu, to također može ukazivati na postojanje ugovora.
Korištenje proizvoda ili usluga: ako se strana redovno koristi proizvodima ili uslugama druge strane, to može ukazivati na postojanje ugovora.
Korisničko ponašanje: ako se strana ponaša u skladu s ugovorom, kao što je korištenje usluga u okviru dogovorenih uvjeta, to može biti dokaz postojanja ugovora.
Preporučljivo je da se neformalni ugovori redovno zabilježe na neki vidljiv način, kako bi se izbjegli potencijalni problemi prilikom dokazivanja postojanja ugovora u budućnosti.
Napomena: Svi dokazi moraju biti relevantni i u skladu sa zakonima kojima se reguliše dokazivanje u određenoj zemlji.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Pravni promet dinamičan je proces, a jedan od instituta koji su svakodnevno u upotrebi, i nezamjenjivi su za normalno funkcionisanje svakodnevnog života, je ugovor. Ponuda da se zaključi ugovor se može prihvatiti neposredno i posredno. Neposredno prihvatanjeponude može biti izričito, potpisivanjem pismena, opšteusvojenim znacima. Posredno prihvatanje ponude se vrši konkludentnim radnjama. Šta su konkludentne radnje?
Konkludentne radnje su radnje koje nisu neposredna, direktna, riječima ili pismeno izražena izjava volje, ali predstavljaju ponašanje iz kojeg se može posredno, ali sa sigurnošću, uzimajući u obzir okolnosti, izvesti zaključak da lice njima izražava volju za obavljanje određene pravne radnje.
Konkludente radnje predstavljaju određeno prikladno ponašanje osobe iz kojeg se posredno, ali ipak sa sigurnošću, može zaključiti da je njima izrazila svoju saglasnost za poduzimanje određene pravne radnje, zaključenje pravnog posla, odnosno da je izrazila određenu pravno relevantnu volju.
U pravu, volja stranaka može biti izražena na više načina. Jedan od načina je i poduzimanje konkludentnih radnji.
Isto kao što je to slučaj i sa izričitom izjavom i poduzimanje konkludentne radnje znači da je izjavljena saglasnost.
Uzmimo za primjer situaciju da je zakupodavac bez isticanja primjedbi ili odbijanja na bilo koji način, primio plaćanje zakupnine nakon isteka roka zakupa.
U tom slučaju, smatra se da je pristao na produženje roka za zakupljivanje stana ili poslovnog prostora.
Pravni učinci konkludentnih radnji jednaki su onima koje proizvode očitovanja volje učinjena izričito, izgovorenim ili napisanim riječima.
Prihvatanje ponude
Po pravilu, kada nekome nešto ponudite, njegova šutnja nije znak prihvatanja ponude. Izuzetak je predviđen kad je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe ili usluge.
Recimo, poslovni odnos između dva privredna društva koja sarađuju određeni period i isporučuju robu ili usluge jedni drugima.
Saglasnost volja kao uslov za nastajanje ugovora
Dakle, da bi ugovor nastao, potrebno je da obje strane izjave volju. Saglasnost izjavljenih volja ugovornih strana je neophodan uslov za zaključenje ugovora, ali ne mora biti dovoljan, potrebno je da je dozvoljen i moguć predmet, osnov i nekad ako je potrebna posebna forma.
Također, kako smo to i ranije naveli, neodgovaranje nije znak prihvatanja (npr. ako poslanu stvar ne vrati u određenom roku).
Budući da se za konkludentne radnje smatra da su izražavanje volje ili namjere neke osobe u određenom pravnom kontekstu, ove radnje se mogu koristiti kao dokaz u sudskim postupcima kako bi se dokazalo da je osoba imala određenu namjeru ili volju.
Specifičnost konkludentnih radnji se odnosi na to da li su one dovoljno jasne i precizne da se mogu smatrati izražavanjem volje ili namjere neke osobe.
Ako su konkludentne radnje dovoljno specifične i određene, to znači da se njihovo značenje ne može lako protumačiti na više različitih načina, što povećava njihovu vjerodostojnost kao dokaza.
Međutim, ako su konkludentne radnje manje specifične ili dvosmislene, to može dovesti do sumnji u njihovu sposobnost da se smatraju izražavanjem volje ili namjere neke osobe.
Ako osoba na pijaci razgovara sa prodavačem i saglašavajući se sa tvrdnjama i ponudom prodavača pruži ruku, smatra se da je osoba prihvatila ponudu i da je spremna da plati cijenu za proizvod ili uslugu.
Ako čovjek nekome preda stvari na čuvanje ili korištenje, a ovaj ih prihvati bez pogovora, to se može tumačiti kao izraz volje da se stvari povjeravaju drugoj osobi i da se one, uz čuvanje, mogu i koristiti, ali i sa druge strane da se moraju čuvati.
Ukoliko osoba koja nešto prodaje, preda predmet drugoj osobi, a ova ga prihvati i stavi u torbu, to se smatra da je prva osoba izrazila volju da se odrekne svojih prava na predmet prodaje i da ga preda drugoj osobi za navedenu cijenu, a druga osoba da je prihvatila ponudu i da je spremna da plati.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ugovor je pravni posao usmjeren na proizvođenje pravom dopuštenih pravnih učinaka koji se sastoje u nastanku, prestanku ili promjeni pravnih odnosa. Ugovor se zaključuje saglasnim očitovanjem volja dviju ili više osoba i ispunjavanjem forme ukoliko je ona propisana.
Ugovori se dijele i na individualne (kad ih između sebe sklapaju pojedine fizičke ili pravne osobe) i kolektivne (kad ih sklapaju organizacije radnika sa poslodavcima ili sl.).
Jedan od ugovora koji se često spominju i tema su rasprava, jeste ugovor o djelu. To je ugovor obligacionog prava koji ima svoje specifičnosti i široko je rasprostranjen, te se često zloupotrebljava. Ukoliko ste zainteresovani da saznate više o ugovoru o djelu, možete to učiniti klikom na link ispod.
Saglasnost izjavljenih volja ugovornih strana je neophodan uslov za zaključenje ugovora, ali ne mora biti dovoljan, potrebno je da je dozvoljen i moguć predmet, osnov i nekad ako je potrebna posebna forma.
Pregovori su priprema za stvaranje ugovora. To su sve radnje koje prethode postizanju saglasnosti volja. Kada se postigne saglasnost volja o bitnim elementima ugovora, možemo reći da je nastao ugovor. Pregovori ne obavezuju i svaka strana ih može raskinuti kad hoće, jedino će odgovarati (za štetu nastalu vođenjem pregovora) ona strana koja je vodila pregovore bez namjere da zaključi ugovor ili je imala namjeru pa odustala bez osnovanog razloga.
Ugovor je zaključen onog časa kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu, ako su ispunjeni i ostali uslovi za zaključenje ugovora.
Ponuda
Ponuda jedne strane je prijedlog određenom licu sa namjerom zaključenja ugovora (animus contrahendi), koji sadrži sve bitne elemente ugovora tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor. Ako je za ugovor potrebna određena forma onda i ponuda mora biti u toj formi. (Naprimjer, Član 67. ZOO)
Objektivno bitni elementi ugovora su sadržani u zakonu, definisani su za pojedinačne vrste ugovora. Subjektivno bitni elementi ugovora su oni koje jedna strana diže na nivo bitnih.
Ponuda se razlikuje od drugih izjava volje po svome dejstvu – jedino je ponuda podobna da prihvatanjem bude pretvorena u ugovor.
Ponude mogu biti opozive (do prihvatanja) i neopozive (obavezujuće).
Imperativne norme su predviđene u zakonu i stranke ih ne mogu mjenjati za razliku od dispozitivnih normi koje su zakonska pravila koja stranke mogu izmjeniti i suprotno predvidjeti.
Načini prihvatanja ponude
Ponuda da se zaključi ugovor se može prihvatiti:
neposredno
posredno
Neposredno prihvatanje ponude je: izričito, potpisivanjem pismena, opšteusvojenim znacima. Posredno prihvatanje ponude se vrši konkludentnim radnjama.Konkludentne radnje nisu neposredna izjava volje, ali se može posredno, sa sigurnošću, s obzirom na okolnosti, izvesti zaključak da lice njima izražava volju.
Po pravilu, šutnja ponuđenog nije znak prihvatanja. Izuzetak je predviđen kad je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe. Potrebno je da obje strane izjave volju. Također, neodgovaranje nije znak prihvatanja (npr. ako poslanu stvar ne vrati u određenom roku).
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
