Svako ima pravo da mu se sudi nepristrasno i po zakonu. Iako je Boginja slepa. Ova misao ne nosi samo simboličku težinu. Ona je temelj jednog od osnovnih pravnih instituta u krivičnom postupku: zahtjeva za izuzeće sudije. Pravo na nepristrasnog sudiju predstavlja stub pravičnog suđenja, a upravo kroz mehanizam izuzeća to pravo dobija svoju praktičnu dimenziju. U ovom gostujućem članku, Biljana Stojić detaljno obrađuje pravni okvir, postupak, izazove i sudsku praksu u vezi sa izuzećem sudije, oslanjajući se na važeće zakonske propise i probleme iz svakodnevne prakse. Tekst je neizostavno štivo za sve koji žele razumjeti kako pravo na pravično suđenje funkcioniše – u zakonu i u stvarnosti.
Zahtev za izuzeće sudije u krivičnim postupcima predviđen je u cilju zaštite prava i intresa učesnika u postupku. U Glavi III Zakonika o krivičnom postupku RS, sadržane su odredbe koje regulišu pravo na podnošenje zahteva, postupak i odluke.
Naime, Zakonik predviđa da izuzeće mogu zatražiti i stranke i branilac, dok su kao stranke u postupku odreženi tužilac i okrivljeni. Oštećeni, prema Zakoniku je lice čije je lično i/ili imovinsko pravo krivičnim delom povređeno ili ugroženo. On ne predstavlja stranku u postupku.
Dakle oštećeni nema mogućnost za ulaganje ovog zahteva, sve do eventualnog preuzimanja krivičnog gonjenja, iako bi možda imao saznanja koja mogu biti razlog za ovaj zahtev. Njemu preostaju drugi instrumenti, poput pritužbi ili krivičnih prijava.
Rokovi i postupanje sudije
Zakonik kaže da se zahtev može podneti bez obzira na fazu u kojoj se postupak nalazi.
Međutim, to mora biti odmah po saznanju postojanja razloga za izuzeće sudije ili sudije porotnika.
Sudija je dužan da odmah obustavi rad na predmetu čim sazna da je zahtev za njegovo izuzeće podnet, odnosno da preduzme samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja.
Nadležnost za odlučivanje o izuzeću
Za odlučivanje o podnetom zahtevu nadležan je predsednik suda.
Ako se traži izuzeće samo predsednika suda ili predsednika suda i sudije ili sudije-porotnika, odluku o izuzeću donosi predsednik neposredno višeg suda.
Ukoliko se traži izuzeće predsednika Vrhovnog suda, odluku o izuzeću donosi Opšta sednica.
Pravni lekovi i ponovljeni zahtevi
Ukoliko se zahtev za izuzeće odbije, može se pobijati posebnom žalbom o kojoj odlučuje Apelacioni sud.
Ako je takvo rešenje doneto posle podignute optužbe, može se pobijati samo žalbom na presudu. Protiv rešenja predsednika Vrhovnog kasacionog suda ili Opšte sednice kojim je zahtev za izuzeće odbijen žalba nije dozvoljena.
Ukoliko je zahtev za izuzeće podnet od otvaranja zasedanja takvo rešenje donosi veće u čijem sastavu može biti sudija čije izuzeće se traži.
Nakon odluke o zahtevu za izuzeće u jednoj pravnoj stvari, nema zakonskih smetnji da isti podnosilac u toku istog postupka posnese novi zahtev.
U ponovljenom zahtevu ne mogu se navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtevu za izuzeće koji je odbijen.
Mogućnost samoinicijativnog izuzeća sudije
Zakonik ne navodi izričito mogućnost da sam sudija podnese zahtev za sopstveno izuzeće u predmetu kojim je zadužen.
Međutim, u praksi je dozvoljen imajući u vidu čl. 90 Zakona o sudijama koji predviđa kao vrstu disciplinskog prekršaja propust sudije da traži izuzeće u predmetima u kojima postoji razlog za izuzeće odnosno isključenje predviđen samim zakonom.
Zloupotrebe i problemi u praksi
Ako je zahtev jednom odbačen kao neosnovan to ne sprečava stranku da ponovo podnese zahtev prema postupajućem sudiji, navodeći da je razlog za izuzeće sadržan upravo u preduzetoj radnji u postupku (npr: zakazivanje ročišta za određeni dan).
Ili da, naročito u sudovima u manjim mestima, navodi kao razlog za izuzeće isti razlog prema svim sudijama koji bi potencijalno postupali npr. po žalbi. Ili pak istovremeno prema sudiji, predsedniku suda, zameniku predsednika, predsedniku neposredno višeg suda, njegovom zameniku sve do sudija Vrhovnog suda.
Kada je osim zahteva za izuzeće podneta i krivična prijava protiv postupajućeg sudije, rad u predmetu blokiran je i potrebom da nadležno tužilaštvo izvrši uvid u spise predmeta i odluči o navodima iz krivične prijave.
Rešenja u sudskoj praksi
Sudska praksa rešenje vidi u primeni čl. 41. st. 4 u vezi čl. 39. st. 3. Zakonika, kada postupajući sudija takav zahtev može da odbaci kao neodozvoljen, ako je iste sadržine kao i zahtev po kome je odlučeno, dok odbačaj ne sprečava podnosioca da zatim podnese pritužbu na rad postupajućeg sudije, koju ponovo razmatra predsednik suda, po pravilima upravnog postupka.
Način podnošenja zahteva i posledice po postupak
Zakonik ne reguliše izričito način podnošenja ovog zaheva.
On može biti podnet kako na ročištu, kada se prekidaju sve sem hitnih radnji, što može negativno uticati na učesnike u postupku, naročito oštećene, dok može biti upućen i podneskom u bilo kojoj fazi postupka, što opet naročito utiče na trajanje postupka pred sudovima u kojima su sudije zadužene velikim brojem predmeta.
Mere zaštite ugleda učesnika u postupku
Zakonik u čl. 231. određuje da je organ postupka dužan da svoj ugled i ugled stranaka i drugih učesnika u postupku zaštiti od uvrede, pretnje i svakog drugog napada.
Sud ima mogućnost da novčanu kaznu do 100.000 dinara izrekne okrivljenom, braniocu, punomoćniku, zakonskom zastupniku, oštećenom, privatnom tužiocu ili oštećenom kao tužiocu koji u podnesku vređa taj organ ili učesnika u postupku. Na odluku o kažnjavanju dozvoljena је žalba o kojoj odlučuje veće.
Pitanja bez jednostavnih odgovora
Da li je svaki navodni razlog za izuzeće iskazan kroz podnesak uvreda?
Da li se svi navodni razlozi mogu objektivno dokazati?
Navedena pitanja nemaju jedan jedinstven odgovor.
Kao i skoro svako pravno pitanje. Sud je taj koji je dužan da poznaje zakon, da ceni okolnosti svakog pojedinačnog slučaja, sa naročitom pažnjom na pravo stranaka na nepristrasan i objektivan sud. Najčešći motiv za isticcanje zahteva za izuzeće je tzv. kupovina vremena, jer se svakim zahtevom predmet „šeta do sudske uprave“ ili pak nadlženog tužilaštva.
Stoga je potrebno redovno proveravati rok zastarelosti krivičnog gonjenja u svakom krivičnom postupku i odlučivati o istaknutim zahtevima objektovno u što kraćem roku.
Umesto zaključka
Tas na vagi slepe Boginje, kao i zvaki predlog iznesen tokom postupka, treba da ceni da li je upotrebljen u cilju ili suprotno svrsi radi koje je ustanovljen. Preciznošću sa više decimala, kada je moguće.
O autoru
Biljana M. Stojić je pravnica sa bogatim iskustvom u pravosuđu i upravnom pravu. Trenutno obavlja dužnost saradnika sudije u Osnovnom sudu u Valjevu, a ranije je radila i u Osnovnom sudu u Mionici i industrijskom sektoru kao samostalni pravnik.
Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Kragujevcu, a trenutno pohađa doktorske studije prava na Univerzitetu Union u Beogradu. Položila je pravosudni ispit i ispit za osnovne sudove, a usavršavala se kroz brojne stručne obuke, seminare i međunarodne konferencije.
Njeni radovi obuhvataju teme iz oblasti saobraćajnog prava, radnog prava i zaštite ranjivih društvenih grupa.
Stavovi izneseni u tekstu predstavljaju isključivo stavove autora.
U svakodnevnom poslovanju i privatnim odnosima, često dolazi do situacija kada jedna strana duguje novac drugoj. Kada dođe do izmirenja tog duga, veoma je važno imati pisani dokaz o tome. Upravo zato služi izjava o prijemu novca i izmirenju duga – jednostavan, ali pravno važan dokument koji potvrđuje da je dug u potpunosti isplaćen.
Kada se novčani dug isplati, priča o tom odnosu se ne završava uvijek samo rukovanjem. U mnogim slučajevima, potrebno je ostaviti pisani trag koji potvrđuje da je dug zaista vraćen i da obje strane više nemaju međusobna potraživanja. Upravo tome služi izjava o prijemu novca i izmirenju duga.
Radi se o jednostavnom, ali važnom dokumentu koji obično sastavlja dužnik– osoba koja je dugovala novac. U toj izjavi navodi se da je predat određeni iznos novca od dužnika povjeriocu, te da time smatra dug u cijelosti izmirenim.
Iako je ovaj dokument često vrlo kratak, njegova svrha je višestruka. Osim što formalno potvrđuje isplatu, on štiti i jednu i drugu stranu. Povjerilac se izjašnjava da više nema potraživanja, dok dužnik dobija dokaz da je ispunio svoju obavezu. U slučaju bilo kakve pravne neizvjesnosti, ovaj dokument može biti ključni dokaz u korist dužnika.
U praksi, ovakva izjava se često sastavlja prilikom vraćanja pozajmica, izmirenja duga po osnovu ugovora, pa čak i u neformalnim odnosima kada su strane željele izbjeći komplikovane procedure. Može se ovjeriti kod notara, ali to nije nužno – dovoljno je da bude vlastoručno potpisana i jasno napisana, s preciznim podacima o iznosu, datumu prijema i činjenici da se dug smatra u potpunosti izmirenim.
Međutim, ipak savjetujemo da takva izjava bude sačinjena od strane notara, budući da to ima implikacije na izvršni postupak.
U vremenu kada je sve češće važno imati pisani trag, izjava o prijemu novca i izmirenju duga postaje jednostavan način da se zatvori jedan pravni odnos – jasno, korektno i dokazivo.
Kada se koristi ovaj dokument?
U praksi, ovaj dokument se koristi svaki put kada postoji potreba da se potvrdi da je dug u cijelosti isplaćen. Najčešće se javlja nakon vraćene pozajmice ili kada se otplati dug po osnovu ugovora, bilo usmenog ili pismenog. Također, čest je i u prometu nepokretnosti, posebno u trenutku kada kupac isplati puni dogovoreni iznos, a prodavac želi potvrditi da više nema finansijskih potraživanja.
Koristi se i u situacijama kada je dug regulisan posebnim sporazumom, pa dužnik nakon izvršene uplate želi imati jasan dokaz da je obaveza izmirena.
Bez obzira na osnov duga, izjava ima istu svrhu – da na jasan i nepobitan način potvrdi da su sve novčane obaveze izvršene, te da između strana više ne postoje finansijska potraživanja.
U mnogim slučajevima, posebno kada su odnosi bili usmeni ili neformalni, ova izjava ostaje jedini pisani trag da je novac zaista isplaćen. Zbog toga je postala uobičajena praksa, kako u privatnim, tako i u poslovnim odnosima.
Ova vrsta izjave piše se jednostavno, ali mora biti precizna. Važno je da sadrži sve ključne informacije kako bi bila pravno valjana i jasna obema stranama. Na početku se navode osnovni podaci o osobama koje su učesnici u ovom odnosu – onome ko daje izjavu (povjeriocu) i osobi koja je izvršila isplatu (dužniku). Uobičajeno se upisuju ime, prezime, JMBG i adresa.
Zatim slijedi podatak o iznosu koji je isplaćen. Taj iznos se unosi i brojkama i slovima, kako ne bi bilo nesporazuma ili naknadnih tumačenja. Nakon toga se precizira tačan datum kada je isplata izvršena, jer upravo taj datum može biti važan u slučaju da dođe do bilo kakvog spora ili potrebe za dokazivanjem hronologije događaja.
Ključni dio izjave jeste ona rečenica kojom povjerilac potvrđuje da je dug u cijelosti izmiren i da po osnovu te obaveze više nema nikakvih potraživanja prema dužniku. Time se jasno stavlja tačka na obavezu koja je postojala.
Na kraju, izjava mora biti potpisana od strane povjerioca. Bez vlastoručnog potpisa, dokument ne bi imao dokaznu snagu, jer se ne bi mogla potvrditi autentičnost izjave.
U suštini, forma je jednostavna, ali suština izjave nosi veliku težinu – ona je često jedini dokaz da je određeni dug zaista zatvoren.
Da li izjava mora biti ovjerena kod notara?
Ovjera izjave o prijemu novca i izmirenju duga nije zakonski obavezna, što znači da će i obična, vlastoručno potpisana izjava imati pravnu vrijednost. Ipak, u praksi se često preporučuje da se izjava ovjeri kod notara, jer se time značajno povećava njena pravna sigurnost i dokazna snaga.
Kada se izjava notarski obradi u formi notarski potvrđene (solemnizovane) isprave, ona dobija status izvršne isprave. To ima važnu pravnu posljedicu jer je takav dokument dovoljan kao osnov za izvršenje.
Drugim riječima, umjesto da se dužnik mora dodatno suditi kako bi dokazao da je dug već platio, notarska isprava omogućava da se stvari rješavaju brzo, formalno i efikasno. U tom smislu, ovjera nije nužna, ali često predstavlja najsigurniji način da se izbjegnu bilo kakve buduće pravne komplikacije.
Ovaj dokument vam omogućava da formalno i jasno potvrdite izmirenje duga, štiteći vaše pravne interese. Osigurajte pravnu sigurnost u finansijskim transakcijama i izbjegnite moguće buduće sporove. Kliknite za preuzimanje.
Ključne napomene i savjeti
Kada sastavljate izjavu o prijemu novca i izmirenju duga, imajte na umu nekoliko važnih stvari:
Prvo, izjava treba da se sačini u dva primjerka – jedan za povjerioca, a drugi za dužnika. Ovaj korak je ključan jer oba učesnika u transakciji trebaju imati svoj primjerak kao dokaz o izmirenju duga.
Ako je iznos koji je isplaćen veći, dodatnu sigurnost možete postići prisustvom svjedoka prilikom potpisivanja izjave. Svjedoci mogu pomoći u slučaju da dođe do bilo kakvih nesuglasica ili sporova, jer će imati potvrdu o tome šta je dogovoreno između stranaka.
Također, ukoliko postoji prethodni ugovor o dugu, izjava treba da sadrži referencu na taj dokument. Ovaj detalj osigurava da se svi uvjeti iz prethodnog dogovora poštuju i jasno povezuje izjavu s već postojećim pravnim odnosom.
Zakonska osnova u BiH
Izjava o prijemu novca i izmirenju duga se oslanja na osnovne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, član 295., koji reguliše sljedeće:
Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim, zakonom određenim, slučajevima.
Prestankom glavne obaveze gase se jemstvo, zaloga i druga sporedna prava.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Zamislite da se nalazite se usred pravnog postupka. Unajmili ste advokata u kojeg ste imali povjerenje, očekujući stručnost, odgovornost i otvorenu komunikaciju. Ali vremenom, odnos više ne funkcioniše kako ste očekivali. Možda vam se čini da vaš slučaj ne dobija dovoljno pažnje. Možda osjećate da vas advokat ne informiše redovno, ili ste se jednostavno odlučili za drugu pravnu strategiju. Bez obzira na razlog, jedno je jasno – došlo je vrijeme za promjenu. U takvoj situaciji, otkazivanje punomoći advokatu postaje ne samo vaše pravo, već i potreba.
Međutim, ovaj korak zahtijeva pažljivo i odgovorno postupanje. U nastavku ćemo objasniti šta zakon kaže, koje su vaše obaveze, ali i šta se dešava nakon što otkažete punomoć.
U Federaciji BiH, Zakon o advokaturi precizira ulogu i odgovornosti advokata u trenutku kada mu klijent otkaže punomoć.
Advokat, naime, ne može naprosto prestati sa zastupanjem u trenutku kada dobije obavještenje o otkazu. Njegova profesionalna dužnost je da, u trajanju do trideset dana nakon otkaza, preduzme sve radnje koje su nužne kako bi zaštitio interese stranke – osim u slučaju kada ga stranka izričito oslobodi te obaveze.
Ova odredba postoji iz vrlo praktičnog razloga – da ne biste ostali pravno nezaštićeni dok tražite novog punomoćnika. Drugim riječima, iako je punomoć otkazana, vaša pravna sigurnost i dalje mora biti zaštićena u prijelaznom periodu.
S druge strane, Kodeks advokatske etike propisuje i etičke smjernice koje advokati moraju poštovati. Otkazivanje punomoći ne bi smjelo biti povod za osvetu, zadržavanje dokumentacije ili stvaranje dodatnih prepreka za klijenta.
Profesionalizam i poštovanje obaveza prema bivšim strankama temelj su advokatske prakse.
Zašto je važno da otkaz bude jasan i dokumentovan?
U praksi, dešava se da ljudi telefonski ili usmeno obavijeste advokata o otkazu, ali to nije dovoljno. Da bi otkaz bio pravno valjan, preporučuje se da bude sastavljen u pisanoj formi. Pisana izjava služi kao dokaz da ste advokata obavijestili, te sadrži sve ključne informacije – ko otkazuje punomoć, kome, kada i u kojem predmetu.
Osim toga, pisani trag sprječava moguće nesporazume i eventualne sporove u budućnosti, posebno ako dođe do potrebe da se dokaže kada je punomoć prestala da važi.
Jedna od najčešćih grešaka koju ljudi naprave prilikom otkazivanja punomoći jeste to što zaborave obavijestiti sve institucije pred kojima ih je advokat zastupao. Ako samo advokat zna da više ne postupa po predmetu, ali to ne zna sud ili upravni organ, procesi će se nastaviti kao da se ništa nije promijenilo.
U takvoj situaciji, pozivi i sudski akti i dalje će biti upućivani advokatu, a vi možda nikada nećete saznati šta se dešava – sve dok ne bude prekasno.
Zato je ključno da uz otkaz punomoći, kopiju te obavijesti pošaljete i sudovima, općinama, inspekcijama ili bilo kojoj drugoj instituciji u kojoj je vaš predmet u toku.
To je vaša odgovornost, a istovremeno i najbolji način da osigurate transparentnost i nastavak postupka bez komplikacija.
Kada advokatu otkažete punomoć, on je dužan da vam vrati dokumentaciju koja se tiče vašeg predmeta, kao i da vas obavijesti o svim ročištima i rokovima koji su u toku.
Do momenta kada pronađete novog punomoćnika, i dalje ste stranka u postupku – što znači da možete sami nastupiti ili zatražiti od suda određeni rok za angažman novog advokata.
Ukoliko se odlučite za novog advokata odmah, nova punomoć poništava staru, ali se i tada preporučuje da se bivši advokat formalno obavijesti o prestanku ovlaštenja, radi urednosti i izbjegavanja nesporazuma.
Kako biste na pravno ispravan način okončali saradnju sa advokatom, pripremili smo detaljan obrazac koji možete popuniti, potpisati i dostaviti svom dosadašnjem punomoćniku.
Obrazac uključuje sva neophodna polja, objašnjenja i napomene koje će vam pomoći da postupak otkazivanja punomoći provedete bez komplikacija i rizika.
Klikom na dugme ispod možete preuzeti dokument u Word formatu i prilagoditi ga svom konkretnom slučaju.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Kada dužnik ne ispuni obavezu ni nakon pravosnažne presude, sljedeći korak je – izvršni postupak.Vodič „Kako napisati prijedlog za izvršenje” pomoći će vam da razumijete kako funkcioniše naplata putem suda, koje informacije mora sadržavati prijedlog za izvršenje i kako izgleda primjer koji možete sami prilagoditi svom konkretnom slučaju. Bez obzira da li ste pravnik, student prava ili građanin koji želi naplatiti dug – ovaj tekst je napisan jednostavno, jasno i s konkretnim uputama.
Izvršni postupak je zakonom propisan postupak koji omogućava povjeriocu (osobi kojoj se duguje novac) da preko suda prinudno naplati svoje potraživanje od dužnika (izvršenika). Drugim riječima, ako neko ne ispuni svoju obavezu ni nakon što presuda postane pravosnažna i izvršna, povjerilac ima pravo da zatraži intervenciju suda.
U okviru izvršnog postupka, sud može naložiti pljenidba dijela plate izvršenika, blokada računa, pljenidbu pokretne ili nepokretne imovine…
Ovaj postupak je često posljednja opcija, ali i vrlo efikasna kada su iscrpljene sve druge mogućnosti dobrovoljne naplate. U Bosni i Hercegovini, izvršni postupci se pokreću na osnovu izvršnog naslova – najčešće pravosnažne presude ili sudskog rješenja.
Izvršni postupak se najčešće pokreće onda kada dužnik, i pored izričite sudske presude, jednostavno odbije da plati ono što duguje. Povjerilac je tada u situaciji gdje je iscrpio sve druge načine da naplati svoje potraživanje – bilo da je riječ o zajmu koji nikad nije vraćen, kiriji koja se mjesecima ne plaća, presuđenoj alimentaciji ili neisplaćenoj plati.
U tom trenutku, pokretanje izvršnog postupka više nije stvar izbora, nego nužan korak kako bi se zaštitila njegova prava. To je zakonski mehanizam koji mu omogućava da, putem suda, zatraži ono što mu pripada – ne kao nova tužba, već kao zahtjev za prinudnu naplatu na osnovu već donesene i pravosnažne odluke.
Drugim riječima, izvršni postupak se pokreće kad više nema prostora za čekanje.
Paricioni rok je vremenski rok koji sud ostavlja dužniku da dobrovoljno ispuni svoju obavezu – obično 8 dana od prijema rješenja. Tek nakon isteka tog roka, povjerilac može zatražiti izvršenje, odnosno prinudnu naplatu.
Paricioni rok postoji kako bi se dužniku pružila zadnja prilika da ispuni obavezu bez dodatnih troškova izvršnog postupka.
Kako napisati prijedlog za izvršenje?
Pisanje prijedloga za izvršenje ne mora biti komplikovano – ali mora biti precizno. Ovo je formalni dokument koji podnosite sudu i njime zapravo tražite da se prinudno izvrši ono što vam po zakonu pripada.
U prijedlogu je važno jasno naznačiti ko traži izvršenje i protiv koga – znači, unose se podaci o povjeriocu i dužniku. Zatim slijedi ono ključno: na osnovu kojeg dokumenta (npr. pravosnažne presude) tražite izvršenje, koji je tačan iznos duga i zbog čega to potražujete.
Jednako bitno je i da navedete kako želite da se izvršenje sprovede. Najčešći oblik jeste pljenidba dijela plate, ali može biti i drugi oblik imovine. Sudu dostavljate i dokaz – kopiju izvršnog naslova – te troškovnik, kojim prikazujete koliki su vaši dodatni troškovi vezani za ovaj postupak.
Sve te informacije unose se u strukturiran i jasan obrazac, a kako bi ti bilo još lakše, pripremili smo besplatan dokument koji možeš preuzeti i prilagoditi svom slučaju
Za lakše razumijevanje, pripremili smo besplatan obrazac prijedloga za izvršenje na plati sa svim stavkama i dodatnim pojašnjenjima u Word formatu.
Besplatan obrazac prijedloga za izvršenje na plati
Kliknite na link ispod kako biste preuzeli potpuno besplatan dokument koji možete prilagoditi vlastitom slučaju:
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U svakodnevnim poslovnim i privatnim odnosima, dugovanja su česta pojava – bilo da je riječ o neplaćenim fakturama, pozajmicama ili isporučenoj robi i uslugama koje nisu na vrijeme plaćene. Kada dođe do kašnjenja u plaćanju, postavlja se pitanje kako efikasno zaštititi svoja potraživanja, bez nepotrebnog trošenja vremena i novca na dugotrajne sudske sporove. Jedan od najčešće korištenih i pravno najbezbjednijih alata u takvim situacijama je izjava o priznanju duga. Ovaj dokument predstavlja snažan dokaz u korist povjerioca i može imati ključnu ulogu u naplati potraživanja, posebno ako se dužnik složi da dug prizna i potpiše izjavu. U nastavku pojašnjavamo kako dug može nastati, šta učiniti kada se ne vraća na vrijeme i zašto je izjava o priznanju duga često prvi i najpametniji korak ka naplati.
Ukoliko dužnik ne izmiri dug u ugovorenom roku, povjerilac ima nekoliko mogućnosti.
Prije nego što pokrene sudski postupak, može poslati opomenu pred utuženje. Ukoliko to ne da rezultate, može se odlučiti na pokretanje sudskog spora. Još jedan način je pokušaj vansudskog rješavanja spora, putem medijacije.
Izjava o priznanju duga često se koristi kao način da se izbjegne pokretanje tužbe. Kada dužnik potpiše ovakvu izjavu, on zapravo priznaje da dug postoji, da je dospio i da ga prihvata kao svoju obavezu.
Time se povjeriocu olakšava dokazivanje duga pred sudom, jer više nije riječ o spornom potraživanju. Sud tada ima čvrst pisani dokaz koji potvrđuje postojanje obaveze, što značajno ubrzava postupak.
Osim toga, priznanjem se prekida zastarni rok, pa povjerilac dobija dodatnu sigurnost u pokušaju naplate. Ako je izjava ovjerena kod notara, može poslužiti i kao direktna osnova za pokretanje izvršnog postupka, bez suđenja.
Izjava o priznanju duga je pisani dokument kojim dužnik potvrđuje da ima obavezu prema povjeriocu, navodi osnov duga, njegov iznos, rok otplate i eventualne uslove isplate.
U praksi, izjava obično sadrži:
puni naziv i podatke o dužniku i povjeriocu,
osnov duga (npr. broj i datum fakture),
ukupni iznos duga,
rok do kojeg će dug biti plaćen,
broj računa na koji će se izvršiti uplata,
potpis i pečat (ako je riječ o pravnim licima).
Zašto je izjava o priznanju duga važna?
Izjava o priznanju duga ima značajnu pravnu vrijednost jer njome dužnik jasno i pismeno potvrđuje postojanje obaveze.
Time se otklanja bilo kakva sumnja u osnov i iznos duga – on više nije sporan. Povjerilac u tom slučaju ima čvrst dokaz da potraživanje postoji, a ako je izjava ovjerena kod notara, može poslužiti i kao osnov za direktno pokretanje izvršenja, bez potrebe za tužbom.
Izjava o priznanju duga kao izvršna isprava
Uzjava o priznanju duga može se smatrati izvršnom ispravom, ako ispunjava određene zakonske uslove propisane Zakonom o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ili Republike Srpske, u zavisnosti od entiteta).
Izvršna isprave je i notarska isprava u kojoj je dužnik saglasan da se na osnovu tog akta može neposredno sprovesti izvršenje (tzv. klauzula izvršnosti).
Dakle, da bi izjava o priznanju duga bila izvršna isprava, mora:
Biti sačinjena u formi notarske isprave, te sadržavati izričitu saglasnost dužnika da se izvršenje može sprovesti neposredno na osnovu tog akta – tj. mora imati klauzulu izvršnosti.
Obična pisana izjava, potpisana od strane dužnika, nije izvršna isprava (ali može biti osnov za parnični postupak – priznanje duga olakšava dokazivanje).
Ovjera potpisa kod notara nije dovoljna – mora biti notarski obrađena isprava.
U osnovnoj formi, ukoliko ćete je koristiti kao dokaz u sudskom postupku – nije obavezno da izjava bude ovjerena. Međutim, ako želite da se na osnovu nje odmah pokrene izvršni postupak, tada je potrebno da izjava bude:
sačinjena u formi notarski obrađene isprave (tzv. izvršna isprava),
ili potpisana i ovjerena kod notara kao privatna isprava sa izjavom o izvršnosti.
Bez notarske ovjere, izjava i dalje ima dokaznu snagu, ali za pokretanje postupka naplate mora se prvo ići na sud.
Kada se preporučuje potpisivanje izjave?
Izjava o priznanju duga je korisna u sljedećim situacijama:
kada želite da osigurate priznanje duga bez vođenja spora,
ako želite da dobijete garanciju da će dug biti plaćen u određenom roku,
kao osnov za zaključenje reprograma ili sporazuma o otplati duga na rate,
kada želite prekid zastare i očuvanje prava na naplatu.
Izjava o priznanju duga može biti korisna i za poreske i knjigovodstvene potrebe, jer se njom formalizuje obaveza.
Ona je jednostavan, ali izuzetno koristan pravni instrument kojim se jasno potvrđuje postojanje i iznos obaveze. Njome se može izbjeći skup i dugotrajan sudski proces, a pravilno sastavljena izjava može poslužiti i kao osnova za pokretanje izvršenja. Ako želite dodatnu pravnu sigurnost – preporuka je da se izjava ovjeri kod notara.
Obrazac Izjava o priznanju duga
Za one koji traže gotov obrazac, pripremili smo stranicu s pravnim obrascima na kojoj možete besplatno preuzeti različite dokumente u Word formatu, uključujući i izjavu o priznanju duga. Obrasci su prilagođeni važećim propisima i praktično upotrebljivi – dovoljno ih je samo popuniti i, po potrebi, ovjeriti. Stranicu sa svim dostupnim obrascima možete pogledati ovdje.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U prometu polovnih vozila u Bosni i Hercegovini, punomoć za prodaju auta je neizostavan dokument kad vlasnik ne može lično učestvovati u prodaji. Bilo da ste u inostranstvu, nemate vremena ili jednostavno želite da neko drugi završi proceduru umjesto vas, punomoć za prodaju auta je rješenje koje vam pravno omogućava da prodaja bude legalna i nesmetana.
Da bi punomoć imala pravnu snagu, mora biti ovjerena kod nadležnog općinskog organa uprava ili notara. Službena lica će utvrditi identitet davatelja punomoći i svojim pečatom i potpisom potvrditi njegovu pravovaljanost.
Oni koji ovjeravaju potpise, obično neće ulaziti u sadržaj vaše isprave, tako da je bitno da je pripremite pažljivo ili ukoliko to ne možete učiniti sami, da konsultujete pravnog stručnjaka.
Ovjera se obavlja lično, a u posebnim slučajevima i putem posebnih procedura – izlazak na teren ako davalac punomoći nije pokretan ili u diplomatsko-konzularnim predstavništvima ukoliko se lica koja trebaju ovjeriti potpis na punomoći nalaze u inostranstvu.
Punomoć se može dati bilo kojoj punoljetnoj i poslovno sposobnoj osobi u koju davalac ima povjerenje – to može biti član porodice, prijatelj, pravnik ili agent za prodaju vozila.
Bitno je da opunomoćenik ima volju i znanje da sprovede postupak prodaje do kraja, u skladu sa zakonom.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Pristupanje dugu je pravni institut koji se sve češće se koristi u poslovnim i imovinskopravnim odnosima, posebno kada dolazi do promjene u vlasništvu ili prijenosu poslovne cjeline. U ovom članku objašnjavamo šta je pristupanje dugu, u kojim situacijama se primjenjuje, koje su njegove pravne posljedice, te vam nudimo besplatan obrazac ugovora o pristupanju dugu.
Pristupanje dugu je situacija kada treće lice preuzima obavezu da će ispuniti dug postojećeg dužnika, ali ne umjesto, nego zajedno s njim. Dakle, novi dužnik “pristupa” već postojećem dugu, i povjerilac sada ima pravo da potražuje ispunjenje obaveze od oba dužnika – solidarnim putem.
Ovo je uređeno članom 451. Zakona o obligacionim odnosima Federacije BiH.
Kada se pristupanje dugu koristi?
Pristupanje dugu je pravni mehanizam koji omogućava trećem licu da preuzme odgovornost za ispunjenje tuđe obaveze – uz zadržavanje postojećeg dužnika. U praksi, ovaj institut se koristi u različitim životnim i poslovnim situacijama, a neki od češćih razloga uključuju:
1. Prijenos poslovanja ili imovine Kada neko preuzima zanatsku radnju, porodični biznis ili drugu vrstu imovine koja nosi sa sobom određene obaveze, može pristupiti dugu prethodnog vlasnika kako bi osigurao kontinuitet poslovanja i izbjegao sporove sa povjeriocima.
2. Osiguranje poslovnih aranžmana U poslovnoj praksi često se dešava da partneri žele dodatno osigurati ispunjenje obaveza. Treće lice – npr. povezana firma ili investitor – može pristupiti dugu kao dodatni dužnik, čime se povećava sigurnost povjerioca da će dug biti ispunjen.
3. Porodične i nasljednopravne situacije U okviru porodičnih odnosa, član porodice (npr. supružnik, dijete ili nasljednik) može pristupiti dugu kako bi pomogao članu porodice u finansijskim problemima ili u cilju očuvanja porodične imovine.
4. Kreditne i finansijske situacije Ponekad fizičko ili pravno lice pristupa dugu kako bi omogućilo zaduženje drugoj osobi – recimo, banka odobrava kredit pod uslovom da postoji dodatni dužnik koji pristupa obavezi radi sigurnosti naplate.
Poseban slučaj: Pristupanje dugu prenosom imovinske cjeline
Član 452 Zakona uređuje specifičan slučaj kada treće lice postane vlasnik imovinske cjeline (poput zanatske radnje), pa time automatski preuzima i odgovornost za dugove koji se odnose na tu cjelinu. Međutim, sve to samo do vrijednosti njene aktive. Ovo lice odgovara solidarno s dotadašnjim vlasnikom.
Važno: Ne može se ugovorom izbjeći ova odgovornost u odnosu prema povjeriocima. Povjerilac i dalje može tražiti ispunjenje duga od oba lica.
Zašto bi neko pristupio dugu?
Iako na prvi pogled može djelovati kao da neko svjesno ulazi u tuđi problem, pristupanje dugu često ima vrlo racionalnu pozadinu. U stvarnosti, to je mehanizam koji koristi i dužniku i povjeriocu – ali i samom pristupiocu, jer mu omogućava da ostvari cilj koji inače ne bi mogao.
Na primjer, u poslovnim pregovorima često se dešava da povjerilac nije spreman da zaključi ugovor samo sa jednim dužnikom, jer ne vjeruje u njegovu sposobnost da izmiri dug. Tada se uključuje treće lice koje pristupa dugu i svojim prisustvom garantuje veću sigurnost. Time se ne samo povećava šansa da ugovor bude zaključen, već i omogućava realizacija posla koji bi bez tog dodatnog oslonca propao.
U porodičnim odnosima, pristupanje dugu često proizlazi iz solidarnosti. Supružnik, roditelj ili dijete pristupa dugu kako bi pomogao bliskoj osobi da riješi finansijski problem, da sačuva imovinu ili jednostavno da prebrodi težak period. U tim slučajevima, pravni mehanizam postaje produžetak međusobnog povjerenja i podrške.
Nekada je motivacija čisto praktična: neko želi da kupi firmu, preuzme radnju, naslijedi imanje – ali s tim ide i dug. Pristupanjem dugu, novi vlasnik prihvata da dug izmiri, kako bi ostvario ono što mu je stvarno važno. Dakle, ne pristupa dugu zato što mu je svejedno, nego zato što mu taj čin otvara vrata nečeg većeg.
Drugim riječima, pristupanje dugu nije uvijek čin žrtvovanja, već vrlo konkretna odluka – često iz potrebe, ponekad iz interesa, a katkad i iz osjećaja odgovornosti.
Besplatan obrazac: Ugovor o pristupanju dugu
Kako biste lakše koristili ovaj institut u praksi, pripremili smo jednostavan obrazac ugovora o pristupanju dugu koji možete besplatno preuzeti. Obrasce koristite na vlastitu odgovornost i potrebno ih je prilagoditi vašim potrebama. Uvijek savjetujemo konsultacije sa pravnim stručnjakom prije nego što poduzmete određenu pravnu radnju.
(Klikom na link preuzimate besplatan obrazac koji možete koristiti na svoju odgovornost u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima FBiH)
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U savremenom društvu gdje sudski procesi često traju godinama i iziskuju značajne troškove, sve se više govori o alternativnim načinima rješavanja sporova. Medijacija se nameće kao efikasan, brz i ekonomski isplativ postupak koji može pomoći u različitim vrstama konflikata. Medijator Kenan Čolić odgovara na naša pitanja.
Kako funkcioniše medijacija, koje su njene prednosti u odnosu na sudski postupak i kada je najbolje rješenje za strane u sporu, razgovaramo s Kenanom Čolićem, pravnikom i registrovanim medijatorom Udruženja medijatora u BiH.
PB: Gospodine Čolić, najiskrenije Vam zahvaljujemo na vremenu koje ste izdvojili da odgovorite na pitanja na koja će odgovori sigurno biti od značaja i koristi našim čitaocima.
Pozdrav vašim čitateljima i dopustite mi da se predstavim.
Moje ime je Kenan Čolić, živim i radim u Sarajevu i zadovoljstvo mi je sa Vama razgovarati na temu medijacije kao alternativnog načina rješavanja pravnih sporova.
Nakon godina interesovanja za medijaciju kroz studij na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, obuku za medijatora, kao i polaganje pristupnog intervjua, te učlanjenje u Udruženje medijatora, obavio sam protekle godine.
Na prošlogodišnjoj obuci imao sam priliku da steknem znanje od iskusnog trenera u ovoj oblasti, upoznati mlade i talentovane ljude koji su vrhunski profesionalci u svojim poslovnim oblastima, a na pristupnom intervjuu polagao sam pred komisijom u kojoj su bili ugledni članovi, predsjednica Udruženja dipl. pravnica Orleanka Nikodinović, te ugledni sarajevski medijator i advokat gosp. Džemaludin Mutapčić.
PB:Šta je zapravo medijacija i po čemu se razlikuje od sudskog postupka?
Medijacija je alternativni načina rješavanja pravnih sporova (ARS), u kojima treća neutralna strana medijator, vodi suprotstavljene strane kroz postupak medijacije u svrhu postizanja obostrano prihvatljivog rješenja.
Osnovni principi postupka su dobrovoljnost, povjerljivost, jednakost strana i neutralnost medijatora prema ishodu spora, a iste ću u nastavku detaljnije obrazložiti.
Ono što je jedna od osnovnih karakteristika, jeste da je ovaj postupak dostupan licima koji se nalaze u privrednim sporovima, ali i u porodičnim sporovima, kao i u drugim oblastima za koje je medijacija pogodna – poput sporova proizašlih prilikom nasljeđivanja imovine.
Želim naglasiti da je institut medijacije značajno zastupljen u zapadnim državama poput SAD, Kanade, Francuske i Italije. Dakle, Bosna i Hercegovina, kao država koja je u procesu pristupanja europskim integracijama, dužna je da postupak medijacije konačno postavi na mjesto koje mu i pripada- medijacija kao sastavni dio rješavanja sporova u oblasti građanskog i porodičnog prava.
Udruženje medijatora u Bosni i Hercegovini osnovano je 2002. godine, uz podršku prije svega Ambasade Kanade, ali i ostalih nevladinih organizacija, nakon čega je uslijedilo usvajanje Zakona o medijaciji, Zakona o prenosu poslova medijacije na udruženje medijatora, kao i ostalih podzakonskih akata koji regulišu ovu oblast.
PB:Koji su osnovni principi medijacije i ko može koristiti ovaj postupak?
Postupak medijacije dostupan je svim pravnim ili fizičkim licima koje se nalaze u građanskom ili porodičnom sporu, a sam postupak medijacije može se pokrenuti odmah nakon nastanka spora, prije pokretanja sudskog postupka, kao i u toku pokretanja sudskog postupka ali prije zaključenja glavne rasprave.
Postoje 4 osnovna principa medijacije, a to su: dobrovoljnost stranaka, povjerljivost, jednakost i neutralnost.
Dakle, shodno navedenim principima, strane u postupku medijacije dobrovoljno pokreću i prekidaju postupak medijacije, biraju medijatora i donose odluke. Sve što je izneseno u postupku medijacije je strogo povjerljivo, te se iznesene informacije, u slučaju neuspjele medijacije, ne mogu koristiti u eventualnom sudskom sporu.
Jednakost podrazumijeva odnos medijatora u odnosu na strane u sporu, a neutralnost znači da je medijator nepristrasan i neutralan prema samom ishodu i potencijalnom dogovoru između stranaka.
PB:Da li je medijacija pogodna za sve vrste sporova? U kojim situacijama se najčešće koristi?
Medijacija je naročito preporučljiva u privrednim sporovima iz razloga što strane u sporu traže efikasno rješenje kao i sigurnu i brzu naplatu svojih potraživanja. Kao bitnu prednost uspješno riješenih postupaka medijacije u privrednim sporovima istakao bih očuvanje poslovne reputacije suprotstavljenih strana i očuvanje dalje mogućnosti poslovanja sa partnerom u sporu ali i drugim partnerima u okviru konkretnog poslovnog okruženja.
Također, medijacija u porodičnim sporovima pokazala se kao izuzetno efikasna. Naime, kao osnovni problem u porodičnim sporovima naveo bih narušene međuljudske odnose, koji onemogućuju rješavanje imovinskih segmenata porodičnih sporova.
U navedenim situacijama, do izražaja dolaze vještine medijatora koji stranke vodi kroz postupak i navodi na rješenje spora na mnogo jednostavniji i brži način nasuprot klasičnih sudskih postupaka.
PB:Kada medijacija nije moguća ili nije preporučljiva?
Uz sve svoje prednosti i benefite, medijacija, kao i svaki pravni institut koji podrazumijeva rješavanje sporova među ljudima, nije savršena.
Naime, ista nije preporučljiva kod težih krivičih dijela, poput porodičnog nasilja gdje je potrebno da druge institucije djeluju u svrhu zaštite žrtve i prevencije budućih slučajeva te vrste.
PB:Ko pokreće postupak medijacije i kako izgleda formalni početak ovog procesa?
Kao što sam napomenuo na početku našeg razgovora, postupak medijacije je potpuno dobrovoljan, te se isti pokreće podnošenjem Zahtjeva za pokretanje postupka Udruženju medijatora u BiH lično ili putem pošte.
Svaka strana u sporu Zahtjev može podnijeti pojedinačno, a svakako se preporučuje zajedničko podnošenje zahtjeva, što je ekonomičnije za stranke te istovremeno pokazuje obostranu spremnost pristupanju postupku.
Nakon što je Udruženje zaprimilo Zahtjev za pokretanje postupka, za šta se mora osigurati saglasnost obje strane, Udruženje zainteresovanim stranama dostavlja Ugovor o medijaciji, listu medijatora radi izbora istog u postupku medijacije te uputstvo za uplatu akontacije troškova samog postupka. Nakon navedenih koraka, dalji postupak provodi se u saradnji sa postupajućim medijatorom.
Ukoliko je medijacija završena dogovorom obje strane, medijator sačinjava Sporazum o ishodu medijacije kojeg potpisuju obje strane kao i postupajući medijator a isti se ovjerava pečatom medijatora.
Ono što je najbitnije za napomenuti je da sklopljeni sporazum, u skladu sa Zakonom o postupku medijacije, ima snagu izvršne isprave, što znači da isti, kada je sprovođenje sporazuma u pitanju, ima snagu sudske odluke, notarske isprave ili drugih izvršnih isprava koje su propisane Zakonom o izvršnom postupku.
Medijacija je moguća čak i ukoliko je sudski postupak već započeo. Naime, u navedenom slučaju, stranke će obavijestiti nadležni sud da svoj spor žele da riješe medijacijom, te dostavljaju Ugovor o medijaciji, a sud ročišta odgađa na propisani period.
PB: Koliko prosječno traje jedan postupak medijacije?
S obzirom na karakter postupka medijacije, svaka od strana može isti prekinuti u bilo kojem trenutku. Isto može učiniti i medijator koji vodi postupak, ukoliko je ocijenio da sam postupak nije svrsishodan, ili ukoliko se u postupku pojave razlozi koji bi mogli utjecati na njegovu pristrasnost.
Što se tiče samog trajanja postupka, jedan medijacijski sastanak može trajati najviše tri sata, a postupci su relativno kratki jer su isti dobrovoljni a obje strane zainteresovane su za mirno rješenje i dogovor, dok medijator sa svojim iskustvom i vještinama posredovanja strane u sporu efikasno vodi ka dogovoru i zaključenju spora.
PB: Kako izgleda uloga medijatora i kako stranke biraju medijatora?
Vjerujem da je svako od nas ima priliku da svjedoči sukobu između dvije ili više osoba koji je nerijetko uzrokovan personalnim netrepeljivostima, nerazumijevanjem kao i mogućim pokušajem osvete jedne strane prema drugoj kroz dugotrajne sudske postupke.
Uloga medijatora je da svojim stečenim znanjem i vještinama iz oblasti medijacije, podstiče komunikaciju između stranaka, utvrđivanje zajedničkog interesa te navodi na iznošenje mogućih opcija za razrješenje spora. Medijator svojim vještinama, znanjem i iskustvom navodi stranke ka obostrano prihvatljivom rješenju koje će ishodovati sporazumom između stranaka.
Pored toga, medijator je neutralna strana koja svojom pozicijom i svojevrsnim autoritetom utiče na spremnost stranaka za konačni dogovor i okončanje spora.
Što se tiče izbora medijatora, stranke u sporu imaju pravo da zajedno izaberu medijatora, bilo da imaju ličnu preferenciju u vezi izbora, ili će medijatora izabrati sa liste medijatora koju im dostavlja Udruženje nakon što su podnijeli Zahtjev za pokretanje postupka medijacije. Također, stranke mogu pravo izbora medijatora prenijeti na Udruženje.
PB: Da li medijator mora biti pravnik ili može dolaziti iz drugih profesija?
Uslovi da bi zainteresovano lice postalo medijator jeste da posjeduje višu stručnu spremu, da prođe obuku koju provodi Udruženje medijatora u BiH, položi pristupni ispit te da se upiše u Registar medijatora.
Lično sam mišljenja da je navedeno samo početak, te da je znanje iz raznih oblasti koje mogu biti predmet medijacije bitno za razumijevanje i bolje vođenje postupka, a poželjno je da osoba koja se želi baviti medijacijom ima sklonost ka filantropiji, jer uloga medijatora je, pojednostavljeno, posredovanje u rješavanju konflikta između ljudi.
Također, potrebno je konstantno učenje koje se odnosi na posredovanje, pohađanje seminara i sticanje iskustva kroz postupke medijacije. Na kraju, smatram da medijatori određene struke, poput prava ili psihologije, imaju veći potencijal za vođenje postupaka medijacije i profesionalne izgradnje na ovom polju.
PB: Kakvi su troškovi medijacije i ko ih snosi? Da li postoje besplatni ili subvencionisani postupci?
Troškove medijacije podjednako snose obje strane koje se nalaze u sporu. Visina naknade za provedeni postupak uslovljen je visinom spora između stranaka kao i broja sati koje su iste provele u postupku medijacije. Kao primjer možemo uzeti sporove do 50.000 KM u kojima jedan sat medijacije iznosi 150 KM + PDV. Ako uzmemo u obzir da su učesnici postupka medijacije naklonjeni ka dogovoru, te uz medijatora koji je stručan, možemo zaključiti da medijacija znatno povoljnija za obje strane nasuprot sudskim procesima, plaćanjima advokata i ostalih troškova.
Zakon o postupku medijacije predvidio je jednu vrstu pogodnosti u komunalnim sporovima u kojima je pojedinačna vrijednost spora do 3.000 KM na način da tri korisnika iste usluge tretira kao jednog, što dodatno snižava troškova postupka medijacije, a navedeni princip ima znatniju primjenu u entitetu Republika Srpska gdje je ovaj postupak dao značajne rezultate kako za fizička lica tako i za pružaoce komunalnih usluga.
PB:Kako se sporazum postignut u medijaciji može sprovesti u praksi? Da li je obavezujući i šta ako jedna strana ne poštuje dogovor?
Nakon uspješno provedenog postupka medijacije, ukoliko su stranke postigle dogovor, iste potpisuju sporazum o ishodu medijacije.
Sam sporazum, u skladu sa dogovorom stranaka, sačinjava postupajući medijator, nakon čega se isti potpisuje od strane stranaka, medijatora, te se na isti stavlja pečat postupajućeg medijatora.
Kako sam ranije naglasio u toku ovog intervjua, najvažnija osobina postupka medijacije je da zaključeni sporazum o ishodu medijacije, u skladu sa Zakonom o postupku medijacije i Zakonom o izvršnom postupku, ima pravnu snagu izvršne isprave.
Dakle, zaključeni sporazum ima istu pravnu snagu kao i ostali pravni akti koji imaju izvršnu snagu u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, poput sudske presude, notarske isprave i ostalih izvršnih isprava.
Također, sama činjenica da su se stranke odlučile za mirno rješenje spora, da su učestvovale u postupku i dobrovoljno zaključile sporazum sa drugom stranom, upućuje na spremnost strana na poštovanje dogovora, a slučajevi u kojima jedna od strana nije bila voljna da sprovede potpisani sporazum u praksi su izuzetno rijetki.
PB:Može li se spor koji je bio u medijaciji kasnije voditi pred sudom?
Naravno. Ukoliko strane u postupku ne dođu do dobrovoljnog i zajedničkog sporazuma koji se odnosi na njihov spor, isti se pokreće na sudu, ili se sudski proces nastavlja ukoliko je isti bio prekinut zbog započinjanja postupka medijacije.
PB:Kako medijacija stoji u poređenju sa sudskim postupkom u pogledu efikasnosti i troškova?
Postupak medijacije je neuporedivo povoljniji sa finansijskog aspekta za obje strane, a istovremeno je, u pravilu, i mnogo brži. Strane dobrovoljno sklapaju sporazum koji svima odgovara, korektni međuljudski odnosi su održani, a s obzirom na izvršnost zaključenog sporazuma, te činjenice da nema pobjednika i poraženog u sporu, strane bez zadržavanja ispunjavaju sve obaveze koje su preuzeli sporazumom.
PB:Koliko je medijacija zastupljena u našem pravnom sistemu i kakva su Vaša iskustva s njom?
Potencijal medijacije kao alternativnog načina rješavanja sporova, uz sve dokazane benefite poput uštede na sudskim troškovima i ubrzanja rješavanja sudskih sporova, nije u potpunosti iskorišten u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.
Manje je poznata činjenica da je medijacija vrlo prisutna u pravnom sistemu Evropske Unije, a neke države, poput Italije, snažno podstiču korištenje medijacije preporučujući istu prilikom svakog oblika privrednog spora.
U svakom slučaju, Bosna i Hercegovina jeste kandidat za članstvo u EU, te će u budućnosti medijacija morati imati širu primjenu u našem pravnom sistemu, a sve u skladu sa pravnim aktima Evropske Unije koji regulišu ovu oblast.
PB:Zaključno, šta biste poručili ljudima koji razmišljaju o tome da se umjesto sudskog postupka odluče za medijaciju?
Smatram da ne postoji jeftiniji, efikasniji, brži i jednostavniji način za okončanje pravnih sporova od postupka medijacije. Uz sve to, međuljudski odnosi ostaju očuvani a dobrovoljnost učestvovanja obje strane, kao i izvršni karakter sklopljenog Sporazuma o ishodu medijacije, garant su ispunjenja obaveze sa obje strane. Medijacija je zastupljena u razvijenim demokratijama kojima Bosna i Hercegovina, ipak, teži te smatram da ista treba i mora biti više zastupljena u našem pravnom sistemu.
Naravno, u slučaju neuspješne medijacije, sudski postupak se uvijek može pokrenuti, odnosno nastaviti ako je isti već započet. Međutim, poznavajući nedostatke, dugotrajnost i značajne troškove klasičnih sudskih postupaka, u kojima je, istina, jedna strana pobjednik, ali isto tako i druga strana neminovno gubitnik, nameće se zaključak da medijacija, kao alternativni način rješavanja sporova, itekako ima prostora za širu primjenu u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.
PB: Poštovani gosp. Čolić, zahvaljujemo Vam na iscrpnim odgovorima i jasno predstavljenom institutu medijacije. Sigurni smo da će ove informacije biti od koristi našim čitaocima, a onima koji imaju dodatna pitanja ili su u situaciji da im je potreban savjet ili angažman medijatora, savjetujemo da klikom na sliku ispod kontaktiraju gosp. Čolića, te pokušaju naći što jednostavniji način za rješavanje svog problema.
Kenan Čolić
Za dodatne informacije ili direktan kontakt s medijatorom gospodinom Čolićem, možete posjetiti njegov službeni LinkedIn profil klikom na LINK.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Osnivanje udruženja u Bosni i Hercegovini može zvučati kao birokratski labirint, ali u praksi je proces jasan i ostvariv – pod uvjetom da znaš šta radiš. Ako imaš ideju, inicijativu i još dvoje ljudi spremnih da s tobom pokrenu promjene, već si na pola puta. Ovaj vodič nudi – osnovne pojmove, primjer osnivačkog akta udruženja, te objašnjenja svakog koraka prema službenoj registraciji.
Udruženje je pravni oblik organizovanja koji omogućava da se tri ili više fizičkih i/ili pravnih lica dobrovoljno povežu radi ostvarivanja zajedničkog interesa.
Ono što ga razlikuje od firme jeste da cilj udruženja nije sticanje dobiti, već rad u općem, zajedničkom, društvenom ili nekom drugom interesu koji nije komercijalne prirode.
Zakonska definicija kaže:
„Udruženje je oblik dobrovoljnog povezivanja tri ili više fizičkih ili pravnih lica, radi ostvarivanja zajedničkog cilja, a čija svrha nije sticanje dobiti.“
Ko može osnovati udruženje?
Prema članu 9. Zakona o udruženjima i fondacijama FBiH, osnivači udruženja mogu biti:
fizička lica koja su državljani BiH ili stranci sa boravištem u BiH
pravna lica registrovana u BiH
Minimalno je potrebno troje osnivača.
To mogu biti tri fizička lica, tri pravna lica ili kombinacija (npr. dvoje ljudi i jedna nevladina organizacija). Važno je samo da ih ima tri i da svi potpišu osnivački akt.
Prvi korak: Osnivački akt
Osnivački akt je temeljni dokument kojim se udruženje „rađa“. U njemu stoji ko su osnivači, kako se udruženje zove, gdje mu je sjedište, čime će se baviti, ko ga zastupa i druge ključne informacije.
Bez njega udruženje, pravno gledano, ne postoji .
Šta mora sadržavati osnivački akt?
Prema članu 11. Zakona, osnivački akt udruženja mora sadržavati:
Imena i adrese svih osnivača
Naziv udruženja
Sjedište i adresu udruženja
Jasno definisane ciljeve i djelatnosti
Ime i adresu osobe ovlaštene za registraciju
Potpise svih osnivača
Broj i datum akta
Ako je neki od osnivača pravno lice, osnivački akt mora potpisati zakonski zastupnik, uz pečat.
Skupština osnivača
Osnivačka skupština nije puka formalnost. Na njoj se:
donosi osnivački akt
usvaja statut
imenuju se organ upravljanja (npr. predsjednik, upravni odbor)
O svemu se vodi zapisnik koji se takođe prilaže pri registraciji.
Skupština može biti održana uživo ili online – važno je da postoji dokumentacija.
Statut – „ustav“ udruženja
Statut uređuje unutrašnji život udruženja: ko su članovi, ko odlučuje, kako se donose odluke, kako se koristi imovina, kako se bira rukovodstvo i slično.
Njega pišete sami, ali se mora pridržavati člana 12. Zakona.
Registracija udruženja
Nakon što imate osnivački akt i statut, vrijeme je za registraciju. Zahtjev se podnosi nadležnom ministarstvu, a prate ga sljedeći dokumenti:
Osnivački akt
Statut (2 primjerka)
Zapisnik sa osnivačke skupštine
Spisak osnivača
Lične karte/pasoši osnivača (ili rješenja o registraciji, ako su pravna lica)
Odluka o imenovanju tijela
Izjava da udruženje nije već registrovano pod tim nazivom
Podaci o ovlaštenoj osobi za zastupanje
Znak/pečat ako postoji
Rok za odlučivanje je 30 dana od dana predaje kompletnog zahtjeva.
Prava i obaveze udruženja
Kada dobijete rješenje o registraciji, postajete pravno lice. To znači da:
možete otvarati račun u banci
možete aplicirati na javne pozive i konkurse
imate pravo na prihode (donacije, članarine, projekti), ali ne smijete dijeliti dobit
Takođe, dužni ste voditi knjige i svake godine podnositi finansijski izvještaj .
Primjer osnivačkog akta (obrazac za preuzimanje)
U nastavku možete preuzeti potpuno besplatan, prilagodljiv obrazac osnivačkog akta:
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Kada neko objavi neistinite informacije koje narušavaju vašu čast ili ugled, prirodna reakcija može biti – tužba za klevetu. Ipak, Zakon o zaštiti od klevete FBiH predviđa određene aktivnosti prije nego što se pokrene sudski postupak. Jedna od stvari koje treba uraditi jeste da se od klevetnika traži ispravka prije tužbe zbog klevete.
Traženje ispravke podrazumijeva da osoba koja se osjeća oštećeno zbog neistinitih navoda uputi autoru teksta, novinaru ili mediju zahtjev da javno ispravi netačne informacije.
Ova mjera ne služi samo kao pokušaj rješavanja spora bez suda. Ona služi i kao pokazatelj dobre volje i razumijevanja važnosti slobode izražavanja i profesionalne odgovornosti.
Zakon preporučuje da oštećeni učini sve što može da ublaži štetu. Traženje ispravke je jedan od načina da to postigne. Međutim, važno je razumjeti da to nije obavezan korak, ili barem da sud može utvrditi da nije, bez kojeg bi neko izgubio pravo na pravnu zaštitu.
Vrhovni sud FBiH: Ispravka nije zakonski uslov za podnošenje tužbe
U presudi broj 070-0-Rev-07-000954, Vrhovni sud Federacije BiH jasno je zauzeo stav da nepostojanje zahtjeva za ispravku ne može biti razlog da se odbaci tužba za klevetu. Oštećeni ne gubi pravo na zaštitu ako prethodno nije tražio ispravku, jer zakon takav korak ne postavlja kao uslov za podnošenje tužbe.
Naime, član 8. Zakona o zaštiti od klevete FBiH propisuje da je osoba koja smatra da je oštećena iznošenjem neistinitih činjenica dužna poduzeti razumne mjere radi ublažavanja štete. Među tim mjerama može biti i zahtjev za ispravku, ali sud je jasno rekao da to ne može uticati na samo pravo da se zaštita zatraži putem tužbe.
Sud: Zahtjev za ispravku se cijeni samo kod visine naknade štete
Vrhovni sud je objasnio da se postojanje zahtjeva za ispravku, kao i postupanje štetnika po tom zahtjevu, može uzeti u obzir prilikom odlučivanja o visini naknade.
Drugim riječima, ako je oštećeni tražio ispravku, a štetnik nije reagovao, to može ići u prilog oštećenom. Ako je, pak, šteta mogla biti ublažena jednostavnom ispravkom, a oštećeni je to ignorisao, sud to može uzeti kao okolnost pri utvrđivanju iznosa naknade – ali nikako kao osnov za automatsko odbacivanje tužbe.
Pouka za oštećene: Pravo na tužbu postoji i bez traženja ispravke
Ova presuda Vrhovnog suda FBiH ima važnu praktičnu vrijednost za sve koji se nađu u situaciji da su oklevetani u medijima ili na drugim javnim platformama. Iako je preporučljivo, nije obavezno da prije tužbe traže ispravku od onoga ko je objavio sporne navode.
Zahtjev za ispravku može biti korisna mjera. To naročito ako se situacija može riješiti bez suda. Međutim, njegovo izostavljanje ne znači da gubite pravo na pravnu zaštitu. Sudovi su dužni razmatrati osnovanost tužbe bez postavljanja dodatnih uvjeta koji ne proizilaze iz zakona.
Javna riječ nosi odgovornost, a zaštita od klevete je pravo svakog pojedinca. Vrhovni sud FBiH ovom presudom štiti to pravo i jasno razdvaja ono što je preporuka od onoga što je zakonski uslov. Time je potvrđeno da pristup sudu ne smije biti ograničen formalnostima koje zakon ne propisuje.
Za sve koji su pogođeni klevetničkim izjavama, ovo je potvrda da im pravni sistem stoji na raspolaganju. Također, poruka je i da proceduralne greške nižih sudova mogu biti ispravljene.
Zašto ipak treba tražiti ispravku?
Iako zakon ne propisuje traženje ispravke kao uslov za podnošenje tužbe, savjetuje se da oštećeni ipak preduzmu sve razumne mjere predviđene zakonom. To uključuje i podnošenje zahtjeva za ispravku. Time pokazuju da su pokušali riješiti spor na najblaži mogući način. To može imati pozitivan uticaj u sudskom postupku – kako prilikom procjene ozbiljnosti štete, tako i u odnosu na kredibilitet samog tužitelja.
Osim toga, time se izbjegava mogućnost da se u kasnijem postupku mora posebno dokazivati da takav korak nije bio zakonski potreban. Preuzimanjem inicijative za ispravku, oštećeni ne gubi ništa.Može samo dobiti: brzu reakciju medija, ublažavanje štete i jaču poziciju pred sudom ako do tužbe ipak dođe.
Kako izgleda zahtjev za ispravku?
U nastavku donosimo primjer jednostavnog i zakonitog zahtjeva za ispravku netačnih informacija. Ovaj obrazac svako može koristiti u situacijama kada su iznesene neistinite tvrdnje koje narušavaju ugled. Preporučuje se da se ovakav zahtjev dostavi u pisanoj formi, sa dostavnicom, uz dokaz o objavljenom sadržaju na koji se odnosi. Ovo je samo primjer, odgovorno ga koristite jer za upotrebu sadržaja odgovarate sami.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ova web stranica koristi kolačiće za bolje korisničko iskustvo. Možete prihvatiti sve kolačiće ili zadržati samo one neophodne za rad stranice.
