Radno iskustvo u struci je vrijeme koje ste proveli radeći u određenoj oblasti ili na određenom poslu za koje se tačno određena stručna sprema zahtijeva.
Radno iskustvo u struci može uključivati rad na različitim pozicijama, projektima i u različitim kompanijama. Radno iskustvo je važno za razvoj karijere, jer vam pomaže da steknete vještine i znanja potrebna za uspjeh u određenoj oblasti.
Kada se traži posao, radno iskustvo se često traži kao jedan od ključnih kriterija. Poslodavci žele zaposliti ljude koji su već proveli neko vrijeme radom u određenoj oblasti, jer su oni već dokazali da su sposobni raditi u toj oblasti. Radno iskustvo također može pomoći da se izdvojite u odnosu na druge kandidate koji se prijavljuju na isti posao.
Postoje različiti načini na koji možete sticati radno iskustvo u struci. To uključuje rad u punom radnom vremenu, volontiranje, praktične radove, stažiranje i rad na projektima dok ste još u školi. Sva ova iskustva vam mogu pomoći da steknete vještine i znanja potrebna za uspjeh u određenoj oblasti.
Veoma je česta pojava da se kao dokaz o ispunjavanju uslova za obavljanje određenog posla traže radni staž ili radno iskustvo u određenom trajanju. Bez obzira što je etimološki, po samom značenju riječi, moguće utvrditi o čemu se radi, često se postavlja pitanje koja je razlika između radnog staža i radnog iskustva.
Razlika između radnog iskustva i radnog iskustva u struci
Radno iskustvo i radno iskustvo u struci su pojmovi koji se često koriste zajedno, ali postoji razlika između njih.
Radno iskustvo ukazuje na svako vrijeme koje ste proveli radom, bilo u nekoj struci ili ne. To može uključivati rad u različitim pozicijama, projektima i kompanijama, kao i različite vrste radnih okruženja.
Radno iskustvo u struci, s druge strane, se odnosi na vrijeme koje ste proveli radom u određenoj oblasti ili poslu sa traženom stručnom spremom. To se obično odnosi na rad u oblasti ili na poslu koji se odnosi na vaše školovanje ili obrazovanje.
Dakle, radno iskustvo je širi pojam i uključuje svako vrijeme koje ste proveli radom, dok radno iskustvo u struci se odnosi na rad u oblasti ili poslu koji je povezan sa vašim školovanjem ili obrazovanjem.
Kojim dokazom se dokazuje radno iskustvo u struci
Dokazivanje radnog iskustva u struci može se vršiti na različite načine, a neki od najčešćih su:
Reference: Poslodavci često traže reference od prethodnih poslodavaca ili mentora koji mogu potvrditi vaše radno iskustvo u struci.
CV ili životopis: Vaš CV ili životopis bi trebao sadržavati detalje o vašem radnom iskustvu u struci, uključujući poslove koje ste radili, kompanije za koje ste radili i vještine koje ste stekli.
Certifikati i diplome: Ako ste stekli određena zvanja ili certifikate koji se odnose na vaše radno iskustvo u struci, oni također mogu biti koristan dokaz.
Portfolio: Ako radite u kreativnoj oblasti, kao što je dizajn ili fotografija, možda ćete željeti predstaviti svoj portfolio kao dokaz vašeg radnog iskustva u struci.
Testovi i prezentacije: Ako ste radili na projektima ili imali vodeću ulogu u nekom projektu, možda ćete željeti predstaviti testove i prezentacije koje ste radili kao dokaz vašeg radnog iskustva u struci.
Uvjerenja nadležnih organa: Ukoliko neki od nadležnih organa, poput porezne uprave ili fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, vodi evidenciju o detaljima radnog odnosa, u njihovom uvjerenju može stajati i informacija o o tome gdje ste radili, na kojim poslovima i u kojoj stručnoj spremi.
Na kraju, važno je napomenuti da svaki poslodavac može imati svoje specifične zahtjeve u vezi sa dokazivanjem radnog iskustva u struci, te skećemo pažnju da detaljno čitate javni oglas za posao i tražene dokaze kojima potvrđujete ispunjavanje određenog uslova.
Ukoliko postoji mogućnost, možete i kontaktirati poslodavca, poželjno je pismenim putem, i na taj način razriješiti nedoumice.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Mobing i seksualno uznemiravanje su oblici nasilja i zlostavljanja na radnom mjestu koji mogu imati teške posledice za žrtve, uključujući fizičke, emocionalne i psihološke povrede. Međutim, budući da je to specifičan oblik zlostavljanja, postavlja se pitanje kako dokazati mobing i seksualno uznemiravanje.
Mobing ili psihološko nasilje u radnom okruženju je oblik nasilja i zlostavljanja u radnom okruženju koji se odnosi na dugotrajno ponižavanje, ismijavanje, omalovažavanje ili ugnjetavanje radnika od strane kolega, nadređenih ili podređenih.
To može uključivati verbalne ili fizičke napade, ali i druga neprihvatljiva ponašanja koja imaju za cilj da radnika ponižavaju ili izoluju. Mobing može imati ozbiljne posljedice po zdravlje i dobrobit radnika, uključujući stres, anksioznost, depresiju i poremećaje spavanja.
Zakonom o radu i drugim propisima koji se odnose na prava radnika i ljudska prava, radnici su zaštićeni od ovih oblika nasilja i zlostavljanja.
Svaki radnik ima pravo na radno mjesto koje je bezbjedno i zdravo za rad, te je poslodavac dužan da obezbijedi bezbjedne i zdrave radne uslove i da spriječi izazivanje štete radniku ili trećoj osobi. U prilog tome govori i činjenica da se za određena posebno opasna radna mjesta propisuje beneficirani radni staž, kao vid zaštite zdravlja radnika.
U skladu s tim, poslodavac također ima obavezu da spriječi i sankcioniše mobing i seksualno uznemiravanje na radnom mestu.
Ukoliko ste žrtva mobinga ili seksualnog uznemiravanja na radnom mestu, važno je da se obratite svome poslodavcu ili nadležnom organu za zaštitu od nasilja i zlostavljanja.
Možete se obratiti i pravnom savjetniku ili advokatuza pomoć u zaštiti vaših prava. Važno je da pravovremeno reagujete i da se zaštitite od ovih oblika nasilja i zlostavljanja.
Kako dokazati mobing i seksualno uznemiravanje
Dokazivanje mobinga može biti teško, jer su često u pitanju suptilna ponašanja koja se odvijaju na radnom mjestu i koje nije lahko uhvatiti u trenutku.
Međutim, postoje neki koraci koje radnik može da preduzme da bi dokazao da je žrtva mobinga i koje kasnije može koristiti u procesu dokazivanja:
Zapisivanje detalja: Potrebno je zapisivati sve što se dešava, uključujući datume, vrijeme, mjesto i sve relevantne detalje o događajima. To može biti od koristi ukoliko se kasnije podnese zahtjev za razrješenje spora.
Prikupljanje dokaza: Potrebno je prikupiti dokaze koji podržavaju tvrdnje o mobingu, kao što su poruke, e-mailovi ili drugi pisani tragovi.
Razgovor sa kolegama: Ako postoji više ljudi koji su proživljavali iste probleme, to može biti od koristi u dokazivanju mobinga.
Konsultacije sa advokatom: Ukoliko se osjećate ugroženo ili ne znate kako da se suprotstavite mobingu, razmislite o tome da se obratite advokatukoji se bavi radnim pravom i sa kojim možete da razgovarate o svojim opcijama.
Razgovor sa nadređenima: Ako se osjećate spremnim i dovoljno snažnim da to uradite, možete razgovarati sa svojim nadređenima o mobingu koji ste proživjeli i tražiti njihovu podršku u rješavanju problema.
Ipak, smatramo da je najbolja opcija da se konsultujete sa stručnjakom iz ove oblasti, advokatom koji se bavi ovim poslovima i koji će sigurno imati najbolji savjet za vas.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Osiguranje se ugovara radi zaštite od finansijskih posljedica rizika koji mogu nastati u budućnosti. Osiguranjem se, u slučaju nastupanja događaja koji je opisan u ugovoru, osiguravač obavezuje da će pokriti štetu ili gubitak koji je nastao zbog tog događaja. Međutim, često osiguravajuća društva naprave procjenu štete koja izgleda i često jeste, nelogična i nepravedna, tako da je bitno znati kako napisati prigovor osiguranju.
Osiguranje se može ugovoriti kako bi se zaštitili od različitih rizika koji mogu ugroziti finansijsku stabilnost pojedinca ili porodice. Među najčešćim vrstama osiguranja su osiguranje od nezgode, koje pokriva troškove liječenja i nadoknadu u slučaju povreda, te zdravstveno osiguranje, koje omogućava pristup medicinskim uslugama i pokriva troškove liječenja bolesti.
Također, mnogi osiguranici se odlučuju za osiguranje od gubitka posla, koje pruža određenu finansijsku sigurnost u periodima nezaposlenosti. Osiguranje imovine, poput osiguranja kuće, stana ili automobila, štiti vlasnike od gubitaka nastalih zbog krađe, požara, poplava ili drugih vrsta štete.
Posebno značajno je životno osiguranje, koje osigurava finansijsku sigurnost porodici i najbližima u slučaju smrti osiguranika. Ovisno o vrsti ugovorenog osiguranja, može obuhvatiti jednokratnu isplatu ili periodične rente koje pomažu porodici da prebrodi gubitak glavnog izvora prihoda.
Osiguranja se prilagođavaju individualnim potrebama osiguranika, a izbor odgovarajuće police zavisi od ličnih okolnosti, stepena rizika kojem je pojedinac izložen i njegovih finansijskih mogućnosti.
Zašto je osiguranje važno
Ugovaranje osiguranja je važno jer pomaže u smanjenju finansijskog rizika i osigurava da će se šteta ili gubitak u slučaju neželjenog događaja smanjiti ili potpuno pokriti.
To može pomoći u smanjenju finansijskog opterećenja i olakšava planiranje budućnosti.
Šta učiniti ako se ne slažete sa procjenom osiguranja
Ako niste zadovoljni procjenom osiguranja u pogledu visine naknade za pretrpljenu štetu, postoje nekoliko koraka koje možete poduzeti:
Ako imate pitanja ili nedoumice oko procjene, obratite se svom osiguravaču i razgovarajte o tome. Oni bi vam trebali dati objašnjenje i odgovoriti na vaša pitanja.
Možete potražiti procjenu od drugog stručnjaka ili druge osiguravajuće kompanije da biste dobili drugu mišljenje o vrijednosti svoje imovine.
Ako se i dalje ne slažete s procjenom, možete se obratiti regulatoru osiguranja u vašoj zemlji. Oni će vam pomoći da riješite svoj problem ili vas uputiti na odgovarajuće tijelo za rješavanje sporova.
Ako se i dalje ne slažete s procjenom i niste uspjeli riješiti problem na drugi način, možda ćete trebati potražiti pravnu pomoć. Advokat će vas moći uputiti o daljnjim koracima koje možete poduzeti.
Kada dobijete procjenu, u pouci o pravnom lijeku biće napisano kome i u kojem roku možete da podnesete prigovor. To je prvi korak u procesu koji prethodi vašoj borbi za ostvarivanje prava. U nastavku govorimo o tome kako napisati prigovor osiguranju.
Osnov za prigovor osiguranju
Osiguranici često nailaze na situacije u kojima nisu zadovoljni odlukama osiguravajućih kuća, bilo zbog odbijanja isplate naknade, smanjenog iznosa isplate, dugotrajne obrade zahtjeva ili netačne procjene štete. U takvim slučajevima, postoji mogućnost podnošenja prigovora osiguravajućem društvu.
Pravo na prigovor proizlazi iz ugovora o osiguranju, koji jasno definiše obaveze osiguravajuće kuće prema osiguraniku. Ukoliko osiguranik smatra da je odluka osiguranja nepravedna ili protivna ugovoru, može podnijeti žalbu i zahtijevati reviziju odluke.
U nastavku su navedeni najčešći razlozi za prigovor, zajedno s pojašnjenjem kako ih osiguranik može osporiti.
1. Odbijanje isplate osiguranja bez valjanog razloga
Jedan od najčešćih razloga za podnošenje prigovora je odbijanje isplate osiguranja bez jasnog i opravdanog obrazloženja. Osiguravajuće kuće mogu odbiti zahtjev navodeći da šteta nije pokrivena ugovorom ili da osiguranik nije ispunio određene obaveze (npr. nije prijavio štetu u roku).
Ukoliko osiguranik smatra da je osiguravajuća kuća neopravdano odbila njegov zahtjev, prvi korak je zahtijevati detaljno pisano obrazloženje odluke. Nakon toga, može uporediti odluku s uslovima iz svoje police osiguranja i, ako primijeti nepravilnosti, podnijeti prigovor. U nekim slučajevima može biti korisno angažovati pravnog savjetnika, posebno ako osiguravajuća kuća uporno odbija isplatiti naknadu.
Drugi čest problem s kojim se osiguranici susreću jeste isplata iznosa koji je manji od onog koji očekuju. To se može desiti zbog načina obračuna štete, primjene odbitaka ili tumačenja ugovora od strane osiguravajuće kuće.
Ako osiguranik smatra da mu je isplaćen nepravedno nizak iznos, trebao bi tražiti:
Detaljan prikaz načina obračuna – osiguravajuća kuća je dužna objasniti kako je došla do konačnog iznosa.
Dodatnu procjenu štete – ukoliko osiguravajuća kuća nije angažovala vještaka ili je procjena nerealna, osiguranik može angažovati nezavisnog procjenitelja.
Reviziju odluke – ukoliko postoji osnova, može podnijeti prigovor i tražiti ponovno razmatranje iznosa.
Ukoliko ni nakon prigovora ne dođe do korekcije, moguće je obratiti se Agenciji za nadzor osiguranja ili pokrenuti sudski postupak.
3. Kašnjenje u obradi zahtjeva ili isplate
Osiguravajuće kuće imaju zakonom i ugovorom propisane rokove u kojima moraju donijeti odluku o zahtjevu za naknadu štete. Međutim, u praksi se dešava da osiguranici čekaju mjesecima na odluku ili isplatu, bez jasnog razloga za kašnjenje.
Ako osiguravajuća kuća odugovlači s obradom zahtjeva, osiguranik može podnijeti pisani prigovor i zahtijevati hitno rješavanje. Preporučuje se da osiguranik:
Provjeri rokove navedene u ugovoru – ako je rok probijen, osiguravajuća kuća je odgovorna za kašnjenje.
Pismeno zatraži objašnjenje kašnjenja – osiguravajuća kuća mora dati razloge za odugovlačenje.
Obrati se nadležnim regulatornim tijelima – ukoliko osiguravajuća kuća ne odgovori na prigovor u razumnom roku, osiguranik može prijaviti slučaj Agenciji za nadzor osiguranja.
4. Pogrešno tumačenje ugovora o osiguranju
Osiguravajuće kuće ponekad tumače određene klauzule ugovora na način koji im ide u korist, čime umanjuju iznos naknade ili odbijaju isplatu. Osiguranik koji smatra da mu je pravo uskraćeno zbog pogrešnog ili proizvoljnog tumačenja ugovora, može tražiti pravnu analizu ugovora.
Ako je došlo do nesporazuma, osiguranik može podnijeti prigovor osiguranju, pozivajući se na tačne odredbe ugovora. U slučaju da osiguravajuća kuća ne prihvati prigovor, moguće je tražiti stručno mišljenje pravnika ili pokrenuti postupak pred sudom.
5. Nepravilna ili nepotpuna procjena štete
Procjena štete je ključni faktor u donošenju odluke o isplati osiguranja. Ako osiguravajuća kuća procijeni da je šteta manja nego što stvarno jeste, osiguranik može dobiti manju naknadu ili uopšte ne dobiti isplatu.
Kako bi osporio netačnu procjenu, osiguranik može:
Tražiti drugo mišljenje – angažovati nezavisnog procjenitelja koji će objektivno utvrditi iznos štete.
Dostaviti dodatne dokaze – ako postoje računi, fotografije ili svjedoci, mogu pomoći u dokazivanju stvarne vrijednosti štete.
Podnijeti prigovor osiguranju – zahtijevati da osiguravajuća kuća ponovo razmotri slučaj uz nove dokaze.
Ukoliko osiguravajuća kuća ne uvaži prigovor, osiguranik može pokrenuti spor pred sudom ili se obratiti nadležnoj instituciji za zaštitu potrošača.
Kako napisati prigovor osiguranju
Ako želite podnijeti prigovor osiguranju, postoje neke korake koje možete poduzeti:
Napišite prigovor u kojem navodite razloge za svoj prigovor i detaljno opišite šta se dogodilo. Obavezno navedite svoje ime, adresu, broj telefona i broj ugovora osiguranja.
Pošaljite prigovor poštom ili ga dostavite lično svome osiguravaču od kojeg ćete tražiti da na vašem primjerku naznači da ste prigovor dostavili. Obavezno zadržite kopiju prigovora za svoje arhivu i eventualno dalje postupanje.
Sačuvajte sve dokaze koji se odnose na predmetni slučaj. Ako imate bilo kakve dokaze koji podržavaju vaš prigovor, pohranite ih sigurno. To mogu biti fotografije, računi, policijski izvještaj ili bilo koji drugi dokazi koji bi mogli pomoći u rješavanju vašeg prigovora, koje ste u prigovoru elaborirali i dostavili ih u običnoj ili ovjerenoj kopiji, u zavisnosti od toga šta osiguranje traži.
Sačekajte odgovor. Osiguravač će dati odgovor na vaš prigovor u propisanom roku. Ako se i dalje ne slažete s njihovim odgovorom, savjetujemo vam da potražite stručnu pravnu pomoć.
Ukoliko ste zainteresovani, u članku Spisak advokata sabrali smo podatke o advokatima u zavisnosti od regije iz koje dolazite.
U svakom slučaju, pratite odredbe ugovora i uputstva osigravajućeg društva sa kojim sarađujete.
Tabela za procjenu invaliditeta
Pri pisanju prigovora na procjenu invaliditeta, „Tabela za određivanje procenta trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog slučaja“ može poslužiti kao ključni dokazni dokument kojim se argumentuje nepravilna ili neprecizna primjena propisanih kriterija od strane osiguravatelja.
Osiguranik se može pozvati na konkretne stavke iz Tabele koje detaljno opisuju postotke invaliditeta za određene povrede, način njihovog sabiranja kod višestrukih ozljeda, kao i uslove pod kojima se invaliditet može ocjenjivati.
Ukazivanjem na odstupanje od ovih jasno propisanih pravila, osiguranik može osporiti osnov procjene, zahtijevati reviziju nalaza i tražiti da se konačna odluka donese u skladu sa metodologijom koju je samo osiguranje prihvatilo kao obavezujuću u okviru ugovora.
Opći uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja
Pored Tabele i „Opći uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja“ predstavljaju vrijedan referentni dokument koji dodatno osigurava prava osiguranika u postupku prigovora.
Ovi uvjeti, kao standardizovan dio ugovorne dokumentacije, propisuju obaveze osiguravatelja u vezi s transparentnim utvrđivanjem stepena invaliditeta, obavezom poštivanja stručne medicinske dokumentacije, kao i pravom osiguranika da traži drugo, nezavisno vještačenje u slučaju neslaganja sa prvobitnom procjenom.
U prigovoru se mogu navesti relevantni članovi koji definišu fer i nepristrasan postupak utvrđivanja invaliditeta, čime se dodatno jača osnov za zahtjev da se provede nova i objektivnija procjena u skladu sa ugovornim obavezama i načelima pravičnog postupanja.
Pored Tabele za određivanje procenta trajnog invaliditeta i Općih uvjeta osiguranja, ključni dokument u postupku prigovora je sama polisa osiguranja, jer predstavlja osnovni ugovorni akt koji definiše prava i obaveze ugovornih strana.
U njoj su navedeni konkretni uslovi pokrića, osigurane sume, posebne klauzule, kao i referenca na opće i posebne uvjete koji se primjenjuju u konkretnom slučaju.
Pozivanje na odredbe iz polise omogućava osiguraniku da ukaže na eventualna odstupanja u načinu procjene invaliditeta u odnosu na ono što je ugovoreno.
Također, uz prigovor je važno priložiti relevantnu medicinsku dokumentaciju i eventualna nezavisna stručna mišljenja, čime se dodatno potkrepljuje zahtjev za reviziju. Prilikom sastavljanja prigovora mogu se koristiti i odredbe Zakona o obligacionim odnosima, posebno one koje se odnose na poštovanje ugovornih obaveza i zabranu arbitrarnog postupanja, čime se zahtjevu daje širi pravni temelj.
Primjer prigovora osiguranju
Ukoliko ćete prigovor pisati sami, u nastavku možete pronaći nekoliko primjera tipskih prigovora koje su izradila pojedina osiguranja kako bi svojim klijentima olakšali podnošenje istog.
Ombudsman prati i razmatra kršenja prava iz ugovora o osiguranju, predlaže poboljšanja odnosa između osiguranika i osiguravatelja te daje preporuke za primjenu dobrih poslovnih praksi.
Nije ovlašten odlučivati o osnovanosti ili visini zahtjeva niti postupati u sudskim predmetima.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Kome pripadaju djeca nakon razvoda braka je veoma rogobatan izraz, budući da djeca nisu stvari, već živa bića sa emocijama o čijem rastu i razvoju treba da se prvenstveno brinu roditelji, a onda i cjelokupno društvo.
U slučaju razvoda braka, kao i prije razvoda, djeca pripadaju oba roditelja. I oba roditelja imaju pravo i odgovornost da brinu o njima. Međutim, ako se roditelji ne mogu dogovoriti o tome kako će se brinuti o djeci, sud može donijeti odluku o tome ko će imati primarno skrbništvo nad djecom i kako će se odvijati posjete drugom roditelju.
Porodičnim zakonom u Federaciji Bosne i Hercegovine uređuju se porodica, brak i pravni odnosi u braku. Uređeni su i odnosi roditelja i djece, usvojenje i starateljstvo.
Istim Zakonom uređeni su i pravni učinci vanbračne zajednice žene i muškarca, prava i dužnosti članova porodice u Federaciji Bosne i Hercegovine, te postupci nadležnih organa u vezi sa bračnim i porodičnim odnosima i starateljstvom.
Razvod braka je postupak pravnog raskida braka između dvije osobe.
U nekim zemljama, razvod se može izvršiti samo ako oba supružnika pristanu na razvod, dok u drugim zemljama postoji mogućnost razvoda bez pristanka jednog od supružnika.
U nekim zemljama, razvod se može izvršiti samo ako postoji opravdan razlog za razvod, poput nevjerstva ili nasilja u braku.
Razvod braka također uključuje rješavanje pitanja raspodjele imovine i određivanje roditeljske odgovornosti za djecu koja su rođena u braku ili su usvojena.
Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom. Tako se pokreće i postupak koji za cilj ima razvod braka.
Ako oba bračna partnera zahtijevaju razvod braka, postupak se pokreće zahtjevom za sporazumni razvod braka.
Bračni partneri sporazumno i ravnopravno odlučuju o rađanju i podizanju djece, o uređenju međusobnih odnosa i obavljanju poslova u bračnoj, odnosno porodičnoj zajednici.
Sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod braka ako postoji sporazum bračnih partnera, sklopljen u postupku posredovanja, o ostvarivanju roditeljskog staranja, izdržavanju djeteta, uvjetima i načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem koji ne ostvaruje roditeljsko staranje i izdržavanju bračnog partnera.
Prije pokretanja postupka za razvod braka bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, kao i za vrijeme trudnoće žene, dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje fizičkom i pravnom licu ovlaštenom za posredovanje.
U postupku posredovanja ovlašćena osoba nastojat će ukloniti uzroke koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere. Prema potrebi preporučit će im da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje im mogu dati potreban savjet.
Ovlašćena osoba upoznat će bračne partnere sa posljedicama razvoda braka, a posebno sa onim koje se odnose na djecu.
Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. Dijete ima pravo održavati osobne odnose i neposredne kontakte i sa nenom i djedom.
Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta
Oni imaju dužnost i pravo odgajati dijete u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti, a u skladu sa uzrastom i zrelosti djeteta unapređivati njegovo pravo i odgovornost na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti.
Roditelji imaju pravo živjeti sa djetetom
Svaki roditelj ima pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.
Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.
Roditelji zajednički, sporazumno i ravnopravno staraju se o djetetu, osim ako je drukčije uređeno ovim Zakonom.
O djetetu se stara samo jedan roditelj ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, spriječen da se stara, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeto roditeljsko staranje, ili mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost.
U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljskog staranja, odluku donosi sud u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja. Sud može donijeti odluku i na osnovu prijedloga djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji. Također, postupak može pokrenuti i organ starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište.
Nakon razvoda braka, odluka o roditeljskom odgovornosti za djecu se donosi u skladu sa najboljim interesom djeteta. Roditeljsku odgovornost obično dijele oba roditelja, ali u nekim slučajevima jedan roditelj može dobiti potpunu roditeljsku odgovornost. Kada se donosi odluka o roditeljskom odgovornosti, obično se uzima u obzir mnogo različitih faktora, uključujući:
Finansijsku sposobnost roditelja da se brine za dijete
Emocionalnu i fizičku sposobnost roditelja da se brine za dijete
Veze koje dijete ima sa svakim roditeljem
Spremnost roditelja da podržavaju i pomažu drugom roditelju u odgoju djeteta
Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.
Ko donosi odluku o tome s kim će dijete živjeti
Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
U odluci, sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti. To se naročito odnosi na to da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju. Također, može se odnositi i na to da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.
Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.
Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.
U donošenju odluke sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditelji nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti osobi ovlašćenoj za posredovanje.
Roditelj sa kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta, ili boravišta koja utiče na obavljanje dužnosti drugog roditelja.
Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Punomoć je dokument kojim se neko ovlašćuje da zastupa nekoga drugog u nekom poslu ili da preduzme neke radnje u ime tog nekog. Međutim, iako smo često čuli za pojam punomoći, međutim, kako se daje punomoć?
Mnogo je situacija kada nismo u mogućnosti sami poduzimati određene pravne radnje.
Jedan od razloga može biti to što fizički nismo prisutni na određenom mjestu. Zatim kada nismo u mogućnosti sami se zastupati jer ne poznajemo predmetnu materiju, recimo u sudskom ili drugom postupku kada nas zastupa advokat. Nekada dajemo punomoć za auto, kada želimo nekome drugom omogućiti korištenje vozila ili iz bilo kojeg drugog razloga.
Punomoć se može dati za različite stvari. To može biti zastupanje u pravnim stvarima, zaključivanje ugovora, predstavljanje u različitim poslovima i slično.
Osoba koja daje punomoć se naziva “opunomoćitelj”, a osoba koja je ovlašćena da ga zastupa se naziva “punomoćnik”.
Punomoćnik ne može prenijeti svoja ovlašćenja na drugog, izuzev kad mu je to dozvoljeno zakonom ili ugovorom.
U izuzetnim slučajevima, on to može učiniti ako je spriječen okolnostima da posao lično obavi, a interesi zastupanog zahtijevaju neodložno preduzimanje pravnog posla.
Ovlašćenje za zastupanje zasniva se na zakonu, statutu ili drugom opštem aktu, aktu nadležnog organa ili na izjavi volje zastupanog (punomoć).
Punomoć se može dati na nekoliko načina. To zavisnosti od toga za šta se daje i u kojoj zemlji se nalazi opunomoćitelj. Neki od načina na koje se punomoć može dati su:
U pisanoj formi: Punomoć se može dati u pisanoj formi, obično u vidu pisane izjave u kojoj se navode sve odredbe punomoći. Ova vrsta punomoći se može potpisati pred svjedokom ili se može ovjeriti pečatom ili potpisom sudije, notara ili nekog drugog ovlašćenog lica, obično službenika u općini.
Ugovorom: Punomoć se takođe može dati u vidu ugovora između opunomoćitelja i punomoćnika. Ovaj ugovor može biti sačinjen u pisanoj formi ili može biti usmen.
Ovlašćenjem izdatim od strane suda: U nekim slučajevima, sud može odrediti da se neko ovlašti da zastupa nekog drugog u nekoj stvari. Naprimjer, u slučaju da poverilac nije u stanju da se brine o svojim poslovima zbog bolesti ili neke druge okolnosti, sud može odrediti da se neko drugi ovlasti da ga zastupa.
Usmeno: Punomoć se također može dati usmeno, ali je važno da postoji neki drugi dokaz o tome da je punomoć data (npr. svjedočenje nekog svjedoka ili snimak razgovora). Usmena punomoć se obično koristi u hitnim ili neformalnim situacijama.
Punomoć se može dati kod notara, advokata ili pred sudom. Potrebno je donijeti važeću identifikacijsku ispravu (ličnu kartu ili pasoš) te navesti svrhu i opseg ovlaštenja koja se dodjeljuju punomoćniku.
Ako se punomoć daje kod notara, potrebno je unaprijed zakazati termin. U slučaju da se daje kod advokata ili pred sudom, najbolje je kontaktirati advokatski ured i sudsku pisarnicu i raspitati se o proceduri.
Postoje i posebni oblici punomoći za određene svrhe, poput punomoći za prodaju nekretnine ili za vođenje poslova u banci. U tim slučajevima, najbolje je konsultirati se s odgovarajućim stručnjakom koji će vas savjetovati o pravilnom postupku i vrsti punomoći koja je potrebna.
U nekim slučajevima, kada se radi o punomoći koja nije strogo propisana zakonom ili drugim propisima, općina može ovjeriti potpis na takvoj punomoći.
Ovjera potpisa u općini je proces kojim se potvrđuje da je potpis na dokumentu stvarno potpisana osoba. Zahtjev za ovjeru potpisa se podnosi u općinskoj upravi ili službi za opću upravu, a u nekim slučajevima mogu se tražiti dodatni dokazi o identitetu.
Kada se radi o punomoći koja nije u strogo određenoj formi, potrebno je provjeriti da li je općina ovlaštena ovjeriti takav dokument. Ako je općina ovlaštena, potrebno je osigurati da su svi bitni elementi punomoći jasno navedeni. Tu se misli na ime punomoćnika i ovlaštenika, opseg ovlaštenja itd.. Također je preporučljivo kontaktirati općinu unaprijed i provjeriti postoji li potreba za dodatnim dokumentima ili informacijama prije ovjere potpisa.
Punomoć za poslove raspolaganja nekretninama je dokument kojim se neko ovlašćuje da zastupa nekog drugog u svim poslovima vezanim za raspolaganje nekretninama u ime onoga ko ga ovlašćuje.
Ovo obično uključuje pravo da se nekretnine prodaju, kupuju, izdaju u zakup ili zakupljuju ili da se na neki drugi način raspolaže nekretninama po volji punomoćnika.
Važno je napomenuti da se punomoć za poslove raspolaganja nekretninama mora dati u pisanoj formi i da se mora ovjeriti kod nadležnog suda, notara ili nekog drugog ovlašćenog lica. Sve to u zavisnosti od države u kojoj se daje punomoć.
Takođe je važno da se navede tačno koje su nekretnine u pitanju i u kojoj mjeri punomoćnik ima ovlaštenja u vezi s tim nekretninama.
Nadamo se da smo odgovorili na pitanje kako se daje punomoć. Sada imate informacije koje mogu da vam pomognu da ovlastite nekoga da određenu pravnu radnju poduzme u vaše ime.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Bračna stečevina je pravni institut koji se odnosi na imovinu koja se stiče u braku odnosno zajedničkom životu supružnika. U bračnoj stečevini uključuju se sve stvari i novčana sredstva koja su stečena tokom braka, bez obzira na to koja od supružnika ih je stekla ili kako su ih stekli. Ukoliko do toga dođe, kome pripada imovina stečena u braku?
U skladu sa odredbama Porodičnog zakona FBiH, bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice. Bračnu stečevinu čine i prihodi iz te imovine.
Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice u novcu, stvarima, ulaze u bračnu stečevinu. Bez obzira na to koji ih je bračni partner primio. Međutim, to neće biti slučaj ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
Dobitak od igara na sreću je također bračna stečevina.To je slučaj i sa prihodima od intelektualnog vlasništva ostvarenim za vrijeme trajanja bračne zajednice.
Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.
Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa. To je u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako Porodičnim zakonom nije drukčije određeno.
Šta je posebna imovina
Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.
Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od onih koje smo prethodno naveli.
Podjela bračne stečevine
Podjela bračne stečevine vrši se ugovorom bračnih partnera.
Ako bračni partneri ne zaključe ugovor, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera ili povjerioca bračnog partnera, kako tokom tako i nakon prestanka braka.
Bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.
Ako se odluka o povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta izmijeni, bračni partner kojem je dijete bilo povjereno na čuvanje predat će stvari drugom roditelju, odnosno osobi kojoj se povjeri čuvanje i odgoj djeteta.
Ako je sud odlučio da se podjela izvrši prodajom stvari zbog toga što je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguća uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, bračni partner ima pravo preče kupnje te stvari.
Ukoliko ste u situaciji da morate proći kroz sudski postupak za podjelu bračne imovine, preporučujemo vam da angažujete advokata specijaliziranog za tu oblast. Zato je Pravni blog napravio Spisak advokata za različite regije u Bosni i Hercegovini koji vam može biti od koristi pri odabiru.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Šta je platna lista? Platna lista ili pisani obračun plaće je dokument koji se izdaje radniku od strane poslodavca i koji sadrži informacije o bruto i neto zaradi radnika, kao i o svim drugim davanjima i oduzimanjima koji se odnose na radni odnos.
Također, članom 80. navedenog zakona predviđeno je da poslodavac koji ne isplati plaću u roku iz člana 79. stav 1. ovog zakona ili je ne isplati u cijelosti dužan do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće, radniku uručiti obračun plaće koju je bio dužan isplatiti.
Obračun iz stava 1. ovog člana smatra se izvršnom ispravom.
Shodno navedenom, Zakonom je propisana obaveza poslodavca da radniku uruči pisani obračun plaće, s tim da nije preciziran način uručenja što podrazumjeva da se može prihvatiti bilo koja vrsta uručenja kojom bi poslodavac imao dokaz o uredno izvršenoj dostavi, a imajući u vidu moguće pravne posljedice uručenja odnosno neuručenja.
Prethodno je potvrđeno i u Mišljenju Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, br. 03-34/11-2726/19 od 30.10.2019. godine.
Kako mogu zahtijevati platnu listu od poslodavca
Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan radniku uručiti pisani obračun plaće.
Ako poslodavac ne ispunjava ovu obavezu, radnik ima pravo zahtijevati od poslodavca da mu izda platnu listu.
Radnik također može kontaktirati nadležni inspektorat rada u slučaju da poslodavac ne želi ili ne odgovara na zahtjev za izdavanje platne liste.
Inspektor za pitanja rada može utvrditi da je poslodavac dužan radniku izdati platnu listu i naložiti poslodavcu da to učini, pod prijetnjom sankcijama.
Ukoliko poslodavac odbije ili ne odgovori na zahtjev radnika za izdavanjem platne liste, radnik može podnijeti zahtjev nadležnom sudu za naređenje poslodavcu da izda platnu listu.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Veza između advokata i klijenta je odnos povjerenja i povjerljivosti. Advokat je dužan da štiti interese svog klijenta, da poštuje njegovu privatnost i povjerljivost informacija koje mu se daju u vezi sa slučajem. Advokat je dužan da poštuje profesionalne standarde i da se pridržava etičkih pravila svoje profesije u radu sa svojim klijentima, a ono što mu se saopšti je advokatska tajna.
Klijent je dužan da advokatu pruži istinite i tačne informacije u vezi sa svojim slučajem, da poštuje njegove preporuke i da izvršava sve obaveze prema advokatu u skladu sa dogovorenim uslovima saradnje.
Odnos između advokata i klijenta je važan za uspešno rješavanje slučaja i za zaštitu prava i interesa klijenta. Važno je da obje strane poštuju svoje obaveze i da održavaju dobru komunikaciju u toku trajanja odnosa.
Da li advokat odgovara za štetu načinjenu stranci
Da bi postojala odgovornost advokata za štetu počinjenu stranci (klijentu) zbog greške advokata, u tome postupku se mora utvrditi da li je šteta posljedica propusta advokata da poduzme određenu parničnu radnju, odnosno utvrditi uzročno-posljedičnu vezu između štete i radnje ili propuštanja advokata.
Ukoliko se odgovornost advokata utvrdi, tada postoji i odgovornost za štetu.
Da bi došlo do odgovornosti za štetu potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već i da se ostvare i druge pretpostavke i to: postojanje subjekta odgovornog za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete.
“Protivpravnom radnjom prvotuženog (advokata) koja se sastoji u pasivnom držanju u situaciji koja je tražila njegovu aktivnost (nevršenje dužnosti u zakonskom roku) prvotuženi je štetnom radnjom prouzrokovao štetu tužitelju za koju odgovara zbog svoje krivnje.“
U svakom slučaju, ukoliko smatrate da ste oštećeni ili onemogućeni u ostvarivanju svojih prava, savjetujemo vam da se obratite advokatu kojem vjerujete, a ukoliko ne poznajete nijednog advokata, na ovoma linku možete naći SPISAK ADVOKATA.
Advokatska tajna
Čuvanje advokatske tajne je načelo advokature koje predstavlja bitnu pretpostavku stručnog i savjesnog zastupanja i nezamjenjiv je uslov nezavisnosti i samostalnosti advokatske profesije.
Obaveza čuvanja advokatske tajne nije vremenski ograničena.
Advokatsku tajnu predstavlja sve ono što je advokat prilikom pružanja pravne pomoći saznao kao povjerljivo od svoje stranke ili na drugi način. U naravi ovu tajnu pored saznanja advokata predstavljaju svi spisi, tonski, računalni, slikovni i slični zapisi, te depoziti stranaka koji se nalaze u advokatskoj kancelariji.
Kada prestaje obaveza čuvanja advokatske tajne
Dužnost čuvanja advokatske tajne ne prestaje samim prestankom zastupanja ili završetkom postupka u kojem je i povodom kojeg je nastupilo saznanje o činjenicama i okolnostima, koje čine advokatsku tajnu. Dužnost čuvanja tajne postoji i u slučajevima saznanja o činjenicama i okolnostima povjerenim od strane stranke čije zastupanje advokat nije prihvatio.
Advokat smije saopštiti činjenice i okolnosti, koje predstavljaju advokatsku tajnu, samo u odredjenoj vrsti postupka po pristanku osobe od koje je to saznao, datog u pismenoj formi, ili ako je otkrivanje tajne nu`no u krivičnom postupku ili postupku disciplinske odgovornosti advokata za dokazivanje njegove nevinosti.
Ko ocjenjuje šta je advokatska tajna
Advokat sam mora savjesno ocijeniti što stranka želi da bude sačuvano kao advokatska tajna, a što ponekad znači i samu činjenicu da mu se stranka obratila za pravnu pomoć i ne navođenjem koje vrste.
Advokat je dužan na odgovarajući način sve svoje saradnike u kancelariji upoznati sa obavezom čuvanja advokatske tajne, a tu obavezu u Ugovoru o radu sklopljenim sa svojim saradnicima izričito predvidjeti kao razlog prestanka radnog odnosa.
Obaveza čuvanja advokatske tajne proteže se na sve advokate u zajedničkoj advokatskoj kancelariji, na sve advokate u Advokatskom društvu i na sve zaposlenike.
Odavanje advokatske tajne predstavlja svakako najtežu povreda dužnosti i ugleda advokature, ako je to učinjeno izvan uslova odredjenih u Kodeksu advokatske etike.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Šta je radno iskustvo? Radno iskustvo je vrijeme koje ste proveli radeći neki posao ili obavljajući poslove u određenom zanimanju. Za vrijeme sticanja radnog iskustva možete biti u radnom odnosu i možete vam teći radni staž, ali radno iskustvo se može steći i van radnog odnosa.
Pojmovi radni staž i radno iskustvo se u praksi često izjednačavaju, iako to nisu istoznačni pojmovi.
Radno iskustvo može steći i putem drugih oblika obavljanja poslova dok se radni staž može ostvariti isključivo osnovom radnog odnosa.
Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 26/16 i 89/18) propisuje da ako je stručni ispit ili radno iskustvo utvrđeno zakonom ili pravilnikom o radu uslov za obavljanje poslova određenog zanimanja, poslodavac može lice koje je završilo školovanje za takvo zanimanje primiti na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa.
Vrijeme stručnog osposobljavanja računa se u pripravnički staž i radno iskustvo utvrđeno kao uvjet za rad u određenom zanimanju i može trajati najduže onoliko vremena koliko traje pripravnički staž.
Iskustvo pokazuje da je pitanje radnog staža i radnog iskustva relevantnije za organe uprave i državna preduzeća i ustanove nego za privatni sektor, gdje je poslodavcu relevantna vaša sposobnost za kvalitetno obavljanje predmetnih poslova.
Radno iskustvo se može mjeriti kroz broj godina ili mjeseci provedenih na određenom radnom mjestu, odnosno radeći na određenim poslovima.
Kao što smo naveli, radno iskustvo se može steći u radnom odnosu i van radnog odnosa.
Činjenica da posjedujete određeno radno iskustvo može se navesti kao dio životopisa ili kao odgovor na pitanje o radnom iskustvu prilikom traženja posla.
Radno iskustvo se može steći u različitim poslovima i industrijama, te se može koristiti kao dokaz stručnosti i sposobnosti da se uspješno obavljaju različiti zadaci.
O stečenom radnom iskustvu se izdaje uvjerenje ili potvrda.
Potvrda je dokument koji se izdaje kako bi se potvrdila istinitost neke informacije ili činjenice. Potvrde se obično izdaju od strane nekog ovlaštenog službenika ili institucije i sadrže informacije koje su relevantne za neki slučaj ili potrebu.
Potvrde se mogu izdavati u različitim situacijama i za različite svrhe, poput potvrđivanja nečijeg identiteta, mjesta boravka, radnog iskustva, obrazovanja, stanja računa, stanja vozila i slično. Potvrde se obično izdaju na zahtjev osobe koja ih traži i trebale bi biti ovjerene od strane ovlaštenog službenika ili institucije.
Koristi od posjedovanja radnog iskustva
Radno iskustvo može imati mnogo prednosti za pojedinca, uključujući:
Stjecanje stručnosti i vještina: Radno iskustvo omogućuje ljudima da steknu stručnost i vještine u određenim poslovima i industrijama.
Povećanje šansi za zaposlenje: Ljudi s radnim iskustvom često imaju veće šanse za zaposlenje nego oni bez radnog iskustva, jer poslodavci vjeruju da su ti ljudi već prošli određene obuke i da su sposobni da obavljaju sve potrebne poslove.
Povećanje plaće: Ljudi s više radnog iskustva često mogu zahtijevati veće plaće od onih s manje radnog iskustva, jer se pretpostavlja da su oni više stručni i sposobni da obave poslove.
Razvoj osobnosti i ličnosti: Radno iskustvo može pomoći ljudima da razviju osobnost i ličnost, jer se u procesu rada susreću s različitim izazovima i situacijama koje ih prisiljavaju da se razviju i prilagode.
Stjecanje novih kontakata: Radno iskustvo omogućuje ljudima da steknu nove kontakte i mrežu poznanstava koja im mogu biti od koristi u budućnosti.
Nadamo se da ste čitajući ovaj članak stekli predstavu o tome šta je radno iskustvu i kako se radno iskustvo razlikuje od radnog staža.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Šta je radni staž? Radni staž je vrijeme koje radnik provodi radeći za nekog poslodavca ili u nekoj profesiji. Radni staž se obično računa od datuma zaposlenja do trenutka u kojem radnik prestaje da radi za određenog poslodavca ili u određenoj profesiji.
Radni staž se može računati u godinama ili mjesecima i može se odnositi na radni odnos u jednom ili više poslodavaca ili u više različitih profesija.
Radni staž se obično navodi u životopisu ili u radnom spisku i predstavlja važan element pri odabiru radnika za posao ili pri odlučivanju o napredovanju ili povišici.
Ukoliko radnik ima duži radni staž, to se obično smatra pozitivnim elementom za njegove poslovne sposobnosti i iskustvo. Međutim, radni staž sam po sebi ne garantuje uspjeh na poslu ili bolje plaću, već se uzima u obzir u kombinaciji s drugim elementima poput obrazovanja, vještina i sposobnosti radnika.
Radno iskustvo može steći i putem drugih oblika obavljanja poslova dok se radni staž može ostvariti isključivo osnovom radnog odnosa.
Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 26/16 i 89/18) propisuje da ako je stručni ispit ili radno iskustvo utvrđeno zakonom ili pravilnikom o radu uslov za obavljanje poslova određenog zanimanja, poslodavac može lice koje je završilo školovanje za takvo zanimanje primiti na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa.
Vrijeme stručnog osposobljavanja računa se u pripravnički staž i radno iskustvo utvrđeno kao uvjet za rad u određenom zanimanju i može trajati najduže onoliko vremena koliko traje pripravnički staž.
Činjenica je da su u Federaciji Bosne i Hercegovine radne knjižice prestale važiti čime je njihova dokazna snaga, ako potiču iz tog entiteta, znatno smanjena. To, međutim, ne umanjuje dokaznu snagu onoga što je u njima upisano.
Budući da nismo bili u mogućnosti identifikovati propise koji predviđaju hijerarhiju dokazne snage javnih isprava, što i nije odlučujuće ako dokazi iz jedne javne isprave ne isključuju dokaze iz druge, to se dokazivanje radnog staža, po našem mišljenju, ravnopravno može vršiti kako uvjerenjem ili potvrdom, tako i radnom knjižicom.
Kada određeni period radnog staža nije upisan u radnu knjižicu, tada je relevantan radni staž obuhvaćen potvrdom ili uvjerenjem, posebno u slučaju kada u tom periodu u radnu knjižicu ništa nije upisano.
Ako bi u radnoj knjižici bio upisan drugi poslodavac, ili bi drugi upis u radnoj knjižici pobijao podatke iz potvrde ili uvjerenja (nezaposlenost, zaposlenje u inostranstvu), trebalo bi se provesti dodatno utvrđivanje pribavljanjem dodatne potvrde ili uvjerenja od poslodavca. Radni staž se načelno (iako ne neophodno) podudara sa penzijskim stažom, dok se sa posebnim stažom može ali ne mora podudarati…”
Budući da se sa pripravnikom zasniva radni odnos, odnosno zaključuje ugovor o radu, na njega se odnose sve odredbe Zakona o radu koje se odnose na prava i obaveze iz radnog odnosa.
Na pripravnika se odnose i odredbe drugih relevantnih propisa iz oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja i drugih propisa koji se odnose na regulisanje prava iz obaveza po osnovu rada.
Beneficirani radni staž, kako se obično kolokvijalno naziva, ili staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, računa se za radna mjesta, odnosno poslove na kojima je rad naročito težak, opasan i štetan po zdravlje.
To su radna mjesta na kojima i pored općih i posebnih mjera zaštite zdravlja na radu postoje štetni uticaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost osiguranika.
Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem su i radna mjesta, na kojima zbog prirode i težine posla fiziološke funkcije organizma, odnosno zdravlje, slabe u toj mjeri da onemogućavaju dalje uspješno obavljanje profesionalne djelatnosti.
Na online portalu za provjeru uplaćenih doprinosa i evidentiranog osiguranja, zaposlene osobe mogu provjeriti da li im je i u kojem iznosu poslodavac uplatio doprinose i prijavio kod nadležnog organa počevši od 2011. godine kada je uspostavljen Jedinstveni sistem.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
