Osnivanje udruženja u Bosni i Hercegovini može zvučati kao birokratski labirint, ali u praksi je proces jasan i ostvariv – pod uvjetom da znaš šta radiš. Ako imaš ideju, inicijativu i još dvoje ljudi spremnih da s tobom pokrenu promjene, već si na pola puta. Ovaj vodič nudi – osnovne pojmove, primjer osnivačkog akta udruženja, te objašnjenja svakog koraka prema službenoj registraciji.
Udruženje je pravni oblik organizovanja koji omogućava da se tri ili više fizičkih i/ili pravnih lica dobrovoljno povežu radi ostvarivanja zajedničkog interesa.
Ono što ga razlikuje od firme jeste da cilj udruženja nije sticanje dobiti, već rad u općem, zajedničkom, društvenom ili nekom drugom interesu koji nije komercijalne prirode.
Zakonska definicija kaže:
„Udruženje je oblik dobrovoljnog povezivanja tri ili više fizičkih ili pravnih lica, radi ostvarivanja zajedničkog cilja, a čija svrha nije sticanje dobiti.“
Ko može osnovati udruženje?
Prema članu 9. Zakona o udruženjima i fondacijama FBiH, osnivači udruženja mogu biti:
fizička lica koja su državljani BiH ili stranci sa boravištem u BiH
pravna lica registrovana u BiH
Minimalno je potrebno troje osnivača.
To mogu biti tri fizička lica, tri pravna lica ili kombinacija (npr. dvoje ljudi i jedna nevladina organizacija). Važno je samo da ih ima tri i da svi potpišu osnivački akt.
Prvi korak: Osnivački akt
Osnivački akt je temeljni dokument kojim se udruženje „rađa“. U njemu stoji ko su osnivači, kako se udruženje zove, gdje mu je sjedište, čime će se baviti, ko ga zastupa i druge ključne informacije.
Bez njega udruženje, pravno gledano, ne postoji .
Šta mora sadržavati osnivački akt?
Prema članu 11. Zakona, osnivački akt udruženja mora sadržavati:
Imena i adrese svih osnivača
Naziv udruženja
Sjedište i adresu udruženja
Jasno definisane ciljeve i djelatnosti
Ime i adresu osobe ovlaštene za registraciju
Potpise svih osnivača
Broj i datum akta
Ako je neki od osnivača pravno lice, osnivački akt mora potpisati zakonski zastupnik, uz pečat.
Skupština osnivača
Osnivačka skupština nije puka formalnost. Na njoj se:
donosi osnivački akt
usvaja statut
imenuju se organ upravljanja (npr. predsjednik, upravni odbor)
O svemu se vodi zapisnik koji se takođe prilaže pri registraciji.
Skupština može biti održana uživo ili online – važno je da postoji dokumentacija.
Statut – „ustav“ udruženja
Statut uređuje unutrašnji život udruženja: ko su članovi, ko odlučuje, kako se donose odluke, kako se koristi imovina, kako se bira rukovodstvo i slično.
Njega pišete sami, ali se mora pridržavati člana 12. Zakona.
Registracija udruženja
Nakon što imate osnivački akt i statut, vrijeme je za registraciju. Zahtjev se podnosi nadležnom ministarstvu, a prate ga sljedeći dokumenti:
Osnivački akt
Statut (2 primjerka)
Zapisnik sa osnivačke skupštine
Spisak osnivača
Lične karte/pasoši osnivača (ili rješenja o registraciji, ako su pravna lica)
Odluka o imenovanju tijela
Izjava da udruženje nije već registrovano pod tim nazivom
Podaci o ovlaštenoj osobi za zastupanje
Znak/pečat ako postoji
Rok za odlučivanje je 30 dana od dana predaje kompletnog zahtjeva.
Prava i obaveze udruženja
Kada dobijete rješenje o registraciji, postajete pravno lice. To znači da:
možete otvarati račun u banci
možete aplicirati na javne pozive i konkurse
imate pravo na prihode (donacije, članarine, projekti), ali ne smijete dijeliti dobit
Takođe, dužni ste voditi knjige i svake godine podnositi finansijski izvještaj .
Primjer osnivačkog akta (obrazac za preuzimanje)
U nastavku možete preuzeti potpuno besplatan, prilagodljiv obrazac osnivačkog akta:
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
S početkom primjene izmjena Zakona o Jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa, svaki poslodavac dužan je podnijeti prijavu nadležnoj poreznoj ispostavi najkasnije dan prije početka rada zaposlenika. Pišemo o tome šta je obrazac JS3100.
Obrazac JS3100je zvanični dokument koji se koristi za prijavu zaposlenika u Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa u Federaciji BiH. Njime poslodavci prijavljuju novozaposlene radnike nadležnoj poreznoj ispostavi najkasnije dan prije početka rada.
Korištenjem ovog obrasca, Porezna uprava FBiH evidentira zaposlenika i omogućava obračun i uplatu obaveznih doprinosa, uključujući penziono i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti.
Ko je dužan prijaviti zaposlenike?
Prema novim zakonskim odredbama, svi obveznici uplate doprinosa, odnosno poslodavci, moraju izvršiti prijavu radnika prije nego što on stupi na radno mjesto.
Cilj ovih izmjena je suzbijanje rada na crno i osiguranje prava zaposlenika na zdravstveno i penziono osiguranje.
Prijava zaposlenika vrši se putem obrasca JS3100, koji je dostupan na zvaničnoj web stranici Porezne uprave FBiH. Nakon što se obrazac popuni, predaje se u nadležnu poreznu ispostavu, koja se određuje prema:
sjedištu poslodavca ili poslovne jedinice,
prebivalištu zaposlenika ako radi u institucijama BiH,
poslovnoj jedinici u FBiH ako je poslodavac iz Republike Srpske, Brčko Distrikta ili inostranstva.
Poštivanje ove procedure ključno je za izbjegavanje sankcija i dodatnih troškova koje mogu nastati zbog neprijavljenog rada.
Provjera uplaćenih doprinosa putem interneta
Zaposlenici imaju mogućnost da putem web stranice Porezne uprave FBiH provjere iznos uplaćenih doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti. Unosom pristupnih podataka, mogu brzo dobiti uvid u svoje evidencije, počevši od 1. januara 2011. godine.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Putovanja sa maloljetnicima uvijek zahtijevaju posebnu pažnju, posebno kada su u pitanju administrativni i zakonski zahtjevi. Za državljane Bosne i Hercegovine koji su mlađi od 14 godina, putovanje u inostranstvo sa roditeljima, zakonskim zastupnicima ili starateljima ima specifične uslove koje treba ispuniti. Donosimo vam ključne informacije koje roditelji i staratelji moraju imati na umu prije nego što krenu na put, te objašnjavamo zašto je potrebna punomoć za prelazak djece preko granice.
Putovanje maloljetnika sa jednim ili oba roditelja
Za nositelja putne isprave državljanina BiH mlađeg od 14 godina, koji putuje u inostranstvo u pratnji jednog ili oba roditelja, zakonski nije potrebna dodatna punomoćili saglasnost za putovanje.
To znači da maloljetno dijete može slobodno putovati sa jednim roditeljem, pod uslovom da posjeduje važeću putnu ispravu.
Međutim, bitno je da ne postoje druge zakonske prepreke za putovanje, poput zabrane ili ograničenja putovanja koje može odrediti nadležni organ. Takvu zabranu može izreći sud, centar za socijalni rad…
Ukoliko takve prepreke postoje, maloljetno dijete neće moći napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine.
Kada maloljetno dijete putuje u inostranstvo u pratnji druge osobe koja nije roditelj, zakonski zastupnik ili staratelj, obavezno je da posjeduje saglasnost oba roditelja ili zakonskog zastupnika.
Ta saglasnost mora biti ovjerena kod nadležnog organa. Ova saglasnost je važna kako bi se osigurao zakonski okvir za putovanje maloljetnog djeteta u pratnji druge osobe. Sve je to u cilju zaštite prava i sigurnosti djeteta.
Saglasnost roditelja ili staratelja mora biti ovjerena, što znači da mora biti potvrđena od strane nadležnog organa, kako bi imala pravnu snagu. Ovaj postupak osigurava da su obje strane – roditelji ili staratelji – saglasne da dijete putuje sa nekom drugom osobom i daje im odobrenje za takvo putovanje.
Zakon o putnim ispravama Bosne i Hercegovine uređuje izdavanje, upotrebu i pravila korištenja pasoša i drugih putnih dokumenata za bh. državljane. Ovaj zakon propisuje ko može dobiti putnu ispravu, pod kojim uslovima, te kada može biti odbijeno izdavanje ili korištenje pasoša.
On osigurava slobodu kretanja bh. građana, ali ujedno i štiti interese države i pojedinaca. Naročito je bitan kada su u pitanju maloljetnici i pravne prepreke za putovanje. Ako planirate putovanje, uvijek je dobro provjeriti važeće propise i osigurati da imate sve potrebne dokumente kako biste izbjegli moguće probleme na granici.
Smisao zakonskih odredbi
Jedan od ključnih razloga zašto Zakon o putnim ispravama BiH sadrži posebne odredbe o putovanju maloljetnika jeste zaštita njihovih prava i sigurnosti. Djeca su posebno ranjiva kategorija putnika, a zakon nastoji spriječiti moguće zloupotrebe, kao što su:
Nezakonito odvođenje djeteta u slučajevima konfliktnog razvoda, kada jedan od roditelja može pokušati odvesti dijete iz zemlje bez saglasnosti drugog roditelja. To može dovesti do dugotrajnih pravnih sporova, pa čak i međunarodnih potjernica putem Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece.
Nažalost, trgovina djecom je globalni problem. Strožija kontrola putnih dokumenata i obavezna saglasnost roditelja ili staratelja pomažu u spriječavanju ovakvih slučajeva.
Kada dijete putuje bez roditelja ili staratelja, može doći do situacija u kojima mu je potrebna medicinska pomoć, ali osoba koja ga prati nema ovlaštenje da donosi medicinske odluke u njegovo ime. Saglasnost roditelja u ovim situacijama može biti od ključne važnosti.
Ako dijete napusti BiH bez adekvatne saglasnosti, odgovorna lica mogu se suočiti s ozbiljnim pravnim posljedicama. To može da uključuje sudske sporove ili čak krivične prijave u slučaju otmice djeteta.
Smisao ovih odredbi nije birokratsko otežavanje putovanja, već osiguranje da svaki izlazak maloljetnika iz zemlje bude u njegovom najboljem interesu. Zakon omogućava roditeljima da zadrže kontrolu nad time gdje i s kim njihovo dijete putuje. Istovremeno se spriječavaju potencijalne zloupotrebe i osiguravajući njegovu sigurnost u međunarodnom kontekstu.
Za ažurirane podatke i širu sliku o tome kako funkcioniše Granična policija, koji su uslovi za ulazak u BiH, pitanja koja se tiču putnih isprava, viza, te boravka u BiH, preporučujemo da posjetite stranicu Granične policije Bosne i Hercegovine.
Obrazac punomoći za prelazak djece preko granice
Sljedeći obrazac punomoći služi kao primjer i može se prilagođavati u skladu s konkretnim potrebama roditelja ili staratelja, kao i zahtjevima nadležnih organa.
Preporučuje se da prije putovanja provjerite važeće propise zemlje u koju se putuje, kao i eventualne posebne zahtjeve graničnih službi.
Također, ovjeru punomoći kod nadležnog organa (općina, notar, sud ili druga ovlaštena institucija) treba obaviti kako bi dokument imao pravnu snagu. O načinu ovjeravanja i načinu sastavljanja punomoći, pisali smo ranije. Linkovi do tih članaka nalaze se u tekstu iznad.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Uvoz automobila u Bosnu i Hercegovinu podliježe carinskim i tehničkim procedurama koje provodi Uprava za indirektno oporezivanje BiH. Svako vozilo mora ispunjavati minimalne tehničke uvjete homologacije, u skladu s važećim zakonima. Također, ključan korak u carinjenju je posjedovanje odgovarajuće dokumentacije, uključujući obrazac za uvoz auta u BiH, bez kojeg uvoznik može biti obavezan platiti punu carinsku stopu.
Homologaciju vozila, odnosno ispitivanje tehničkih karakteristika svakog pojedinačnog vozila, provode ovlašteni tehnički servisi u BiH.
Kada osoba dolazi s vozilom u BiH, prijavljuje ga za uvoz na graničnom prelazu. Nakon prijave, dobija provoznu carinsku prijavu koja vrijedi do 6 dana. U tom roku mora otići u ovlašteni tehnički servis koji provjerava vozilo i izdaje uvjerenje o zadovoljavanju minimalnih tehničkih uvjeta.
Više informacija o homologaciji i uvjetima koje vozilo mora ispuniti dostupno je kod ovlaštenih tehničkih servisa u BiH.
Završetak carinskog postupka i plaćanje uvoznih pristojbi
Nakon što vozilo dobije uvjerenje o homologaciji, sa svim dokumentima odlazi se u nadležnu carinsku ispostavu u BiH.
Tu se završava carinski postupak uvoza, plaćaju uvozne pristojbe (carina i PDV), a zatim se vozilo može registrovati kod nadležnog MUP-a.
Sve informacije o uvozu vozila u Bosnu i Hercegovinu, te Kalkulator za računanje troškova uvoza vozila u BiH pronađite na ovome LINK-u.
Koliko iznose carina i PDV na uvoz vozila?
Standardna stopa carine za putnička motorna vozila iznosi 15 %, dok je PDV 17 %. Međutim, za polovna putnička vozila porijeklom iz EU carina je ukinuta od 2013. godine, pa se plaća samo PDV od 17 % na utvrđenu carinsku vrijednost vozila.
Kako ostvariti oslobađanje od plaćanja carine?
Osoba može biti oslobođena plaćanja carine ako dokaže porijeklo vozila iz EU.
Potrebni dokumenti su:
Izjava na fakturi od prodavatelja vozila (ako se vozilo kupuje u firmi koja može izdati fakturu), ili
Obrazac EUR 1 (ako se vozilo kupuje od fizičke osobe putem ugovora o prodaji ili je već u vlasništvu uvoznika).
Obrazac EUR 1 izdaje i ovjerava nadležna carinska služba zemlje u kojoj je vozilo kupljeno. Bez jednog od ovih dokaza oslobađanje od plaćanja carine nije moguće.
PDV od 17 % plaća se u svakom slučaju.
Uvoz novih vozila iz EU
Za nova putnička vozila porijeklom iz EU carina je ukinuta još 01.01.2009. godine. Prilikom uvoza ovih vozila u BiH plaća se samo PDV u iznosu od 17 %.
Uvoz automobila iz Evropske unije (EU) u Bosnu i Hercegovinu često se vrši uz povlaštenu carinsku stopu, pod uslovom da postoji dokaz o porijeklu vozila.
Taj dokaz se potvrđuje putem EUR 1 obrasca ili izjave na fakturi od prodavca.
Pravila o dokazu porijekla robe
Prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između Bosne i Hercegovine i Evropske zajednice, kao i njegovom Protokolu 2, jasno su definisani:
Uslovi za sticanje porijekla robe,
Postupak izdavanja dokaza o porijeklu,
Primjena povlaštene carinske stope,
Provjera i validnost dokumenata.
Da bi se primijenila preferencijalna stopa carine, carinske vlasti zemlje izvoznice (zemlje EU iz koje dolazi vozilo) trebaju izdati EUR 1 obrazac ili omogućiti izjavu na računu.
Kako se izdaje EUR 1 obrazac?
EUR 1 obrazac izdaju carinske vlasti zemlje izvoznice, ali samo na pisani zahtjev izvoznika ili njegovog ovlaštenog predstavnika. Prije izdavanja ovog dokumenta, nadležni organi provjeravaju:
Dokumentaciju koja potvrđuje porijeklo vozila,
Ispunjenost svih uslova iz Protokola 2.
Ako vozilo dolazi od firme koja može izdati fakturu, dokaz o porijeklu može biti izjava na računu – ali samo ako vrijednost pošiljke ne prelazi 6000 eura ili ako je izvoznik ovlašten da izdaje takve izjave bez obzira na vrijednost.
Carinski postupak u BiH bez EUR 1 obrasca
Ukoliko vozilo iz EU nema EUR 1 obrazac, carinski organi BiH ne mogu odobriti oslobađanje od carine. Povlaštena stopa se može primijeniti samo ako uvoznik priloži odgovarajući dokaz.
Bitno je naglasiti da Uprava za indirektno oporezivanje BiH nema uticaj na izdavanje dokaza o porijeklu – to je isključiva nadležnost carinskih vlasti zemlje izvoznice. Ako se desi da vozila porijeklom iz EU ne dobiju EUR 1 obrazac, uvoznici su u nepovoljnom položaju jer moraju platiti punu carinu od 15 %.
Šta BiH poduzima po ovom pitanju?
S obzirom na to da izostanak EUR 1 obrasca šteti uvoznicima, Uprava za indirektno oporezivanje BiH je o ovom problemu obavijestila Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH.
Kao potpisnik trgovinskog sporazuma, Ministarstvo je zaduženo da preduzme mjere i osigura poštivanje dogovorenih odredbi od strane zemalja EU.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Punomoć je pravni dokument kojim jedna osoba ovlašćuje drugu da u njeno ime obavlja određene pravne poslove. Međutim, ako se punomoć koristi izvan zemlje u kojoj je izdata, može biti potrebno da prođe kroz dodatne postupke potvrde autentičnosti. Tu dolazimo do pojmova ovjera, apostille i legalizacija. Šta oni tačno znače i kada su vam potrebni?
U Bosni i Hercegovini, u zavisnosti od posla, punomoć ovjeravaju sudovi, notari, a u slučajevima kada nije propisano da ovjeru mora izvršiti sud ili notar, ovjera se može obaviti i u nadležnim općinskim službama.
Notarski ili na drugi način ovjeren dokument može se koristiti unutar BiH bez dodatnih potvrda, ali ako se šalje u inostranstvo, često je potrebna dodatna potvrda u obliku apostille ili legalizacije.
Potpuno oslobođenje od legalizacije – bilateralni ugovori
Države potpisniceHaške konvencije mogu međusobno potpisati bilateralne sporazume koji omogućavaju da javne isprave budu priznate bez bilo kakve dodatne ovjere, uključujući apostil.
U tom slučaju, isprava iz jedne države članice važi u drugoj bez ikakvih dodatnih administrativnih procedura.
Apostilirana punomoć
Apostille je pojednostavljen način potvrde autentičnosti javnih isprava koji vrijedi u svim državama potpisnicama Haške konvencije iz 1961. godine.
Ako je punomoć apostilirana, to znači da je ovlašteno tijelo stavilo posebni pečat (apostille) kojim se potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
U Bosni i Hercegovini apostille izdaju sudovi prvog stepena (općinski ili osnovni sudovi), a postupak je relativno brz. Apostilirana punomoć može se koristiti u svim zemljama koje priznaju Hašku konvenciju, bez potrebe za dodatnom legalizacijom.
Legalizovana punomoć
Puna legalizacija, poznata i kao redovna legalizacija, je formalni postupak kojim se potvrđuje vjerodostojnost stranih javnih isprava kako bi bile priznate i imale pravnu snagu u državi gdje će se koristiti.
Ovaj postupak je obavezan za isprave iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije iz 1961. godine i nemaju bilateralni sporazum sa BiH o međusobnom priznavanju javnih isprava.
Potrebno je provesti punu legalizaciju dokumenta. Ovaj postupak uključuje više koraka kako bi se osigurala vjerodostojnost dokumenta za upotrebu u inostranstvu.
Postupak pune legalizacije:
Ovjera dokumenta od strane nadležnog organa u BiH:
Prvo, dokument treba ovjeriti kod nadležnog organa koji ga je izdao, kao što su općinske institucije, sud, notar. Sve to u zavisnosti od sadržaja dokumenta, odnosno, od toga koga zakon propisuje kao ovlaštenog za ovjeru u predmetnom poslu.
Ovjera od strane Ministarstva pravde BiH:
Nakon početne ovjere, dokument se dostavlja Ministarstvu pravde BiH radi daljnje ovjere.
Ovjera od strane Ministarstva vanjskih poslova BiH:
Ministarstvo vanjskih poslova BiH vrši dodatnu ovjeru dokumenta nakon što je ovjeren od strane Ministarstva pravde.
Ovjera od strane diplomatsko-konzularnog predstavništva zemlje prijema:
Na kraju, dokument se dostavlja ambasadi ili konzulatu zemlje u kojoj će se koristiti, a koja se nalazi u BiH, radi finalne ovjere.
Kako znati koji postupak vam treba?
Pravila zavise od zemlje u kojoj će se punomoć koristiti. Za detaljne i ažurirane informacije o postupku legalizacije, preporučuje se kontaktiranje nadležnih institucija u BiH, kao što su Ministarstvo pravde ili Ministarstvo vanjskih poslova, kao i diplomatsko-konzularno predstavništvo zemlje u kojoj će se dokument koristiti.
Ako se šalje u zemlju potpisnicu Haške konvencije, potrebna je apostille ovjera. Ako je namijenjena za državu koja nije članica konvencije, mora proći kompletnu proceduru legalizacije.
Prije nego što pripremite punomoć, uvijek provjerite zahtjeve zemlje u kojoj će biti korištena kako biste izbjegli nepotrebne troškove i kašnjenja.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Kada vas policijska patrola zaustavi na cesti, a pogotovo kada njihovo ponašanje prevazilazi ono što se smatra redovnim, prvo pitanje koje vam može pasti na pamet jeste: “Da li je ovo zakonito?” Mnogi vozači smatraju da ih policija ne smije zaustaviti bez valjanog razloga, dok drugi vjeruju da organi reda imaju diskreciono pravo na provjere. Međutim, šta zakon zaista kaže? Smije li vas policija zaustaviti bez razloga?
U ovom članku analiziramo pravni okvir koji reguliše ovlaštenja policijskih službenika u BiH, razgraničavamo zakonita i nezakonita zaustavljanja, objašnjavamo vaša prava i obaveze te dajemo jasan pregled kada policija smije izvršiti pretres vašeg vozila.
Prema Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, policijski službenici imaju ovlaštenje da zaustavljaju vozila. To mogu činiti radi kontrole saobraćaja i provjere poštovanja saobraćajnih propisa.
Ova ovlaštenja uključuju provjeru dokumenata vozača i vozila, kao i ispravnosti vozila. Međutim, zakon također propisuje da se ove kontrole moraju sprovoditi u skladu s jasno definisanim pravilima i ne smiju biti proizvoljne.
To znači da policijski službenici moraju imati validan razlog za zaustavljanje vozila. Validan razlog može biti sumnja na prekršaj, redovne saobraćajne kontrole ili specifične akcije usmjerene na poboljšanje bezbjednosti saobraćaja.
Kontrolu i regulisanje saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini vrše ovlaštena lica nadležnog organa unutrašnjih poslova.
Učesnici u saobraćaju moraju postupati po zahtjevima izraženim pomoću znakova ili prema naredbi ovlaštenog lica. Ova zakonska odredba omogućava policijskim službenicima da zaustavljaju vozila u svrhu provjere poštovanja saobraćajnih propisa, kontrole dokumenata i ispravnosti vozila. Ove kontrole moraju se sprovoditi u skladu sa zakonom i ne smiju biti proizvoljne.
Šta je “rutinska” kontrola
Međutim, Kako da znate da se radi o redovnoj kontroli saobraćaja, a ne proizvoljnom zaustavljanju?
Prije svega, redovne, “rutinske” kontrole obično se sprovode na vidljivim punktovima. Tu trebaju biti prisutna policijska vozila, jasno označeni službenici i, često, postavljeni znakovi koji ukazuju na kontrolu.
Također, ove akcije su često unaprijed planirane i provode se u sklopu većih policijskih aktivnosti, poput provjere tehničke ispravnosti vozila, kontrole alkohola ili validnosti dokumenata. Kada vas policija zaustavi, trebalo bi da jasno objasne razlog – ako je u pitanju redovna kontrola, policajac će vam to reći i zatražiti uobičajene dokumente.
S druge strane, ako vam nije jasno zašto ste zaustavljeni ili ako policijski službenik ne može da vam pruži konkretno objašnjenje, moguće je da se radi o proizvoljnom zaustavljanju.
U tom slučaju, imate pravo da pitate na osnovu kojeg zakonskog osnova je izvršena kontrola i da, ukoliko smatrate da je došlo do zloupotrebe, kasnije podnesete pritužbu nadležnim organima.
Kad policija smije da vas zaustavi?
Policija može zaustaviti vozilo u različitim situacijama prema važećem zakonodavstvu.
Najčešće to rade kako bi izvršili rutinsku kontrolu saobraćaja, provjerili da li vozač ima validnu vozačku dozvolu, registraciju vozila i obaveznu opremu.
Također, ako postoji osnovana sumnja da je vozač počinio prekršaj, kao što je prekoračenje brzine ili vožnja pod dejstvom alkohola, policija može odlučiti da ga zaustavi.
U nekim slučajevima, policija organizuje pojačane kontrole, kao što su provjere količine alkohola u krvi ili nekih drugih opojnih tvari ili tehničke ispravnosti vozila.
Također, ako postoji sumnja da vozilo ili vozač predstavljaju prijetnju javnoj sigurnosti, policija ima pravo da interveniše. Sve ove situacije omogućavaju policiji da održava red i sigurnost na cestama.
Da li policija može zaustaviti bilo koga, bilo kada?
Policija ima ovlaštenja koja joj omogućavaju da zaustavi vozilo, ali to nije nešto što se može raditi proizvoljno, bez razloga.
Naime, zakon jasno definiše kada policija smije da interveniše. Policijski službenik ne može jednostavno zaustaviti vozača bez ikakvog opravdanja ili na osnovu svog ličnog nahođenja.
Zaustavljanje mora biti zasnovano na konkretnim okolnostima koje ukazuju na potrebu za provjerom.
Neosnovano zaustavljanje – kada je nezakonito?
Neosnovano zaustavljanje vozila može se smatrati nezakonitim u nekoliko situacija.
Prvo, ako policajac zaustavi vozača bez ikakvog opravdanog razloga, bez objašnjenja, bez navedenog osnova, pogotovo kada ga se upita za osnov, to je kršenje prava.
Naprimjer, ako se vozilo zaustavi “nasumično”, bez prethodnih indicija o prekršaju ili potrebe za provjerom u okviru šire kontrole, to može biti smatrano nezakonitim.
Također, ako nema konkretnih pokazatelja da je vozač prekršio zakon, niti se provodi specifična organizovana akcija (kao što je kontrola alkohola ili tehničke ispravnosti vozila), zaustavljanje postaje neopravdano.
Dodatno, nezakonito zaustavljanje može nastati kada se ono vrši selektivno, diskriminatorno ili zloupotrebom ovlaštenja. To se događa kada policija cilja određene grupe vozača bez objektivnog razloga, na osvnou njihovog izgleda, marke, boje, slika ili znakova na vozilu ili bilo kojeg drugog nelegitimnog faktora.
Takvi postupci nisu samo neosnovani, već predstavljaju ozbiljno kršenje ljudskih prava, jer dovode do nejednakog tretmana i narušavaju povjerenje u rad policije.
Pretres vozila – kada policija smije pretražiti vaš automobil?
Prema zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, policijski službenici imaju ovlaštenje da izvrše pregled ili pretres vozila pod određenim okolnostima.
Pregled vozila podrazumijeva površinsku kontrolu dostupnih dijelova vozila, bez detaljnog pretraživanja ili otvaranja zatvorenih prostora. Policijski službenik može izvršiti pregled vozila kada je to neophodno radi pronalaženja predmeta koji nisu dozvoljeni za nošenje, a koji bi mogli biti iskorišteni za napad na drugo lice ili samoozljeđivanje. Ovo ovlaštenje proizlazi iz Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine.
Pretres vozila, s druge strane, podrazumijeva detaljno pretraživanje unutrašnjosti vozila, uključujući zatvorene prostore poput prtljažnika ili pretinaca. Za zakonito provođenje pretresa vozila, u pravilu je potrebna naredba suda, osim u hitnim slučajevima kada postoji osnovana sumnja da se u vozilu nalaze predmeti povezani s krivičnim djelom, a čekanje na sudsku naredbu bi moglo ugroziti istragu. Ove odredbe su regulisane Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Šta ako policija želi da vas pretraži bez osnova?
Ukoliko policijski službenik želi izvršiti pretres vašeg vozila bez očiglednog osnova ili sudske naredbe, imate pravo da tražite objašnjenje razloga za takvu radnju. Policijski službenik je dužan da vas informiše o razlozima pretresa. U slučaju da smatrate da su vaša prava prekršena, možete podnijeti pritužbu nadležnim organima ili se obratiti advokatu za daljnje korake.
Važno je napomenuti da odbijanje saradnje s policijskim službenicima može dovesti do dodatnih pravnih posljedica. Stoga je preporučljivo postupati u skladu s uputama policije, a eventualne pritužbe rješavati putem zakonom predviđenih mehanizama.
Kako se ponašati u slučaju očigledno neosnovanog pretresanja vozila?
U situaciji kada policija pokušava izvršiti pretres vašeg vozila bez jasnog i istaknutog osnova, važno je ostati smiren.
Umjesto da odmah postanete defanzivni, da se svađate sa pripadnicima policijskih snaga, pristupite situaciji s oprezom i jasno zatražite objašnjenje – zamolite službenika da precizira na temelju kojeg zakona i iz kojeg razloga vrši taj postupak.
Istovremeno, bez podizanja tona ili fizičkog otpora, izrazite svoje neslaganje s pretresom ako smatrate da nema pravne osnove za njega.
Takva diskretna, ali odlučna reakcija može vam kasnije poslužiti kao dokaz ako se odlučite za pravne korake.
Bitno je pokušati zapamtiti što više relevantnih detalja – zapamtite detalje poput vremena, mjesta i identifikacijskih oznaka službenika, što može biti ključno u daljnjoj istrazi o eventualnom kršenju vaših prava. Ukoliko se službenici tome ne protive, odnosno, ukoliko vas fizički ne spriječavaju, snimajte postupke. U BiH ne postoji eksplicitna zabrana snimanja policajaca na javnim mjestima, ali ako odlučite snimati, radite to diskretno i bez ometanja službenih radnji.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Generalna (opšta) punomoć je pravno ovlaštenje koje se u svakodnevnom prometu (pogrešno) često naziva i punomoć za sve, kojim vlastodavac daje punomoćniku široke ovlasti da u njegovo ime obavlja različite pravne, poslovne i administrativne radnje. Za razliku od specijalne punomoći, koja se izdaje za tačno određeni posao, generalna punomoć omogućava punomoćniku da djeluje u svim poslovima redovnog upravljanja imovinom i pravima vlastodavca.
Iako generalna punomoć daje široka ovlaštenja, važno je napomenuti da ona ne uključuje pravo na otuđenje (prodaju) ili opterećenje imovine vlastodavca, osim ako nije izričito navedeno u tekstu punomoći. Za takve radnje obično je potrebna specijalna punomoć.
Generalna punomoć se najčešće koristi kada osoba nije u mogućnosti ili ne želi lično obavljati svoje pravne i poslovne obaveze. Ova situacija može nastati iz različitih razloga.
To može biti dugotrajni boravak u inostranstvu, kada fizička udaljenost onemogućava redovno upravljanje imovinom ili obavljanje administrativnih zadataka.
Zdravstveni razlozi često su presudni, posebno kod starijih osoba ili onih s težim medicinskim stanjima. Oni zbog bolesti ili nesposobnosti ne mogu samostalno obavljati potrebne radnje.
Osim toga, generalna punomoć može biti korisna i za osobe s velikim brojem poslovnih obaveza. Delegiranje ovlasti omogućava efikasnije upravljanje vremenom i resursima.
Poslovni ljudi koji često putuju ili imaju kompleksne poslovne mreže često koriste generalnu punomoć kako bi osigurali da se njihovi poslovi nastavljaju nesmetano i bez potrebe za njihovim stalnim prisustvom.
Ova praksa posebno je česta u slučajevima kada je potrebno brzo reagovanje na tržišne prilike ili kada je neophodno obavljati rutinske administrativne zadatke u ime vlastodavca.
Primjer iz prakse
Zamislimo uspješnog privrednika koji vodi više firmi i često putuje zbog poslovnih sastanaka, konferencija i proširenja poslovanja u inostranstvu.
Budući da nije uvijek dostupan da lično obavlja sve administrativne i pravne poslove, odlučuje da svom dugogodišnjem advokatu da generalnu punomoć.
Advokat bi na taj način mogao upravljati njegovim poslovnim i privatnim obavezama u njegovom odsustvu.
Njegov advokat, kao punomoćnik, sada može u njegovo ime:
Podizati i uplaćivati novac na poslovne i privatne račune
Plaćati račune za režije, poreze i druge finansijske obaveze
Potpisivati ugovore o zakupu poslovnih prostora
Predstavljati ga u administrativnim postupcima pred državnim organima
Upravljati njegovim nekretninama, uključujući davanje stanova ili poslovnih prostora u najam
Zastupati ga pred sudovima i drugim institucijama u vezi s poslovnim sporovima
Ova punomoć omogućava poslovnom čovjeku da se fokusira na razvoj svog poslovanja, dok se administrativni i pravni poslovi odvijaju nesmetano u njegovom odsustvu.
Pravna snaga i forma generalne punomoći
Generalna punomoć se može dati usmeno ili pismeno, ali u praksi se uvijek preporučuje pismena forma. Tako je najlakše izbjeći nesporazume i dokazivati valjanost ovlaštenja.
U određenim slučajevima zakon zahtijeva da punomoć bude notarski ovjerena. Naprimjer, ako punomoćnik treba upravljati nekretninama ili zastupati vlastodavca pred sudom.
Ako se punomoć koristi za radnje za koje zakon propisuje posebnu formu ugovora (poput prodaje nekretnina), tada i punomoć mora biti u istoj formi.
Primjer: Ako osoba želi da njen punomoćnik može prodati njen stan, generalna punomoć mora biti notarski ovjerena i eksplicitno sadržavati ovlaštenje za prodaju.
Generalna punomoć omogućava efikasno delegiranje poslova i uštedu vremena, ali također nosi određene rizike.
Budući da punomoćnik dobija široka ovlaštenja, postoji mogućnost zloupotrebe ako punodavac ne izabere osobu od povjerenja.
Rizici davanja generalne punomoći
Generalna punomoć, iako korisna za delegiranje poslova, nosi određene rizike zbog širokih ovlaštenja koja daje punomoćniku. Jedan od najvećih rizika je mogućnost zloupotrebe ovlaštenja. Punomoćnik može koristiti imovinu ili prava vlastodavca u svoje svrhe, što može dovesti do finansijskih gubitaka ili oštećenja imovine.
Osim toga, postoji rizik od pravnih komplikacija ako punomoćnik zaključi poslove koji nisu u skladu s interesima vlastodavca. To može rezultirati sudskim sporovima ili dodatnim obavezama.
Poseban problem predstavlja i otežana kontrola nad aktivnostima punomoćnika, jer vlastodavac može imati ograničenu mogućnost praćenja svih radnji koje su obavljene u njegovo ime.
Također, postoji rizik od prevare, gdje punomoćnik može poduzeti neovlaštene radnje. Može da se radi o prodaji imovine ili podizanja novca bez odobrenja, što može biti teško dokazati i riješiti.
Ovisnost o punomoćniku također može biti problematična, jer vlastodavac može izgubiti kontrolu nad svojim poslovima ako punomoćnik postane nedostupan ili ako dođe do sukoba interesa.
Kako bi se smanjili ovi rizici, važno je jasno definirati obim ovlaštenja, ograničiti trajanje punomoći, zadržati mogućnost opoziva i odabrati pouzdanog punomoćnika. Redovno praćenje aktivnosti također može pomoći u spriječavanju potencijalnih zloupotreba.
Iako generalna punomoć može biti praktično rješenje, svjesnost o rizicima i pažljivo planiranje ključni su kako bi se izbjegle nepoželjne posljedice.
U današnjem dinamičnom društvu, koncept ‘punomoći za sve’ izaziva niz pitanja o granicama povjerenja, odgovornosti i delegiranja moći.
S jedne strane, ovakva punomoć može biti ključna u situacijama kada je potrebno brzo reagovati i donositi odluke, posebno u poslovnom i pravnom okruženju. S druge strane, postavlja se pitanje gdje završavaju granice moći i koji su potencijalni rizici prepuštanja prevelike kontrole jednoj osobi ili instituciji.
Zaštita vlastodavca
Kako bi se smanjili rizici, preporučuje se:
Ograničiti trajanje punomoći (npr. na godinu dana)
Jasno definisati obim ovlaštenja
Zadržati mogućnost opoziva u bilo kojem trenutku
Odabrati pouzdanog punomoćnika
Primjer: Starija osoba koja više ne može samostalno upravljati svojim finansijama može dati generalnu punomoć svom sinu, ali može i dodati klauzulu da on ne smije podizati novac sa njenih računa bez njene saglasnosti.
Opozivom od strane vlastodavca – može se opozvati u bilo kojem trenutku, a opoziv ne mora imati posebnu formu, osim ako zakon zahtijeva drugačije.
Smrću vlastodavca ili punomoćnika – u pravilu, smrt jedne od strana znači i automatski prestanak punomoći, osim ako je posao već započet i ne može se prekinuti bez štete.
Istekom ugovorenog roka – ako je punomoć vremenski ograničena, automatski prestaje kada taj period prođe.
Ako treća osoba nije znala da je punomoć opozvana i u dobroj vjeri je nastavila poslovati s punomoćnikom, pravni poslovi koje je punomoćnik zaključio i dalje mogu ostati valjani. U tom slučaju, vlastodavac može tražiti od punomoćnika naknadu štete, osim ako punomoćnik nije znao za opoziv.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Punomoć je pravni dokument koji omogućava jednoj osobi (punomoćniku) da poduzima određene radnje u ime druge osobe (davatelja punomoći). To je važan instrument koji se koristi u mnogim pravnim i poslovnim situacijama, od potpisivanja ugovora do zastupanja u sudskim postupcima. Ako ste ikada razmišljali o tome kako napisati punomoć, u ovom članku ćemo vam pružiti korak-po-korak vodič, primjere i korisne savjete.
Punomoć je pravni akt kojim osoba (davatelj punomoći) ovlašćuje drugu osobu (punomoćnika) da ga zastupa i poduzima određene radnje u njenom ime. Punomoć može biti opća ili posebna, zavisno o vrsti poslova koje punomoćnik može obavljati.
Forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoć za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla.
S obzirom na opseg ovlaštenja, punomoć može biti:
a) Opšta (generalna) – izdaje se za sve poslove redovnog upravljanja imovinom davaoca punomoći, poput upravljanja pokretnom i nepokretnom imovinom. Međutim, ova punomoć ne uključuje pravo otuđenja ili raspolaganja imovinom, jer su za takva ovlaštenja potrebne posebne punomoći.
b) Posebna (specijalna) – izdaje se za obavljanje poslova koji nadilaze redovno poslovanje, kao što su otuđenje ili raspolaganje imovinom davaoca punomoći.
c) Vanredna – izdaje se u situacijama kada posao ima poseban ekonomski značaj za davaoca punomoći, na primjer, kod preuzimanja mjenične obaveze, sklapanja ugovora o jemstvu ili ugovora o poravnanju.
Kako napisati punomoć
Kada sastavljate punomoć, važno je da budete jasni i precizni u navođenju svih ključnih informacija kako bi dokument bio pravno važeći. Slijedi pregled najbitnijih elemenata koje treba uključiti u svaki oblik punomoći:
Naslov dokumenta
Na samom početku dokumenta treba jasno naznačiti naziv „Punomoć“ ili, ako je specifičnije, „Punomoć za zastupanje“, kako bi bilo odmah jasno o kojem se dokumentu radi. Korisno je i u naslovu specificirati predmet punomoći.
Podaci o davatelju punomoći
U ovom dijelu, morate navesti sve potrebne podatke o osobi koja izdaje punomoć (davatelju). To uključuje puno ime, datum rođenja, adresu prebivališta, te druge relevantne informacije, kao što su JMBG, broj lične karte ili pasoša (ako je to primjenjivo). Ovi podaci omogućuju jasnu identifikaciju davatelja punomoći.
Primjer: „Ja, [ime i prezime], rođen/a [datum rođenja], sa prebivalištem na adresi [adresa], ovim putem dajem punomoć [ime punomoćnika], rođenom [datum rođenja], sa prebivalištem na adresi [adresa], da u moje ime poduzima pravne radnje.“
Podaci o punomoćniku
Jasno morate navesti ime punomoćnika, njegovu adresu, kao i njegovu pravnu sposobnost da postupa u ime davatelja punomoći. Punomoćnik je osoba kojoj se povjerava ovlaštenje da u vaše ime poduzima pravne radnje.
Obim punomoći
Ovdje je ključno detaljno opisati koji su tačno poslovi ili radnje koje punomoćnik može obavljati. Možete precizirati specifične zadatke, ali i eventualna ograničenja u njegovim ovlaštenjima. Ovaj dio treba biti što jasniji kako bi se izbjegle nesuglasice u budućnosti.
Primjer: „Punomoćnik ima pravo da u moje ime potpisuje sve potrebne ugovore vezane za prodaju moje nekretnine na adresi [adresa nekretnine], kao i da preduzima sve pravne radnje u vezi sa izvršenjem tih ugovora.“
Period važenja punomoći
Ako punomoć ima vremensko ograničenje, morate navesti datum kada punomoć stupa na snagu, kao i datum kada prestaje biti važeća. Ukoliko punomoć nema vremensko ograničenje, to također treba biti jasno naznačeno u dokumentu.
Primjer: „Ova punomoć stupa na snagu odmah i vrijedi do [datum], odnosno dok je ne opozovem.“
Na kraju dokumenta, davatelj punomoći mora staviti svoj potpis, što predstavlja njegovu suglasnost sa svim navedenim uvjetima i ovlastima. U nekim slučajevima, može biti potrebno da potpis bude ovjeren od strane notara ili drugog ovlaštenog tijela.
4. Čuvanje kopije: Čuvajte kopiju punomoći za vlastite evidencije, kao i za punomoćnika.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ovjeravanje kopija je postupak kojim se utvrđuje i potvrđuje da je kopija identična originalnom dokumentu. Ovjeravanje kopije ne garantuje istinitost sadržaja dokumenta. Kako se ovjerava kopija i gdje se ovjerava kopija?
Kopija u najširem smislu, je reprodukcija ili dupliciranje originalnog dokumenta, teksta, slike ili bilo kojeg drugog materijala. Kopija ima isti sadržaj i izgled kao i original.
Prepis je ručno ili mašinski izrađena kopija originalnog dokumenta koja se prenosi, obično na drugi papir. Prepis je obično napravljen prepisivačkim tehnikama kao što su pisanje ili kucanje teksta.
Fotokopija dokumenta je reprodukcija originalnog dokumenta koja se dobija putem fotokopirnog uređaja ili skenera. Fotokopija se pravi snimanjem ili skeniranjem originalnog dokumenta, čime se stvara identična vizuelna replika na drugom papiru ili u digitalnom formatu.
Kako se ovjerava kopija
Prepis, odnosno kopija koja se ovjerava mora se pažljivo uporediti sa izvornom ispravom. Prepis se mora slagati sa izvornom ispravom i u pravopisu, interpunkciji i skraćivanju riječi.
Ako su u izvornoj ispravi neka mjesta ispravljena, preinačena, brisana, precrtana, umetnuta ili dodana, mora se to navesti u potvrdi o ovjeri prepisa.
Ovako će se postupiti i u slučaju kada je isprava pocijepana, oštećena ili ako inače po spoljašnjem obliku dovodi u očitu sumnju svoju istovjetnost sa izvornom ispravom.
Fotokopije isprava smatraju se prepisima u smislu ovog zakona i prilikom ovjere postupaće se prema odredbama prethodnog stava.
Kad se ovjerava prepis samo jednog dijela isprave ili izvod iz isprave, prepis mora biti tako sačinjen da se iz njega jasno vidi koji su dijelovi isprave ostali neprepisani.
Za ovjeru fotokopije obično je potrebno donijeti:
• Originalni dokument čija kopija se ovjerava.
• Fotokopiju originalnog dokumenta čija kopija se ovjerava
• Fotokopiju važećeg pasoša BiH ili lične karte BiH, original na uvid.
• Dokaz o uplati zakonom propisane takse za ovjeru
Gdje se ovjerava kopija
Ovjeravanje potpisa, rukopisa i prepisa vrši nadležni opštinski organ uprave.
Ovjera potpisa u zemljišno-knjižnim stvarima vrše notari i sudovi.
Za ovjeravanje isprava koje su namijenjene za upotrebu u inostranstvu nadležni su sudovi.
Ovjeravanje potpisa i prepisa isprava potrebnih za regulisanje odnosa po osnovu rada može vršiti ovlašteno lice u organu odnosno organizaciji u kojoj radnik radi ili je radio.
Slučajevi kada je kopija na stranom jeziku
Ako službeno lice koje vrši ovjeru ne razumije jezik na kome je isprava napisana, odrediće da sudski tumač izvrši upoređenje prepisa sa izvornom ispravom ili sa prepisom izvorne isprave.
Ukoliko vam je potreban sudski tumač za neki drugi jezik, provjerite naš članak SPISAK SUDSKIH TUMAČA. Ako vam je potreban advokat, provjerite SPISAK ADVOKATA.
Kada je potrebno ovjeriti kopiju
Ovjeravanje kopije je obično potrebno kada se zahtijeva da kopija ima istu pravnu vrijednost kao i originalni dokument.
Odluka o potrebi ovjere kopije obično zavisi od specifičnih zahtjeva institucije ili organizacije kojoj se kopija dostavlja. To može biti određeno zakonom, propisima ili politikom te institucije.
U mnogim slučajevima, institucija kojoj se dostavlja kopija ima jasno navedene smjernice o tome kada je potrebna ovjera kopije i koji je postupak ovjere. Te smjernice mogu biti dostupne na web stranici institucije, u obrascima za prijavu ili u uputstvima koja se daju aplikantima.
Ukoliko niste sigurni da li je potrebna ovjera kopije ili koji je postupak ovjere, najbolje je kontaktirati direktno tu instituciju ili organizaciju i pitati za precizne informacije. Oni će vam pružiti najtačnije smjernice u vezi sa ovim pitanjem.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ovjera potpisa je proces provjere i potvrde valjanosti potpisa na nekom dokumentu. To znači da ovjeritelj (notar i druga osoba ovlaštena za to) provjerava da je potpis na dokumentu stvarno potpis određene osobe. Kako se ovjerava potpis?
Ovjeravanje potpisa ili rukopisa je potvrđivanje njihove autentičnosti. Ovjeravanje prepisa je potvrđivanje njegove istovjetnosti sa izvornom ispravom. Ovjeravanjima se ne potvrđuje istitnitost sadržaja isprave.
Ovjera potpisa može biti korisna u slučajevima kada je važno osigurati da je potpis na dokumentu stvarno potpis određene osobe i spriječiti neovlašteno predstavljanje ili prevaru.
Postoji posebna procedura ukoliko treba ovjeriti potpis u svrhu legalizacije dokumenta za korištenje u stranoj državi.
Ovjera potpisa može biti potrebna u različitim situacijama, kao što su kupovina nekretnine, potvrda o životu u slučaju ostvarivanja prava na penziju, prijava za neki oglas, ovjera potpisa na kupoprodajnom ugovoru i slično.
U takvim slučajevima, osoba koja zahtijeva ovjeru potpisa mora lično doći kod ovjeritelja i potpisati dokument pred njim.
Kako se ovjerava potpis
Ovjeritelj tada provjerava identitet osobe, obično tražeći neku identifikacijsku ispravu. Zatim provjerava potpis i potvrđuje da je on stvarno učinjen od strane navedene osobe.
Za dokaz istinitosti potpisa potrebno je da podnosilac isprave pred ovlašćenim službenim licem svojeručno potpiše ispravu. Dokaz istinitosti potpisa se utvrđuje i izjavom da je potpis, koji se nalazi na ispravi, njegov potpis. Na isti način se utvrđuje istitnitost rukoznaka, odnosno otiska prsta.
Za dokaz istinitosti rukopisa potrebno je da podnosilac isprave pred ovlašćenim službenim licem izjavi da je isprava napisana njegovom rukom
Potvrda o ovjeri potpisa i rukopisa stavlja se na izvornu ispravu sa naznakom datuma ovjere i broja pod kojim je isprava zavedena u upisniku za ovjeravanje. Ovjera se potvrđuje pečatom nadležnog organa i potpisom ovlašćenog službenog lica.
Kako se ovjerava potpis slijepe osobe
Kada se ovjerava potpis ili rukoznak slijepih, ili potpis ili rukoznak lica koja ne znaju čitati, mora se podnosiocu pročitati isprava na kojoj se ovjerava potpis ili rukoznak.
Kada se ovjerava potpis gluhih koji ne znaju čitati, podnosiocu se mora pomoću tumača pročitati isprava na kojoj se ovjerava potpis ili rukoznak. Kad se ovjerava potpis ili rukoznak lica koje ne razumije jezik na kojem je isprava napisana, mora se podnosiocu prevesti sadržina isprave.
Ako službeno lice koje vrši ovjeru ne može samo izvršiti prevođenje,ispravu će podnosiocu pročitati i njenu sadržinu prevesti sudski tumač. U slučajevima iz prethodnih stavova, u potvrdi o ovjeri mora se naznačiti da je postupljeno po tim odredbama.
Ako službeno lice koje vrši ovjeru ne razumije jezik na kome je isprava napisana može odrediti, ako to smatra potrebnim da ispravu prevede sudski tumač. Ako je isprava bila prevedena u potvrdi o ovjeri će se to navesti.
Ukoliko vam je potreban sudski tumač za neki drugi jezik, provjerite naš članak SPISAK SUDSKIH TUMAČA. Ako vam je potreban advokat, provjerite SPISAK ADVOKATA.
Ovjera potpisa bez identifikacionog dokumenta
Potpis, rukoznak ili rukopis ovjerit će se ako službeno lice lično poznaje podnosioca, ili, ako ga lično ne poznaje, nakon što prethodno utvrdi njegov identitet na osnovu lične karte ili pasoša, a ako nema ove isprave, svjedočenjem dva punoljetna svjedoka, koje službeno lice lično poznaje odnosno čiji identitet utvrdi ličnom kartom ili pasošem.
U potvrdi o ovjeri mora se navesti na koji je način službeno lice utvrdilo identitet podnosioca isprave.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
