Category: Pravni pojmovi

  • Razlika između krajnje nužde i nužne odbrane

    Razlika između krajnje nužde i nužne odbrane

    Pravni pojmovi “krajnja nužda” i “nužna odbrana” često se koriste zajedno ili pogrešno međusobno zamjenjuju. Međutim, ovi pojmovi se ne odnose na istu situaciju i važno je razumjeti njihovu razliku. U ovom članku ćemo razmotriti koja je razlika između krajnje nužde i nužne odbrane.

    Ako vas interesuju pravni pojmovi, jedan dio Pravnog bloga posvetili smo upravo toj tematici.

    Sadržaj članka:

    Šta je krajnja nužda

    Krajnja nužda predstavlja situaciju u kojoj je osobi prijetio neposredan i neizbježan napad na njen život ili tijelo ili neko drugo zaštićeno dobro, a u isto vrijeme, odbranom svojih vrijednosti nanosi se šteta tuđim zaštićenim vrijednostima.

    U tom trenutku, osoba koja je ugrožena ima pravo na samoodbranu i može koristiti silu da bi se zaštitila. Međutim, ta sila mora biti u granicama nužnosti, to znači da mora biti u razumnom omjeru prema opasnosti koja prijeti.

    Pisali smo opširno o tome šta je krajnja nužda.

    Šta je nužna odbrana

    S druge strane, nužna odbrana se odnosi na situaciju u kojoj osoba djeluje da bi zaštitila sebe ili druge osobe od napada koji je nužno neposredan i neizbježan. Na primjer, osoba koja je napadnuta nožem može koristiti silu kako bi zaustavila napadača. U ovom slučaju, osoba koja koristi silu ne smije prekoračiti granice nužnosti.

    Pisali smo opširno o tome šta je nužna odbrana.

    Razlika između krajnje nužde i nužne odbrane

    Jedna od ključnih razlika između ova dva pojma je u činjenici da se u krajnjoj nuždi događa borba između dva ili više prava, dok je u nužnoj odbrani sukob prava i neprava.

    Sukob dva ili više prava u krajnjoj nuždi

    Sukob dva ili više prava u krajnjoj nuždi se može dogoditi kada osoba koristi silu kako bi se zaštitila od neposredne i neizbježne opasnosti, ali u tom postupku krši neko drugo pravo ili zakon.

    Naprimjer, ako osoba ugrožena požarom uništi tuđu imovinu kako bi se spasila, dolazi do sukoba prava na zaštitu vlastite imovine i prava na samoodbranu.

    U takvim situacijama, pravni sistem mora procijeniti da li se opasnost mogla otkloniti na drugi način i da li je reakcija bila odgovarajuća u svakom zasebnom slučaju.

    Odluka će zavisiti od specifičnih okolnosti slučaja i primjenjivim zakonima, a sud će uzeti u obzir sve relevantne faktore pri donošenju odluke.

    U svakom slučaju, odluka o primjeni sile u krajnjoj nuždi mora biti donesena pažljivo i s razumnom procjenom opasnosti kako bi se izbjegao sukob prava i zakona.

    Šta je sukob prava i neprava u nužnoj odbrani

    Sukob prava i neprava u nužnoj odbrani odnosi se na situaciju kada se osoba koja je napadnuta brani od napadača.

    U mnogim pravnim sistemima, uključujući i većinu država, postoji pravilo da se nasilje može koristiti samo u slučaju nužne odbrane, kada postoji stvarna i neposredna prijetnja napadača na život ili tijelo osobe koja se brani.

    Međutim, u nekim slučajevima osoba koja se brani može preći granicu i upotrijebiti više sile nego što je nužno za odbranu, što se smatra neopravdanim nasiljem.

    U takvim situacijama, sudovi će obično uzeti u obzir sve okolnosti slučaja kako bi odlučili je li osoba koja se branila prekoračila granice nužne odbrane.

    Ako se utvrdi da je osoba prekoračila granice nužne odbrane i upotrijebila neopravdanu silu, onda bi mogla biti optužena i kažnjena za napad ili nasilje koje je izvršila.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je krajnja nužda

    Šta je krajnja nužda

    U modernim pravnim sistemima, termin “krajnja nužda” se obično koristi u kontekstu krivičnog prava, međutim ima i svoju primjenu u obligacionom pravu. Šta je krajnja nužda? Krajnja nužda i nužna odbrana nisu isto, iako su veoma slični pojmovi.

    Ako vas interesuju pravni pojmovi, jedan dio Pravnog bloga posvetili smo upravo toj tematici.

    Sadržaj članka:

    Šta je krajnja nužda

    Pojam “krajnja nužda” se u pravnom sistemu koristi u različitim granama prava, ali se najčešće koristi u oblasti krivičnog prava. U krivičnom pravu, krajnja nužda predstavlja jedno od opravdanja za izvršenje krivičnog djela. Krajnja nužda podrazumijeva da je djelo izvršeno u cilju sprječavanja veće opasnosti ili štete.

    Osim u krivičnom pravu, pojam krajnje nužde se koristi i u oblasti građanskog prava, odnosno obligacionog prava. Koristi se obično kada se govori o nepredvidivim i neizbježnim događajima koji mogu dovesti do nastanka štete. To dovodi do vanugovornog obligacionog odnosa.

    Krajnja nužda predstavlja opravdanje za kršenje zakona ili izvršenje krivičnog djela u situacijama kada je to bilo nužno kako bi se spriječila veća šteta ili opasnost.

    Opravdanje za djelo učinjeno u krajnjoj nuždi može biti prihvaćeno samo ako nije bilo drugog načina da se spriječi opasnost. Djelovanje bilo razmjerno opasnosti koju se željelo spriječiti. Također, djelovanje mora biti obavljeno u cilju sprječavanja opasnosti, a ne radi postizanja nekog drugog cilja.

    Da li je krivično djelo ono što se učini u krajnjoj nuždi

    Većina modernih zakonodavstava propisuje da nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi.

    Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili od drugog otkloni istovremenu ili direktno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo.

    Učinitelj koji sam izazove opasnost, ali iz nehata, ili prekorači granice krajnje nužde, može se blaže kazniti. Ako je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšavajućim okolnostima, može se i osloboditi kazne.

    Historijski kontekst krajnje nužde

    Pojam krajnje nužde nije nov, već ima duboke korijene u pravnoj teoriji i praksi. Još u rimskom pravu, postojala je ideja da u izuzetnim okolnostima pojedinac može prekršiti zakon kako bi spriječio veće zlo.

    Ovaj princip je prenesen u moderne pravne sisteme, gdje je prilagođen savremenim društvenim i pravnim normama. Krajnja nužda se danas smatra jednim od ključnih opravdanja za djela koja bi inače bila kažnjiva.

    Praktični savjeti u slučaju krajnje nužde

    Ako se nađete u situaciji koja bi mogla biti obuhvaćena krajnjom nuždom, važno je znati kako postupiti. Evo nekoliko praktičnih savjeta:

    1. Ocijenite opasnost – Prvo, uvjerite se da je opasnost neposredna i da zaista prijeti veća šteta.
    2. Tražite alternative – Pokušajte pronaći način da opasnost otklonite bez izazivanja štete. Ako to nije moguće, samo tada možete razmišljati o djelovanju u okviru krajnje nužde.
    3. Dokumentujte situaciju – Nakon što prođe opasnost, pokušajte prikupiti dokaze koji bi mogli poslužiti u slučaju pravnog spora. Naprimjer, fotografije, svjedočenje očevidaca, itd.
    4. Konsultujte pravnika – Ako ste izazvali štetu u situaciji krajnje nužde, savjetujte se sa pravnikom kako biste saznali kako dalje postupiti.
    Spisak advokata

    Kritički pogled na krajnju nuždu

    Iako je krajnja nužda opravdana u mnogim slučajevima, postoje i određene kritike i kontroverze vezane za ovaj koncept.

    Jedna od glavnih kritika je teškoća u procjeni razmjernosti štete. Na primjer, kako utvrditi da li je šteta koju ste izazvali zaista manja od one koja je prijetila? Ovo može dovesti do subjektivnih procjena i pravnih nesuglasica.

    Također, postoji rizik od zloupotrebe koncepta krajnje nužde. Neki ljudi mogu pokušati opravdati svoje postupke navodeći krajnju nuždu, iako za to nema dovoljno osnova.

    Zbog toga je važno da sudovi pažljivo analiziraju svaki slučaj.

    Kako odgovoriti na tužbu

    Primjer krajnje nužde

    Kako bismo naveli primjer krajnje nužde u krivičnom pravu kada pješak ošteti tuđu stvar da bi se izbjegla opasnost od saobraćajne nesreće, opisaćemo sljedeću situaciju:

    Pješak A se nalazio na trotoaru i vidio je pješaka B koji se nalazio na trotoaru preko puta, a prema njemu je jurio automobil velikom brzinom. Nije bilo vremena da A upozori B, a automobil se približavao sve više. Tada A odluči da pretrči preko ceste, zgrabi pješaka B i pritom obojica padnu na parkirani automobil pri čemu ga oštećuju.

    Ako pješak A dokaže da je postupio u krajnjoj nuždi, odnosno da nije postojao drugi način da spasi drugog pješaka, tada se njegov postupak ne bi smatrao krivičnim djelom. Ipak bi bio dužan nadoknaditi štetu nastalu na parkiranom automobilu. Ukoliko pješak A dokaže da je šteta nastala isključivo krivicom vozača automobila koje je jurilo prema pješaku B, tada bi imao pravo od njega tražiti isplatu koju je izvršio po osnovu nadoknade štete.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je nužna odbrana

    Šta je nužna odbrana

    Vjerovatno ste mnogo puta čuli za taj pojam, međutim, šta je zaista nužna odbrana? Nužna odbrana je pravni koncept koji se primjenjuje u slučajevima kada je osoba prinuđena da upotrijebi silu kako bi se zaštitila od napada ili napadača. Koncept nužne odbrane je priznat u mnogim pravnim sistemima širom svijeta, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Nužna odbrana i krajnja nužda nisu isto, iako su veoma slični pojmovi.

    Ako vas interesuju pravni pojmovi, jedan dio Pravnog bloga posvetili smo upravo toj tematici.

    Sadržaj članka:

    Šta jeste, a šta nije nužna odbrana

    Nužna odbrana je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad. Nužna odbrana mora biti srazmjerna napadu.

    To znači da nužna odbrana ne postoji u slučaju kada vas neko napadne pesnicama, vi ga oborite i pucate u njega iz vatrenog oružja ili mu nanesete povrede oštrim ili tupim predmetom.

    Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti. Također, ako je prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i osloboditi kazne.

    Kada se može primjeniti nužna odbrana

    Nužna odbrana se može primijeniti u situacijama kada osoba ima razuman i opravdan strah za svoj život, zdravlje ili imovinu. Potrebno je i da nema drugih sredstava za zaštitu od napada ili napadača. Međutim, nužna odbrana nije bezuslovna i uvjeti za njenu primjenu su precizno propisani zakonom.

    U praksi to znači da se nužna odbrana može primijeniti samo kada je napad izvršen ili se neposredno očekuje. Primijenjena sila za zaštitu ne smije biti prekomjerna i kada su iscrpljena sva druga sredstva za zaštitu. Osim toga, nužna odbrana se može primijeniti samo u razmjeri sa napadom ili ugrožavanjem koje se ispoljava.

    Važno je napomenuti da osoba koja primijeni nužnu odbranu mora dokazati da su ispunjeni svi uvjeti za njenu primjenu. To može biti izazovno u nekim situacijama. Zato je preporučljivo da se, u situacijama kada smatrate da ste postupili u slučaju nužne odbrane potraže savjeti od stručnjaka za pravna pitanja. Ukoliko imate određeni pravni problem i potrebna vam je pomoć advokata, pratite link koji smo prethodno postavili.

    Kako se dokazuje nužna odbrana

    U praksi, primjena nužne odbrane se često dovodi u pitanje i može dovesti do sudskih postupaka i krivičnih optužbi. To posebno ako primijenjena sila prelazi granice nužne odbrane. Zato je važno razumjeti granice i uslove za primjenu nužne odbrane. To je značajno kako bi se osiguralo da se zakon poštuje i da se zaštite život i imovina.

    Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.

    Dokazivanje nužne odbrane je važan korak u sudskim postupcima kada se primjena sile u odbrani sebe ili drugih ljudi dovodi u pitanje. Da bi se dokazala nužna odbrana, osoba koja je primijenila silu mora dokazati da su ispunjeni određeni uslovi. Također, primijenjena sila mora biti u razumnom razmjeru sa ugrožavanjem koje je postojalo.

    U većini pravnih sistema, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, osoba koja se poziva na nužnu odbranu mora dokazati sljedeće elemente:

    Postojanje neposredne opasnosti: Osoba koja se poziva na nužnu odbranu mora dokazati da je postojala neposredna opasnost za sebe ili druge osobe.

    Nužnost primjene sile: Osoba mora dokazati da je bila nužna primjena sile kako bi se spriječila opasnost ili napad.

    Razmjernost primijenjene sile: Primijenjena sila mora biti u razumnom razmjeru sa opasnošću koja je postojala.

    Nedostatak drugih sredstava za zaštitu: Osoba mora dokazati da nije postojalo drugo sredstvo za zaštitu od opasnosti.

    Da bi se dokazao slučaj nužne odbrane, osoba može koristiti različite dokaze, uključujući dokaze svjedoka, video zapise, fotografije, medicinske izvještaje ili bilo koji drugi dokaz koji bi mogao pomoći u dokazivanju uvjeta za nužnu odbranu.

    Važno je napomenuti da dokazivanje nužne odbrane nije uvijek jednostavan proces i da su potrebni stručni pravni savjeti kako bi se osiguralo da se koriste odgovarajući dokazi i argumenti. U svakom slučaju, dokazi moraju biti uvjerljivi i vjerodostojni kako bi se dokazala nužna odbrana i osigurala pravedna odluka u sudskom postupku.

    Spisak advokata

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Značenje načela Ne bis in idem

    Značenje načela Ne bis in idem

    Izraz “ne bis in idem” koristi se u pravnom kontekstu, posebno u rimskom i kontinentalnom pravu. To je latinski izraz koji se prevodi kao “ne dvaput za isto”. Međutim, koje je praktično značenje načela Ne bis in idem?

    Ukoliko ste zainteresovani da saznate značenje određenih pravnih pojmova, preporučujemo vam da pročitate naše članke o tome šta znači Ad hoc, šta su rupe u zakonu, šta je radno iskustvo, a šta je radni staž, te koja je razlika između prava i pravde.

    Sadržaj članka:

    Značenje načela Ne bis in idem

    Ne bis in idem je latinski izraz koji se odnosi na pravno načelo da se nikome ne smije dvaput suditi za isti zločin ili krivično djelo. Ovo načelo se također naziva i “zabrana dvostrukog kažnjavanja”.

    To znači da, ako je osoba već bila optužena i suđena za određeno krivično djelo, a sud je donio pravomoćnu presudu, ta osoba se ne može ponovno suditi za isto krivično djelo, čak i ako se prva presuda smatra nepravednom i nezadovoljavajućom.

    Ovo načelo je dio pravnih sistema mnogih zemalja širom svijeta i smatra se ključnim aspektom pravičnosti u pravnom sistemu, posebno u Krivičnom pravu.

    Konkretno, taj se izraz koristi kako bi se izrazila načela zabrane dvostrukog kažnjavanja za isto djelo ili krivično djelo koje je već bilo obuhvaćeno nekim prethodnim pravnim postupkom.

    Time se štiti pojedinca od ponovnog kažnjavanja, a također ima i važnu funkciju u očuvanju pravne sigurnosti i predvidljivosti.

    Nastanak načela Ne bis in idem

    Ne bis in idem potječe iz rimske pravne tradicije, gdje se naziva “non bis in idem”. Konkretno, to je načelo bilo dio rimskog prava koje je zabranjivalo ponovno suđenje osobi koja je već bila pravomoćno osuđena ili oslobođena za određeno krivično djelo.

    Ovo načelo se vremenom razvilo u europskom pravnom sistemu kao jedno od osnovnih načela zaštite prava pojedinca u krivičnom postupku. Danas se “ne bis in idem” primjenjuje u mnogim pravnim sistemima širom svijeta, uključujući i Europsku uniju.

    Značaj načela Ne bis in idem

    Načelo “ne bis in idem” ima veliki značaj u zaštiti prava pojedinca, a također ima i šire društvene implikacije.

    Najvažniji značaj načela “ne bis in idem” je u tome što osigurava da se osoba ne može kažnjavati dva puta za isto djelo. Značajno je u zaštiti pojedinca od dvostrukog kažnjavanja, što bi bilo nepravedno i protivno načelima pravičnosti.

    Osim toga, primjena ovog načela ima važnu funkciju u očuvanju pravne sigurnosti i predvidljivosti. To znači da se nakon pravomoćne presude u krivičnom postupku, osoba može biti sigurna da neće biti ponovno suđena za isto djelo.

    Sve to doprinosi razvoju pravne države i poštovanju ljudskih prava.

    Krivično pravo temelji na načelima pravičnosti, a ne na osveti ili osvetoljubivosti.

    To je ključno za očuvanje povjerenja javnosti u pravni sistem i za zaštitu temeljnih prava i sloboda pojedinca.

    Gdje se koristi načelo Ne bis in idem

    Načelo “ne bis in idem” se koristi u pravnim sistemima mnogih zemalja širom svijeta. Primjenjuje se u različitim situacijama, uključujući krivične postupke, disciplinske postupke i neke druge postupke.

    Ovo načelo također se primjenjuje u međunarodnom pravu, posebno u području ljudskih prava i krivičnog prava. Na primjer, Europska konvencija o ljudskim pravima u svom članku 4. protokola 7. navodi načelo “ne bis in idem” kao jedno od temeljnih prava svake osobe koja se suočava s krivičnim optužbama u zemljama koje su potpisale Konvenciju.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta znači Ad hoc

    Šta znači Ad hoc

    Ad hoc je termin koji se često koristi u različitim oblastima, uključujući pravnu nauku, finansije i informatiku. Šta znači Ad hoc?

    U ovom članku ćemo ispitati značenje termina ad hoc i njegovu upotrebu u pravu. Također ćemo navesti prednosti i nedostatke ad hoc rješenja, kao i primjer njihovog korištenja. Konačno, razmatraćemo značaj ad hoc pristupa u savremenom svijetu i njegovu primjenu u različitim industrijama i oblastima.

    Ako vas interesuju pravni pojmovi, jedan dio Pravnog bloga posvetili smo upravo toj tematici.

    Pisali smo o tome šta je platna lista, šta je radni staž, šta je inflacija, šta je cesija, šta je kapara, šta je ustav, šta je amnestija, šta je rimsko pravo, šta su konkludentne radnje…

    Sadržaj članka:

    Šta znači Ad hoc

    Ad hoc u pravnoj nauci označava nešto što se odnosi na konkretan slučaj ili situaciju, a ne na opšte pravilo ili zakon.

    Termin se često koristi za opisivanje nekog privremenog i specifičnog rješenja ili odluke, koja se primjenjuje samo u jednom konkretnom slučaju, a ne na ostale slične situacije.

    Ad hoc rješenja su često neformalna i brza, i koriste se kada ne postoji jasna regulativa ili propis koji se odnosi na datu situaciju.

    Primjer korištenja Ad hoc rješenja

    Kako bismo pojednostavili i približili pojam ad hoc rješenja, uzećemo za primjer formiranje određene komisije koja treba da riješi određeno pitanje.

    Ad hoc komisije su privremene komisije koje se formiraju za specifične ciljeve ili situacije. One su dizajnirane da se suoče sa konkretnim problemima i da daju rješenja za konkretne situacije. Ad hoc komisije su često korištene u političkim, pravnim i javnim institucijama.

    Naprimjer, ad hoc komisija može biti formirana u vladi kako bi se ispitala određena afera ili kriza. Ova komisija će raditi na ispitivanju situacije, donijeti zaključke i predložiti rješenja. Nakon što obavi svoj posao, ad hoc komisija se obično raspušta.

    Ad hoc komisije također se često koriste u pravnom smislu, kada se traži nezavisno i nepristrasno ispitivanje specifičnog slučaja. U ovom slučaju, ad hoc komisija će ispitati dokaze i davati preporuke.

    Prednost korištenja ad hoc komisija je što omogućavaju brzo i efikasno rješenje za specifične situacije. Također, ad hoc komisije često imaju veću nezavisnost i nepristrasnost u odnosu na redovne institucije, što može biti važno u situacijama kada je potrebna nezavisna procjena.

    Međutim, postoje i nedostaci korištenja ad hoc komisija. Oni često imaju ograničen budžet i resurse, što može uticati na njihovu sposobnost da adekvatno ispita situaciju. Također, ad hoc komisije često nisu dizajnirane da traju dugo, što može dovesti do nedovoljno kompletnih i nezadovoljavajućih rješenja.

    Generalno, ad hoc komisije su važan alat za rješavanje specifičnih problema i situacija, ali ih je važno koristiti sa oprezom i uz adekvatne resurse i podršku.

    Prednosti korištenja Ad hoc rješenja

    Ad hoc rješenja su dizajnirana za specifične situacije i problem, što omogućava brzo i efikasno rešenje.

    Ovakva rješenja su obično fleksibilna i prilagodljiva specifičnim potrebama i situacijama, što omogućava da se ona prilagode potrebama određene situacije.

    Ad hoc rješenja često imaju veću nezavisnost i nepristrasnost u odnosu na redovne institucije, što može biti važno u situacijama kada je potrebna nezavisna procjena.

    Ona su ciljno orijentisana i fokusirana na specifične probleme i situacije, što omogućava da se dobiju efikasnija i preciznija rješenja, te su često manje formalna i zahtijevaju manje administrativnog posla u odnosu na dugoročna rješenja, što može ubrzati proces rješavanja problema.

    Nedostaci korištenja Ad hoc rješenja

    Nedostaci korištenja ad hoc rješenja ogledaju se u nedostatku dugoročne stabilnosti. Ad hoc rješenja su često dizajnirana za specifične situacije i problem, što znači da ona nisu dugoročno stabilna i ne predstavljaju trajno rešenje.

    Ad hoc rješenja često nemaju jasno definisana pravila i procedure, što može dovesti do problema s njihovom primjenom i implementacijom.

    Budući da oni koji odlučuju u ad hoc tijelima često nemaju dovoljno resursa i strukture da bi bila efikasna, to može uticati na njihovu sposobnost da riješe specifične i komplikovane probleme.

    Ona su često manje pouzdana u odnosu na dugoročna i formalna rješenja.

    Korištenje ovakvih rješenja često podrazumijeva da nema dovoljno mehanizama za spriječavanje pristrasnosti. To može dovesti do problema sa objektivnošću i nezavisnošću u procesima odlučivanja.

    Ukupno, važno je znati da ad hoc rješenja imaju svoje prednosti i nedostatke. Zato je važno naći balans između njih i primjenjivati ih u odgovarajućim situacijama.

    Značaj Ad hoc pristupa i korištenje u različitim oblastima

    Primjer korištenja ad hoc rješenja može se pronaći u različitim situacijama i industrijama.

    U informacionoj tehnologiji, ad hoc rješenje može se koristiti kada je potrebno brzo rešenje za tehnički problem. Naprimjer, programer može napisati ad hoc skriptu kako bi brzo riješio problem sa sistemom, bez potrebe za dugotrajnim izmjenama u kodu.

    Ad hoc rješenje može se koristiti u finansijama kada je potrebno hitno rješenje za problem sa kapitalom ili likvidnošću. Naprimjer, menadžment kompanije može donijeti ad hoc odluku o privremenom zaduživanju kako bi se riješio kratkoročni problem sa finansijama.

    Ad hoc rješenje može se koristiti u situacijama prirodnih nesreća kada je potrebno brzo i efikasno rješenje za hitnu situaciju. Naprimjer, vlada može donijeti ad hoc odluke kako bi se osigurala brza pomoć stanovništvu u slučaju prirodne katastrofe.

    Ovi primjeri pokazuju da ad hoc rješenja mogu biti korisna u situacijama kada je potrebno brzo i efikasno rešenje, bez potrebe za dugotrajnim planiranjem ili regulativom.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta su rupe u zakonu

    Šta su rupe u zakonu

    Rupe u zakonu, kako se popularno kolokvijalno nazivaju, su propusti u zakonu koji omogućavaju da se određena “nedorečenost” iskoristi za nelegalnu ili neetičku radnju.

    Sadržaj članka:

    Šta su rupe u zakonu

    Rupe u zakonu su odstupanja ili propusti koji omogućavaju nekoj osobi ili grupi osoba da izbjegnu odgovornost ili da iskoriste zakon u svoju korist na nezakonit način.

    Ove rupe u zakonu, u zavisnosti od snage demokratije u određenom društvu, mogu biti namjerno ili slučajno ugrađene u zakon, i mogu se pojaviti kao posljedica promjene u zakonu ili njegove primjene.

    Cilj svakog iskrenog društva i zakonodavca je, u prvom redu minimizirati ovakve situacije pri donošenju propisa, a ako do propusta već dođe, da se zatvore ove rupe u zakonu što prije, kako bi se osiguralo pravilno i pošteno primenjivanje zakona i zaštita prava svih građana.

    Međutim, pravo i pravda su pojmovi koji se često poistovjećuju, međutim, ova dva pojma nemaju isto značenje. Znate li koja je razlika između prava i pravde?

    Kako se prevazilaze rupe u zakonu

    U slučaju kada se otkriju rupe u zakonu, postoji nekoliko stvari koje se mogu učiniti:

    1. Izmjene propisa: Ovlašteni predlagači mogu predložiti, a donosioci propisa mogu donijeti izmjene propisa kako bi se “zatvorile” rupe i spriječile nelegalne ili neetičke radnje.
    2. Suđenja: Pravosudni sistem presudama i usaglašenim postupanjem može doprinijeti pravnom jedinstvu i pravilnoj primjeni propisa u skladu sa načelima, a instrumenti koje pravosudni sistem ima na raspolaganju može se koristiti da se osude oni koji su koristili rupe u zakonu za nelegalne radnje.
    3. Kontrola: Inspekcijski organi mogu vršiti kontrolu i nadzor rada onih koji pokušavaju pronaći “rupe” u zakonu.
    4. Edukacija: Podučavanje javnog mnijenja kako da se prepoznaju rupe u zakonu i kako se one mogu koristiti, može doprinijeti nemogućnosti nesavjesnih osoba da ih zloupotrebljavaju.
    5. Društveni pritisak: Društveni pritisak može se koristiti da se utiče na one koji donose propise da poduzmu korake bi se postojeći problem prevazišao.
    6. Medijski pritisak: Mediji mogu pružiti javnosti informacije o postojanju rupa u zakonu i kako se one mogu koristiti da bi se uticalo na one koji ih koriste.

    Uloga običajnog prava u prevazilaženju rupa u zakonu

    Običajno pravo može imati važnu ulogu u spriječavanju rupa u zakonu. Odnosi na pravila i norme koje su usvojene unutar društva i kulture, a koje se koriste za rješavanje sudskih sporova i regulisanje ponašanja u društvu

    Ono je povezano sa društvom i kulturom, te se često može koristiti da se riješe probleme koji nisu regulisani zakonom.

    Običajno pravo se bazira na tradiciji i ponašanju koje se prenosi kroz generacije i može se prilagoditi promjenama u društvu.

    Temelji se na praksi i stvarnom ponašanju ljudi, što može pomoći u pravednijem postupanju. Običajno pravo se oslanja na ono što se stvarno dešava u društvu, ali ono može varirati od regiona do regiona. Zbog toga je potrebno da se prilagodi specifičnim potrebama i tradicijama svake regije.

    Razlika između rupa u zakonu i pravnog vakuuma

    Kao što smo ranije naveli, rupa u zakonu (eng. loophole) je propust u zakonu koji omogućava da se zakon iskoristi za nelegalnu ili neetičku radnju. Rupa se može pojaviti kada je zakon napisan nejasno ili nedovoljno detaljno. Također postoji kada ima razlika između onoga što je zakon propisao i onoga što se stvarno dešava u praksi.

    Pravni vakuum (eng. legal vacuum), pak, je stanje u kojem nema određenog zakona ili propisa koji reguliše određenu situaciju ili radnju. To se može pojaviti kada nema odgovarajućeg zakona koji se odnosi na nove tehnologije ili druge aspekte društva, ili kada postoji propust u zakonodavnom procesu.

    Razlika između ova dva pojma je u tome što rupa u zakonu podrazumijeva da postoji zakon, ali postoji propust koji omogućava da se iskoristi za nelegalne ili neetičke radnje, dok pravni vakuum podrazumijeva da nema zakona koji reguliše određenu situaciju ili radnju.

    Dakle, rupa u zakonu se može koristiti za izbjegavanje odgovornosti ili korištenje nezakonitih beneficija, dok pravni vakuum stvara neizvjesnost i nejednakost u pravnom sistemu, jer nema jasnih pravila i propisa koji regulišu radnje. Oba pojma mogu predstavljati problem u pravnom sistemu i zahtijevaju intervenciju ili izmjene zakona.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je platna lista

    Šta je platna lista

    Šta je platna lista? Platna lista ili pisani obračun plaće je dokument koji se izdaje radniku od strane poslodavca i koji sadrži informacije o bruto i neto zaradi radnika, kao i o svim drugim davanjima i oduzimanjima koji se odnose na radni odnos.

    Sadržaj članka:

    Koje podatke sadrži platna lista

    Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan radniku uručiti pisani obračun plaće.

    Platna lista koju poslodavac, obično na kraju mjeseca uz isplatu plaće, uručuje radniku, obično sadrži sljedeće informacije:

    1. Ime i prezime radnika
    2. Matični broj radnika
    3. Broj ugovora o zasnivanju radnog odnosa
    4. Mjesec za koji se izdaje platna lista
    5. Bruto zarada radnika
    6. Porezi i doprinosi koji se odvajaju od bruto zarade
    7. Neto zarada radnika (bruto zarada minus porezi i doprinosi)
    8. Druga davanja radniku (poput naknade za prevoz ili dodatka za rad u smjenama)
    9. Druga oduzimanja (poput kazni ili nedostajućih sati, odbitaka za kredit, članstva itd.)
    10. Ukupna zarada radnika (neto zarada plus druga davanja minus druga oduzimanja)

    Platna lista se obično izdaje radniku mjesečno i služi kao dokaz o isplaćenoj zaradi radnika te kao podloga za obračun poreza i drugih davanja.

    Da li je poslodavac dužan dati platnu listu

    O tome da li je poslodavac dužan dati platnu listu smo pisali i ranije i preporučujemo vam taj članak ukoliko želite više informacija o ovoj temi.

    Odredbom člana 79. stav 3. Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”, br. 26/16 i 89/18 i 44/22), propisano da je prilikom isplate plaće poslodavac dužan radniku uručiti pisani obračun plaće.

    Također, članom 80. navedenog zakona predviđeno je da poslodavac koji ne isplati plaću u roku iz člana 79. stav 1. ovog zakona ili je ne isplati u cijelosti dužan do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće, radniku uručiti obračun plaće koju je bio dužan isplatiti.

    Obračun iz stava 1. ovog člana smatra se izvršnom ispravom.

    Shodno navedenom, Zakonom je propisana obaveza poslodavca da radniku uruči pisani obračun plaće, s tim da nije preciziran način uručenja što podrazumjeva da se može prihvatiti bilo koja vrsta uručenja kojom bi poslodavac imao dokaz o uredno izvršenoj dostavi, a imajući u vidu moguće pravne posljedice uručenja odnosno neuručenja.

    Prethodno je potvrđeno i u Mišljenju Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, br. 03-34/11-2726/19 od 30.10.2019. godine.

    Kako mogu zahtijevati platnu listu od poslodavca

    Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan radniku uručiti pisani obračun plaće.

    Ako poslodavac ne ispunjava ovu obavezu, radnik ima pravo zahtijevati od poslodavca da mu izda platnu listu.

    Radnik također može kontaktirati nadležni inspektorat rada u slučaju da poslodavac ne želi ili ne odgovara na zahtjev za izdavanje platne liste.

    Inspektor za pitanja rada može utvrditi da je poslodavac dužan radniku izdati platnu listu i naložiti poslodavcu da to učini, pod prijetnjom sankcijama.

    Ukoliko poslodavac odbije ili ne odgovori na zahtjev radnika za izdavanjem platne liste, radnik može podnijeti zahtjev nadležnom sudu za naređenje poslodavcu da izda platnu listu.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je radni staž

    Šta je radni staž

    Šta je radni staž? Radni staž je vrijeme koje radnik provodi radeći za nekog poslodavca ili u nekoj profesiji. Radni staž se obično računa od datuma zaposlenja do trenutka u kojem radnik prestaje da radi za određenog poslodavca ili u određenoj profesiji.

    Sadržaj članka:

    Kako se računa radni staž

    Radni staž se može računati u godinama ili mjesecima i može se odnositi na radni odnos u jednom ili više poslodavaca ili u više različitih profesija.

    Radni staž se obično navodi u životopisu ili u radnom spisku i predstavlja važan element pri odabiru radnika za posao ili pri odlučivanju o napredovanju ili povišici.

    Ukoliko radnik ima duži radni staž, to se obično smatra pozitivnim elementom za njegove poslovne sposobnosti i iskustvo. Međutim, radni staž sam po sebi ne garantuje uspjeh na poslu ili bolje plaću, već se uzima u obzir u kombinaciji s drugim elementima poput obrazovanja, vještina i sposobnosti radnika.

    Razlika između radnog staža i radnog iskustva

    Pojmovi radni staž i radno iskustvo se u praksi često izjednačavaju, iako to nisu istoznačni pojmovi.

    Radno iskustvo može steći i putem drugih oblika obavljanja poslova dok se radni staž može ostvariti isključivo osnovom radnog odnosa.

    Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 26/16 i 89/18) propisuje da ako je stručni ispit ili radno iskustvo utvrđeno zakonom ili pravilnikom o radu uslov za obavljanje poslova određenog zanimanja, poslodavac može lice koje je završilo školovanje za takvo zanimanje primiti na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa.

    Vrijeme stručnog osposobljavanja računa se u pripravnički staž i radno iskustvo utvrđeno kao uvjet za rad u određenom zanimanju i može trajati najduže onoliko vremena koliko traje pripravnički staž.

    O tome da li pripravnički staž ulazi u radni staž pisali smo u posebnom članku.

    Kako se dokazuje radni staž

    Činjenica je da su u Federaciji Bosne i Hercegovine radne knjižice prestale važiti čime je njihova dokazna snaga, ako potiču iz tog entiteta, znatno smanjena. To, međutim, ne umanjuje dokaznu snagu onoga što je u njima upisano.

    Budući da nismo bili u mogućnosti identifikovati propise koji predviđaju hijerarhiju dokazne snage javnih isprava, što i nije odlučujuće ako dokazi iz jedne javne isprave ne isključuju dokaze iz druge, to se dokazivanje radnog staža, po našem mišljenju, ravnopravno može vršiti kako uvjerenjem ili potvrdom, tako i radnom knjižicom.

    Kada određeni period radnog staža nije upisan u radnu knjižicu, tada je relevantan radni staž obuhvaćen potvrdom ili uvjerenjem, posebno u slučaju kada u tom periodu u radnu knjižicu ništa nije upisano.

    Ako bi u radnoj knjižici bio upisan drugi poslodavac, ili bi drugi upis u radnoj knjižici pobijao podatke iz potvrde ili uvjerenja (nezaposlenost, zaposlenje u inostranstvu), trebalo bi se provesti dodatno utvrđivanje pribavljanjem dodatne potvrde ili uvjerenja od poslodavca. Radni staž se načelno (iako ne neophodno) podudara sa penzijskim stažom, dok se sa posebnim stažom može ali ne mora podudarati…”

    Više o ovoj temi pisali smo u članku pod nazivom Kako se dokazuje radni staž.

    Da li pripravnički staž ulazi u radni staž

    Budući da se sa pripravnikom zasniva radni odnos, odnosno zaključuje ugovor o radu, na njega se odnose sve odredbe Zakona o radu koje se odnose na prava i obaveze iz radnog odnosa.

    Na pripravnika se odnose i odredbe drugih relevantnih propisa iz oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja i drugih propisa koji se odnose na regulisanje prava iz obaveza po osnovu rada.

    U skladu s tim, odgovor na pitanje da li pripravnički staž ulazi u radni staž je da, ulazi.

    Beneficirani radni staž

    Beneficirani radni staž, kako se obično kolokvijalno naziva, ili staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, računa se za radna mjesta, odnosno poslove na kojima je rad naročito težak, opasan i štetan po zdravlje.

    To su radna mjesta na kojima i pored općih i posebnih mjera zaštite zdravlja na radu postoje štetni uticaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost osiguranika.

    Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem su i radna mjesta, na kojima zbog prirode i težine posla fiziološke funkcije organizma, odnosno zdravlje, slabe u toj mjeri da onemogućavaju dalje uspješno
    obavljanje profesionalne djelatnosti.

    Opširno o ovoj temi pisali smo u članku Beneficirani radni staž.

    Provjera uplate doprinosa

    Na online portalu za provjeru uplaćenih doprinosa i evidentiranog osiguranja, zaposlene osobe mogu provjeriti da li im je i u kojem iznosu poslodavac uplatio doprinose i prijavio kod nadležnog organa počevši od 2011. godine kada je uspostavljen Jedinstveni sistem.

    Saznajte kako možete provjeriti jesu li vam uplaćeni doprinosi.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je inflacija

    Šta je inflacija

    Šta je inflacija? Inflacija je prekomjerno povećanje novčane mase u opticaju što vodi smanjenju vrijednosti novca i općem rastu cijena.

    Sadržaj članka:

    Ukoliko ste zainteresovani šta znače određeni pravni pojmovi, posjetite poseban odjeljak naše stranice posvećen pravnim pojmovima.

    Šta je inflacija

    Kada iz nekog razloga dođe do toga da se novčana masa u opticaju poveća, kao posljedica se pojavljuje smanjenje vrijednosti novca i opći rast cijena.

    To se može desiti kada ima više novca u opticaju nego što postoji roba i usluga za kupiti.

    Kada ima više novca u opticaju, ljudi su spremni i primorani da plate više za stvari, što dovodi do porasta cijena.

    Inflacija može imati negativne posljedice za ekonomiju, jer može dovesti do smanjenja vrijednosti novca i poremećaja u ekonomskim aktivnostima.

    Međutim, u nekim slučajevima, umjerena inflacija može biti korisna za ekonomiju, jer može poticati rast i investicije.

    Negativni uticaj inflacije

    Postoji više negativnih posljedica inflacije za ekonomiju:

    1. Smanjenje vrijednosti novca: Inflacija dovodi do smanjenja vrijednosti novca, jer novac gubi kupovnu moć. To znači da će ljudi morati da plate više novca za iste proizvode i usluge koje su ranije kupili za manje novca.
    2. Poremećaji u ekonomskim aktivnostima: Inflacija može dovesti do poremećaja u ekonomskim aktivnostima, jer može uticati na nivo cijena i nivo zarada. To može dovesti do poremećaja u tržištu rada i dovesti do nejednakosti u distribuciji dohotka.
    3. Nepredvidljivost: Inflacija može biti nepredvidljiva i teško je predvidjeti koliko će se cijene povećati u budućnosti. To može uticati na planiranje budućnosti i donošenje odluka o investiranju i štednji.
    4. Povećanje kamatnih stopa: Inflacija može dovesti do povećanja kamatnih stopa, što može smanjiti potražnju za kreditima i uticati na investicije i rast ekonomije.
    5. Socijalne posljedice: Inflacija može imati socijalne posljedice, jer može pogoditi one sa nižim primanjima i smanjiti njihovu sposobnost da kupe ono što im je potrebno za život.

    Pozitivni uticaj inflacije

    Iako je mnogo negativnih uticaja inflacije, postoje i neki pozitivni aspekti:

    1. Poticanje rasta: Umjerena inflacija može poticati rast ekonomije, jer može poticati investicije i stimulisati tržište. Kada cijene rastu, ljudi su spremni da investiraju u proizvodnju i prodaju proizvoda i usluga, što može dovesti do povećanja proizvodnje i povećanja zaposlenosti.
    2. Otplata duga: Inflacija može olakšati otplatu duga, jer smanjuje vrijednost novca. To znači da će ljudi koji imaju dug morati da plate manje novca za otplatu istog duga nego što su ga uzeli.
    3. Povoljnije tržište rada: Inflacija može dovesti do povećanja zarada, što može povećati potražnju za radnom snagom i smanjiti nezaposlenost.

    Međutim, treba imati na umu da prevelika inflacija može imati negativne posljedice za ekonomiju i da se treba izbjegavati. Umjerena inflacija od oko 2% godišnje se smatra optimalnom za većinu ekonomija.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je kapara

    Šta je kapara

    Šta je kapara? Kapara je novčana suma koja se plaća kao zalag pri kupovini nekretnine ili kod rezervacije nekog mjesta ili usluge.

    Sadržaj članka:

    Ukoliko ste zainteresovani šta znače određeni pravni pojmovi, posjetite poseban odjeljak naše stranice posvećen pravnim pojmovima.

    Šta je kapara

    Kapara se obično plaća kao znak namjere da se kupovina ili rezervacija zaista realizuje i služi kao zaštita prodavca ili pružaoca usluge.

    Ako kupac ili korisnik usluge odustane od kupovine ili rezervacije, kapara se obično gubi i ne vraća se.

    Međutim, u nekim slučajevima, kapara se može vratiti ukoliko dođe do određenih okolnosti koje onemogućavaju realizaciju kupovine ili rezervacije, kao što su neispravnost nekretnine ili promjena u planovima pružaoca usluge.

    Kada se kapara ne vraća, a kada se kapara vraća

    Kapara se obično ne vraća u sljedećim slučajevima:

    1. Ako kupac odustane od kupovine nekretnine ili od rezervacije usluge: U ovom slučaju, kapara se obično gubi kao znak da se kupac ili korisnik usluge odrekli prava na kupovinu ili rezervaciju.
    2. Ako prodavac ili pružalac usluge odustane od prodaje ili pružanja usluge: Ako prodavac ili pružalac usluge odluči da ne prodaje nekretninu ili pruža uslugu, kapara se obično vraća kupcu ili korisniku usluge.
    3. Ako se kupovina ili rezervacija ne može realizovati zbog neispravnosti nekretnine ili promjena u planovima pružaoca usluge: U ovom slučaju, kapara se obično vraća kupcu ili korisniku usluge.

    Međutim, treba imati na umu da se pravila o vraćanju kapare mogu razlikovati od slučaja do slučaja i da je važno pročitati ugovor o kupoprodaji ili rezervaciji kako bi se razumjelo kada se kapara vraća i u kojoj iznosu.

    Imajte na umu da su ovo informacije na osnovu kojih možete da shvatite pojam kapare, ipak, za potpuno razumijevanje u kontekstu pozitivnih zakonskih propisa, upućujemo vas na Zakon o obligacionim odnosima, član 79.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.