Author: admin

  • De facto i De iure

    De facto i De iure

    U pravnoj teoriji, izrazi “de facto i de iure” koriste se za razlikovanje između stanja koje postoji u stvarnosti (u praksi) i stanja koje je formalno priznato zakonom.

    Sadržaj članka:

    Iako su oba izraza latinska i slična po značenju, njihov pravni značaj i primjena u različitim kontekstima su vrlo različiti. Razumijevanje ovih pojmova važno je za razumijevanje prava.

    Pravni pojmovi

    Njihovo razumijevanje omogućava pravnicima i građanima da razlikuju situacije koje su u skladu sa zakonom od onih koje samo postojanje u stvarnosti čine pravno relevantnim.

    Značenje izraza De facto

    De facto (lat. “u stvari”) označava situacije koje postoje u stvarnom životu, ali nisu nužno zakonski priznate ili regulisane.

    Ovo se odnosi na činjenice i okolnosti koje funkcionišu u praksi, uprkos tome što možda nisu u skladu sa zvaničnim pravnim normama ili zakonima.

    U mnogim slučajevima, de facto situacije nastaju iz potrebe ili praktičnosti, a ne zbog zakonskog priznanja.

    Primjeri De facto situacija

    De facto brak: Dvije osobe koje žive zajedno i obavljaju sve funkcije bračnog života.

    Oni dijele zajedničko domaćinstvo i imovinu i mogu se smatrati u “de facto” braku, iako nisu formalizovale svoj odnos kroz zvaničan brak.

    Ovaj brak može imati pravne posljedice protekom određenog vremenskog perioda.

    Šta je vanbračna zajednica i kako se dokazuje

    De facto vlast: Kada politička stranka ili grupa osoba upravlja teritorijom ili državom, a nije zvanično priznata vlast, ali funkcioniše kao vlast, to je de facto vlast.

    Takvi režimi mogu imati kontrolu i primenjivati zakone, ali nisu legitimni prema međunarodnom pravu.

    De facto roditeljstvo: Osoba koja odgaja dijete kao svoga sina ili kćerku, uprkos tome što nije biološki roditelj ili nije usvojila to dijete, može biti smatrana “de facto” roditeljem.

    Značenje izraza De iure

    De iure (lat. “po zakonu”) označava stanje koje je u skladu sa zakonodavnim normama, pravnim aktima i regulacijama. To su situacije koje su formalno priznate od strane vlasti, institucija i sistema zakona.

    De iure stanje je pravno priznato i zakonski uređeno, bez obzira na to da li postoji u stvarnosti ili ne.

    Primjeri De iure situacija

    De iure brak: Brak koji je zakonski registrovan, u skladu sa zakonima države, predstavlja de iure brak. Ovaj brak ima pravnu snagu i štiti prava i obaveze oba partnera, uključujući prava na imovinu, nasljedstvo i odgovornosti prema djeci.

    De iure vlasništvo: Osoba koja je upisana kao vlasnik imovine u zemljišnim knjigama ima de iure vlasništvo nad tom imovinom. To znači da je njeno pravo na imovinu priznato i zaštićeno zakonom.

    De iure vlast: Legalna vlast koja je prepoznata od strane zakonodavnih tijela, sudova i međunarodnih institucija. Na primjer, vlada koja je izabrana putem demokratskih izbora predstavlja de iure vlast.

    Odnos između De facto i De iure

    Iako de facto i de iure označavaju različite vrste stvarnosti, u praksi često postoji prostor za preklapanje. Situacije koje nastaju de facto mogu vremenom postati de iure, ako ih zakon prizna ili legalizuje.

    S druge strane, može se desiti da nešto što je de iure ne postoji u stvarnosti. Naprimjer, ako su zakoni formalno priznali pravo ili obavezu koja nije sprovedena u praksi.

    Prelazak sa de facto na de iure

    Legalizacija de facto brakova: U mnogim pravnim sistemima, ako par živi zajedno određeni broj godina, njihov odnos može biti legalizovan. Time se de facto brak transformiše u de iure brak. Slično, neka politička vlast može postati de iure ako se izbori održe i ako međunarodna zajednica prizna legitimitet te vlasti.

    Neizvršni zakoni: Moguće je da neki zakoni postoje de iure, ali nisu efikasni u praksi. Naprimjer, zakon koji zabranjuje određene radnje može biti potpuno neefikasan ako se ne primjenjuje. Dakle, iako zakon postoji de iure, u praksi on ne funkcioniše.

    Razlikovanje između de facto i de iure važan je aspekt prava, jer omogućava precizno razumijevanje pravnih i praktičnih aspekata određenih situacija.

    Oba pojma važna za analizu pravnih odnosa, njihova primjena može biti ključna u rješavanju problema, kao što su priznavanje prava ili rješavanje sporova.

    Za svakog pravnika, kao i za sve koji se bave pravnim pitanjima, važno je da razumiju razliku između onoga što je stvarno postojalo u praksi (de facto) i onoga što je zakonski priznato (de iure), kako bi mogli pravilno tumačiti zakone i primjenjivati ih u različitim kontekstima.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Koliko košta podnošenje tužbe

    Koliko košta podnošenje tužbe

    Tžuba je pravni akt kojim se pokreće sudski postupak radi zaštite prava ili interesa osobe koja smatra da je pretrpjela štetu ili povredu svojih zakonskih prava. To je postupak koji nije besplatan, zato pišemo o tome koliko košta podnošenje tužbe.

    Sadržaj članka:

    Šta je tužba

    Tužba predstavlja formalni zahtjev sudu da riješi određeni spor ili pruži pravnu zaštitu.

    Tužba se podnosi nadležnom sudu, koji može biti općinski, kantonalni, entitetski ili sud Bosne i Hercegovine, zavisno od prirode predmeta i zakonskih nadležnosti.

    Odabir suda zavisi od vrste spora, vrijednosti predmeta i teritorijalne pripadnosti.

    Kako podnijeti tužbu bez advokata: Vodič kroz pravne korake

    Ko ima pravo na podnošenje tužbe

    Generalno, pravo na podnošenje tužbe ima svaka fizička ili pravna osoba koja smatra da joj je povrijeđeno neko pravo ili pravni interes.

    To mogu biti pojedinci, kompanije, udruženja, pa čak i državne institucije, u zavisnosti od prirode spora.

    Tužba se može podnijeti i putem zastupnika, najčšće advokata, koji pruža pravnu pomoć i osigurava stručnost u vođenju postupka.

    Advokat može biti od velike koristi, posebno u složenim pravnim pitanjima ili postupcima veće vrijednosti.

    Kako se podnosi tužba za dug

    Šta su sudski troškovi

    Sudski troškovi su neizbježan dio svakog postupka. Tu dolazimo do dijela odgovora na pitanje koliko košta podnošenje tužbe. Sudski troškovi obuhvataju sudske takse, koje su zakonom propisane i zavise od vrijednosti predmeta spora.

    Taksa se plaća prilikom podnošenja tužbe i predstavlja obavezan izdatak kako bi sud razmatrao predmet.

    Osim taksi, mogu se pojaviti i drugi izdaci, poput troškova pribavljanje dokaza ili naknada za rad vještaka u predmetu.

    Razlika između materijalne i nematerijalne štete

    Naprimjer, za sporove male vrijednosti (do 1.000 KM), sudska taksa može iznositi 50 do 100 KM. Za predmete čija je vrijednost između 1.001 i 5.000 KM, taksa se obično kreće između 200 i 300 KM. Ukoliko se radi o predmetima vrijednosti između 5.001 i 10.000 KM, sudske takse su u rasponu od 300 do 500 KM. Za sporove čija vrijednost prelazi 10.000 KM, sudske takse mogu biti od 500 KM pa naviše, u zavisnosti od konkretnih zakonskih odredbi i vrijednosti tužbenog zahtjeva.

    Ovdje možete naći primjer Zakona o sudskim taksama.

    Troškovi zastupanja

    Troškovi zastupanja odnose se na usluge advokata ili pravnog zastupnika. Advokatske tarife su regulisane posebnim propisima i njihova visina zavisi od složenosti predmeta, vrste postupka i vrijednosti spora.

    Za jednostavnije predmete, poput sastavljanja tužbe, nagrada advokata obično počinje od 240 KM, dok za zastupanje u složenijim sporovima može dostići i više hiljada maraka.

    Dodatni troškovi mogu uključivati konsultacije, pripremu dokumentacije ili učešće na ročištima.

    Ranije smo pisali i o tome koje su cijene advokatskih usluga.

    Nove cijene advokatskih usluga

    Ko snosi troškove postupka

    Troškove postupka u konačnici snosi strana koja izgubi spor, osim ako sud ne odluči drugačije.

    Ovo znači da strana koja nije bila uspješna u postupku mora nadoknaditi ne samo sudske troškove, već i troškove zastupanja suprotne strane.

    Ipak, sud može uzeti u obzir specifične okolnosti i donijeti odluku o podjeli troškova ili oslobađanju od obaveze plaćanja.

    S druge strane, ako strana koja podnosi tužbu ima ograničene finansijske mogućnosti, moguće je zatražiti pravnu pomoć ili oslobađanje od sudskih taksi.

    Podnošenje tužbe zahtijeva pažljivo planiranje, kako finansijski, tako i pravno. Konsultacija sa advokatom prije pokretanja postupka može pomoći da se procijene troškovi, povećaju šanse za uspjeh i izbjegnu neočekivane komplikacije tokom procesa.

    Spisak advokata

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Sporazum o raskidu ugovora

    Sporazum o raskidu ugovora

    Ugovor  je pravni posao usmjeren na proizvođenje pravom dopuštenih pravnih učinaka koji se sastoje u nastanku, prestanku ili promjeni pravnih odnosa. Međutim, nekada se dogodi situacija da nijedna od strana koje su zaključile ugovor, ne žele ugovor održati na snazi. Tada je moguće sačiniti sporazumni raskid ugovora. U nastavku članka pronađite i primjer kako izgleda sporazum o raskidu ugovora.

    Sadržaj članka:

    Osnov sporazumnog raskida ugovora

    Osnov za sporazumni raskid ugovora nalazi se u principima slobode ugovaranja i autonomije volje strana, koji su temeljni postulat obligacionog prava. Ovi principi su regulisani zakonom o obligacionim odnosima i omogućavaju ugovornim stranama da zajednički odluče o prestanku ugovora uz saglasnost obje strane.

    Sporazumni raskid ugovora se zasniva na činjenici da ugovorni odnos više nije u interesu ni jedne ni druge strane ili da postoje okolnosti koje otežavaju ili onemogućavaju izvršenje ugovornih obaveza. Ova fleksibilnost pruža strankama mogućnost da izbjegnu pravne sporove i dodatne troškove koji bi nastali sudskim raskidom ugovora ili njegovim neispunjenjem.

    Da bi sporazumni raskid bio pravno valjan, ključno je da strane dobrovoljno pristanu na raskid i da taj dogovor bude jasno izražen.

    Ovo je posebno bitno u situacijama kada se strane nalaze u dobrim poslovnim ili ličnim odnosima i žele da izbjegnu konfliktne situacije koje bi mogle narušiti njihove buduće odnose.

    Elementi sporazuma o raskidu ugovora

    Sporazum o raskidu ugovora predstavlja dokument kojim strane dogovorno prekidaju svoje ugovorne obaveze. Da bi bio pravno valjan i jasno regulisao odnose između strana, sporazum mora sadržavati sljedeće ključne elemente:

    1. Identifikacija ugovora
      Precizno navođenje ugovora koji se raskida. Ovo uključuje:
      • Datum zaključenja ugovora,
      • Predmet ugovora,
      • Identifikaciju ugovornih strana.
    2. Izjava volje strana
      Jasno izražena saglasnost svih ugovornih strana o prestanku ugovora. Ova izjava mora biti nedvosmislena i dobrovoljna.
    3. Razlozi raskida
      Kratak opis razloga koji su doveli do sporazumnog raskida. Iako nije obavezno, navođenje razloga može biti korisno radi dokumentovanja okolnosti raskida. Nesporazumi i slaganja uvijek mogu nastati, pa i nakon zaključenja sporazuma.
    4. Regulacija prava i obaveza
      Precizno definisanje:
      • Da li postoje eventualna potraživanja između strana,
      • Kako se regulišu neizvršene obaveze,
      • Način na koji se vrši povrat sredstava ili predmeta ugovora, ukoliko je primjenjivo.
    5. Datum stupanja na snagu
      Tačan datum kada sporazumni raskid ugovora postaje efektivan. Ovo omogućava jasnoću u vezi sa prestankom prava i obaveza.
    6. Odredbe o poverljivosti i naknadnim zahtjevima
      Ako je potrebno, sporazum može sadržavati odredbe o:
      • Povjerljivosti informacija,
      • Odricanju od daljih potraživanja.
    7. Zaključak i potpisi
      Zavšni dio sporazuma treba da uključi:
      • Potpise svih ugovornih strana,
      • Mjesto i datum potpisivanja.

    Bez obzira na odnose između strana, međusobno povjerenje i pretpostavku da se stvari neće zakomplikovati, preporučujemo ovjeru potpisa ugovornih strana.

    Kako se ovjerava potpis

    Prednosti sporazumnog raskida ugovora

    Sporazumni raskid ugovora predstavlja jedan od najefikasnijih i najpraktičnijih načina za prekid ugovornog odnosa. Njegove prednosti ogledaju se u mogućnosti izbjegavanja dugotrajnih i skupih sudskih postupaka, čime se štedi vrijeme, novac i smanjuje ili izbjegava stres. Strane imaju slobodu da pregovaraju i dogovore uslove raskida koji su prilagođeni njihovim specifičnim potrebama i okolnostima, što doprinosi fleksibilnosti i personalizovanom pristupu.

    Ovakav način raskida omogućava očuvanje dobrih odnosa između strana, što može biti ključno za buduću saradnju ili lične kontakte. Proces sporazumnog raskida je znatno brži od sudskog postupka, pa se raskid može sprovesti u kratkom roku. Uz to, precizno regulisanje posljedica raskida u sporazumu smanjuje rizik od nesporazuma ili budućih konflikata.

    Sporazumni raskid omogućava strankama da zadrže privatnost u vezi sa razlozima i uslovima raskida. Također, smanjuje se rizik od pravnih posljedica ili sankcija koje bi mogle nastati usljed jednostranog neispunjenja ugovora. Finansijska predvidivost je još jedna značajna prednost, jer strane unaprijed dogovaraju finansijske posljedice raskida, što omogućava bolju kontrolu nad troškovima i obavezama.

    S obzirom na ove prednosti, sporazumni raskid ugovora se često preferira kao rješenje za situacije kada ugovorne strane žele da prekinu svoj odnos na miran način.

    Nedostaci sporazumnog raskida ugovora

    Iako sporazumni raskid ugovora ima brojne prednosti, postoje i određeni nedostaci koje je važno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o ovakvom načinu prekida ugovornog odnosa.

    Jedan od glavnih nedostataka je mogućnost neujednačene pregovaračke moći između strana. Ukoliko jedna strana ima više moći ili uticaja, druga strana može biti primorana da prihvati nepovoljne uslove raskida. Ovo može rezultirati dodatnim finansijskim gubicima ili nepravednim raspodjelama prava i obaveza.

    Još jedan potencijalni problem jeste rizik od nesporazuma u vezi sa posljedicama raskida. Ako sporazum nije jasno definisan ili precizan, može doći do kasnijih nesuglasica, što može zahtijevati sudsku intervenciju, čime se poništava osnovna prednost izbjegavanja spora.

    Također, sporazumni raskid može zahtijevati vrijeme i resurse za pregovore, naročito ako su odnosi između strana narušeni. U nekim slučajevima, strane mogu trošiti više vremena na postizanje dogovora nego što bi to bio slučaj sa jednostranim raskidom ili sudskim postupkom.

    Pored toga, sporazum može biti nepovoljan za stranu koja nije u potpunosti svjesna svojih prava ili obaveza. Nedostatak pravnog znanja ili savjeta može dovesti do zaključivanja sporazuma koji ne štiti njene interese na odgovarajući način. Zato uvijek preporučujemo konsultacije sa pravnim stručnjacima.

    Spisak advokata

    Na kraju, povjerljivost koja je često prednost sporazumnog raskida može biti i mana, jer može sakriti neetično ponašanje ili nepravedne uslove. U određenim situacijama, javnost ili treća strana mogu biti uskraćene za važne informacije koje bi mogle imati širu pravnu ili moralnu težinu.

    Uzimajući ove nedostatke u obzir, preporučuje se angažovanje pravnog stručnjaka kako bi se osiguralo da sporazum o raskidu ugovora bude pravičan, precizan i u potpunosti štiti interese svih strana.

    Primjer sporazuma o raskidu ugovora

    SPORAZUM O RASKIDU UGOVORA

    Zaključen dana __________ godine u _______________ između:

    1. _______________ iz _______________ ul. _______________, br. _____, JMBG/JIB _______________ (u daljem tekstu: _______________), i
    2. _______________ iz _______________ ul. _______________, br. _____, JMBG/JIB _______________ (u daljem tekstu: _______________).

    Član 1

    Između ugovornih strana zaključen je ugovor o _______________, broj ugovora __________ od dana __________ godine.

    Član 2

    Iz razloga __________________________________________________, a saglasnošću volja ugovornih strana, ovim putem ugovorne strane raskidaju navedeni ugovor, koji raskid stupa na snagu dana __________ godine.

    Član 3

    Ugovorne strane saglasno konstatuju da nemaju nikakvih neizmirenih međusobnih potraživanja po osnovu navedenog ugovora.

    Član 4

    Ovaj sporazum sačinjen je u četiri (4) istovetna primerka, od kojih svaka ugovorna strana zadržava po dva (2) primerka.

    Potpisivanjem ovog sporazuma, ugovorne strane potvrđuju svoju saglasnost sa njegovim sadržajem i pravnim dejstvima.

    Potpis ugovorne strane 1

    Potpis ugovorne strane 2

    Sporazum možete prilagođavati svojim potrebama, te dodavati elemente za koje smatrate da su relevantni, a koji kasnije mogu biti od koristi pri tumačenju volje strana.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Razlika između nehata i umišljaja

    Razlika između nehata i umišljaja

    Krivično djelo je pravni termin koji označava radnje ili postupke koji su zabranjeni zakonom i koje se smatraju protivnim društvenim normama. Krivična djela predstavljaju povredu zakona i obično dovode do krivične odgovornosti i kazni za počinioca. Za ispravnu kvalifikaciju krivičnog djela, bitno je ocijeniti i da li je djelo učinjeno iz nehata ili sa umišljajem. Koja je razlika između nehata i umišljaja?

    Sadržaj članka:

    Šta je nehat

    Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.

    Pravo na naknadu štete nastale izvršenjem krivičnog djela

    Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.

    Učinitelj postupa iz nesvjesnog nehata kada nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.

    Nehat je korektivni oblik krivnje i u odnosu na umišljaj je blaži oblik krivnje. Zakonom je predviđeno da se za nehatno izvršenje krivičnog djela odgovara samo izuzetno, tj. sam onda kada je to u zakonu izričito određeno.

    Nehat se pojavljuje u dva oblika i to svjesni nehat i nesvjesni nehat.

    1. Svjesni nehat postoji kada je učinilac bio svjestan svog djela, i svjestan da zbog njegove radnje (činjenja ili nečinjenja) može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da će je moći spriječiti ili da ona ipak neće nastupiti.

    U tom slučaju, kod učinioca postoji svijest o djelu, ali ne postoji volja da učini krivično djelo, jer učinilac neće posljedicu, niti pristaje na njeno nastupanje.

    2. Nesvjesni nehat postoji kad učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja posljedice, iako je prema okolnostima slučaja i svojim ličnim svojstvima, morao i mogao biti svjestan te mogućnosti.

    Ovdje postoji odsustvo svijesti o mogućnosti nastupanja posljedice i odsustvo volje za učinjenje krivičnog djela. Krivica se ogleda u tome što je bio dužan i mogao da ima takvu svijest, ali je nije imao. U tom smislu, nesvjesni nehat predstavlja nepažljivo ponašanje.

    Kao poseban oblik nehata, u teoriji se pominje i profesionalni ili pozivni nehat koga karakteriše to što učinilac u preduzimanju radnje nije imao onaj stepen pažnje u predviđanju posljedice koji se zahtijeva u obavljanju profesije kojom se on bavi.

    Šta je umišljaj

    Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.

    Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

    Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

    Umišljaj je psihički odnos učinioca prema izvršenom krivičnom djelu.

    Postoje dva oblika umišljaja:

    1. direktni umišljaj postoji kad je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje;

    2. eventualni umišljaj postoji kad je kod učinioca postojala svijest da zbog njegovog činjenja ili ne činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje.

    Kada smo razmotrili oba pojma, koja je razlika između nehata i umišljaja?

    Šta je krajnja nužda

    Razlika između nehata i umišljaja

    Konstitutivne komponente krivice čine 2 subjektivna elementa koji karakterišu učinioca, a to su:

    1. uračunljivost – njegovo psihičko stanje i
    2. umišljaj – nehat (kada je zakonom predviđen)– tj. psihički odnos prema krivičnom djelu.

    Dakle, da bi neko bio kriv mora kumulativno ispunjavati ova dva uslova, da je uračunljiv i da je postupao s umišljajem ili nehatom kada je to zakonom propisano za učinjeno krivično djelo.

    Razlika između nehata i umišljaja u kontekstu krivičnog prava zavisi od mentalnog stanja i svijesti počinioca u vezi s radnjom koja je dovela do izvršenja krivičnog djela. Ova razlika je ključna jer utiče na način na koji se počinac tretira i kažnjava u pravnom sistemu.

    Nehat (nehatna krivična djela):

    • Nehat se odnosi na situaciju u kojoj počinac nije imao nameru da izvrši krivično delo i nije svjesno želio ili planirao da nanese štetu drugoj osobi ili društvu.
    • Počinac je postupao nesavjesno, nemarno ili nepažljivo, što je dovelo do povrede zakona ili izazvalo štetu.
    • Odsustvo namjere je ključna karakteristika nehata. Počinac može biti krivično odgovoran zbog svojih nepažljivih ili nemarnih radnji, ali nije imao cilj da počini krivično djelo.

    Umišljaj (umišljajna krivična djela):

    • Umišljaj se odnosi na situaciju u kojoj počinac svjesno i namjerno vrši radnju s namjerom da počini krivično djelo ili prouzrokuje određenu štetu ili posljedicu.
    • Počinac je svjestan svojih radnji i cilja da izvrši krivično djelo ili postigne određeni rezultat, bilo da je to nanošenje štete drugoj osobi ili kršenje zakona.
    • Namjerno postupanje i namjera su ključne karakteristike umišljaja. Počinac se smatra odgovornim za svoje postupke jer je imao namjeru da ih izvrši.

      Razlika između ova dva koncepta je bitna u pravnom sistemu jer utiče na određivanje krivične odgovornosti i izricanje odgovarajućih sankcija. Kod krivičnih djela iz nehata, sankcije obično nisu tako stroge kao kod krivičnih djela iz umišljaja. Uzima se u obzir da počinac nije imao namjeru da naudi drugima ili društvu.

      S druge strane, kod krivičnih djela iz umišljaja, namjera i svijest o posljedicama su ključni faktori i često dovode do ozbiljnijih krivičnih kazni.

      Podržite Pravni blog

      Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

      Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

      Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

    1. Nasilje u porodici

      Nasilje u porodici

      Nasilje u porodici je jedan od najbolnijih i najalarmantnijih problema koji se susreću u današnjem društvu. Bez obzira na kulturu, socioekonomski status ili geografsko porijeklo, ova tema ostaje izazov za mnoge zajednice širom svijeta.

      Sadržaj članka: 

      Nasilje u porodici je izuzetno traumatično iskustvo jer se dešava u okruženju koje bi trebalo biti osnova sigurnosti, podrške i ljubavi. Porodični dom treba biti mjesto gdje svaka osoba, bez izuzetka, osjeća da pripada, da je voljena i poštovana, gdje se mogu dijeliti radosti, brige i tuge.

      Kada se umjesto ljubavi i pažnje susretnemo s nasiljem, osjećaj sigurnosti i povjerenja urušava se u temeljima. Nasilje u porodici izaziva duboke emocionalne i psihičke rane koje često ostavljaju trajne posljedice na žrtvu. Osjećaji nemoći, straha, bespomoćnosti i krivnje često preplavljuju osobu koja je izložena nasilju.

      Porodično nasilje ostavlja dugotrajne ožiljke na duši žrtve, a ponekad se ti bolni tragovi prenose generacijama. Djeca koja svjedoče nasilju u porodici mogu iskusiti ozbiljne emocionalne probleme i teškoće u izgradnji zdravih međuljudskih odnosa kasnije u životu.

      Biti žrtva nasilja u vlastitom domu predstavlja unutrašnji sukob između želje da se osoba izbavi iz tog okrutnog okruženja i straha od mogućih posljedica koje bi takav korak mogao izazvati. Otežavajuća okolnost je i društvena stigmatizacija, koja ponekad može doprinijeti tome da žrtve ne potraže pomoć i podršku.

      Rješavanje problema nasilja u porodici zahtijeva širok spektar intervencija, uključujući obrazovanje, osvješćivanje, zakonodavne mjere i pružanje adekvatne psihološke podrške žrtvama. Važno je stvoriti svijest o ovom gorućem problemu kako bismo kao društvo mogli zajednički raditi na stvaranju okoline u kojoj svaki član porodice može osjetiti istinsku sigurnost, ljubav i podršku.

      Vaš Pravni blog...

      Šta je nasilje u porodici

      Nasilje u porodici može se manifestovati na različite načine, uključujući fizičko, emocionalno, verbalno i ekonomsko zlostavljanje, te ima potencijal da duboko naruši zdravlje, blagostanje i živote onih koji su izloženi takvom okrutnom ponašanju.

      Nadamo se da ćemo podstaći svijest o važnosti prepoznavanja, razumijevanja i suzbijanja nasilja u porodici, te podstaći na promišljanje i aktivno djelovanje kako bismo izgradili sigurnije i zdravije okruženje za sve članove našeg društva.

      Nasilje u porodici

      Budući da je porodica osnovna ćelija društva, svako društvo donosi neki oblik zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

      U Federaciji BiH, pojam nasilja u porodici je određen na sljedeći način:

      “U smislu ovog zakona smatrat će se da postoji nasilje u porodici ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice.”

      Radnje nasilja u porodici

      Popis koji se nalazi u nastavku obuhvata različite oblike nasilja u porodici, koji mogu imati duboke i dugotrajne posljedice po žrtve i njihove zajednice. Nasilje u porodici je složen i osjetljiv problem koji zahtijeva pažnju, osvješćivanje i aktivno djelovanje kako bi se zaštitile žrtve i promovirale pozitivne promjene u društvu.

      Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, su:

      1) svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice,

      2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili patnju,

      3) prouzrokovanje straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva člana porodice ucjenom ili drugom prinudom,

      4) fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira na to da li je nastupila fizička povreda ili nije,

      5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice,

      6) seksualno uznemiravanje,

      7) uhođenje i svi drugi slični oblici uznemiravanja drugog člana porodice,

      8) oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu,

      9) upotreba fizičkog nasilja ili prouzrokovanje straha sa ciljem oduzimanja prava na ekonomsku nezavisnost zabranom rada ili držanjem člana porodice u odnosu zavisnosti ili podređenosti,

      10) upotreba fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanje u njihovom odgoju,

      11) fizičko i psihičko nasilje prema starim, iznemoglim osobama i zanemarivanje u njihovom njegovanju i liječenju,

      12) nasilna izolacija ili ograničenje slobode kretanja člana porodice i

      13) propuštanje dužne pažnje i nepružanje pomoći i zaštite članu porodice i pored obaveze prema zakonu.

      Član 7. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici

      Ko je dužan prijaviti nasilje u porodici

      Zdravstveni i socijalni radnici, nastavnici, odgajatelji, medicinske, obrazovne i druge ustanove i organi, kao i nevladine organizacije koji u obavljanju svoje dužnosti saznaju za učinjene radnje nasilja u porodici, dužni su odmah po saznanju prijaviti učinjene radnje nasilja u porodici nadležnoj policijskoj upravi.

      Također, prijavu nasilja u porodici dužni su dostaviti i članovi porodice, kao i svaki građanin koji sazna za učinjene radnje nasilja u porodici nadležnoj policijskoj upravi.

      Prijavu može podnijeti i žrtva nasilja u porodici.

      Dužni su je dostaviti i članovi porodice, kao i svaki građanin koji sazna za učinjene radnje nasilja u porodici, a posebno ako je žrtva nasilja dijete.

      Osoba koja ne izvrši obavezu prijavljivanja radnji nasilja u porodici čini prekršaj osim u slučaju kada nasilje u porodici prijavi žrtva nasilja.

      Kazne za neprijavljivanje nasilja u porodici

      U nastavku ćemo izložiti prekršajne sankcije, a za puno razumijevanje odredbi, pročitajte Zakon o zaštiti od nasilja u porodici.

      Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 1.500,00 KM bit će kažnjena za prekršaj službena osoba koja ne postupi u skladu sa članom 8. stav 1. ovog zakona.

      Novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM do 500,00 KM bit će kažnjene za prekršaj osobe koje ne postupe u skladu sa članom 8. stav 2. ovog zakona.

      Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM bit će kažnjena za prekršaj službena osoba koja ne postupi u skladu sa članom 8. stav 1. ovog zakona, ako je dijete žrtva radnji nasilja u porodici iz člana 7. stav 2. ovog zakona.

      Novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM do 3.000,00 KM bit će kažnjene za prekršaj osobe koje ne postupe u skladu sa članom 8. stav 2. ovog zakona, ako je dijete žrtva radnji nasilja u porodici iz člana 7. stav 2. ovog zakona.

      Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 1.500,00 KM bit će kažnjena za prekršaj osoba koja ne postupi prema izrečenoj zaštitnoj mjeri.

      Podržite Pravni blog

      Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

      Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

      Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

    2. Šta je faksimil

      Šta je faksimil

      U uslovima savremenog kancelarijskog poslovanja gdje brzina i efikasnost igraju sve veću ulogu, potreba za brzim potpisivanjem dokumenata je izrazito bitna ako se radi o dokumentima u štampanoj formi. U takvim situacijama, jedan od najkorisnijih alata je faksimil. Šta je faksimil?

      Sadržaj članka:

      Šta je faksimil

      Faksimil je pečat na kojem se nalazi istovjetna reprodukcija potpisa ovlaštene osobe. Često se koristi za olakšavanje potpisivanja manje važnih dokumenata ili kad osoba nije dostupna za potpisivanje. Koristi se i kada postoji potreba za potpisivanjem velikog broja dokumenata koji se štampaju masovno.

      Faksimil pečat ne može biti zamjena za originalni potpis u situacijama kada je potrebna visoka pravna valjanost. Ne može biti zamjena kada se radi o dokumentima koji imaju veću pravnu važnost. To su naprimjer ugovori, punomoći ili drugi službeni dokumenti.

      U takvim slučajevima, originalni potpis je neophodan. Faksimil pečat se koristi samo za olakšavanje administrativnih postupaka u situacijama gdje nije potrebna visoka pravna valjanost potpisa.

      Ko može koristiti faksimil

      Kao što smo to detaljno objasnili u članku Ko može koristiti faksimil, to je otisak svojeručnog potpisa rukovodioca u federalnim i kantonalnim organima uprave, općinskim i gradskim službama za upravu i upravnim organizacijama, te u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti i njihovim stručnim i drugim službama i tijelima. Također u pravnim licima sa javnim ovlaštenjima i drugim pravnim licima javnog karaktera koji se na službena akta tih organa stavlja otiskom pečata ili skenirana slika potpisa rukovodioca tih organa koja se na službena akta štampa zajedno sa sadržajem dokumenta koji se potpisuje. 

      Pravo na posjedovanje faksimila ima samo rukovodilac prethodno nabrojanih organa.

      Uzevši u obzir prethodno navedeno, pojmovno određenje faksimila, te činjenicu da privredna društva ne obavljaju javna ovlaštenje, i da se kancelarijsko poslovanje i ne odnosi na njih, on se ne može koristiti kod ovjere ugovora o radu i odluka direktora privrednog društva.

      Međutim, privredna društva svojim općim aktima mogu odlučiti u kojem obimu i na koji način će primnjenivati propise iz oblasti kancelarijskog poslovanja. To iz razloga što ne postoje propisi koji posebno uređuju kancelarijsko poslovanje privrednih društva.

      Ko može koristiti faksimil

      Kojim propisom je regulisano korištenje faksimila

      Pitanje korištenja faksimila je obično uređeno Pravilnikom o kancelarijskom poslovanju ili aktom sličnog naziva. Tako je uređeno u Federaciji BiH.

      Pravilnik o kancelarijskom poslovanju u organima uprave je dokument koji se koristi u institucijama i organizacijama javne uprave kako bi se uspostavile smjernice i procedure za pravilan i efikasan rad u kancelarijskom okruženju.

      Ovaj pravilnik ima za cilj da reguliše sve relevantne aspekte poslovanja unutar određenog javnog organa i osigura dosljednost u izvršavanju zadataka.

      Podržite Pravni blog

      Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

      Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

      Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

    3. Šta je javna isprava

      Šta je javna isprava

      U pravnom prometu ćete često čuti za pojam “javna isprava”. Međutim, šta je javna isprava?

      Sadržaj članka:

      Šta je javna isprava

      Isprava koju je izdalo ovlašteno tijelo u skladu s propisanim oblikom ili isprava koju je izdala pravna ili fizička osoba obavljajući javne ovlasti dodijeljene zakonom ili propisom, naziva se javnom ispravom.

      U Bosni i Hercegovini je to isprava izdata od mjerodavnih upravnih, sudskih i drugih tijela, institucija, organizacija ili drugih pravnih osoba u vršenju javnih oblasti iz djelokruga BiH, Federacije BiH, Republike Srpeske, Brčko Distrikta BiH.

      Elementi javne isprave

      Javne isprave izdane u BiH u svom zaglavlju sadrže pored naziva: Bosna i Hercegovina i naziv izdavatelja javne isprave.

      Kad isprave izdaju mjerodavni organi i organizacije entiteta, javne isprave u svom zaglavlju sadrže pored naziva BiH i naziv entiteta.

      Svaki akt mora da sadrži sve bitne elemente koji su sastavni dio njegove forme, u zavisnosti od oblasti u kojoj se izdaje i svrhe za koju se koristi.

      Naprimjer, Uvjerenje o radnom iskustvu izdato na memorandumu institucije Bosne i Hercegovine na kojem se nalazi validan pečat te institucije, mora da ima sve elemente javne isprave koja dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje.

      Primjer javne isprave

      Javne isprave obuhvataju ličnu kartu, putnu ispravu, vozačku dozvolu, saobraćajnu dozvolu, svjedodžbu, diplomu, rodni list i slične dokumente. Javna isprava služi kao dokaz za ono što je potvrđeno ili određeno u njoj.

      Ukoliko je potrebno da određenu javnu ispravu kopirate i priložite kao dokaz o nekim činjenicama, pisali smo o tome kako se ovjerava kopija.

      Podržite Pravni blog

      Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

      Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

      Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

    4. Kako se ovjerava kopija

      Kako se ovjerava kopija


      Ovjeravanje kopija je postupak kojim se utvrđuje i potvrđuje da je kopija identična originalnom dokumentu. Ovjeravanje kopije ne garantuje istinitost sadržaja dokumenta. Kako se ovjerava kopija i gdje se ovjerava kopija?

      Sadržaj članka:

      Šta je kopija

      Kopija u najširem smislu, je reprodukcija ili dupliciranje originalnog dokumenta, teksta, slike ili bilo kojeg drugog materijala. Kopija ima isti sadržaj i izgled kao i original.

      Prepis je ručno ili mašinski izrađena kopija originalnog dokumenta koja se prenosi, obično na drugi papir. Prepis je obično napravljen prepisivačkim tehnikama kao što su pisanje ili kucanje teksta.

      Fotokopija dokumenta je reprodukcija originalnog dokumenta koja se dobija putem fotokopirnog uređaja ili skenera. Fotokopija se pravi snimanjem ili skeniranjem originalnog dokumenta, čime se stvara identična vizuelna replika na drugom papiru ili u digitalnom formatu.

      Kako se ovjerava kopija

      Prepis, odnosno kopija koja se ovjerava mora se pažljivo uporediti sa izvornom ispravom. Prepis se mora slagati sa izvornom ispravom i u pravopisu, interpunkciji i skraćivanju riječi.

      Ako su u izvornoj ispravi neka mjesta ispravljena, preinačena, brisana, precrtana, umetnuta ili dodana, mora se to navesti u potvrdi o ovjeri prepisa.

      Ovako će se postupiti i u slučaju kada je isprava pocijepana, oštećena ili
      ako inače po spoljašnjem obliku dovodi u očitu sumnju svoju istovjetnost sa izvornom ispravom.

      Fotokopije isprava smatraju se prepisima u smislu ovog zakona i prilikom ovjere postupaće se prema odredbama prethodnog stava.

      Kad se ovjerava prepis samo jednog dijela isprave ili izvod iz isprave, prepis mora biti tako sačinjen da se iz njega jasno vidi koji su dijelovi isprave ostali neprepisani.

      Za ovjeru fotokopije obično je potrebno donijeti:

      • Originalni dokument čija kopija se ovjerava.

      • Fotokopiju originalnog dokumenta čija kopija se ovjerava

      • Fotokopiju važećeg pasoša BiH ili lične karte BiH, original na uvid.

      • Dokaz o uplati zakonom propisane takse za ovjeru

      Gdje se ovjerava kopija

      Ovjeravanje potpisa, rukopisa i prepisa vrši nadležni opštinski organ uprave.

      Ovjera potpisa u zemljišno-knjižnim stvarima vrše notari i sudovi.

      Za ovjeravanje isprava koje su namijenjene za upotrebu u inostranstvu nadležni su sudovi.

      Ovjeravanje potpisa i prepisa isprava potrebnih za regulisanje odnosa po osnovu rada može vršiti ovlašteno lice u organu odnosno organizaciji u kojoj radnik radi ili je radio.

      Slučajevi kada je kopija na stranom jeziku

      Ako službeno lice koje vrši ovjeru ne razumije jezik na kome je isprava napisana, odrediće da sudski tumač izvrši upoređenje prepisa sa izvornom ispravom ili sa prepisom izvorne isprave.

      Ukoliko vam je potreban sudski tumač za neki drugi jezik, provjerite naš članak SPISAK SUDSKIH TUMAČA. Ako vam je potreban advokat, provjerite SPISAK ADVOKATA.

      Kada je potrebno ovjeriti kopiju

      Ovjeravanje kopije je obično potrebno kada se zahtijeva da kopija ima istu pravnu vrijednost kao i originalni dokument.

      Odluka o potrebi ovjere kopije obično zavisi od specifičnih zahtjeva institucije ili organizacije kojoj se kopija dostavlja. To može biti određeno zakonom, propisima ili politikom te institucije.

      U mnogim slučajevima, institucija kojoj se dostavlja kopija ima jasno navedene smjernice o tome kada je potrebna ovjera kopije i koji je postupak ovjere. Te smjernice mogu biti dostupne na web stranici institucije, u obrascima za prijavu ili u uputstvima koja se daju aplikantima.

      Ukoliko niste sigurni da li je potrebna ovjera kopije ili koji je postupak ovjere, najbolje je kontaktirati direktno tu instituciju ili organizaciju i pitati za precizne informacije. Oni će vam pružiti najtačnije smjernice u vezi sa ovim pitanjem.

      Podržite Pravni blog

      Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

      Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

      Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

    5. Može li volontirati zaposlena osoba

      Može li volontirati zaposlena osoba

      Volontiranje je aktivnost kojom se doprinosi poboljšanju kvaliteta života, aktivnom uključivanju građana u društvene procese i razvoju humanijeg i ravnopravnijeg demokratskog društva. Ako ste stekli odgovarajuću stručnu spremu, sigurno se pitate: Gdje mogu volontirati? Međutim, postavlja se i pitanje može li volontirati zaposlena osoba?

      Volontiranje se ne zasniva na ostvarivanju finansijske dobiti. Organizatori volontiranja često imaju veću korist nego štetu, ipak nije lahko dobiti volonterski angažman.

      Sadržaj članka:

      Šta je volontiranje

      Volontiranje je dobrovoljno i besplatno angažovanje pojedinaca u različitim aktivnostima i projektima. To može biti u korist drugih ljudi ili zajednice, a obično bez očekivanja materijalne naknade.

      Osnovna svrha volontiranja je doprinijeti zajednici ili društvu i poboljšati kvalitet života drugih ljudi, životinja ili prirode.

      Međutim, volontiranje se obavlja i radi sticanja radnog iskustva neophodnog za zapošljavanje.

      Volontiranje može biti organizovano kroz različite organizacije, nevladine organizacije, humanitarne organizacije, škole, bolnice, vjerske institucije… Može biti i neformalno, kada pojedinac samoinicijativno pruža pomoć onima kojima je potrebna.

      Volontiranje radi sticanja radnog iskustva podrazumijeva dobrovoljno učešće pojedinaca u različitim projektima i aktivnostima kako bi stekli praktično iskustvo i vještine koje su korisne za buduću karijeru ili zaposlenje. Ova vrsta volontiranja često se kolokvijalno naziva i “volonterski staž”, “stručno osposobljavanje” ili “praksa”.

      Volonteri i volontiranje u BiH

      Šta nije volontiranje

      Volontiranje se ne smije miješati sa obavezama ili uslugama koje su zakonom ili drugim propisima naložene jednom licu prema drugom, izvršavanjem specifičnih sudskih presuda, aktivnostima koje nisu organizovane od strane organizatora volontiranja u skladu sa Zakonom o volontiranju, kao ni sa pružanjem usluga koje su uobičajene u okviru porodičnih, prijateljskih ili komšijskih odnosa.

      Također, volontiranje ne obuhvata besplatno i nepovratno davanje imovine, novca ili davanje pokretne ili nepokretne imovine na korištenje. Volontiranje ne smije biti u suprotnosti sa Ustavom i drugim važećim propisima.

      Može li volontirati zaposlena osoba

      Volonter je fizičko lice sa poslovnom sposobnošću ili umanjenom poslovnom sposobnošću koje volontira u FBiH i zaključuje ugovor o volontiranju u pisanom obliku prije početka volontiranja.

      Ne može se volontirati duže od 40 sati sedmično.

      Imajući u vidu prethodno navedeno, te činjenicu da osim poslovne sposobnosti nisu navedena druga ograničenja za volontere, da se zaključiti da volonter može biti i osoba koja je zaposlena, kao i nezaposlena osoba.

      Ugovor o radu i ugovor o volontiranju su različiti ugovori, te proizvode različite pravne posljedice, prava i obaveze.

      Gdje mogu volontirati

      Osim volontiranja, osoba može, obično nakon završenog većeg stepena obrazovanja, biti primljena i na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, radi sticanja uslova za polaganje stručnog ispita, ako je takav ispit uslov za obavljanje poslova određenog zanimanja.

      Pročitajte i koja je razlika između radnog iskustva i radnog staža.

      U svakom slučaju, organizator volontiranja je dužan da pazi na svoje obaveze registrovanja, odnosno akreditovanja za organizovanje dugoročnog volontiranja, te prijavljivanja volontera instituciji za evidentiranje volontiranja, kao i druge obaveze koje proizilaze iz pozitivnih zakonskih propisa.

      Podržite Pravni blog

      Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

      Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

      Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

    6. Ugovor o pozajmici novca

      Ugovor o pozajmici novca

      Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari. Zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta. U ovom članku govorimo o tome šta je ugovor o pozajmici novca.

      Sadržaj članka:

      Šta je ugovor o pozajmici novca

      Ugovor o pozajmici novca je pravni dokument kojim se reguliše zajam novčanih sredstava između dvije strane: zajmodavca (osobe ili institucije koja pozajmljuje novac) i zajmoprimca (osobe ili institucije koja uzima pozajmicu).

      Ovaj ugovor se koristi kada osoba, se želi do određenog roka posuditi novac od druge strane uz dogovorene uslove povrata.

      U ugovoru o pozajmici novca obično se navode sljedeći ključni elementi:

      Identifikacija stranaka: Utvrđuje se identitet i kontakt informacije zajmodavca i zajmoprimca.

      Iznos pozajmice: Definiše se tačan iznos novca koji će biti pozajmljen.

      Kamata i rok povrata: Utvrđuje se kamatna stopa (ukoliko se ugovara) koju zajmoprimac mora platiti na pozajmljeni iznos, kao i rok u kojem zajmoprimac mora vratiti pozajmljeni novac zajmodavcu.

      Način plaćanja: Navodi se kako će se novac vraćati (npr. u ratama, jednokratno, periodično).

      Naknade i troškovi: Mogu se uključiti odredbe o eventualnim naknadama i troškovima koji proizlaze iz transakcije pozajmice.

      Sankcije za kašnjenje: Mogu se definisati sankcije u slučaju da zajmoprimac ne vrati pozajmljeni novac u dogovorenom roku.

      Sigurnosne klauzule: U nekim slučajevima, ugovor o pozajmici može sadržavati odredbe o obezbjeđenju povrata pozajmice, naprimjer kroz zalog, jamstvo ili hipoteku.

      Ostale odredbe: Ovo uključuje sve dodatne sporazume ili posebne uslove na koje su se strane dogovorile, poput nadležnosti suda.

      Elementi koje treba uključiti u Ugovor o pozajmici novca

      Ugovor o pozajmici novca je pravno obavezujući i izuzetno značajan dokument i važno je pažljivo ga sastaviti i potpisati kako bi se osiguralo poštovanje svih dogovorenih uslova između zajmodavca i zajmoprimca.

      Također, preporučuje se da se pravni savjet zatraži prije nego što se potpiše ugovor o pozajmici, posebno u slučaju većih iznosa pozajmljenog novca.

      Ukoliko smatrate da vam je ovaj pravni posao potrebna pomoć advokata, u našem članku Spisak advokata možete naći kontakt podatke pravnih stručnjaka koji mogu da vam pomognu.

      Sticanje prava vlasništva na pozajmljenim stvarima

      Na primljenim stvarima zajmoprimac stiče pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva.

      Zajmoprimac se može obavezati da uz glavnicu duguje i kamatu.

      U ugovorima u privredi zajmoprimac duguje kamatu i ako ona nije ugovorena.

      Zajmodavac je dužan predati određene stvari u ugovoreno vrijeme, a ako rok za predaju nije određen, onda kad to zajmoprimac zatraži.

      Pravo zajmoprimca da traži predaju određenih stvari zastarijeva za tri mjeseca od dolaska zajmodavca u zakašnjenje, a u svakom slučaju za godinu dana od zaključenja ugovora.

      Može li zajmodavac odbiti da da novac nakon zaključenja ugovora

      Ako se pokaže da su materijalne prilike zajmoprimca takve da je neizvjesno da li će on biti u stanju da vrati zajam, zajmodavac može odbiti da izvrši svoju obavezu predaje obećanih stvari ako u vrijeme zaključenja ugovora nije to znao, kao i ako se pogoršanje zajmoprimčevih materijalnih prilika dogodilo poslije zaključenja ugovora.

      Ali, on je dužan da izvrši svoju obavezu ako mu zajmoprimac ili ko drugi za njega pruži dovoljno obezbjeđenje.

      Zajmodavac je dužan naknaditi zajmoprimcu štetu koja bi mu bila prouzrokovana zbog materijalnih nedostataka pozajmljenih stvari.

      Međutim, ako je zajam bez naknade, dužan je naknaditi štetu samo ako su mu nedostaci stvari bili poznati ili mu nisu mogli ostati nepoznati, a on o njima nije obavijestio zajmoprimca.

      Obaveza vraćanja zajma

      Zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta.

      Ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca, računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati.

      Ako u zajam nije dat novac, a ugovoreno je da će zajmoprimac vratiti zajam u novcu, zajmoprimac je, ipak, ovlašćen da, po svom izboru, vrati pozajmljene stvari ili iznos novca koji odgovara vrijednosti tih stvari u vrijeme i u mjestu koji su ugovorom određeni za vraćanje.

      Isto važi i u slučaju kad nije bilo moguće vratiti istu količinu stvari, iste vrste i istog kvaliteta.

      Odustanak od ugovora o zajmu nakon zaključenja

      Zajmoprimac može odustati od ugovora prije nego što mu zajmodavac preda određene stvari, ali, ako bi zbog toga bilo kakve štete za zajmodavca, dužan je naknaditi je.

      Zajmoprimac može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan obavijestiti zajmodavca unaprijed o svojoj namjeri i naknaditi mu štetu.

      Ako je ugovorom određena svrha u koju zajmoprimac može upotrijebiti pozajmljeni novac, pa ga on upotrijebi u neku drugu svrhu, zajmodavac može izjaviti da raskida ugovor.

      Primjer ugovora o pozajmici novca

      Obrazac Ugovor o pozajmici novca

      Napomena: Prije potpisivanja ugovora o pozajmici novca, preporučuje se da obje strane zatraže pravni savjet i pažljivo razmotre sve uslove i obaveze. Ovaj primjer ugovora služi samo kao ilustracija i može se prilagoditi specifičnim potrebama i zahtjevima ugovornih strana.

      Advokat je diplomirani pravnik koji je položio pravosudni ispit, upisan je u imenik nadležne advokatske komore i obavlja advokatsku djelatnost. Posao advokata podrazumijeva rješavanje, uglavnom tuđih, pravnih problema. Ukoliko imate određeni pravni problem i potrebna vam je pomoć advokata iz druge regije, grada, odnosno općine, u članku SPISAK ADVOKATA pronađite SPISAK ADVOKATA (FBiH) i SPISAK ADVOKATA (RS). Ovaj članak sadrži adrese, brojeve telefona i faxa, te email adrese advokata iz vaše regije, grada ili općine.

      Podržite Pravni blog

      Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

      Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

      Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.