Oni koji žive i rade u inostranstvu, a imaju porodicu ili imovinu u državama svoga porijekla, u nekom trenutku dođu u situaciju da moraju ovlastiti nekoga u domovini da ih zastupa. Može se raditi o ostavinskoj raspravi, zastupanju kod nekog organa uprave ili kod notara, pred sudom ili o prodaji imovine. Najbrži i najpraktičniji način za to često se čini slanje punomoći putem e-maila. Ali da li punomoć iz inostranstva e-mailom ima pravnu snagu?
Odgovor nije jednostavan. Sve zavisi od toga kako je punomoć sastavljena, gdje je potpisana, i ko je treba prihvatiti.
Danas je sasvim prirodno da važan dokument skeniramo i pošaljemo mailom. Međutim, pravni sistem, ili oni koji postupaju u okviru tog sistema, ne funkcionišu uvijek u skladu s logikom svakodnevnog života. Svakako da uvijek morate biti u mogućnosti da ostvarite svoje pravo, bez obzira ko o njemu odlučuje, ali nekada stvari želite završiti što je brže moguće i ne želite dokazivati da ste upravu.
Značajno je da se u zakone uvodi i pojam “elektronske isprave”, te elektronsko komuniciranje ako stranke, odnosno lica ovlaštena za zastupanje stranke, na to pristanu.
Iako je primjetan trend digitalizacije u upravi, u većini balkanskih zemalja još uvijek dominira papirna dokumentacija. To naročito kada se radi o osjetljivim dokumentima, punomoćima koje se koriste u službenim postupcima. Bez odgovarajuće forme, sadržaja i ovjere, čak i savršeno napisana punomoć može biti proglašena nevažećom.
U većini slučajeva, punomoć dostavljena elektronski, kao PDF ili sken, može poslužiti samo kao privremena potvrda namjere, ali ne i kao formalna osnova za djelovanje, naročito kada su u pitanju organi, notari, sudovi ili banke. Ti subjekti će gotovo uvijek zahtijevati original i to uredno ovjeren.
Ako se punomoć potpisuje izvan države u kojoj će se koristiti, prvi korak je njena ovjera kod notara, opštine ili drugog nadležnog organa u zemlji u kojoj se nalazite. Da bi takva isprava bila pravno priznala i upotrebljiva u zemlji prijema, mora biti prevedena i legalizovana. To podrazumijeva dodatne korake, u zavisnosti od zemlje iz koje se šalje.
Zemlje potpisnice Haške konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava iz 1961. godine koriste tzv. apostille pečat. To je jednostavan način potvrde autentičnosti dokumenta. Jedan pečat, jednostavna procedura, i punomoć je spremna za korištenje u BiH. Ako se nalazite u zemlji koja je članica konvencije, npr. Njemačka, Austrija, Švicarska, Slovenija, Hrvatska, SAD, ovjera kod nadležnog organa ili notara i apostille biće dovoljni.
S druge strane, ako dolazite iz zemlje koja nije potpisnica konvencije, npr. Kanada, Ujedinjeni Arapski Emirati, neke zemlje Afrike ili Azije, onda je potrebna klasična legalizacija. To obično uključuje ovjeru kod lokalnog notara, ministarstva vanjskih poslova dotične zemlje, a zatim i u ambasadi ili konzulatu vaše države.
Ko odlučuje je li potreban original ili kopija
Čak i kad ste ispoštovali sve korake, sastavili punomoć, preveli je ako je na stranom jeziku, ovjerili je i opskrbili apostilleom i dalje ostaje jedno važno pitanje. Da li je dovoljno poslati je putem e-maila?
Praksa u BiH pokazuje da gotovo svi sudovi, oragani uprave, notari i drugi pravni subjekti zahtijevaju original punomoći. Dakle, zahtijevaju fizički dokument koji je potpisan rukom i ovjeren pečatom.
E-mail sa skeniranim dokumentom rijetko će biti dovoljan osim u situacijama kada postoji prethodni dogovor ili privremena hitnost. U postupcima pred sudom, skenirana punomoć se može priložiti uz napomenu da će original biti dostavljen naknadno, ali to je samo privremeno rješenje.
Zato je uvijek najpametnije da original punomoći pošaljete poštom ili kurirskom službom. Brže opcije poput DHL-a ili FedEx-a jesu skuplje, ali mogu značiti razliku između uspješno provedenog postupka i odbijanja zbog „neuredne dokumentacije“.
Uvijek provjerite šta traži onaj ko prima punomoć
Svaki sud, organ uprave, notar, općina ili institucija može imati svoje tehničke zahtjeve u pogledu punomoći. Neki insistiraju na tačnom formatu, drugi na izričitim ovlaštenjima. Zato je najvažnije pravilo da se prvo informišete kod onoga kome šaljete punomoć. Zahtijevajte da vam kažu šta konkretno traže.
Da li priznaju skeniranu kopiju dok ne stigne original? Treba li posebna formulacija punomoći? Da li žele običnu ovjeru ili prihvataju apostille? Raspitivanje unaprijed može vam uštedjeti dane ili sedmice čekanja, nerviranja i dodatnih troškova.
Besplatan obrazac punomoći
Ukoliko vam je potrebna pomoć da sastavite punomoć, pretražite našu bazu besplatnih pravnih obrazaca.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Dva pojma koja se veoma često poistovjećuju su pojmovi vlasništva i posjeda. Ljudi kažu „moj stan“, „moja zemlja“, „moje auto“, ali rijetko razmišljaju o tome koja je razlika između toga da nešto koriste i da su zaista vlasnici. Osim toga što su nesvjesni da postoji razlika između vlasništva i posjeda, ta razlika može biti ključna, posebno u slučajevima sudskih sporova, imovinskih odnosa u porodici ili prilikom prodaje nekretnina.
Posjed označava faktičko stanje. To je situacija kad neko stvar faktički drži, posjeduje je u tom trenutku i postupa s njom kao da je njegova.
Posjednik ne mora biti vlasnik te stvari, ali ga zakon ipak štiti u određenim situacijama. Primjer toga je kad neko godinama koristi zemljište koje nije upisano na njegovo ime, ali ga obrađuje, ogradio je, i niko ga ne ometa u tome.
Zakon prepoznaje razne vrste posjeda. Posjed može biti neposredni, posredni, zakoniti, nezakoniti, savjesni, nesavjesni. Međutim, suština je u tome da se posjed temelji na činjenici držanja stvari, a ne na pravnom osnovu.
Čovjek može posjedovati tuđu stvar, ali to ne znači da je njen vlasnik. Ipak, taj posjed ima određenu pravnu vrijednost i štiti se od samovoljnog oduzimanja, čak i od strane vlasnika, ukoliko se ne koristi zakonom propisan način.
Za razliku od posjeda, vlasništvo je stvarno pravo koje daje vlasniku najšira ovlaštenja prema stvari. Vlasnik može stvar koristiti, njome raspolagati, iznajmljivati je, prodavati, poklanjati ili je ostaviti u naslijeđe.
Vlasništvo se ne dokazuje činjenicom da stvar držimo, već pravno, u slučaju nekretnina upisom u zemljišne knjige ili valjanom dokumentacijom koja potvrđuje sticanje vlasništva.
U našem pravnom sistemu, osnovno načelo je da se pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u zemljišne knjige. Dakle, nije dovoljno da neko kaže da je kupio zemljište, ili da je na njemu sagradio kuću. Ako to nije upisano, ta osoba nije vlasnik, iako može biti savjestan i zakonit posjednik.
U praksi, posjednik je onaj koji ima fizičku kontrolu nad stvari, a vlasnik je onaj koji ima pravnu kontrolu.
To što koristimo neku nekretninu ne znači da je ona pravno naša. S druge strane, moguće je biti vlasnik neke stvari, a da je ne posjedujemo. Jednostavan primjer je ako smo stan dali pod zakup.
Ova razlika dolazi do izražaja u brojnim situacijama. Posebno je bitno u ostavinskim postupcima, kod uknjižbe prava vlasništva, kao i u sporovima zbog smetanja posjeda. Vlasništvo se mora dokazati valjanom dokumentacijom, a posjed činjenicama.
Mogu li posjed i vlasništvo biti u isto vrijeme kod različitih osoba?
Najčešća je situacija da vlasnici koriste svoju imovinu, faktički je drže i njeni su posjednici.
Međutim, posjed i vlasništvo ne moraju uvijek biti u rukama iste osobe. Iako je najjednostavnije kada neko koristi stan na kojem je i upisan kao vlasnik, praksa često izgleda drugačije. Ljudi žive u nekretninama koje nisu njihovo formalno vlasništvo, obrađuju tuđu zemlju ili koriste naslijeđenu imovinu prije nego što je provedena ostavina.
I zakon prepoznaje razliku između faktičke kontrole nad stvari, odnosno posjeda i vlasništva i na način da posjed proizvodi pravne posljedice. Dopušteno je da se dugotrajnim, savjesnim posjedovanjem, pod određenim uslovima, vlasništvo kasnije i stekne. Taj pravni put zove se dosjelost i predstavlja mehanizam koji štiti one koji se prema stvari odnose kao vlasnici, iako to još nisu formalno postali.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ovjera punomoći je rutinski posao, obično samo jedan administrativni korak, ali u praksi često predstavlja ključnu razliku između pravno važećeg i nevažećeg dokumenta. Da li je dovoljno ovjeriti punomoć u općini ili je neophodno obratiti se notaru? Odgovor na to pitanje ne zavisi samo od ličnog izbora ili praktičnosti, već prvenstveno od toga za šta će se punomoć koristiti. U ovom tekstu objašnjavamo kada je dovoljna obična ovjera potpisa, a kada zakon zahtijeva notarsku ovjeru, naročito u slučajevima koji se tiču nekretnina, nasljednopravnih odnosa ili ugovora o doživotnom izdržavanju.
Prije nego što donesete odluku o načinu ovjere punomoći, ključno je jasno definisati svrhu za koju će se dokument koristiti.
Sadržaj i oblik punomoći mogu značajno varirati ovisno o tome treba li punomoć osobi omogućiti zastupanje pred državnim organima, zaključivanje ugovora ili, naprimjer, raspolaganje nekretninom.
Zakon o ovjeri potpisa i prijepisa propisuje opće uslove za ovjeru potpisa, ali ne isključuje posebne zahtjeve koje mogu nametati drugi propisi.
Kada raspoznate pravni okvir i konkretnu namjenu, lakše ćete odabrati između notarske i općinske ovjere, izbjegavajući nepravilnosti i moguće pravne posljedice.
Notarska ovjera potpisa regulisana je Zakonom o notarima, a najčešće je jedini prihvatljivi oblik kada to zahtijevaju posebni propisi ili međunarodni dokumenti.
Notarsku ovjeru potpisa ne treba miješati sa notarskom obradom, recimo kada je jedino notarski obrađen ugovor prihvatljiv. Ovdje se radi samo o ovjeri potpisa.
Naprimjer, prilikom zaključivanja ugovora o kupoprodaji nekretnine nužno je da punomoć bude ovjerena kod notara. U trenutku pisanja ovog članka, ugovor možete da napišete sami.
Kada notar napiše ugovor, on potvrđuje ne samo autentičnost potpisa, nego i sadržaj dokumenta usklađuje sa zakonskim odredbama te vodi registar sastavljenih akata. Time se osigurava punovažnost i neupitnost dokumenta pred sudovima i drugim organima.
Općinska ovjera potpisa često je dovoljna za manje složene poslove, poput podnošenja zahtjeva za izdavanje ličnih dokumenata, preuzimanja pošte, podizanje čekova od penzije, podizanje novca iz banke…
Zakon o ovjeri potpisa i prijepisa dopušta ovjeru ako posebnim propisom nije određeno drugačije.
Općinski službenik provjerava identitet potpisnika te svojim pečatom potvrđuje da je potpis stavljen pred njom.
Ipak, ako se radi o radnjama koje prema drugim zakonima zahtijevaju notarsku ovjeru, općinska ovjera neće biti pravno valjana. To provjerava onaj ko punomoć prihvata.
Zakon o stvarnim pravima, naprimjer, u slučaju raspolaganja i opterećavanja nekretnina jasno određuje da se ovjerena punomoć za promet nekretnina može dati isključivo kod notara.
Isto tako, Zakon o nasljeđivanju može propisati posebne uvjete kada se punomoć koristi u ostavinskim postupcima.
Uvijek provjerite da li je za vašu konkretnu pravnu radnju predviđena specifična vrsta ovjere. Time izbjegavate rizik da dokument bude odbačen zbog formalnih nedostataka.
Kada je u pitanju promet nekretnina, određeno je da punomoć mora biti notarski ovjerena kako bi se mogla upisati u zemljišne knjige ili da bi se njome moglo raspolagati vlasničkim pravom.
Notarska ovjera u ovom slučaju garantuje valjanost potpisa i sadržaja, a notar vodi računa o usklađenosti s propisima o raspolaganju nekretninama, zabrani otuđenja i drugim ograničenjima. Time se sprječavaju sporovi i nejasnoće prilikom prijenosa vlasništva.
Ugovor o doživotnom izdržavanju regulisan je Zakonom o nasljeđivanju, iako njegov sadržaj i funkcija imaju obilježja obligacionog ugovora. Suština ovog ugovora jeste da se primatelj izdržavanja obavezuje da nakon smrti prenese vlasništvo nad određenom imovinom na davatelja izdržavanja, dok se ovaj zauzvrat obavezuje da se o njemu brine do kraja života.
Zakonom je jasno propisano da imovina obuhvaćena ovim ugovorom ne ulazi u ostavinsku masu, što ga jasno razlikuje od nasljednopravnih instituta.
S obzirom na značaj i pravne posljedice koje ovaj ugovor proizvodi, naročito u pogledu prijenosa imovine i moguće povrede prava zakonskih nasljednika, iako u trenutku pisanja ovog članka nije potrebna notarska forma ugovora, preporučuje se da punomoć koja se koristi za zaključivanje ili izmjenu ugovora o doživotnom izdržavanju bude notarski ovjerena.
Notar je dužan da stranke upozori na nasljednopravne posljedice ugovora i da to izričito navede u samoj ispravi. Ova forma ovjere pruža dodatnu pravnu sigurnost jer potvrđuje da su stranke postupale svjesno, dobrovoljno i bez pritiska, te da su razumjele pravnu prirodu i posljedice ugovora koji se zaključuje.
Odabir ovjere uvijek započinje procjenom pravnih i praktičnih aspekata. Prvenstveno svrhe dokumenta, zatim propisa koji regulišu tu specifičnu djelatnost, te zahtjeva institucije pred kojom će se punomoć koristiti.
Kada utvrdite da li je dovoljno ovjeriti potpis u općini ili je nužna ovjera kod notara, postupak je jednostavan.
Uz obaveznu provjeru identiteta potpisnika, dobićete punomoć koja će neometano služiti svojoj namjeni. Pravilno ovjerena punomoć temelj je svakog uspješnog pravnog zastupanja.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U vremenu kada se na svakom koraku susrećemo s digitalnim zapisima, opravdano se postavlja pitanje „Smijem li snimati razgovor u kojem učestvujem?“. Ono više nije samo praktično, moralno pitanje, već i pravno značajno. U nastavku donosimo informacije koje mogu biti od koristi svima koji imaju potrebu za snimanjem razgovora u kojim učestvuju.
U svakodnevnoj komunikaciji, često ne razmišljamo o tome da naš glas, karakteristični zvuk koji proizvodimo, intonacija, pa čak i riječi koje biramo i način na koji ih koristimo, zapravo čini dio našeg ličnog identiteta.
Pravni okvir u Bosni i Hercegovini jasno prepoznaje ove elemente kao lične podatke. Prema Zakonu o zaštiti ličnih podataka, lični podatak je svaka informacija koja se odnosi na fizičko lice čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi, direktno ili indirektno.
U tom kontekstu, zvučni zapis razgovora, čak i ako se ne pominje ime sagovornika, može u kombinaciji s drugim podacima kao što su mjesto, kontekst, specifične informacije, omogućiti identifikaciju učesnika razgovora. Samim tim, snimak se smatra obradom ličnih podataka.
Šta znači “obrada ličnih podataka”?
Obrada ličnih podataka podrazumijeva svaku radnju ili skup radnji koje se vrše nad ličnim podacima. To uključuje: prikupljanje, evidentiranje, organizaciju, čuvanje, prilagođavanje, izmjenu, uvid, korištenje, otkrivanje, prenošenje, objavljivanje ili brisanje tih podataka.
Dakle, već samo snimanje razgovora u kojem učestvujete, bez obzira na dalju upotrebu tog snimka, predstavlja obradu.
S obzirom na to, za svako snimanje razgovora mora postojati pravni osnov. Zakonita obrada moguća je samo ako su ispunjeni tačno propisani uslovi iz Zakona (član 5 i 6). Ovi uslovi obuhvataju:
da je data izričita saglasnost lica na koje se podaci odnose;
da je obrada potrebna za izvršavanje zakonske obaveze;
da je obrada neophodna za zaštitu zakonitih interesa lica koje vrši obradu. To pod uslovom da ne narušava prava i slobode drugih;
ili da je obrada opravdana nekom drugom zakonskom osnovom (npr. u cilju otkrivanja krivičnih djela ili sprečavanja štete).
Snimate li legalno ili kršite zakon?
Postavlja se ključno pitanje: Da li čin snimanja razgovora u kojem lično učestvujete automatski znači da imate pravo na to? Odgovor nije jednostavan. Sve zavisi od konteksta. Da li se snima za ličnu upotrebu, da li će se snimak dijeliti, da li je druga strana obaviještena, te u koju svrhu se koristi.
Ako snimate razgovor da biste se kasnije podsjetili dogovorenih detalja, naprimjer u poslovnom razgovoru, konsultacijama s advokatom, ili dogovoru sa serviserom, tada se može govoriti o ličnoj upotrebi. U takvom slučaju obrada nije obuhvaćena Zakonom. To zato što je izuzeta prema članu 2 stav (2), koji propisuje da se zakon ne primjenjuje na obradu koju fizičko lice vrši isključivo za lične potrebe, unutar kruga porodice ili domaćinstva.
Međutim, ako taj snimak planirate dalje koristiti, recimo kao dokaz pred sudom, u komunikaciji sa trećim stranama, poslodavcem, objavom na društvenim mrežama ili medijima, tada zakon postaje primjenjiv i snosite odgovornost kao kontrolor podataka.
U tom slučaju, dužni ste obezbijediti da su poštovani svi principi obrade. Ti principi su: zakonitost, pravičnost, transparentnost, ograničenje svrhe, minimizacija podataka, tačnost, ograničenje čuvanja i integritet.
Jednostrana saglasnost i izuzeci
Opšti princip nalaže saglasnost nosioca podataka za obradu. Međutim, Zakon o zaštiti ličnih podataka izuzima obradu koju fizičko lice vrši u lične i svrhe domaćinstva.
U praksi se prihvata i tzv. implicitna saglasnost: ako jedna strana snima, a druga ostane na liniji i učestvuje, smatra se da je dala pristanak.
Snimanje razgovora u privatne svrhe radi zaštite pravnih interesa
Kada razgovor snimate isključivo za vlastitu upotrebu, bez daljeg objavljivanja, to ne podleže Zakonu o zaštiti podataka jer spada u „lične aktivnosti“. Međutim, treba imati na umu i nešto što se zove implicitna saglasnost.
Implicitna saglasnost
U situacijama podrške korisničkoj službi ili pregovorima, prepoznato je nešto što se zove implicitna saglasnost sagovornika koji je obaviješten ili nastavi razgovor nakon najave snimanja.
Odgovornosti kontrolora podataka
Ako snimak planirate koristiti u službene svrhe ili ga staviti na uvid trećim stranama, postajete kontrolor podataka i morate poštovati principe minimizacije, transparentnosti i vremenskih ograničenja čuvanja podataka.
Dokazna vrijednost na sudu radi zaštite pravnih interesa
Snimak razgovora u kojem lično učestvujete može imati značajnu dokaznu vrijednost u sudskim postupcima, posebno kada se koristi radi zaštite vlastitih prava i interesa.
U praksi, ovakvi snimci često predstavljaju jedini način da se dokumentuje sadržaj dogovora, prijetnji, priznanja ili drugih izjava koje mogu imati pravne posljedice. Prema članu 6 Zakona o zaštiti ličnih podataka, obrada podataka, što je u ovom slučaju snimanje razgovora, dopuštena je ako je neophodna radi ostvarivanja zakonitog interesa onoga ko vrši obradu. Sve to pod uslovom da taj interes ne nadvladava osnovna prava i slobode lica na koje se podaci odnose.
U tom smislu, snimanje razgovora se može smatrati opravdanim kada predstavlja jedini ili nužan način da se obezbijedi dokaz koji bi mogao biti presudan za zaštitu pravnog položaja pojedinca. To može biti dokumentovanje verbalnog ugovora, prijetnje, mobinga ili nedopuštenih radnji u profesionalnom ili ličnom kontekstu.
Ipak, važno je napomenuti da sud prilikom ocjene zakonitosti i prihvatljivosti snimka kao dokaza razmatra i načine na koje je snimak pribavljen, njegov sadržaj. Također razmatra da li je jedna strana bila svjesna snimanja, te da li su time eventualno narušena ustavna prava druge strane, kao što su pravo na privatnost i tajnost komunikacije.
Zbog toga se u sudskoj praksi primjenjuje princip proporcionalnosti. To znači da što je viši interes koji štitite, to je veća vjerovatnoća da će snimak biti prihvaćen kao zakonit i relevantan dokaz.
S druge strane, ukoliko se snimanje vrši iz osvete, radoznalosti, ili s ciljem kompromitovanja druge osobe bez stvarne pravne potrebe, takva obrada ličnih podataka može biti proglašena nezakonitom i dovesti do sankcija za onoga ko je snimak pribavio i koristio.
Objavljivanje i dijeljenje snimaka
Javno objavljivanje bilo kog dijela snimka zahtijeva izričitu saglasnost svake osobe čiji se glas čuje, jer tada obrada prelazi privatne okvire i podliježe punoj primjeni Zakona o zaštiti ličnih podataka.
Kontrolor mora jasno naznačiti svrhu i period čuvanja snimka, kao i omogućiti podnosiocima zahtjev za pristupom ili brisanjem njihovih podataka.
Rizici i sankcije
Krivična odgovornost
Neovlašteno prisluškivanje i zvučno ili optičko snimanje, posebno uz upotrebu tehničkih pomagala ili zaštićenih komunikacija, kažnjava se po Krivičnom zakonu BiH.
Prekršajne kazne mogu uslijediti i pod Zakonom o zaštiti ličnih podataka, ako kontrolor ne ispuni obaveze sigurnosti, transparentnosti i čuvanja saglasnosti nosilaca podataka.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Mnogo je izazova sa kojima se suočava pravosuđe u Bosni i Hercegovini. Uprkos tome, najnoviji podaci Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV BiH) ukazuju na značajan napredak u rješavanju zaostalih predmeta. Tokom prvog kvartala 2025. godine, u sudovima širom Bosne i Hercegovine riješeno preko 64.000 najstarijih predmeta. Tako se nastavlja dugogodišnji trend smanjenja broja starih neriješenih slučajeva. Ovaj uspjeh predstavlja rezultat pristupa koji je VSTV BiH uveo još 2011. godine kroz planove rješavanja najstarijih predmeta. Sve to s ciljem povećanja efikasnosti i jačanja povjerenja građana u pravosuđe. U nastavku analiziramo ključne podatke i poruke koje prate ovu praksu.
Više od 1,9 miliona najstarijih predmeta riješeno od 2010. godine
Sudovi u Bosni i Hercegovini su, prema podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV BiH), u prva tri mjeseca 2025. godine riješili preko 64.000 najstarijih predmeta. Ovi rezultati predstavljaju nastavak kontinuirane institucionalne prakse koja traje više od decenije.
Još od 2010. godine, kada je započeta sistemska primjena posebnih planova za rješavanje najstarijih predmeta, bh. sudovi su uspjeli riješiti više od 1.900.000 predmeta koji su godinama bili dio sudskih zaostataka. Ova praksa, koju je VSTV formalizovao 2011. godine, pokazala se kao izuzetno učinkovit mehanizam za povećanje efikasnosti i smanjenje vremena čekanja na pravdu.
Zaostaci u sudskim predmetima u Bosni i Hercegovini nastajali su zbog kombinacije nedostatka sudskog osoblja i resursa, zastarjelih i neefikasnih radnih procesa, velikog broja podnesaka i složenosti predmeta, te komplikovane državne strukture koja je otežavala koordinaciju među pravosudnim institucijama.
Također, prije uvođenja sistemskih planova i posebnih strategija, sudovi nisu imali jasne metode za prioritetno rješavanje najstarijih predmeta, a političke i ekonomske krize dodatno su usporavale pravosudne procese. Sve su to bili glavni faktori koji su doveli do dugotrajnih zaostataka u radu sudova.
Riješeno preko 1.900.000 predmeta iz najstarijih kategorija.
Planovi rješavanja najstarijih predmeta
Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) je još 2011. godine uvelo planove za rješavanje najstarijih predmeta kao ključnu sistemsku mjeru za smanjenje dugogodišnjih zaostataka u radu sudova.
Ovi planovi predstavljaju strukturiran i strateški pristup koji sudovima omogućava da prioritetno i fokusirano obrađuju najstarije neriješene predmete, čime se poboljšava ukupna efikasnost pravosudnog sistema.
Implementacijom ovih planova osigurava se da sudovi ne samo da ubrzaju rješavanje dugotrajnih slučajeva, već i da se smanji vrijeme čekanja građana na pravdu, što je jedan od osnovnih principa vladavine prava. Kroz kontinuiranu primjenu i prilagođavanje ovih planova, VSTV je postigao značajne rezultate u rasterećenju sudova i unapređenju kvaliteta pravosudnih usluga.
Iako je ostvaren značajan napredak, VSTV BiH naglašava da neki sudovi još uvijek ne rješavaju najstarije predmete zadovoljavajućom brzinom, te poziva nosioce pravosudnih funkcija da poduzmu hitne mjere kako bi se proces ubrzao.
“Kontinuirani rad i zajednički napori svih nosilaca pravosudnih funkcija ključni su za osiguranje pristupa pravdi u prihvatljivim vremenskim rokovima za građane.”
Realizacija planova za rješavanje najstarijih predmeta pažljivo se prati na nivou svih sudova kroz rad Stalne komisije za efikasnost i kvalitet sudova pri VSTV-u BiH.
Za period od 1. januara do 31. marta 2025. godine prikupljeni su podaci koji obuhvataju broj predmeta uključenih u plan, broj riješenih predmeta, procenat realizacije plana, kao i udio riješenih predmeta u odnosu na ukupno planirane, razvrstane prema starosnoj kategoriji.
Ovaj detaljan nadzor omogućava pravovremenu analizu i prilagođavanje rada sudova kako bi se postigli što bolji rezultati u smanjenju zaostataka.
Pristup pravdi kao zajednički cilj
Unapređenje efikasnosti sudova ostaje jedan od ključnih izazova bosanskohercegovačkog pravosuđa.
VSTV BiH nastavlja sa praćenjem realizacije planova rješavanja predmeta, pozivajući pravosudne institucije da još snažnije odgovore na izazove koje nosi zaostalo sudsko opterećenje.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Dugovi među fizičkim i pravnim licima nisu rijetkost. Kada dobrovoljna isplata duga izostane, često je jedino rješenje sud. Tužba za dug je pravni mehanizam koji omogućava da se potraživanje prisilno naplati, putem suda. U ovom tekstu objašnjavamo kako se podnosi tužba za dug, kako izgleda čitav postupak, od prvog koraka pa do izvršenja presude.
Ovi prethodni koraci nisu uslov za podnošenje tužbe, ali ih je korisno pokušati zbog efikasnijeg rješenja spora.
Priprema prije podnošenja tužbe
Prije nego što napišete tužbu ili angažujete advokata da napiše tužbu, važno je prikupiti svu dokumentaciju koja potvrđuje dug.
To mogu biti ugovori, računi, potvrde o uplati, dopisi, opomene, pa čak i prepiske putem e-maila ili poruka. Sve što može potvrditi da je dug nastao i da postoji osnov za potraživanje.
Također je korisno znati koliko dug iznosi, da li se zaračunava kamata, i da li postoji osnov za troškove koje ste imali zbog neplaćanja.
Koji sud je nadležan?
U skladu sa Zakonom o sudovima Federacije BiH, u građanskim predmetima, a tužbe za dug spadaju upravo u tu kategoriju, općinski sud ima prvostepenu nadležnost.
To znači da će općinski sud, osim ako posebnim zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno, rješavati sporove nastale iz građanskih odnosa, uključujući i one u kojima je predmet spora neizmireni dug.
Ova stvarna nadležnost osigurava da se cjelokupan dokazni postupak u okviru spora, određivanje relevantnog dokaznog materijala, te cjelokupni pravni okvir primijene na način koji garantuje pravičnost, efikasnost i zakonitost donošenja odluke.
Pored same materijalne nadležnosti, važno je utvrditi i teritorijalni aspekt, odnosno gdje će predmet biti vođen.
U građanskim predmetima obično se utvrđuje da je sud nadležan prema mjestu gdje tuženi (dužnik) ima prebivalište, gdje je obaveza bila predviđena da se izvrši ili gdje je nastala sama obaveza.
Ova mjesna nadležnost osigurava da se parnice rješavaju tamo gdje su stranke, čime se postiže veća praktičnost i efikasnost suđenja.
Ako se ugovorom između stranaka dogovori da će se spor rješavati pred određenim sudom, takav izbor može uticati na primjenu mjesne nadležnosti.
Kako izgleda sadržaj tužbe?
Tužba mora sadržavati nekoliko ključnih elemenata:
Naziv i adresu suda
Podatke o tužitelju i tuženom
Kratak i jasan opis činjeničnog stanja
Precizno istaknuti zahtjev (npr. da se obaveže tuženi da isplati iznos duga)
Tužba se može pisati vlastoručno ili na računaru, ali mora biti razumljiva i imati valjan pravni osnov, mora biti utemeljena. Greške mogu dovesti do prolongiranja postupka ili u konačnici do odbacivanja tužbe.
Da li je potreban advokat?
Nije obavezno imati advokata, ali ako nemate odgovarajuće pravno znanje, savjetujemo da se obratite advokatu. Iskusan advokat će pravilno sačiniti tužbu, ali i procijeniti šanse za uspjeh.
Ipak, imajte na umu da, bez obzira na iskustvo, niko vam ne može garantovati uspjeh u parnici.
Također, ako dođe do ročišta, advokat može profesionalno zastupati vaše interese.
U jednostavnijim slučajevima, kao što su neplaćeni računi ili pozajmice među poznanicima, često je dovoljno i samostalno sastaviti tužbu, posebno ako imate jasne i nedvosmislene dokaze.
Koliko traje postupak?
Trajanje parničnog postupka zavisi od složenosti slučaja, opterećenosti suda i ponašanja stranaka.
Jednostavniji postupci mogu se okončati za nekoliko mjeseci, dok komplikovaniji mogu potrajati i godinama.
Ako tuženi ne odgovori na tužbu, sud može donijeti presudu zbog propuštanja. Ako dođe do spora, slijedi ročište, izvođenje dokaza i na kraju presuda.
Ako sud donese presudu u vašu korist, i ona postane pravosnažna, imate pravo pokrenuti izvršni postupak.
U tom postupku možete tražiti da se dug naplati putem prinudne naplate i to zapljenom novčanih sredstava sa računa, zapljenom pokretne ili nepokretne imovine, dijela plaće ili penzije tuženog.
Važno je znati da presuda sama po sebi ne garantuje naplatu. Tek izvršni postupak donosi stvarni rezultat.
Osnovni je sudska taksa, koja se plaća prilikom podnošenja tužbe. Visina takse zavisi od vrijednosti spora. Ako angažujete advokata, računajte i na njegove usluge, a u slučaju uspjeha u postupku, te troškove može snositi tuženi.
Ako niste u mogućnosti da platite troškove postupka, moguće je podnijeti zahtjev za oslobađanje, uz priložene dokaze o materijalnom stanju.
Ovaj obrazac predstavlja primjer tužbe za naplatu duga, koji se može koristiti u slučajevima kada dužnik ne ispuni svoju obavezu plaćanja. U obrascu su uključeni osnovni elementi tužbe, kao što su činjenični opis, pravni osnov potraživanja i tužbeni zahtjev, te je prilagođen za podnošenje nadležnom općinskom sudu.
Obrazac je informativnog karaktera i ne predstavlja pravni savjet. Preporučuje se da prije podnošenja tužbe zatražite stručno mišljenje pravnika ili advokata, kako biste bili sigurni da je tužba u potpunosti prilagođena vašem konkretnom slučaju.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Punomoć je pravni institut u kojem jedna osoba ovlašćuje drugu da umjesto nje preuzme određene pravne radnje. Na papiru to izgleda jednostavno. Napišete ime i prezime opunomoćitelja, ime i prezime opunomoćenika, precizno navedena radnja kojom ga ovlašćuje i vlastoručni potpis. Ipak, praksa pokazuje da su ljudi skloni da u svemu traže skraćene varijante, tako da i umjesto sačinjavanja punomoći pismeno, radije ovlaštenja dogovaraju usmeno. Na taj način dolazi se na polje pravne neizvjesnosti i nesigurnosti. Kako usmena punomoć utiče na pravnu sigurnost, da li je prihvatljiva i poželjna, te može li punomoć biti data usmeno?
U skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima u Bosni i Hercegovini, za pravne radnje kod kojih nije propisan pismeni oblik, usmena punomoć ima jednak učinak kao i pismena.
To podrazumijeva da opunomoćitelj može ovlastiti drugu osobu za poduzimanje određene pravne radnje usmeno, bez potrebe da sačini i ovjeri dokument pred nadležnim organom.
Kada se radi o jednostavnim, svakodnevnim radnjama, usmena punomoć je jednostavnija. Ne zahtijeva dodatne troškove, administrativne postupke, niti trošenje vremena koje pisanje punomoći, te pribavljanje potpisa i pečata iziskuju.
Ukoliko pravna radnja nadilazi okvir obične svakodnevne transakcije, recimo ako se radi o kupoprodaji nekretnina, registraciji preduzeća ili o sudskom zastupanju, punomoć mora biti data u pisanom obliku, uz ovjeru nadležnog organa.
Institucije koje provode takve radnje ne prihvataju usmene punomoći jer ne ostaje pisani trag i ne ostavlja se pouzdan dokaz o stvarnoj volji opunomoćitelja.
Bez dokumenta potpisanog u pisanoj formi, usmenu punomoć i data ovlaštenja je jako teško dokazivati.
U praksi to znači da, kada dođe do potrebe za dokazivanjem, opunomoćitelj i opunomoćenik moraju ponovo uspostaviti kontakt, eventualno sastaviti pisanu izjavu kako bi popravili propust, što oduzima vrijeme i novac, a vrlo često je i nemoguće.
Također, veoma je izvjestan rizik da će doći do nemogućnosti obavljanja posla jer će se zahtijevati pismena punomoć.
U jednoj poslovnici banke obratio se muškarac sa zahtjevom da podigne novac sa računa svoje majke, koja zbog narušenog zdravlja nije bila u mogućnosti doći lično.
Naveo je da ga je majka usmeno ovlastila putem telefona, da zna tačan iznos i da je hitno potreban novac za kupovinu lijekova. Službenica ga je, međutim, zaustavila već kod prvog pitanja i tražila punomoć ovjerenu kod nadležnog organa i tačne podatke o broju računa.
Budući da nije imao nijedan dokument kojim bi dokazao ovlaštenje, niti podatke o računu, banka nije mogla izvršiti isplatu. Objašnjeno mu je da bankarski propisi i mjere zaštite ličnih podataka ne dopuštaju postupanje po usmenim instrukcijama, bez pisanog dokaza o punomoći.
Tek nakon što je majka sačinila punomoć i ovjerila je kod općine, sin je narednog dana mogao podići sredstva.
Ovaj primjer jasan je pokazatelj da dobra namjera i hitna potreba ne mogu zamijeniti formalne zahtjeve kada je riječ o raspolaganju novcem. Bez pisanog ovlaštenja i potpunih podataka, banke ne smiju izvršiti nikakvu transakciju, čak ni u situacijama kada su stranke u bliskom srodstvu.
Izrada jednostavne pismene punomoći
Priprema kratkog pisanog dokumenta ne iziskuje složene formulacije. Dovoljno je jasno navesti identitet opunomoćitelja i opunomoćenika, precizno opisati radnju koju je potrebno poduzeti, eventualno rok na koji se punomoć daje, upisati datum i vlastoručni potpis.
Takav dokument zadovoljava formalne zahtjeve te pojačava pravnu sigurnost i prevenciju nesporazuma.
Ukoliko vam je potrebna generalna ili specijalna punomoć, punomoć za prelazak djeteta preko granice, punomoć za prodaju automobila, te neka druga vrsta punomoći ili obrazac za neku drugu pravnu radnju, posjetite odjeljak naše stranice gdje možete pronaći besplatne pravne obrasce.
Kada se suočimo s gužvom u pošti ili dugim redovima kod notara, primamljivo je posegnuti za usmenim rješenjem. Svaki izgubljeni minut dodatni je stres, ali prečica u vidu usmene punomoći može se pretvoriti u beskrajni krug dokazivanja i dodatnih formalnosti.
U konačnici, papir nije samo formalnost. To je alat kojime čuvate vlastitu pravnu sigurnost i štitite se od nesporazuma. Također, u slučaju potrebe, dokazujete ono što ste dogovorili.
Iako usmena punomoć može djelovati jednostavno, u pravnim stvarima sve se mora dokazivati, a pisana punomoć je najjednostavniji i najsigurniji način da to učinite.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Advokat iz Novog Sada, Marija Milojković, predano gradi karijeru posvećenu pravu. Nakon što je osnovala svoju advokatsku kancelariju, radi kao samostalna advokatica. Poznata je po analitičkom pristupu i isticanju značaja etike u pravnoj profesiji. Aktivna je i u svakodnevnoj praksi. Posebno naglašava da je osim rada, profesionalnog razvoja i poštivanja strogih profesionalnih standarda, veoma važno brinuti o sopstvenom mentalnom zdravlju.
Autentična i hrabra, Marija svoje ambicije slijedi i van sudnice.Strastvena je solo putnica koja rado istražuje svijet sopstvenim tempom, prihvatajući izazove koji je oplemenjuju. Taj dio njenog života, kako i sama kaže, oslobađa kreativnost i daje joj energiju za dalji rad. Marijin put pokazuje da služenje pravdi ne mora isključivati ljudsku toplinu i autentičnost.
Ideja za ovaj razgovor proistekla je iz našeg nastojanja da javnosti približimo ulogu advokata. Također, želimo naglasiti značaj koji pravna profesija ima za društvo u cjelini. Vjerujemo da iskreni razgovori poput ovog doprinose izgradnji prijeko potrebnog povjerenja između građana i advokata. Nadamo se da ćemo dati doprinos i razbijanju ustaljenih predrasuda o ovoj odgovornoj i često pogrešno shvaćenoj profesiji.
Gđice. Milojković, hvala Vam što ste odvojili vrijeme da govorite za Pravni blog. Velika nam je čast što s našim čitaocima dijelite svoja iskustva, razmišljanja i dio profesionalnog i ličnog puta. I kao advokatica, i kao autentična osoba van sudnice.
Advokati-ozbiljni profesionalci
PB: U većini slučajeva, kada ljudi pomisle na advokate, često im padnu na pamet slike ozbiljnih profesionalaca u odijelima. Kako biste opisali svoj tipičan radni dan? Koji su to aspekti Vašeg posla koje većina ljudi ne poznaje, a koji su ključni za uspjeh u advokatskoj profesiji?
Mislim da advokatura i tipizacija ne idu zajedno. Kada bismo advokaturu obavljali tipično, ona bi se svela na administraciju, i tako bismo ostali uskraćeni za njen najlepši deo – kreativnost. Sa druge strane, ako je nešto atipično, onda je i neizvesno, a kada je neizvesno, onda je u isto vreme uzbudljivo i stresno.
Mislim da je tako i kod većine kolega, nijedan dan nam nije isti, i to je dobra strana ovog posla, jer je uvek izazovan, težak i drugačiji. Nemam neki ljuč za uspeh u advokatskoj profesiji, jer još uvek nemam dovoljno staža da se stavim u istu rečenicu sa uspešnim advokatom po nekim objektivnim merilima u današnje vreme.
Uspešni advokati su stvorili velike advokatske kancelarije, vode ozbiljan posao, rade ozbiljne predmete. Ja se u tu priču ne uklapam, a kako mi staž odmiče, tako shvatam da ni nemam apsiracije ka tome.
Znate, uspeh je relativna i dosta subjektivna stvar. Iz mog ugla, uspeh je kada advokaturu radiš savesno, brižljivo, odgovorno, posvećeno i detaljno, a kako se toga držim – mogu reći da sam zadovoljna.
Predrasude o advokatima
Razbijajući predrasude o advokatima, Marija naglašava da one često proističu iz ličnih iskustava i nepoznavanja posla. Pravi profesionalci, ističe ona, ne moraju da se pravdaju za svoj rad, već energiju usmjeravaju na suštinu pravničkog poziva.
PB: Koje su najčešće predrasude o advokatima s kojima se susrećete? Kako biste objasnili ljudima koji možda misle da je profesija “hladna” ili “interesno orjentisana”?
Čini mi se da su najglasniiji ljudi koji pričaju da nemamo ispravne namere, da nam se posao svodi na sticanje novca, i da smo „puni kao brod“.
Moguće je da su imali neprijatno iskusutvo sa advokatima, ili da im prosto odajemo takav utisak zbog naizgled strogog i neprijatnog stava koji nas čini nepristupačnijim nešto što zaista jesmo. Ta predrasuda obesmišljava utisak da su advokati kulturni, obrazovani i pametni ljudi.
Zaista, mnogo mojih kolega je takvo, a pogotovo su takvi oni koji su odlučili da se, pored pravne prakse, bave i pravnom teorijom i radom na sebi.
Ravnoteža između profesionalnosti i emocija
PB: Kada se bavite teškim slučajevima, kako uspijevate održati ravnotežu između profesionalne distance i ljudskih emocija? Koji je, po Vašem mišljenju, najbolji način da advokat ostane emocionalno stabilan, a istovremeno posvećen klijentima koji se nalaze u teškim situacijama?
Malo se priča o mentalnom zdravlju advokata, verovatno zato što delujemo stameno i samouvereno, pa se misli da smo mentalno jaki. Da se razumemo, mentalna snaga je advokatu jedno od najjačih oružja, zbog toga ovaj posao nije za svakoga.
Mogu slobodno da kažem da je advokatski posao najzahtevniji posao kojim jedan pravnik kože da se bavi, jer osim stalnog usavršavanja i praćenja propisa, on se sastoji od donošenja malih i velikih odluka koje utiču na nečiji život. Vrlo često se preispitujemo u vezi tih odluka, jer u advokaturi nikada nije sve crno i belo, što neminovno utiče na naše blagostanje.
Nadalje, bitan deo našeg posla je održavanje rokova, i mislim da svako od nas ima strah od propuštanja, jer posledice mogu biti katastrofalne. Spomenula sam da često imamo strog i neprijatan stav, a ovde navodim da mislim da je to odbrambeni mehanizam, jer nam uopšte nije lako. Svakodnevno se suočavamo sa različitim izvorima energije, i retko gde je prijatno.
Zbog svega toga mislim da je jako važno da vodimo računa o svojoj mentalnoj higijeni, odnosno da radimo na sebi u tom smislu. Ja sam po prirodi senzitivna, što znači da je neodvojivi deo moje ličnosti da saosećam sa svojim klijentima, i velika borba u meni se vodi kada treba da im postavim granice.
Radim na tome da ih ne postavljam previše grubo kako ne bi došlo do konflikta i gubitka poverenja. Međutim, granice moraju da postoje, jer one stvaraju kvalitetnu saradnju.
Ono što zahtevam od svojih klijenata je poštovanje mog vremena i reči, lepo ophođenje i da govore istinu.
Momenti koji oblikuju profesionalnca
Marija je pokazala da su najteži slučajevi oni koji uključuju najranjivije ljude. Uprkos opterećujućoj prirodi tih predmeta, upravo su ta iskustva naučila kako da postavi granice i ojača sopstvenu empatiju. Shvatila je koliko je važno sačuvati unutrašnju ravnotežu – balans između profesionalnog držanja i ljudske topline. Taj balans između stručnosti i saosjećanja ostaje ključni princip njenog rada.
PB: Koji su trenuci u Vašoj karijeri koji su Vas najviše oblikovali kao advokata? Postoji li neki specifičan slučaj ili situacija koja Vas je naučila nečemu važnom, izvan same pravne struke?
Pritvorski predmeti mi najteže padaju, i najviše me izbacuju iz zone komfora, jer niko pritvorenike ne vidi onako kako ih vide njihovi advokati – ranjive, slomljene i obeshrabrene.
Naravno, nisu svi pritvorenici takvi, ali velika većina jeste. Iako je to nekada druga strana u postupku koji se vodi protiv pritvorenika, apsurdno će biti da kažem da mi teško pada i kada sam na drugoj strani – kada sam punomoćnik žrtve, baš zbog te uske povezanosti privatnog i poslovnog.
To su jako teški predmeti za rad.
Stereotipi kao prepreka povjerenju
PB:Kao advokat, kako se nosite sa stereotipima ili negativnim mišljenjima koja ljudi mogu imati o ovoj profesiji? Da li smatrate da su te predrasude opravdane ili su rezultat nepoznavanja stvarne prirode posla?
Mislim da te predrasude škode samo onim ljudima koje ih u sebi nose, jer bez advokata ovo društvo ne može da funkcioniše.
Kada imate predrasude prema nekome to znači da ćete vrlo teško sa njim izgraditi odnos poverenja. Jedno je kada ste o pojedinačnom advokatu čuli nešto što vam se ne dopada, pa imate predrasudu prema njemu/njoj, a nešto sasvim drugo je kada sve advokate stavljate u isti koš zbog profesije kojom se bave.
Mislim da advokatura kao profesija ne treba da se opterećuje niti dokazuje ovoj drugoj grupi ljudi, jer je koren njihove predrasude na njihovom ličnom planu.
Karakteristike dobrog advokata
PB:Koje osobine ili karakteristike, po Vašem mišljenju, treba da posjeduje neko ko želi postati dobar advokat? Šta biste savjetovali mladim ljudima koji razmišljaju o karijeri u pravu?
Da bi advokat dobro obavljao svoj posao mora da se drži advokatske etike. Etika nam je stroga, ali je istovremeno dobro usmeravanje u karijeri.
Etika propisuje da bi advokat trebalo da bude pošten, odgovoran, stručan, odmeren, i ja tu ništa ne bih dodavala, osim možda da bismo svi trebali neprestano da radimo na svojoj mentalnoj higijeni, kako bi nam bilo lakše da budemo ono što od nas etika traži, odnosno, da budemo dostojni advokatske profesije.
Pravda uvijek mora biti dostižna?
PB:Po Vašem iskustvu, šta mislite o ideji da pravda uvijek mora biti dostižna? Kako kao advokat reagujete kada se susretnete sa situacijama koje vam izgledaju nepravedno?
Odgovoriti na ovo pitanje je vrlo teško, a odgovor bi bio veoma kompleksan, jer je pravda standard koji se posmatra u svakom pojedinačnom slučaju.
Pravda bi trebalo da bude dostignuta u svakom takvom postupku, međutim to nije moguće, jer je pravo često nepravedno, ne nužno zbog njegove primene, već zbog ostalih okolnosti sa kojima se susreće onaj o čijim se pravima i obavezama odlučuje ili druga strana u postupku, ako je ima.
Prema tome, poimanje pravde je subjektivno. Mi advokati se sa nepravdom susrećemo gotovo svakodnevno, da nije tako, ne bismo ni izjavljivali pravne lekove.
Doprinos advokata obrazovanju javnosti
Marija je priznala da je naš mentalitet često prepreka za pravnu edukaciju građana. Ipak, smatra ona, advokati moraju biti neumorni u pružanju informacija javnosti, čak i kada naiđu na nerazumevanje. Sa razumijevanjem za takav otpor, podsjeća nas da je strpljenje važno u dijalogu o pravnim temama.
PB: Kako mislite da advokati mogu doprinositi obrazovanju javnosti o njihovim pravima i obavezama? Da li smatrate da bi advokati trebali biti više angažovani u širem društvenom kontekstu, čak i izvan sudnica?
Da budem iskrena – jako je teško edukovati ljude našeg mentaliteta, jer kod nas vlada ona boljka da svi sve najbolje znaju.
Pravo je životno, pa ljudi o pravnim temama često imaju mišljenje “iz života” koje nije baš tačno. Sa druge strane, često su isuviše ponosni da priznaju da su pogrešili.
Jako me iscrpljuju rasprave o pravnim pitanjima sa ljudima koji se pravom ne bave kao profesijom, a misle da se u njega razumeju, i njih izbegavam.
Naravno da mislim da advokati mogu i moraju aktivno doprinositi obrazovanju javnosti, ali javnost mora da bude otvorenija da to mišljenje čuje i poštuje.
Emocionalni teret advokatske profesije
Malo je profesija koje čovjeka svakodnevno stavljaju pred tuđe životne drame, neizvjesnosti i borbe. Od advokata se istovremeno očekuje smirenost, racionalnost i potpuna kontrola. U advokaturi, granica između ličnog i profesionalnog lako se zamagli – posebno kada vas klijenti doživljavaju kao posljednju nadu. Iza zatvorenih vrata kancelarije često se ne vidi emocionalna cijena koju nosi ovaj posao, niti napor koji je potreban da bi se sačuvala unutrašnja ravnoteža.
PB:Advokatski posao zna biti vrlo stresan. Kako se nosite s tim stresom i kako uspijevate održati unutrašnju ravnotežu, posebno kada radite na zahtjevnim i emocionalno teškim slučajevima?
Advokatura je najslobodnija pravnička delatnost, što znači da ste gospodar svog vremena, osim kada vam rokovi nalažu drugačije.
Otvoreno ću priznati da sam korisnik psihoterapije, i da je upražnjavam svaki put kada ne uspem sama da se mentalno iščistim od svega onoga što nije dobro.
Moji načini da se mentalno iščistim su putovanja, istraživanje svega i svačega, učenje stranih jezika, čitanje, odlazak u teretanu, i još nekolicina hobija.
Zahvaljujemo našoj sagovornici na iskrenim odgovorima i otvorenom dijeljenju svojih iskustava. Nadamo se da smo kroz ovaj razgovor pokazali da su advokati – osim stručnjaka pred sudom – prije svega ljudi. Sa svojim strahovima, nadama, željama i načinima da očuvaju unutrašnju ravnotežu. Njihova posvećenost pravdi istovremeno je i priča o ličnoj snazi, empatiji i neumornom ispreplitanju profesionalnog i privatnog života. Hvala vam što ste nam omogućili da sagledamo advokaturu iz ljudske perspektive. Na taj način, nadamo se, doprinosimo da kao društvo bolje razumijemo one koji svakodnevno štite naša prava.
Marija Milojković – Solo Traveler
I za kraj, ali jednako bitno, u vremenu kada se sloboda često mjeri brojem obaveza, priča Marije Milojković podsjeća nas da je moguće živjeti autentično i hrabro. Spava u hostelima, jede „s nogu“, putuje sama, ali nikad nije sama u svom doživljaju svijeta. Kroz njene riječi i kadrove vidimo gradove. Vidimo i emocije koje ih prate. Njena iskrenost razbija iluzije o “savršenom putovanju” i umjesto toga nudi stvarnu avanturu. Ta avantura je često puna uspona, padova i onih tihih trenutaka kada sami sebi postajemo najbolji saputnici. Ako tražite inspiraciju, iskrenost i dozu hrabrosti da i vi zakoračite izvan zone komfora – Mariju obavezno zapratite na TikToku i drugim mrežama. Njene avanture nisu samo putopisi – one su poziv da vjerujete da možete i sami.
I evo mali isečak iz emisije Moj izlog u sklopu @Akademac RTV, gde sam sa sagovornicom @Emilia Nutrition💊🥦 govorila na temu kreiranja ličnog brenda na drugačiji način. Možete ispratiti emisiju na yt kanalu Akademca, istu smo snimile u jednom cugu, jer je sve bilo perfektno.
U praksi se često zapitamo koga da angažujemo kada nam zatreba pravna pomoć – advokata, notara ili nekog drugog pravnika. U ovom vodiču objasnićemo ulogu prethodno pobrojanih pravnih stručnjaka i dati primjere kada koga da angažujete. Bez obzira da li ste u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj ili Crnoj Gori, osnovne karakteristike advokata i notara su slične. Primjeri iz bh. prakse, kupovina stana, ostavinska rasprava, zaključivanje ugovora, pomoći će da bolje razumijete koja je razlika između advokata, notara i pravnika, te koga angažovati i kada?
Advokat je specijalizirani pravnik koji ima licencu za zastupanje klijenata. Drugim riječima, advokat je diplomirani pravnik upisan u advokatsku komoru, koji obavlja advokatsku djelatnost pružajući pravnu pomoć i zastupanje.
U advokatske usluge spadaju: davanje stručnih pravnih savjeta, sastavljanje tužbi, prigovora i drugih podnesaka, izrada ugovora i oporuka, te zastupanje stranaka pred sudovima i državnim organima.
Naprimjer, ako vas neko tuži ili ako vi trebate tužiti, advokat će sastaviti tužbu i zastupati vaše interese pred sudom. Također, advokat može provjeriti dokumentaciju prilikom kupovine stana i sklopiti ugovor prilagođen vašim potrebama.
Advokat zastupa i u krivičnim predmetima, ukoliko ga angažujete, braniće optuženog za krivično djelo. Ukratko, advokat je „vaš glasnogovornik“ pred sudom i organima vlasti, te vam pomaže da ostvarite svoja prava kroz pravne postupke. Njegove dužnosti obuhvataju različite pravne poslove.
Kada vam treba notar?
Notar (javni bilježnik) je javni službenik koji nezavisno i neutralno sastavlja i ovjerava javne isprave. On ne zastupa ni jednu stranu, već je dužan da ravnopravno i ravnomjerno savjetuje i štiti interese svih učesnika u pravnom poslu.
Notar je imenovan od strane države i njegovi akti imaju težinu javnih isprava. Naprimjer, isprave koje sačinjava notar (ugovori o prodaji nekretnine, oporuke, statuti društava i dr.) smatraju se javnim ispravama koje su izvršne i imaju veću dokaznu snagu.
Među najvažnijim radnjama notara su: provođenje ostavinskog postupka, ovjera potpisa i isprava, provjera identiteta i sposobnosti učesnika, te sastavljanje ugovora i drugih dokumenata u javnoj formi.
Naprimjer, kod kupovine stana ili vikendice, ugovor o kupoprodaji nekretnina se mora ovjeriti kod notara – zakon propisuje da je takav ugovor valjan samo ako je ovjeren od strane suda ili notara.
Notar tada provjerava da li su strane vlasnici nekretnine, da li su napravili prethodni uvid u zemljišnu knjigu, da li nekretnina ima terete, te poučava obje strane o pravnim posljedicama ugovora.
Nakon sastavljanja nekog obligaciono-pravnog ugovora, notarski ugovor postaje izvršna isprava, što znači da se, na primjer, nepodmirena cijena može prinudno naplatiti kao iz sudske presude.
Notar se savjetuje s obje strane: objašnjava im njihova prava i obaveze, i sklapajući ugovor nastoji spriječiti buduće sporove. Kao što ističu stručnjaci, notarska javna isprava doprinosi većoj pravnoj sigurnosti i vjerodostojnosti pravnih poslova. Notar će zadržati novac ili dokumente ako je dogovoreno, i ima obavezu da ne postupi protivno propisima ili da ne omogućava pravljene činjenično netačnih isprava.
Ako samo trebate opšti pravni savjet ili zastupanje u postupku, advokat je izbor za vas, dok je za formalnosti poput ovjere dokumenata i izrade pojedinih ugovora – notar.
Pravnik, advokat ili notar
Sada dolazimo do ključnog pitanja: Razlika između advokata, notara i pravnika – koga angažovati i kada?
Pojam pravnik mnogo je širi od advokata i notara. Pravnik je svaka osoba sa završenim pravnim fakultetom (prema tome, diplomirani pravnik).
U praksi, to znači da pravnik može biti advokat, ali i sudija, tužilac. Pravnik može biti i pravobranilac, pravni savjetnik u firmi, državnom organu ili bankarskom sektoru, profesor prava i sl.
Dakle, svaki advokat jeste pravnik, ali nije svaki pravnik advokat.
Advokat je diplomirani pravnik upisan u imenik advokatske komore, ovlašten za neposredno pružanje pravnih usluga i zastupanje klijenata pred sudom. Advokat štiti pravna prava i interese klijenata, piše pravne akte i vodi sudske sporove u njihovo ime.
Pravnik je opći termin za osobe sa pravnim obrazovanjem. Pravnik može obavljati brojne pravne poslove (pravni savjetnik u firmi, službenik u sudu, radnik u ministarstvu, itd.), ali ne mora zastupati klijente u parnicama kao advokat. Dakle, pravnik obično radi interne ili administrativne poslove vezane uz pravo.
Notar je po obrazovanju i zanimanju pravnik, ali on ima poseban status javnog službenika i ne spada u advokaturu. Notar ne zastupa stranke pred sudom, već djeluje kao neutralan pred strankama.
Ugovor kod notara ili advokata?
Često se javlja dilema: ugovor kod notara ili advokata? Obje struke mogu pomoći pri sklapanju ugovora, ali postoji bitna razlika u vrsti ugovora i pravnoj sigurnosti.
Kupovina nekretnine
Uzmimo za primjer ugovorie o kupovini stana, kuće ili zemljišta. U trenutku pisanja ovog članka, svi ti ugovori mogu biti sastavljeni i od strane notara, advokata i pravnika. Međutim, ugovor o prometu nekretnina mora biti ovjeren u sudu ili kod notara.
To znači da sve strane potpisuju ugovor pred notarom koji ovjerava ugovor kao javnu ispravu. Notarski ugovor odmah stiče izvršnu snagu, pa, ako kupac ne plati cijenu, prodavac može odmah pokrenuti prinudnu naplatu kao kod sudske presude. Dakle, za kupovinu stana možete da angažujete notara koji će vam i sastaviti ugovor i ovjeriti ga. S druge strane, advokat može sastaviti ugovor ili samo ispratiti postupak, pripremiti dokumente i savjetovati vas o pravnim detaljima.
Ostali ugovori
Ostali ugovori (najam, zajam, ugovor o radu, osnivački akt firme itd.): Advokat može potpuno samostalno sastaviti ugovor prema potrebama stranaka. Advokatski izrađen ugovor između ugovornih strana je pravno važeći, ali nema javnu ovjeru. Ako želite dodatnu sigurnost, advokat može u ovjerenom obliku (kod notara ili nekog drugog nadležnog organa) potvrditi potpis na ugovoru. To je po volji stranaka. Naprimjer, ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću u BiH zahtijeva notarsku ili sudsku ovjeru osnivačkog akta, dok sasvim običan ugovor o najmu stana advokat može izraditi sam.
Glavna razlika je u funkciji i ovlaštenju: advokat pruža sveobuhvatnu pravnu pomoć i zastupa klijente pred sudovima, dok notar sastavlja i ovjerava javne isprave te ostaje neutralan prema strankama. Pravnik je širi pojam koji obuhvata bilo koga sa pravnim obrazovanjem. Za sudske postupke i pravne savjete obratite se advokatu (članovi advokatske komore u BiH su nadzirani i stručni za sudsku praksu), za javne dokumente i ovjere idite kod notara, a za internu ili administrativnu pravnu podršku često će vam pomoći i pravnik pravnog odjela. Ovaj vodič može vam poslužiti kao polazna tačka za razumijevanje kome se obratiti u različitim pravnim situacijama, a detaljniji savjet uvijek možete potražiti kod stručnjaka iz željene grane prava. Nadamo se da smo pojasnili koja je razlika između advokata, notara i pravnika – koga angažovati i kada?
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Dosjelost je važan institut u sticanju prava vlasništva, posebno u neuređenim situacijama gdje se često ne može načisto znati kakvo je stvarno stanje nekretnine ili pokretne stvari. Pojam dosjelosti znači da nekome ko je neprekidno i na zakonit način koristio neku stvar određeni vremenski period zakon omogućava da postane njen pravni vlasnik. U suštini, dosjelost „pretvara faktičku vlast u pravnu“. U nastavku teksta objašnjavamo sve ključne aspekte dosjelosti: šta znači dosjelost, koji uslovi moraju biti ispunjeni, kako se dosjelost razlikuje kod nekretnina i pokretnih stvari, te kako teče dokazivanje dosjelosti. Na kraju dajemo primjere iz prakse i savjete kako izbjeći najčešće probleme u dokazivanju.
Dosjelost je izvorno sticanje prava vlasništva na osnovu dugotrajne, neprekidne upotrebe ili posjeda tuđe imovine. Drugim riječima, nekadašnji posjednik, nakon zakonom utvrđenog roka, dobija tu stvar kao svoju – sudskom odlukom mu se prizna vlasništvo nad tom stvari.
Bitno je naglasiti da dosjelost ne znači da je stari vlasnik „izgubio“ pravo neaktivnošću. Dosjelost znači da je novi stjecatelj originarno stekao vlasništvo na osnovu posjeda. Tako se postojeća faktička situacija kada osoba koristi imovinu, pretvara u vlasništvo. Posjednik dosjelosti ne izvodi svoje pravo iz prava prethodnika, nego stiče pravo „iz ničega“, kroz istrajnu upotrebu stvari.
Praktično, dosjelost se najčešće dešava kada neko godinama neometano koristi parcelu ili objekat bez osporavanja od strane stvarnog vlasnika. Naprimjer, sud u Sarajevu je u jednom slučaju utvrdio da je tužitelj na osnovu dosjelosti stekao vlasništvo nad oranicom “Luka” površine 352 m². U tom postupku je dokazano da je tuženi 1981. godine oralnim sporazumom predao zemlju tužitelju. Tužitelj je od tada neprekidno koristio tu parcelu. Nakon više od 20 godina nesmetanog posjeda, sud je presudio da je tužitelj dosjelost sticanjem vlasništva na zemljištu i dozvolio mu upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Ovaj primjer ilustrira praksu: tokom godina, korištenjem zemljišta u dobroj vjeri, posjednik dokazuje da je stekao vlasništvo nad tom imovinom.
Da bi dosjelost mogla nastupiti, neophodno je ispuniti nekoliko uslova vezanih uz posjed i njegov kvalitet. Glavni uslov je neprekidno posjedovanje stvari kroz čitav vremenski period koji zakon propisuje. Posjed mora biti neometan – znači da ni stari vlasnik ni treća osoba nisu ozbiljno osporavali taj posjed. Posjednik mora korištenu imovinu tretirati kao svoju, u praksi je održavati i čuvati. Po zakonu se zahtijeva da taj posjed bude „miran, savjestan i neprekidan tokom cijelog perioda“. To znači da je posjed bio bez nasilja ili tajnosti, u dobroj vjeri i neprekinut.
Razlikuju se dvije kategorije posjeda: zakonit posjed (bona fide sa pravnim osnovom) i savjestan (u dobroj vjeri) posjed. Zakonski posjednik je onaj koji je nekada stekao imovinu na pravno valjan način. To može biti kupovinom, nasljedstvom ili kao poklon– i kod kojeg nema razloga ništavosti (npr. nema sile ili prevare). Savjesni posjednik ne mora imati stvarni pravni osnov, već vjeruje da ima pravo posjedovati stvar. Uzmimo kao primjer da je kupio stvar od navodnog vlasnika za kojeg je mislio da je on zaista pravi vlasnik. U oba slučaja, posjednik ne smije znati da nema pravo na posjed. Posjednik u dobroj vjeri doslovno „ne zna niti, ne može znati“ da nije vlasnik.
Zakonom o stvarnim pravima FBiH je dato i olakšanje posjedniku: savjesnost posjeda se zakonski pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno.
To znači da sud podrazumijeva da je posjednik bio u dobroj vjeri tokom cijelog perioda. Na drugoj strani je da dokaže suprotno. Naprimjer, ako neko osporava pravo kao posjednika, on mora dokazati da je posjednik znao da imovina nije njegova. Ako se to ne dokaže, sud će prihvatiti da je posjednik tokom posjeda bio savjestan, što posjedniku olakšava teret dokazivanja.
Međutim, važno je napomenuti da sama činjenica dugog posjedovanja (npr. više od 20 godina) ne znači da se automatski stvara pravo vlasništva. Potreban je sudski postupak i dokazivanje svih uslova dosjelosti – tek tada sud može utvrditi da li su nastupili svi zakonski preduvjeti za sticanje prava.
Dosjelost nepokretnih stvari (nekretnina)
Pravila za dosjelost nepokretnih stvari (zemljišta, zgrada, stanova i sl.) propisana su Zakonom o stvarnim pravima FBiH. Tačno je određeno koliko dugo je potrebno neprekidno posjedovati nekretninu da bi se steklo vlasništvo: ako je posjed zakonit i savjestan, tj. u dobroj vjeri i valjano stečen, vlasništvo se stiče protekom deset godina neprekidnog posjedovanja. Ako posjednik nije imao valjani pravni osnov (samo je vjerovao da je vlasnik), rok je duži – dvadeset godina neprekidnog posjeda. Drugim riječima, zakon pravi razliku: kraći rok (10 god.) važi za one koji su stvar dobili legalnim ugovorom ili slično (npr. niste znali da nekretnina nije legalno prenesena), dok onaj koji je u „dobroj vjeri“ bez pravnog ugovora mora čekati punih 20 godina da bi dobio pravo vlasništva.
Vrijeme posjedovanja računa se od prvog dana kada ste ušli u samostalni posjed stvari do isteka zakonskog roka. Važno je da posjed bude neporemećen – svaki prekid (na primjer, ako vas neto iseli i vi prestanete koristiti nekretninu) prekida računanje toga roka. Sud u praksi u obračun ubraja i period kad su prethodni korisnici (vaši predhodnici u posjedu) nepokidano imali stvar u posjedu, pod uslovom da su i oni bili savjesni posjednici. Tako, i kada posjed prelazi s osobe na osobu (npr. nasljedstvo), učestvuje u ukupnom broju godina potrebnih za dosjelost.
U sudskom postupku iz prakse opisanoj ranije, sud je utvrdio da je dosjelost započela 1981. godine kada je vlasnik ustupio parcelu tužitelju, i da je 20-godišnji period istekao 31. decembra 2001. godine. Poslije tog vremena, posjednik je ispunio sve uslove, pa je dobio vlasništvo presudom suda. Uopšteno, nakon isteka zakonskog roka dosjelosti, sud može donijeti presudu u kojoj konstatuje da je posjednik stekao vlasništvo na osnovu dosjelosti; ta presuda je osnov za upis u zemljišne knjige i postaje dokaz vašeg prava.
Za pokretne stvari (automobili, mašine, nakit, kućni aparati i sl.) važe kraći rokovi dosjelosti. Posjednik pokretne stvari stiče vlasništvo posljednje tri godine savjesnog i zakonitog posjeda (ako je stvar ranije bila u tuđem vlasništvu, a niste je pribavili silom ili prevarom). U slučaju da posjednik pokretne stvari nema pravni osnov ili je tek u „dobroj vjeri“, rok dosjelosti je produžen na šest godina savjesnog posjeda.
Zanimljivo je da dosjelost pokretnih stvari obuhvata i pronađene stvari. Prema zakonu, nalaznik izgubljene stvari može steći vlasništvo dosjelosti ukoliko nije znao čija je stvar i po dobrom uvjerenju je preuzeo u posjed. Ako pronađete nakit ili bicikl neznanca, a mislite da je napušten i držite ga na svom imanju 3 ili 6 godina neprekidno, moguće je da će vaš posjed postati vlasništvo. U svakom slučaju, posjed mora biti otvoren (da ne držite stvar „skrivenu“ ili ukradenu) i neprekidan kako bi dosjelost nastupila.
Da biste na sudu dokazali dosjelost i stekli vlasništvo, morate prikupiti dokazna sredstva koja potvrđuju sve ključne činjenice o posjedu. Prema zakonu i praksi, to obično znači pružiti dokumente i svjedočenja koja pokazuju koliko dugo i u kakvim okolnostima ste koristili imovinu. Sud od vas očekuje npr. ugovor (ako postoji) ili akt na osnovu kojeg smatrate da ispunjevate uslove za sticanje prava vlasništva (poklon, zamjena), račune za poreze i komunalije na vaše ime, priznanice za popravke, svjedočenje komšija da ste tamo živjeli, odnosno bilo kakve pisane tragove posjeda.
Tu su i svjedoci, osobe koje mogu potvrditi da ste taj period živjeli ili radili na spornoj nekretnini/pojmovnini ili neometano koristili pokretnu stvar. Sud može zakazati ročište, saslušati vas, protivnu stranu i svjedoke, te pribaviti potrebne izvode iz zemljišnih knjiga i druga vještačenja kako bi utvrdio činjenice.
U postupku dokazivanja dosjelosti presudno je da vaš posjed bude kontinuiran i uredan. Kao što je rečeno, zakon pretpostavlja da ste posjednik bili savjesni – drugoj strani je da dokaže suprotno. To znači da nemate obavezu posebno dokazivati svaku godinu, već da drugoj strani treba „pasti argument“ da ste znali kako stvar formalno nije vaša. Pored toga, sud će pažljivo provjeriti da je posjed bio neprekidan – nikakvo izbacivanje ili prekid korištenja u tom periodu ne smije se dogoditi. Ako prekinete posjed, proces počinje iz početka. Zbog toga je ključno zadržati dokumentaciju i svjedoke za svaku važnu godinju posjedovanja.
Presuda kao osnov za upis prava vlasništva
Kada sud, na osnovu prikupljenih dokaza i ispitivanja stranaka, utvrdi da su ispunjeni svi uslovi dosjelosti, donosi se presuda o sticanju vlasništva po osnovu dosjelosti. Takva presuda na osnovu zakona prestavlja konstitutivni akt koji vam omogućava da upišete vlasništvo. U presudi će sud navesti da je „tužitelj osnovom dosjelosti stekao pravo vlasništva“ nad predmetnom imovinom. Sud potom dostavlja tu presudu nadležnom zemljišnoknjižnom uredu, koji upisuje vlasništvo u zemljišnoj knjizi. Od tada postajete punopravni vlasnik imovine.
Preporučljivo je angažovati advokata koji poznaje oblast stvarnog prava i koji će precizno formulirati tužbeni zahtjev i prikupiti dokaze. Sud će saslušati tužioca (posjednika) i tuženog (navodnog vlasnika) kao i predložene svjedoke.
Nakon dokazne rasprave, sud će odlučiti da li je zahtjev za dosjelost osnovan ili ne i donijeti presudu u skladu s time.
Dokazivanje dosjelosti može biti složen proces, pa su korisni neki praktični savjeti kako izbjeći uobičajene greške:
Sakupljajte sve pisane dokaze posjeda, račune o plaćenom porezu, potvrde plaćenih računa za komunalije, te ugovore (kupoprodaju, ugovore o zamjeni i sl.) ako ih imate. Čuvajte čak i stare račune ili uplatnice vezane za tu imovinu – vaši advokati ili sud ih mogu prihvatiti kao dokaz da ste godinama bili u posjedu.
Komšije ili rodbina mogu biti od presudne važnosti. Zapišite ko je sve mogao vidjeti ili čuti da ste dugo i koliko dugo koristili tu imovinu. Sud će cijeniti iskaze svjedoka koje smatra pouzdanim.
Trudite se da vaša upotreba imovine bude konstantna. Ne dozvolite da vam neko drugi uskrati posjed na duže vrijeme, ili da mijenjate način korištenja.
Vodite računa o komšijama i starom vlasniku, jer ako počnu osporavati vaš posjed, to prekida miran posjed i može ugroziti dosjelost. Čim vlasnik kaže da on misli da je vlasnik, parnica će početi. U takvim situacijama, najbolje je što prije angažovati advokata i započeti sudski spor.
Budite strpljivi jer proces može trajati, ponekad i godinama, jer sudovi rade po redoslijedu. Ispunjen rok dosjelosti ne garantuje automatsko vođenje parnice – morate sami aktivno tražiti sudsku zaštitu.
U nekim slučajevima može nedostajati valjani ugovor o kupoprodaji (npr. nije ovjerena kod notara). Tada vaš posjed neće imati «zakoniti» karakter. Ipak, dosjelost je i dalje moguća, samo će biti primenjen duži rok (20 godina) jer ste u dobroj vjeri ali bez valjanog akta. Istovremeno, ako postoje druge smetnje, treba ih na vrijeme otkloniti
Budite spremni na sve troškove, budući da dokazivanje dosjelosti podrazumjeva postupak koji je opterećen parničnim troškovima: sudskim taksama i advokatskim uslugama.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
