Category: Pravni pojmovi

  • Šta su aleatorni ugovori

    Šta su aleatorni ugovori

    U praksi se često postavlja pitanje šta su aleatorni ugovori i po čemu se razlikuju od drugih ugovornih oblika. Za razliku od standardnih ugovora, koji podrazumijevaju jasno određene obaveze i koristi za obje strane, aleatorni ugovori su zasnovani na neizvjesnosti. Njihova posebnost leži u tome što prava i obaveze ugovornih strana zavise od budućeg događaja koji možda nikada neće nastupiti, pri čemu jedna ili obje strane svjesno preuzimaju rizik mogućeg ishoda.

    Sadržaj članka:

    Značenje i pravna priroda aleatornih ugovora

    Pojam aleatoran potiče od latinske riječi alea, što znači “kocka”, odnosno slučaj. U pravnom smislu, aleatorni ugovor je onaj u kojem ostvarenje prava i obaveza zavisi od budućeg neizvjesnog događaja. Jedna od karakteristika takvih ugovora jeste da se ekonomska korist ugovornih strana ne može tačno predvidjeti u trenutku zaključenja ugovora.

    Za razliku od takozvanih komutativnih ugovora, gdje su koristi uravnotežene i poznate unaprijed, kod aleatornih ugovora takva predvidljivost ne postoji. Rizik, slučaj i neizvjesnost su njihova osnovna obilježja.

    Ko može praviti ugovore

    Po čemu se aleatorni ugovori razlikuju od komutativnih ugovora?

    Najveća razlika između običnih (komutativnih) i aleatornih ugovora jeste u tome što se kod aleatornih ne zna da li će, kada i u kojoj mjeri neka strana imati korist. U nekim slučajevima jedna strana može dobiti značajno više nego što je uložila, dok druga može ostati bez koristi, iako je ispunila svoju obavezu.

    Ipak, zakon takve ugovore dopušta upravo zato što su obje strane svjesno prihvatile rizik i posljedice neizvjesnog događaja. Bitan uslov je da je neizvjesnost stvarna i pravno dopuštena, te da obje strane ulaze u ugovorni odnos sa razumijevanjem mogućeg ishoda.

    Najčešći primjeri iz prakse

    Jedan od najprepoznatljivijih aleatornih ugovora jeste ugovor o doživotnom izdržavanju. Ovaj ugovor podrazumijeva da jedna strana preuzima obavezu da doživotno izdržava drugu, a zauzvrat nasljeđuje njenu imovinu nakon smrti. Neizvjesnost se ogleda u trajanju života osobe koja prima izdržavanje. Moguće je da davalac izdržavanja pruža pomoć godinama, a moguće je i da imovina pređe u njegove ruke nakon kratkog vremena.

    Ugovor o doživotnom izdržavanju

    Drugi značajan primjer je ugovor o osiguranju. Osiguranik plaća premiju, ne znajući hoće li ikada doći do situacije u kojoj će imati pravo na isplatu. Osiguravajuće društvo s druge strane preuzima rizik da će u nekom trenutku morati isplatiti daleko veći iznos od uplaćenih premija.

    Kako napisati prigovor osiguranju

    Također, igre na sreću, opklade imaju obilježja aleatornosti, ali pravna dopuštenost ovih ugovora zavisi od brojnih faktora. Ako su utemeljeni na zakonu, javnom poretku i pravilima igara na sreću, mogu biti pravno važeći. U suprotnom, često se tretiraju kao ništavi.

    Pravni okvir

    Posebno je čest i značajan ugovor o doživotnom izdržavanju koji je nasljednopravni ugovor i ugovor osiguranju. Iako zakon ne koristi termin aleatorni kao takav, jasno priznaje ugovore čije izvršenje zavisi od slučajnih okolnosti.

    Ključno je da volje ugovornih strana budu ozbiljne, da je predmet ugovora dopušten i da postoji ravnoteža rizika u trenutku zaključenja.

    Da li su aleatorni ugovori uvijek pravno dopušteni?

    Ugovori ove vrste ponekad otvaraju prostor za sporne situacije, posebno ako jedna strana kasnije smatra da je bila u nepovoljnijem položaju. Međutim, sudska praksa je jasna, sama neizvjesnost koristi nije razlog za ništavost ugovora. Izuzetak su slučajevi kada je aleatorni karakter iskorišten za prevaru, prinudu ili ako je protivno moralu društva.

    Ugovor, osnovne stvari koje morate znati

    Naprimjer, ako je neko znao da se druga strana nalazi u terminalnoj fazi bolesti, a ipak je zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, postoji osnov za osporavanje. Isto važi i za ugovore o osiguranju ako je osiguranik u momentu zaključenja ugovora znao da je šteta već nastupila ili bila neminovna.

    Koje su prednosti i mane aleatornih ugovora za ugovorne strane?

    S jedne strane, aleatorni ugovori omogućavaju fleksibilnost i rješenja u situacijama kada nije moguće tačno predvidjeti buduće okolnosti. Oni su posebno korisni u socijalnim odnosima, u zaštiti od rizika i u regulisanju međusobnih očekivanja kada postoji dugoročna neizvjesnost.

    S druge strane, zahtijevaju visok stepen povjerenja i razumijevanja između ugovornih strana. Zbog same prirode neizvjesnosti, često dolazi do subjektivnog osjećaja nepravičnosti, posebno ako se ishod znatno razlikuje od očekivanog.

    Kakve pravne posljedice mogu nastati iz aleatornog ugovora?

    Prilikom sklapanja aleatornog ugovora, preporučuje se da obje strane imaju jasnu predstavu o mogućim ishodima. Detaljno definisani uslovi, medicinska dokumentacija kod ugovora o izdržavanju, realna procjena rizika kod osiguranja, i sveobuhvatna volja da se preuzme neizvjesnost, ključni su za pravnu sigurnost.

    Kako se dokazuje postojanje ugovora koji nije u pismenoj formi

    Također, korisno je da se ugovor sačini u pisanoj formi i eventualno ovjeri kod nadležnog organa, kako bi se smanjile šanse za buduće sporove. U složenijim slučajevima, konsultacija sa pravnikom ili notarom može znatno olakšati kasniju zaštitu prava.

    Kako se ovjerava potpis

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Razlika između vlasništva i posjeda

    Razlika između vlasništva i posjeda

    Dva pojma koja se veoma često poistovjećuju su pojmovi vlasništva i posjeda. Ljudi kažu „moj stan“, „moja zemlja“, „moje auto“, ali rijetko razmišljaju o tome koja je razlika između toga da nešto koriste i da su zaista vlasnici. Osim toga što su nesvjesni da postoji razlika između vlasništva i posjeda, ta razlika može biti ključna, posebno u slučajevima sudskih sporova, imovinskih odnosa u porodici ili prilikom prodaje nekretnina.

    Sadržaj članka:

    Šta je posjed?

    Posjed označava faktičko stanje. To je situacija kad neko stvar faktički drži, posjeduje je u tom trenutku i postupa s njom kao da je njegova.

    Posjednik ne mora biti vlasnik te stvari, ali ga zakon ipak štiti u određenim situacijama. Primjer toga je kad neko godinama koristi zemljište koje nije upisano na njegovo ime, ali ga obrađuje, ogradio je, i niko ga ne ometa u tome.

    Zakon prepoznaje razne vrste posjeda. Posjed može biti neposredni, posredni, zakoniti, nezakoniti, savjesni, nesavjesni. Međutim, suština je u tome da se posjed temelji na činjenici držanja stvari, a ne na pravnom osnovu.

    Čovjek može posjedovati tuđu stvar, ali to ne znači da je njen vlasnik. Ipak, taj posjed ima određenu pravnu vrijednost i štiti se od samovoljnog oduzimanja, čak i od strane vlasnika, ukoliko se ne koristi zakonom propisan način.

    Dokazivanje dosjelosti: Kako se stiče vlasništvo posjedom

    Šta je vlasništvo?

    Za razliku od posjeda, vlasništvo je stvarno pravo koje daje vlasniku najšira ovlaštenja prema stvari. Vlasnik može stvar koristiti, njome raspolagati, iznajmljivati je, prodavati, poklanjati ili je ostaviti u naslijeđe.

    Vlasništvo se ne dokazuje činjenicom da stvar držimo, već pravno, u slučaju nekretnina upisom u zemljišne knjige ili valjanom dokumentacijom koja potvrđuje sticanje vlasništva.

    U našem pravnom sistemu, osnovno načelo je da se pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u zemljišne knjige. Dakle, nije dovoljno da neko kaže da je kupio zemljište, ili da je na njemu sagradio kuću. Ako to nije upisano, ta osoba nije vlasnik, iako može biti savjestan i zakonit posjednik.

    Šta je pravo vlasništva i kako se stiče pravo vlasništva

    Praktična razlika između vlasništva i posjeda

    U praksi, posjednik je onaj koji ima fizičku kontrolu nad stvari, a vlasnik je onaj koji ima pravnu kontrolu.

    To što koristimo neku nekretninu ne znači da je ona pravno naša. S druge strane, moguće je biti vlasnik neke stvari, a da je ne posjedujemo. Jednostavan primjer je ako smo stan dali pod zakup.

    Ova razlika dolazi do izražaja u brojnim situacijama. Posebno je bitno u ostavinskim postupcima, kod uknjižbe prava vlasništva, kao i u sporovima zbog smetanja posjeda. Vlasništvo se mora dokazati valjanom dokumentacijom, a posjed činjenicama.

    Kako upisati vlasništvo u zemljišne knjige

    Mogu li posjed i vlasništvo biti u isto vrijeme kod različitih osoba?

    Najčešća je situacija da vlasnici koriste svoju imovinu, faktički je drže i njeni su posjednici.

    Međutim, posjed i vlasništvo ne moraju uvijek biti u rukama iste osobe. Iako je najjednostavnije kada neko koristi stan na kojem je i upisan kao vlasnik, praksa često izgleda drugačije. Ljudi žive u nekretninama koje nisu njihovo formalno vlasništvo, obrađuju tuđu zemlju ili koriste naslijeđenu imovinu prije nego što je provedena ostavina.

    I zakon prepoznaje razliku između faktičke kontrole nad stvari, odnosno posjeda i vlasništva i na način da posjed proizvodi pravne posljedice. Dopušteno je da se dugotrajnim, savjesnim posjedovanjem, pod određenim uslovima, vlasništvo kasnije i stekne. Taj pravni put zove se dosjelost i predstavlja mehanizam koji štiti one koji se prema stvari odnose kao vlasnici, iako to još nisu formalno postali.

    Kako dokazati dosjelost

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Razlika između advokata, notara i pravnika – koga angažovati i kada?

    Razlika između advokata, notara i pravnika – koga angažovati i kada?

    U praksi se često zapitamo koga da angažujemo kada nam zatreba pravna pomoć – advokata, notara ili nekog drugog pravnika. U ovom vodiču objasnićemo ulogu prethodno pobrojanih pravnih stručnjaka i dati primjere kada koga da angažujete. Bez obzira da li ste u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj ili Crnoj Gori, osnovne karakteristike advokata i notara su slične. Primjeri iz bh. prakse, kupovina stana, ostavinska rasprava, zaključivanje ugovora, pomoći će da bolje razumijete koja je razlika između advokata, notara i pravnika, te koga angažovati i kada?

    Sadržaj članka:

    Šta radi advokat?

    Advokat je specijalizirani pravnik koji ima licencu za zastupanje klijenata. Drugim riječima, advokat je diplomirani pravnik upisan u advokatsku komoru, koji obavlja advokatsku djelatnost pružajući pravnu pomoć i zastupanje.

    U advokatske usluge spadaju: davanje stručnih pravnih savjeta, sastavljanje tužbi, prigovora i drugih podnesaka, izrada ugovora i oporuka, te zastupanje stranaka pred sudovima i državnim organima.

    Imenik advokata

    Naprimjer, ako vas neko tuži ili ako vi trebate tužiti, advokat će sastaviti tužbu i zastupati vaše interese pred sudom. Također, advokat može provjeriti dokumentaciju prilikom kupovine stana i sklopiti ugovor prilagođen vašim potrebama.

    Kako podnijeti tužbu bez advokata: Vodič kroz pravne korake

    Advokat zastupa i u krivičnim predmetima, ukoliko ga angažujete, braniće optuženog za krivično djelo. Ukratko, advokat je „vaš glasnogovornik“ pred sudom i organima vlasti, te vam pomaže da ostvarite svoja prava kroz pravne postupke. Njegove dužnosti obuhvataju različite pravne poslove.

    Kada vam treba notar?

    Notar (javni bilježnik) je javni službenik koji nezavisno i neutralno sastavlja i ovjerava javne isprave. On ne zastupa ni jednu stranu, već je dužan da ravnopravno i ravnomjerno savjetuje i štiti interese svih učesnika u pravnom poslu.

    Notar je imenovan od strane države i njegovi akti imaju težinu javnih isprava. Naprimjer, isprave koje sačinjava notar (ugovori o prodaji nekretnine, oporuke, statuti društava i dr.) smatraju se javnim ispravama koje su izvršne i imaju veću dokaznu snagu.

    Šta je izvršna isprava

    Među najvažnijim radnjama notara su: provođenje ostavinskog postupka, ovjera potpisa i isprava, provjera identiteta i sposobnosti učesnika, te sastavljanje ugovora i drugih dokumenata u javnoj formi.

    Naprimjer, kod kupovine stana ili vikendice, ugovor o kupoprodaji nekretnina se mora ovjeriti kod notara – zakon propisuje da je takav ugovor valjan samo ako je ovjeren od strane suda ili notara.

    Notar tada provjerava da li su strane vlasnici nekretnine, da li su napravili prethodni uvid u zemljišnu knjigu, da li nekretnina ima terete, te poučava obje strane o pravnim posljedicama ugovora.

    Nakon sastavljanja nekog obligaciono-pravnog ugovora, notarski ugovor postaje izvršna isprava, što znači da se, na primjer, nepodmirena cijena može prinudno naplatiti kao iz sudske presude.

    Notar se savjetuje s obje strane: objašnjava im njihova prava i obaveze, i sklapajući ugovor nastoji spriječiti buduće sporove. Kao što ističu stručnjaci, notarska javna isprava doprinosi većoj pravnoj sigurnosti i vjerodostojnosti pravnih poslova. Notar će zadržati novac ili dokumente ako je dogovoreno, i ima obavezu da ne postupi protivno propisima ili da ne omogućava pravljene činjenično netačnih isprava.

    Cijene notarskih usluga

    Ako samo trebate opšti pravni savjet ili zastupanje u postupku, advokat je izbor za vas, dok je za formalnosti poput ovjere dokumenata i izrade pojedinih ugovora – notar.

    Pravnik, advokat ili notar

    Sada dolazimo do ključnog pitanja: Razlika između advokata, notara i pravnika – koga angažovati i kada?

    Pojam pravnik mnogo je širi od advokata i notara. Pravnik je svaka osoba sa završenim pravnim fakultetom (prema tome, diplomirani pravnik).

    U praksi, to znači da pravnik može biti advokat, ali i sudija, tužilac. Pravnik može biti i pravobranilac, pravni savjetnik u firmi, državnom organu ili bankarskom sektoru, profesor prava i sl.

    Dakle, svaki advokat jeste pravnik, ali nije svaki pravnik advokat.

    Advokat je diplomirani pravnik upisan u imenik advokatske komore, ovlašten za neposredno pružanje pravnih usluga i zastupanje klijenata pred sudom. Advokat štiti pravna prava i interese klijenata, piše pravne akte i vodi sudske sporove u njihovo ime.

    Pravnik je opći termin za osobe sa pravnim obrazovanjem. Pravnik može obavljati brojne pravne poslove (pravni savjetnik u firmi, službenik u sudu, radnik u ministarstvu, itd.), ali ne mora zastupati klijente u parnicama kao advokat. Dakle, pravnik obično radi interne ili administrativne poslove vezane uz pravo.

    Notar je po obrazovanju i zanimanju pravnik, ali on ima poseban status javnog službenika i ne spada u advokaturu. Notar ne zastupa stranke pred sudom, već djeluje kao neutralan pred strankama.

    Ugovor kod notara ili advokata?

    Često se javlja dilema: ugovor kod notara ili advokata? Obje struke mogu pomoći pri sklapanju ugovora, ali postoji bitna razlika u vrsti ugovora i pravnoj sigurnosti.

    Kupovina nekretnine

    Uzmimo za primjer ugovorie o kupovini stana, kuće ili zemljišta. U trenutku pisanja ovog članka, svi ti ugovori mogu biti sastavljeni i od strane notara, advokata i pravnika. Međutim, ugovor o prometu nekretnina mora biti ovjeren u sudu ili kod notara.

    Najčešće greške pri kupovini nekretnine – Kako ih izbjeći?

    To znači da sve strane potpisuju ugovor pred notarom koji ovjerava ugovor kao javnu ispravu. Notarski ugovor odmah stiče izvršnu snagu, pa, ako kupac ne plati cijenu, prodavac može odmah pokrenuti prinudnu naplatu kao kod sudske presude. Dakle, za kupovinu stana možete da angažujete notara koji će vam i sastaviti ugovor i ovjeriti ga. S druge strane, advokat može sastaviti ugovor ili samo ispratiti postupak, pripremiti dokumente i savjetovati vas o pravnim detaljima.

    Ostali ugovori

    Ostali ugovori (najam, zajam, ugovor o radu, osnivački akt firme itd.): Advokat može potpuno samostalno sastaviti ugovor prema potrebama stranaka. Advokatski izrađen ugovor između ugovornih strana je pravno važeći, ali nema javnu ovjeru. Ako želite dodatnu sigurnost, advokat može u ovjerenom obliku (kod notara ili nekog drugog nadležnog organa) potvrditi potpis na ugovoru. To je po volji stranaka. Naprimjer, ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću u BiH zahtijeva notarsku ili sudsku ovjeru osnivačkog akta, dok sasvim običan ugovor o najmu stana advokat može izraditi sam.

    Ko može praviti ugovore

    Glavna razlika je u funkciji i ovlaštenju: advokat pruža sveobuhvatnu pravnu pomoć i zastupa klijente pred sudovima, dok notar sastavlja i ovjerava javne isprave te ostaje neutralan prema strankama. Pravnik je širi pojam koji obuhvata bilo koga sa pravnim obrazovanjem. Za sudske postupke i pravne savjete obratite se advokatu (članovi advokatske komore u BiH su nadzirani i stručni za sudsku praksu), za javne dokumente i ovjere idite kod notara, a za internu ili administrativnu pravnu podršku često će vam pomoći i pravnik pravnog odjela. Ovaj vodič može vam poslužiti kao polazna tačka za razumijevanje kome se obratiti u različitim pravnim situacijama, a detaljniji savjet uvijek možete potražiti kod stručnjaka iz željene grane prava. Nadamo se da smo pojasnili koja je razlika između advokata, notara i pravnika – koga angažovati i kada?

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je presumpcija nevinosti

    Šta je presumpcija nevinosti

    Presumpcija ili pretpostavka nevinosti jedno je od osnovnih načela krivičnog prava i ključan pravni princip u demokratskim društvima. Ova garancija štiti svaku osobu od neopravdanih optužbi i posljedica optužbe i osigurava pravično suđenje. U ovom članku objašnjavamo šta je presumpcija nevinosti, kako je definisana, te kakav je njen značaj u pravnoj teoriji i praksi.

    Sadržaj članka:

    Šta je presumpcija nevinosti

    Presumpcija nevinosti je temeljno pravno načelo koje štiti prava pojedinca u krivičnom postupku. To znači da teret dokazivanja krivice leži na tužilaštvu, a ne na optuženom. Sud ne smije donositi odluke na osnovu pretpostavki ili sumnji, već isključivo na temelju dokaza koji su izvedeni u skladu sa zakonom.

    Ovo načelo osigurava pravično suđenje i sprječava neopravdane sankcije protiv nevinih osoba. U praksi, presumpcija nevinosti podrazumijeva i zabranu etiketiranja optuženih prije donošenja sudske odluke, što je posebno važno u medijskom izvještavanju.

    U demokratskim društvima, presumpcija nevinosti je zaštićena ne samo domaćim zakonima već i međunarodnim aktima poput Evropske konvencije o ljudskim pravima. Njeno kršenje može dovesti do ozbiljnih pravnih posljedica, uključujući poništenje sudskih odluka i odštetne zahtjeve.

    Pravna definicija i zakonski osnov

    Presumpcija nevinosti obično se propisuje krivičnim zakonima i glasi:

    “Niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok se njegova krivica ne utvrdi pravosnažnom presudom suda.”

    Osim toga, ovaj princip potvrđuje i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (član 6. stav 2.).

    Zašto je presumpcija nevinosti važna

    Presumpcija nevinosti igra ključnu ulogu u zaštiti osnovnih ljudskih prava i osiguravanju pravičnosti u pravosudnom sistemu. Njena važnost ogleda se u nekoliko aspekata:

    Pravičnost u suđenju – Osoba ne smije biti kažnjena ili tretirana kao kriva dok se njena odgovornost ne utvrdi pravosnažnom presudom. Ovo osigurava da sudski proces bude objektivan i zasnovan na dokazima, a ne na sumnjama ili pritisku javnosti.

    Zaštita od neopravdanih sankcija – Bez presumpcije nevinosti, pojedinci bi mogli biti nepravedno kažnjeni na osnovu nedovoljnih ili neutemeljenih optužbi. Ovaj princip štiti građane od zloupotreba i osigurava da samo krivci snose posljedice.

    Očuvanje povjerenja u pravosudni sistem – Kada sudovi poštuju presumpciju nevinosti, pravni sistem ostaje kredibilan i pouzdan. Ako bi se ljudi mogli unaprijed smatrati krivima bez dokaza, vladavina prava bi bila ozbiljno narušena.

    Sprečavanje medijske stigmatizacije – Mediji često prenose informacije o osumnjičenima, što može dovesti do narušavanja ugleda i društvene osude prije nego što sud donese odluku. Poštovanje presumpcije nevinosti osigurava da javnost ne donosi preuranjene zaključke i ne vrši pritisak na sudski postupak.

    Zaštita od zloupotrebe moći – Presumpcija nevinosti sprečava državne institucije i moćne pojedince da koriste pravosudni sistem kao sredstvo obračuna sa političkim protivnicima ili neistomišljenicima. Time se smanjuje rizik od neosnovanih hapšenja i montiranih procesa.

    Ovaj princip je ključan za očuvanje demokratskog društva i vladavine prava, jer osigurava da niko ne bude kažnjen bez dokaza i pravičnog suđenja.

    Kako se presumpcija nevinosti primjenjuje u sudskoj praksi

    Presumpcija nevinosti u sudskoj praksi znači da sud mora donijeti odluku isključivo na osnovu dokaza koje tužilaštvo iznese u postupku.

    Teret dokazivanja krivice leži na tužilaštvu, a sud ne smije donijeti osuđujuću presudu ako postoje osnovane sumnje u krivicu optuženog. Optuženi nema obavezu dokazivati svoju nevinost, jer se ona podrazumijeva dok se ne dokaže suprotno.

    Također, optuženi ima pravo na šutnju, a njegovo odbijanje da svjedoči ne smije se tumačiti kao priznanje krivice.

    Mediji i javnost moraju poštovati ovo načelo i izbjegavati iznošenje informacija koje impliciraju krivicu prije donošenja pravosnažne presude, jer to može narušiti ugled optuženog i uticati na pravičnost suđenja.

    Nepristrasnost suda ključna je za očuvanje ovog principa, kao i pravo optuženog na stručnu pravnu pomoć tokom cijelog postupka. Ako sud donese osuđujuću presudu, optuženi ima pravo na žalbu, čime se omogućava dodatna kontrola zakonitosti postupka i smanjuje rizik od nepravedne osude.

    Ove mjere osiguravaju da se presumpcija nevinosti u potpunosti poštuje i primjenjuje u skladu s pravnim standardima i međunarodnim konvencijama.

    Koji su primjeri kršenja presumpcije nevinosti

    Kršenje presumpcije nevinosti može imati ozbiljne posljedice po pravičnost sudskog postupka i povjerenje u pravosudni sistem.

    Jedan od čestih primjera je privođenje osumnjičenih u lisicama pred kamerama, što može stvoriti dojam krivice u javnosti prije nego što sud donese odluku.

    Također, javno komentarisanje slučajeva od strane političara i zvaničnika može utjecati na sudski postupak i oblikovati javno mnijenje na način koji nije u skladu s pravnim načelima.

    Medijska manipulacija, kroz senzacionalističke naslove poput „Ubica uhapšen“ prije sudske presude, ozbiljno narušava pravo optuženog na pravično suđenje. Osim toga, produženi pritvor bez dovoljno dokaza može predstavljati ne samo povredu prava na slobodu, već i oblik pritiska na optuženog.

    Diskriminatorni tretman osumnjičenih, poput uskraćivanja prava na adekvatnu odbranu ili loših uslova u pritvoru, također može ugroziti pravičnost suđenja.

    Objavljivanje ličnih podataka i dokaza iz istrage u medijima može dodatno stvoriti predrasude u javnosti i pritisak na sud. Na kraju, i sudije mogu prekršiti princip presumpcije nevinosti ako u obrazloženju presude koriste formulacije koje impliciraju krivicu prije nego što su svi dokazi razmotreni.

    Ovi primjeri pokazuju koliko je važno dosljedno poštovati presumpciju nevinosti kako bi se osiguralo pravično suđenje i zaštitila prava svih učesnika u postupku.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Razlika između prekršaja i krivičnog djela

    Razlika između prekršaja i krivičnog djela

    Razumijevanje toga šta je razlika između prekršaja i krivičnog djela bitno je za shvatanje pravnog sistema i zaštite najvećih vrijednosti društva. Iako oba predstavljaju povrede zakona, razlikuju se po težini, posljedicama i postupcima koji se primjenjuju.

    Sadržaj članka:

    Šta je prekršaj

    Prekršaj je svako kršenje zakonskih propisa, javnog reda ili drugih društvenih vrijednosti koje ne spadaju u krivična djela. Za razliku od krivičnih djela, prekršaji su manje teške povrede zakona koje ne ugrožavaju ozbiljno društvo ili pojedince.

    Najčešće se odnose na svakodnevne situacije, poput saobraćajnih prekršaja – prekoračenja brzine, nepropisnog parkiranja ili prolaska kroz crveno svjetlo. Osim toga, prekršaji mogu obuhvatati i nepoštovanje komunalnih propisa, remećenje javnog reda i mira ili sitne prekršaje u poslovanju.

    Za prekršaje su predviđene blaže sankcije, uglavnom novčane kazne, opomene ili privremene zabrane. Cilj ovih kazni nije samo kažnjavanje, već i spriječavanje ponavljanja sličnih postupaka.

    Šta je krivično djelo

    Krivično djelo predstavlja ozbiljnu povredu zakona koja ugrožava ili nanosi štetu društvu, pojedincima ili imovini. Za razliku od prekršaja, krivična djela imaju teže posljedice i strožije kazne.

    Ova djela su jasno definisana Krivičnim zakonom i obuhvataju radnje poput krađe, prevare, nasilja, teških tjelesnih povreda i drugih ozbiljnih povreda zakona. Njihovo izvršenje može imati dugoročne posljedice, kako za žrtve, tako i za počinioce.

    Sankcije za krivična djela su stroge i mogu uključivati zatvorsku kaznu, novčane kazne ili druge mjere predviđene zakonom, poput zabrane obavljanja određenih djelatnosti ili društveno korisnog rada. Cilj ovih sankcija je kažnjavanje počinilaca, ali i prevencija ponavljanja sličnih djela.

    Ne može postojati krivično djelo ako ono nije propisano krivičnim zakonom. Ovo načelo je poznato kao “nullum crimen, nulla poena sine lege”, što znači da nema krivičnog djela ni kazne bez zakona. Drugim riječima, neko djelo može biti moralno ili društveno neprihvatljivo, ali ako nije definisano kao krivično u zakonu, ne može se smatrati krivičnim djelom niti se može izreći kazna.

    Kako odgovoriti na tužbu

    Šta su blanketna krivična djela

    Blanketna krivična djela su ona kod kojih krivični zakon ne sadrži sve elemente inkriminacije, već upućuje na druge propise (zakone, podzakonske akte, međunarodne konvencije itd.), koji preciziraju šta tačno predstavlja krivično djelo.

    Dakle, sam krivični zakon daje samo osnovnu normu, dok se konkretni sadržaj određuje van krivičnog zakonodavstva.

    Primjeri blanketnih krivičnih djela

    1. Zloupotreba monopola na tržištu – Krivični zakon može propisati sankciju za zloupotrebu monopola, ali se detalji o tome šta tačno čini zloupotrebu definišu u zakonima o tržišnoj konkurenciji.
    2. Nezakonit lov ili ribolov – Krivični zakon može predvidjeti sankciju, ali se detaljna pravila o zabrani lova/ribolova nalaze u posebnim zakonima o zaštiti prirode.
    3. Krivična djela protiv javnog zdravlja – Npr. kršenje epidemioloških mjera može biti krivično djelo, ali se konkretne mjere utvrđuju posebnim propisima.

    Blanketna krivična djela omogućavaju zakonodavcu veću fleksibilnost, jer se precizni uslovi kažnjivosti mogu mijenjati kroz podzakonske akte bez potrebe za stalnim izmjenama krivičnog zakona.

    Ključne razlike između prekršaja i krivičnog djela

    • Težina djela: Prekršaji su manje ozbiljne povrede zakona, dok su krivična djela teže povrede koje imaju značajnije posljedice po društvo.
    • Sankcije: Za prekršaje se uglavnom izriču blaže kazne, poput novčanih kazni, dok krivična djela mogu rezultirati strožijim kaznama, uključujući zatvor.
    • Postupak: Prekršajni postupci su obično jednostavniji i brži, dok krivični postupci zahtijevaju složenije sudske procese s većim proceduralnim garancijama za optuženog.

    Razumijevanje ovih razlika pomaže građanima da shvate pravne posljedice različitih ponašanja i važnost pridržavanja zakonskih propisa u svakodnevnom životu.

    Kako se razlikuju posljedice

    Iako se prekršaji i krivična djela često spominju zajedno, među njima postoje ključne razlike, posebno u težini posljedica i vrsti sankcija koje zakon propisuje.

    Prekršaji predstavljaju manje ozbiljna kršenja zakona i obično ne izazivaju teže posljedice za društvo ili pojedince. Zato su i sankcije blaže, najčešće u obliku novčanih kazni, opomena ili administrativnih mjera.

    Osobe koje počine prekršaje ne dobijaju krivični dosje, što znači da im to ne utiče na buduće zapošljavanje, putovanja ili ostvarivanje drugih prava. Primjeri prekršaja uključuju saobraćajne prekršaje, poput prekoračenja brzine, nepropisnog parkiranja ili prolaska kroz crveno svjetlo, kao i manje komunalne prekršaje, poput narušavanja javnog reda i mira.

    Krivična djela su znatno teža povreda zakona i mogu ugroziti pojedince, imovinu ili društvo u cjelini. Zbog svoje ozbiljnosti, zakon predviđa strože kazne, uključujući zatvorske kazne, novčane kazne, zabrane obavljanja određenih djelatnosti ili društveno koristan rad.

    Osim same kazne, osuđene osobe mogu imati i dugoročne posljedice, poput krivičnog dosjea, koji može otežati pronalazak posla, dobijanje vize ili ostvarivanje određenih zakonskih prava. Neka od najčešćih krivičnih djela su krađa, prevara, nasilje, zloupotreba položaja i druga teška kršenja zakona.

    Dok prekršaji obično ne ostavljaju trajne posljedice, krivična djela mogu značajno uticati na život počinioca. Krivični dosje može ograničiti mogućnosti zapošljavanja, putovanja ili ostvarivanja prava na određene licence i dozvole. Zato je važno razumjeti razliku između ove dvije kategorije, kako bi se izbjegle ozbiljne pravne posljedice.

    Zašto je važno razumjeti razliku

    Razlikovanje prekršaja i krivičnih djela ključno je za svakog građanina jer pomaže u boljem razumijevanju pravnih posljedica vlastitih postupaka. Svaka radnja koja se kosi sa zakonom nosi određenu odgovornost, a pravna nepismenost može dovesti do ozbiljnih problema.

    Poznavanje zakona omogućava ljudima da izbjegnu pravne sankcije i istovremeno zaštite svoja prava. Bez obzira na to da li je riječ o manjem prekršaju, poput nepropisnog parkiranja, ili ozbiljnijem krivičnom djelu, poput krađe ili prevare, svijest o mogućim posljedicama može pomoći u donošenju ispravnih odluka.

    Informisanost o zakonima ne samo da pomaže pojedincima u svakodnevnom životu, već doprinosi i sigurnijem i pravednijem društvu. Zato je važno biti svjestan svojih obaveza, odgovornosti i prava kako bi se izbjegle nepotrebne pravne komplikacije.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • De facto i De iure

    De facto i De iure

    U pravnoj teoriji, izrazi “de facto i de iure” koriste se za razlikovanje između stanja koje postoji u stvarnosti (u praksi) i stanja koje je formalno priznato zakonom.

    Sadržaj članka:

    Iako su oba izraza latinska i slična po značenju, njihov pravni značaj i primjena u različitim kontekstima su vrlo različiti. Razumijevanje ovih pojmova važno je za razumijevanje prava.

    Pravni pojmovi

    Njihovo razumijevanje omogućava pravnicima i građanima da razlikuju situacije koje su u skladu sa zakonom od onih koje samo postojanje u stvarnosti čine pravno relevantnim.

    Značenje izraza De facto

    De facto (lat. “u stvari”) označava situacije koje postoje u stvarnom životu, ali nisu nužno zakonski priznate ili regulisane.

    Ovo se odnosi na činjenice i okolnosti koje funkcionišu u praksi, uprkos tome što možda nisu u skladu sa zvaničnim pravnim normama ili zakonima.

    U mnogim slučajevima, de facto situacije nastaju iz potrebe ili praktičnosti, a ne zbog zakonskog priznanja.

    Primjeri De facto situacija

    De facto brak: Dvije osobe koje žive zajedno i obavljaju sve funkcije bračnog života.

    Oni dijele zajedničko domaćinstvo i imovinu i mogu se smatrati u “de facto” braku, iako nisu formalizovale svoj odnos kroz zvaničan brak.

    Ovaj brak može imati pravne posljedice protekom određenog vremenskog perioda.

    Šta je vanbračna zajednica i kako se dokazuje

    De facto vlast: Kada politička stranka ili grupa osoba upravlja teritorijom ili državom, a nije zvanično priznata vlast, ali funkcioniše kao vlast, to je de facto vlast.

    Takvi režimi mogu imati kontrolu i primenjivati zakone, ali nisu legitimni prema međunarodnom pravu.

    De facto roditeljstvo: Osoba koja odgaja dijete kao svoga sina ili kćerku, uprkos tome što nije biološki roditelj ili nije usvojila to dijete, može biti smatrana “de facto” roditeljem.

    Značenje izraza De iure

    De iure (lat. “po zakonu”) označava stanje koje je u skladu sa zakonodavnim normama, pravnim aktima i regulacijama. To su situacije koje su formalno priznate od strane vlasti, institucija i sistema zakona.

    De iure stanje je pravno priznato i zakonski uređeno, bez obzira na to da li postoji u stvarnosti ili ne.

    Primjeri De iure situacija

    De iure brak: Brak koji je zakonski registrovan, u skladu sa zakonima države, predstavlja de iure brak. Ovaj brak ima pravnu snagu i štiti prava i obaveze oba partnera, uključujući prava na imovinu, nasljedstvo i odgovornosti prema djeci.

    De iure vlasništvo: Osoba koja je upisana kao vlasnik imovine u zemljišnim knjigama ima de iure vlasništvo nad tom imovinom. To znači da je njeno pravo na imovinu priznato i zaštićeno zakonom.

    De iure vlast: Legalna vlast koja je prepoznata od strane zakonodavnih tijela, sudova i međunarodnih institucija. Na primjer, vlada koja je izabrana putem demokratskih izbora predstavlja de iure vlast.

    Odnos između De facto i De iure

    Iako de facto i de iure označavaju različite vrste stvarnosti, u praksi često postoji prostor za preklapanje. Situacije koje nastaju de facto mogu vremenom postati de iure, ako ih zakon prizna ili legalizuje.

    S druge strane, može se desiti da nešto što je de iure ne postoji u stvarnosti. Naprimjer, ako su zakoni formalno priznali pravo ili obavezu koja nije sprovedena u praksi.

    Prelazak sa de facto na de iure

    Legalizacija de facto brakova: U mnogim pravnim sistemima, ako par živi zajedno određeni broj godina, njihov odnos može biti legalizovan. Time se de facto brak transformiše u de iure brak. Slično, neka politička vlast može postati de iure ako se izbori održe i ako međunarodna zajednica prizna legitimitet te vlasti.

    Neizvršni zakoni: Moguće je da neki zakoni postoje de iure, ali nisu efikasni u praksi. Naprimjer, zakon koji zabranjuje određene radnje može biti potpuno neefikasan ako se ne primjenjuje. Dakle, iako zakon postoji de iure, u praksi on ne funkcioniše.

    Razlikovanje između de facto i de iure važan je aspekt prava, jer omogućava precizno razumijevanje pravnih i praktičnih aspekata određenih situacija.

    Oba pojma važna za analizu pravnih odnosa, njihova primjena može biti ključna u rješavanju problema, kao što su priznavanje prava ili rješavanje sporova.

    Za svakog pravnika, kao i za sve koji se bave pravnim pitanjima, važno je da razumiju razliku između onoga što je stvarno postojalo u praksi (de facto) i onoga što je zakonski priznato (de iure), kako bi mogli pravilno tumačiti zakone i primjenjivati ih u različitim kontekstima.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je faksimil

    Šta je faksimil

    U uslovima savremenog kancelarijskog poslovanja gdje brzina i efikasnost igraju sve veću ulogu, potreba za brzim potpisivanjem dokumenata je izrazito bitna ako se radi o dokumentima u štampanoj formi. U takvim situacijama, jedan od najkorisnijih alata je faksimil. Šta je faksimil?

    Sadržaj članka:

    Šta je faksimil

    Faksimil je pečat na kojem se nalazi istovjetna reprodukcija potpisa ovlaštene osobe. Često se koristi za olakšavanje potpisivanja manje važnih dokumenata ili kad osoba nije dostupna za potpisivanje. Koristi se i kada postoji potreba za potpisivanjem velikog broja dokumenata koji se štampaju masovno.

    Faksimil pečat ne može biti zamjena za originalni potpis u situacijama kada je potrebna visoka pravna valjanost. Ne može biti zamjena kada se radi o dokumentima koji imaju veću pravnu važnost. To su naprimjer ugovori, punomoći ili drugi službeni dokumenti.

    U takvim slučajevima, originalni potpis je neophodan. Faksimil pečat se koristi samo za olakšavanje administrativnih postupaka u situacijama gdje nije potrebna visoka pravna valjanost potpisa.

    Ko može koristiti faksimil

    Kao što smo to detaljno objasnili u članku Ko može koristiti faksimil, to je otisak svojeručnog potpisa rukovodioca u federalnim i kantonalnim organima uprave, općinskim i gradskim službama za upravu i upravnim organizacijama, te u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti i njihovim stručnim i drugim službama i tijelima. Također u pravnim licima sa javnim ovlaštenjima i drugim pravnim licima javnog karaktera koji se na službena akta tih organa stavlja otiskom pečata ili skenirana slika potpisa rukovodioca tih organa koja se na službena akta štampa zajedno sa sadržajem dokumenta koji se potpisuje. 

    Pravo na posjedovanje faksimila ima samo rukovodilac prethodno nabrojanih organa.

    Uzevši u obzir prethodno navedeno, pojmovno određenje faksimila, te činjenicu da privredna društva ne obavljaju javna ovlaštenje, i da se kancelarijsko poslovanje i ne odnosi na njih, on se ne može koristiti kod ovjere ugovora o radu i odluka direktora privrednog društva.

    Međutim, privredna društva svojim općim aktima mogu odlučiti u kojem obimu i na koji način će primnjenivati propise iz oblasti kancelarijskog poslovanja. To iz razloga što ne postoje propisi koji posebno uređuju kancelarijsko poslovanje privrednih društva.

    Kojim propisom je regulisano korištenje faksimila

    Pitanje korištenja faksimila je obično uređeno Pravilnikom o kancelarijskom poslovanju ili aktom sličnog naziva. Tako je uređeno u Federaciji BiH.

    Pravilnik o kancelarijskom poslovanju u organima uprave je dokument koji se koristi u institucijama i organizacijama javne uprave kako bi se uspostavile smjernice i procedure za pravilan i efikasan rad u kancelarijskom okruženju.

    Ovaj pravilnik ima za cilj da reguliše sve relevantne aspekte poslovanja unutar određenog javnog organa i osigura dosljednost u izvršavanju zadataka.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je javna isprava

    Šta je javna isprava

    U pravnom prometu ćete često čuti za pojam “javna isprava”. Međutim, šta je javna isprava?

    Sadržaj članka:

    Šta je javna isprava

    Isprava koju je izdalo ovlašteno tijelo u skladu s propisanim oblikom ili isprava koju je izdala pravna ili fizička osoba obavljajući javne ovlasti dodijeljene zakonom ili propisom, naziva se javnom ispravom.

    U Bosni i Hercegovini je to isprava izdata od mjerodavnih upravnih, sudskih i drugih tijela, institucija, organizacija ili drugih pravnih osoba u vršenju javnih oblasti iz djelokruga BiH, Federacije BiH, Republike Srpeske, Brčko Distrikta BiH.

    Elementi javne isprave

    Javne isprave izdane u BiH u svom zaglavlju sadrže pored naziva: Bosna i Hercegovina i naziv izdavatelja javne isprave.

    Kad isprave izdaju mjerodavni organi i organizacije entiteta, javne isprave u svom zaglavlju sadrže pored naziva BiH i naziv entiteta.

    Svaki akt mora da sadrži sve bitne elemente koji su sastavni dio njegove forme, u zavisnosti od oblasti u kojoj se izdaje i svrhe za koju se koristi.

    Naprimjer, Uvjerenje o radnom iskustvu izdato na memorandumu institucije Bosne i Hercegovine na kojem se nalazi validan pečat te institucije, mora da ima sve elemente javne isprave koja dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje.

    Primjer javne isprave

    Javne isprave obuhvataju ličnu kartu, putnu ispravu, vozačku dozvolu, saobraćajnu dozvolu, svjedodžbu, diplomu, rodni list i slične dokumente. Javna isprava služi kao dokaz za ono što je potvrđeno ili određeno u njoj.

    Ukoliko je potrebno da određenu javnu ispravu kopirate i priložite kao dokaz o nekim činjenicama, pisali smo o tome kako se ovjerava kopija.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Šta je verbalni delikt

    Šta je verbalni delikt

    Šta je verbalni delikt? To je pitanje s kojim se često susrećemo, a imajući u vidu posljedice koje sa sobom nosi, vrijedi obratiti pažnju na osnovne elemente ovoga pojma.

    Sadržaj:

    Šta je verbalni delikt

    Verbalni delikt, poznat i kao krivično djelo protiv države ili naroda, predstavljao je neformalni termin za krivično djelo navedeno u članu133. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

    Na osnovu ovog člana Krivičnog zakona, politički procesi su se vodili protiv osoba koje su javno izražavale neslaganje s postupcima vlasti.

    Okrivljeni su obično osuđivani na izuzetno stroge kazne, sve u cilju očuvanja stabilnosti i moći režima.

    Kako je glasila odredba kojom je bio regulisan verbalni delikt

    Odredba kojom je regulisan verbalni delikt je u cijelosti glasila:

    “Ko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost i odbranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.

    Ko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inostranstva, kaznit će se zatvorom najmanje od tri godine.

    Razlika izmedju verbalnog delikta i klevete

    Verbalni delikt i kleveta su dva različita pojma, iako ih je lahko pomiješati, budući da su po svojoj prirodi slični, radi se o izgovorenoj riječi.

    Pisali smo opširno o tome šta je kleveta i kako se zaštititi.

    Verbalni delikt

    Verbalni delikt je širi pojam koji obuhvata sve vrste krivičnih djela koja se odnose na izražavanje neprimjerenih ili štetnih riječi ili izjava prema drugim osobama, događajima ili društvenim institucijama.

    Obično verbalni delikt postoji u totalitarnim režimima koji ne dozvoljavaju slobodu govora i posvećeni su suzbijanju formiranja javnog mnijenja mimo službenog narativa.

    To može uključivati klevetu, klevetnički govor, vrijeđanje, prijetnje, uvrede ili širenje lažnih informacija s ciljem nanošenja štete drugima.

    Verbalni delikt može biti kažnjiv u okviru određenog krivičnog zakonodavstva.

    Kleveta

    Kleveta, s druge strane, je krivično djelo koje se odnosi na objavljivanje laži koje mogu naštetiti ugledu neke osobe.

    Da bi se nešto smatralo klevetom, mora biti netačno i objavljeno u cilju nanijeti štetu ugledu osobe. Primjeri klevete uključuju objavljivanje lažnih optužbi o nečijem ponašanju, poslovnim aktivnostima ili moralnim karakteristikama.

    Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

    Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.





  • Šta je ekstradicija

    Šta je ekstradicija

    Institut ekstradicije je potreban kako bi se osigurala zaštita pravde i krivičnog progona u međunarodnom kontekstu. Bez ekstradicije, počinitelji krivičnih djela bi mogli izbjeći pravdu napuštanjem države u kojoj su počinili krivično djelo. Šta je ekstradicija?

    Ako vas interesuju pravni pojmovi, jedan dio Pravnog bloga posvetili smo upravo toj tematici.

    Sadržaj članka:

    Šta je ekstradicija

    U pravnom smislu, izručenje ili ekstradicija predstavlja predaju osobe iz nadležnosti jedne države u nadležnost druge države radi pokretanja krivičnog postupka ili izvršenja kazne.

    Takva predaja je ograničena i podložna različitim ograničenjima, prije svega u pogledu vrsta krivičnih djela za koja je izručenje dopušteno.

    Država koja je obuhvaćena zahtjevom za izručenje ima obavezu ili izručiti počinitelja ili samostalno suditi za krivično djelo. To se provodi u skladu s načelom aut dedere, aut judicare.

    Aut dedere, aut judicare

    “Aut dedere, aut judicare” je latinski izraz koji se odnosi na načelo koje se primjenjuje u postupku ekstradicije. Ovaj izraz se može prevesti kao “ili izruči ili sudi”.

    Načelo aut dedere, aut judicare znači da država koja je zaprimila zahtjev za izručenje ima dvije mogućnosti. Može da izruči traženu osobu državi koja je podnijela zahtjev, ili da joj sama sudi za krivično djelo.

    Ovaj princip ima za cilj osigurati da osoba koja je optužena ili osuđena za krivično djelo ne ostane nekažnjena, te da se krivični postupak provede u skladu sa zakonom.

    U slučajevima kada izručenje nije moguće ili nije primjereno, država može odlučiti da pokrene krivični postupak protiv optužene osobe u svojim vlastitim sudovima.

    Načelo aut dedere, aut judicare je važno načelo u postupku ekstradicije i primjenjuje se u većini država koje učestvuju u međunarodnom pravnom sistemu.

    Čime je regulisana ekstradicija

    Pitanje izručenja između država regulirano je brojnim međunarodnim sporazumima. Najznačajija je Europska konvencija o izručenju iz 1957. godine, zajedno s dodatnim protokolima. Značajna je i Europska konvencija o premještanju osuđenih osoba iz 1983. godine, koja reguliše predaju radi izdržavanja kazne.

    Nacionalni zakoni također igraju važnu ulogu u regulisanju ekstradicije. U većini država postoji zakon koji propisuje uvjete pod kojima će država izručiti osobu drugoj državi. Države mogu odrediti ograničenja u pogledu krivičnih djela za koja je moguće izručenje. Također, države propisuju i uslove pod kojima se neće izručiti osoba.

    Konačna odluka o ekstradiciji donosi se u skladu s odredbama međunarodnih ugovora i nacionalnog zakonodavstva. U praksi se primjenjuju načela pravde, ravnopravnosti i poštivanja ljudskih prava.

    Za koja krivična djela neće biti odobrena ekstradicija

    Postoje različiti razlozi zbog kojih se neće odobriti ekstradicija. To se najčešće odnosi na krivična djela koja su političke prirode, odnosno ona koja bi mogla biti zloupotrijebljena za političko proganjanje.

    Naprimjer, ako se optužba protiv osobe odnosi na politička djela ili ako se smatra da će osoba biti proganjana zbog svojih političkih uvjerenja, država iz koje se traži ekstradicija može odbiti zahtjev za izručenjem.

    Država također može odbiti zahtjev za ekstradiciju ako postoji opasnost da će osoba biti podvrgnuta mučenju, okrutnom ili nehumano postupanju ili ako postoji opasnost da će osoba biti osuđena na smrtnu kaznu. U tim se slučajevima ekstradicija obično neće odobriti jer bi to značilo kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda.

    Također, postoje neka krivična djela koja se neće smatrati dovoljno ozbiljnim da opravdaju ekstradiciju. To zavisi od zakona i pravila u državama uključenim u postupak ekstradicije. Naprimjer, neke države neće odobriti ekstradiciju za krivična djela koja nose kazne zatvora kraće od određenog vremenskog razdoblja ili za manje ozbiljna krivična djela poput kršenja saobraćajnih propisa.

    Ko primjenjuje Europsku konvenciju o izručenju iz 1957. godine

    Europska konvencija o izručenju iz 1957. godine je međunarodni ugovor koji je potpisalo 50 država, među kojima su većina europske države.

    Sve države potpisnice Konvencije obavezale su se na međusobno izručivanje osoba koje su optužene ili osuđene za krivična djela i koje se nalaze na njihovom teritoriju, ukoliko su ispunjeni uvjeti propisani Konvencijom.

    Države potpisnice Konvencije su dužne poštovati odredbe Konvencije i primjenjivati ih u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom. Konvencija stoga predstavlja pravni okvir koji regulira postupak ekstradicije između država potpisnica.

    U slučaju kada se pojavi zahtjev za izručenjem između država potpisnica Konvencije, postupak ekstradicije vodi se u skladu s njenim odredbama, koje uključuju određivanje uslova za izručenje, postupak odlučivanja o zahtjevu, kao i mogućnosti žalbe na odluku.

    Stoga, sve države potpisnice Europske konvencije o izručenju iz 1957. godine primjenjuju ovaj međunarodni ugovor u postupku ekstradicije između sebe.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.