Sve više vlasnika nekretnina odlučuje se na postavljanje video nadzora u cilju zaštite imovine i povećanja sigurnosti. Bilo da se radi o kući, vikendici, poslovnom prostoru ili imanju, video nadzor postaje sastavni dio savremenog pristupa zaštiti privatnog vlasništva. Međutim, uz tehničke aspekte instalacije, potrebno je poznavati i pravne okvire kako bi se izbjegli problemi sa zakonodavstvom ili susjedima. U skladu s tim, postavlja se i pitanje da li je dozvoljen video nadzor na vlastitom posjedu i ako jeste, da li postoje određena ograničenja.
U ovom članku obrađujemo najvažnije aspekte postavljanja video nadzora na vlastitom posjedu, sa posebnim fokusom na pravne obaveze, tehnička rješenja i zaštitu privatnosti.
Međutim, to pravo nije apsolutno i ono mora biti u skladu sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka Bosne i Hercegovine, kao i drugim važećim zakonima koji uređuju zaštitu privatnosti i upotrebu video tehnologija.
Video nadzor i zaštita ličnih podataka
Bez obzira na činjenicu što se postavlja video nadzor na vlastitom posjedu, prema Zakonu o zaštiti ličnih podataka BiH, video nadzor spada u obradu podataka jer omogućava identifikaciju pojedinaca.
Dakle, ako je putem snimka moguće doći do nekog podatka pomoću kojeg se može identifikovati neka osoba, recimo glas ili lica na snimcima, nešto karakteristično, poput tetovaže, radi se o obradi ličnih podataka.
U skladu s tim, video nadzor ne smije snimati javne površine poput trotoara, ulica ili raskrsnica, osim ako za to ne postoji pravna osnova.
Ako video nadzor pokriva područje koje koriste i treća lica, zajednički ulazi, prolazi ili dijelovi zgrade, tada se mora pribaviti saglasnost svih korisnika.
Snimci ne smiju biti korišteni za svrhe koje nisu izričito dozvoljene zakonom. Primjer za to može biti nadzor zaposlenih bez njihove saglasnosti ili nadzor komšija bez njihove volje.
Preporučuje se da se na ulazu u posjed istakne obavijest o video nadzoru, koja treba da sadrži jasnu informaciju o svrsi snimanja.
Obavijest o video nadzoru
Ukoliko vršite video nadzor, obavještenje mora biti jasno i vidljivo. Iako zakon ne propisuje tačan izgled, preporučuje se da natpis sadrži sljedeće informacije:
Da je objekat pod video nadzorom
Da se snima isključivo privatni posjed
Da se ne snimaju javne površine
Svrha nadzora (to može biti zaštita lične i imovinske sigurnosti)
Naprimjer:
„UPOZORENJE: Objekat je pod video nadzorom. Video nadzor obuhvata isključivo privatni posjed. Snimanje javnih površina nije obuhvaćeno. Svrha: zaštita imovine i lične sigurnosti.“
Tehnički aspekti postavljanja nadzora
Prilikom postavljanja sistema video nadzora, vodite računa o sljedećem:
1. Pozicija kamera
Kamera treba da bude usmjerena tako da snima samo površinu unutar vašeg vlasništva.
Snimanje komšijskog dvorišta, prozora, ulice ili javne površine može dovesti do pravnih problema, pa čak i tužbi zbog narušavanja privatnosti.
2. Pohrana snimaka
Snimke se najčešće čuvaju na DVR/NVR uređaju, u oblaku (cloud servisi) ili na memorijskoj kartici.
Preporučuje se postavljanje šifre fizička zaštita uređaja da ne bi došlo do neovlaštenog pristupa.
3. Trajanje čuvanja podataka
Zakon ne propisuje tačno trajanje čuvanja snimaka za privatne svrhe, ali se preporučuje da se snimci ne čuvaju duže nego što je neophodno, osim u slučaju incidenta (krađa, pokušaj provale).
4. Pristup snimcima
Samo vlasnik sistema ili ovlaštena osoba treba imati pristup snimcima.
Dijeljenje snimaka trećim licima (uključujući policiju) je dozvoljeno samo u skladu sa zakonom, na osnovu sudskog naloga.
Da li policija može tražiti snimke?
Policija može tražiti uvid u snimke samo uz vaš pristanak ili uz naredbu suda ili tužilaštva.
Ukoliko kamera snima isključivo vaš privatni prostor, niste dužni dostaviti snimke ako to ne želite.
To je još jedan razlog zašto je važno jasno naznačiti da se ne snimaju javne površine. Na taj način ćete izbjeći neželjene zahtjeve i pritiske.
Ako vaše kamere snimaju i dio komšijskog dvorišta, prozora ili druge privatne površine, komšije imaju pravo da se žale.
U tom slučaju, ako se ne postigne dogovor, mogu vas prijaviti Agenciji za zaštitu ličnih podataka, a vi biste mogli biti primorani ukloniti kameru ili je preusmjeriti.
Ako, međutim, kamere snimaju isključivo vaš posjed, komšije nemaju zakonsko pravo tražiti njihovo uklanjanje.
Kazne i sankcije
Ukoliko postavite video nadzor koji krši Zakon o zaštiti ličnih podataka, izloženi ste mogućnosti novčane kazne, upozorenja ili zabrane korištenja sistema.
Agencija za zaštitu ličnih podataka ima pravo izvršiti nadzor i poduzeti mjere u skladu sa zakonom.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Ovjera punomoći je rutinski posao, obično samo jedan administrativni korak, ali u praksi često predstavlja ključnu razliku između pravno važećeg i nevažećeg dokumenta. Da li je dovoljno ovjeriti punomoć u općini ili je neophodno obratiti se notaru? Odgovor na to pitanje ne zavisi samo od ličnog izbora ili praktičnosti, već prvenstveno od toga za šta će se punomoć koristiti. U ovom tekstu objašnjavamo kada je dovoljna obična ovjera potpisa, a kada zakon zahtijeva notarsku ovjeru, naročito u slučajevima koji se tiču nekretnina, nasljednopravnih odnosa ili ugovora o doživotnom izdržavanju.
Prije nego što donesete odluku o načinu ovjere punomoći, ključno je jasno definisati svrhu za koju će se dokument koristiti.
Sadržaj i oblik punomoći mogu značajno varirati ovisno o tome treba li punomoć osobi omogućiti zastupanje pred državnim organima, zaključivanje ugovora ili, naprimjer, raspolaganje nekretninom.
Zakon o ovjeri potpisa i prijepisa propisuje opće uslove za ovjeru potpisa, ali ne isključuje posebne zahtjeve koje mogu nametati drugi propisi.
Kada raspoznate pravni okvir i konkretnu namjenu, lakše ćete odabrati između notarske i općinske ovjere, izbjegavajući nepravilnosti i moguće pravne posljedice.
Notarska ovjera potpisa regulisana je Zakonom o notarima, a najčešće je jedini prihvatljivi oblik kada to zahtijevaju posebni propisi ili međunarodni dokumenti.
Notarsku ovjeru potpisa ne treba miješati sa notarskom obradom, recimo kada je jedino notarski obrađen ugovor prihvatljiv. Ovdje se radi samo o ovjeri potpisa.
Naprimjer, prilikom zaključivanja ugovora o kupoprodaji nekretnine nužno je da punomoć bude ovjerena kod notara. U trenutku pisanja ovog članka, ugovor možete da napišete sami.
Kada notar napiše ugovor, on potvrđuje ne samo autentičnost potpisa, nego i sadržaj dokumenta usklađuje sa zakonskim odredbama te vodi registar sastavljenih akata. Time se osigurava punovažnost i neupitnost dokumenta pred sudovima i drugim organima.
Općinska ovjera potpisa često je dovoljna za manje složene poslove, poput podnošenja zahtjeva za izdavanje ličnih dokumenata, preuzimanja pošte, podizanje čekova od penzije, podizanje novca iz banke…
Zakon o ovjeri potpisa i prijepisa dopušta ovjeru ako posebnim propisom nije određeno drugačije.
Općinski službenik provjerava identitet potpisnika te svojim pečatom potvrđuje da je potpis stavljen pred njom.
Ipak, ako se radi o radnjama koje prema drugim zakonima zahtijevaju notarsku ovjeru, općinska ovjera neće biti pravno valjana. To provjerava onaj ko punomoć prihvata.
Zakon o stvarnim pravima, naprimjer, u slučaju raspolaganja i opterećavanja nekretnina jasno određuje da se ovjerena punomoć za promet nekretnina može dati isključivo kod notara.
Isto tako, Zakon o nasljeđivanju može propisati posebne uvjete kada se punomoć koristi u ostavinskim postupcima.
Uvijek provjerite da li je za vašu konkretnu pravnu radnju predviđena specifična vrsta ovjere. Time izbjegavate rizik da dokument bude odbačen zbog formalnih nedostataka.
Kada je u pitanju promet nekretnina, određeno je da punomoć mora biti notarski ovjerena kako bi se mogla upisati u zemljišne knjige ili da bi se njome moglo raspolagati vlasničkim pravom.
Notarska ovjera u ovom slučaju garantuje valjanost potpisa i sadržaja, a notar vodi računa o usklađenosti s propisima o raspolaganju nekretninama, zabrani otuđenja i drugim ograničenjima. Time se sprječavaju sporovi i nejasnoće prilikom prijenosa vlasništva.
Ugovor o doživotnom izdržavanju regulisan je Zakonom o nasljeđivanju, iako njegov sadržaj i funkcija imaju obilježja obligacionog ugovora. Suština ovog ugovora jeste da se primatelj izdržavanja obavezuje da nakon smrti prenese vlasništvo nad određenom imovinom na davatelja izdržavanja, dok se ovaj zauzvrat obavezuje da se o njemu brine do kraja života.
Zakonom je jasno propisano da imovina obuhvaćena ovim ugovorom ne ulazi u ostavinsku masu, što ga jasno razlikuje od nasljednopravnih instituta.
S obzirom na značaj i pravne posljedice koje ovaj ugovor proizvodi, naročito u pogledu prijenosa imovine i moguće povrede prava zakonskih nasljednika, iako u trenutku pisanja ovog članka nije potrebna notarska forma ugovora, preporučuje se da punomoć koja se koristi za zaključivanje ili izmjenu ugovora o doživotnom izdržavanju bude notarski ovjerena.
Notar je dužan da stranke upozori na nasljednopravne posljedice ugovora i da to izričito navede u samoj ispravi. Ova forma ovjere pruža dodatnu pravnu sigurnost jer potvrđuje da su stranke postupale svjesno, dobrovoljno i bez pritiska, te da su razumjele pravnu prirodu i posljedice ugovora koji se zaključuje.
Odabir ovjere uvijek započinje procjenom pravnih i praktičnih aspekata. Prvenstveno svrhe dokumenta, zatim propisa koji regulišu tu specifičnu djelatnost, te zahtjeva institucije pred kojom će se punomoć koristiti.
Kada utvrdite da li je dovoljno ovjeriti potpis u općini ili je nužna ovjera kod notara, postupak je jednostavan.
Uz obaveznu provjeru identiteta potpisnika, dobićete punomoć koja će neometano služiti svojoj namjeni. Pravilno ovjerena punomoć temelj je svakog uspješnog pravnog zastupanja.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U vremenu kada se na svakom koraku susrećemo s digitalnim zapisima, opravdano se postavlja pitanje „Smijem li snimati razgovor u kojem učestvujem?“. Ono više nije samo praktično, moralno pitanje, već i pravno značajno. U nastavku donosimo informacije koje mogu biti od koristi svima koji imaju potrebu za snimanjem razgovora u kojim učestvuju.
U svakodnevnoj komunikaciji, često ne razmišljamo o tome da naš glas, karakteristični zvuk koji proizvodimo, intonacija, pa čak i riječi koje biramo i način na koji ih koristimo, zapravo čini dio našeg ličnog identiteta.
Pravni okvir u Bosni i Hercegovini jasno prepoznaje ove elemente kao lične podatke. Prema Zakonu o zaštiti ličnih podataka, lični podatak je svaka informacija koja se odnosi na fizičko lice čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi, direktno ili indirektno.
U tom kontekstu, zvučni zapis razgovora, čak i ako se ne pominje ime sagovornika, može u kombinaciji s drugim podacima kao što su mjesto, kontekst, specifične informacije, omogućiti identifikaciju učesnika razgovora. Samim tim, snimak se smatra obradom ličnih podataka.
Šta znači “obrada ličnih podataka”?
Obrada ličnih podataka podrazumijeva svaku radnju ili skup radnji koje se vrše nad ličnim podacima. To uključuje: prikupljanje, evidentiranje, organizaciju, čuvanje, prilagođavanje, izmjenu, uvid, korištenje, otkrivanje, prenošenje, objavljivanje ili brisanje tih podataka.
Dakle, već samo snimanje razgovora u kojem učestvujete, bez obzira na dalju upotrebu tog snimka, predstavlja obradu.
S obzirom na to, za svako snimanje razgovora mora postojati pravni osnov. Zakonita obrada moguća je samo ako su ispunjeni tačno propisani uslovi iz Zakona (član 5 i 6). Ovi uslovi obuhvataju:
da je data izričita saglasnost lica na koje se podaci odnose;
da je obrada potrebna za izvršavanje zakonske obaveze;
da je obrada neophodna za zaštitu zakonitih interesa lica koje vrši obradu. To pod uslovom da ne narušava prava i slobode drugih;
ili da je obrada opravdana nekom drugom zakonskom osnovom (npr. u cilju otkrivanja krivičnih djela ili sprečavanja štete).
Snimate li legalno ili kršite zakon?
Postavlja se ključno pitanje: Da li čin snimanja razgovora u kojem lično učestvujete automatski znači da imate pravo na to? Odgovor nije jednostavan. Sve zavisi od konteksta. Da li se snima za ličnu upotrebu, da li će se snimak dijeliti, da li je druga strana obaviještena, te u koju svrhu se koristi.
Ako snimate razgovor da biste se kasnije podsjetili dogovorenih detalja, naprimjer u poslovnom razgovoru, konsultacijama s advokatom, ili dogovoru sa serviserom, tada se može govoriti o ličnoj upotrebi. U takvom slučaju obrada nije obuhvaćena Zakonom. To zato što je izuzeta prema članu 2 stav (2), koji propisuje da se zakon ne primjenjuje na obradu koju fizičko lice vrši isključivo za lične potrebe, unutar kruga porodice ili domaćinstva.
Međutim, ako taj snimak planirate dalje koristiti, recimo kao dokaz pred sudom, u komunikaciji sa trećim stranama, poslodavcem, objavom na društvenim mrežama ili medijima, tada zakon postaje primjenjiv i snosite odgovornost kao kontrolor podataka.
U tom slučaju, dužni ste obezbijediti da su poštovani svi principi obrade. Ti principi su: zakonitost, pravičnost, transparentnost, ograničenje svrhe, minimizacija podataka, tačnost, ograničenje čuvanja i integritet.
Jednostrana saglasnost i izuzeci
Opšti princip nalaže saglasnost nosioca podataka za obradu. Međutim, Zakon o zaštiti ličnih podataka izuzima obradu koju fizičko lice vrši u lične i svrhe domaćinstva.
U praksi se prihvata i tzv. implicitna saglasnost: ako jedna strana snima, a druga ostane na liniji i učestvuje, smatra se da je dala pristanak.
Snimanje razgovora u privatne svrhe radi zaštite pravnih interesa
Kada razgovor snimate isključivo za vlastitu upotrebu, bez daljeg objavljivanja, to ne podleže Zakonu o zaštiti podataka jer spada u „lične aktivnosti“. Međutim, treba imati na umu i nešto što se zove implicitna saglasnost.
Implicitna saglasnost
U situacijama podrške korisničkoj službi ili pregovorima, prepoznato je nešto što se zove implicitna saglasnost sagovornika koji je obaviješten ili nastavi razgovor nakon najave snimanja.
Odgovornosti kontrolora podataka
Ako snimak planirate koristiti u službene svrhe ili ga staviti na uvid trećim stranama, postajete kontrolor podataka i morate poštovati principe minimizacije, transparentnosti i vremenskih ograničenja čuvanja podataka.
Dokazna vrijednost na sudu radi zaštite pravnih interesa
Snimak razgovora u kojem lično učestvujete može imati značajnu dokaznu vrijednost u sudskim postupcima, posebno kada se koristi radi zaštite vlastitih prava i interesa.
U praksi, ovakvi snimci često predstavljaju jedini način da se dokumentuje sadržaj dogovora, prijetnji, priznanja ili drugih izjava koje mogu imati pravne posljedice. Prema članu 6 Zakona o zaštiti ličnih podataka, obrada podataka, što je u ovom slučaju snimanje razgovora, dopuštena je ako je neophodna radi ostvarivanja zakonitog interesa onoga ko vrši obradu. Sve to pod uslovom da taj interes ne nadvladava osnovna prava i slobode lica na koje se podaci odnose.
U tom smislu, snimanje razgovora se može smatrati opravdanim kada predstavlja jedini ili nužan način da se obezbijedi dokaz koji bi mogao biti presudan za zaštitu pravnog položaja pojedinca. To može biti dokumentovanje verbalnog ugovora, prijetnje, mobinga ili nedopuštenih radnji u profesionalnom ili ličnom kontekstu.
Ipak, važno je napomenuti da sud prilikom ocjene zakonitosti i prihvatljivosti snimka kao dokaza razmatra i načine na koje je snimak pribavljen, njegov sadržaj. Također razmatra da li je jedna strana bila svjesna snimanja, te da li su time eventualno narušena ustavna prava druge strane, kao što su pravo na privatnost i tajnost komunikacije.
Zbog toga se u sudskoj praksi primjenjuje princip proporcionalnosti. To znači da što je viši interes koji štitite, to je veća vjerovatnoća da će snimak biti prihvaćen kao zakonit i relevantan dokaz.
S druge strane, ukoliko se snimanje vrši iz osvete, radoznalosti, ili s ciljem kompromitovanja druge osobe bez stvarne pravne potrebe, takva obrada ličnih podataka može biti proglašena nezakonitom i dovesti do sankcija za onoga ko je snimak pribavio i koristio.
Objavljivanje i dijeljenje snimaka
Javno objavljivanje bilo kog dijela snimka zahtijeva izričitu saglasnost svake osobe čiji se glas čuje, jer tada obrada prelazi privatne okvire i podliježe punoj primjeni Zakona o zaštiti ličnih podataka.
Kontrolor mora jasno naznačiti svrhu i period čuvanja snimka, kao i omogućiti podnosiocima zahtjev za pristupom ili brisanjem njihovih podataka.
Rizici i sankcije
Krivična odgovornost
Neovlašteno prisluškivanje i zvučno ili optičko snimanje, posebno uz upotrebu tehničkih pomagala ili zaštićenih komunikacija, kažnjava se po Krivičnom zakonu BiH.
Prekršajne kazne mogu uslijediti i pod Zakonom o zaštiti ličnih podataka, ako kontrolor ne ispuni obaveze sigurnosti, transparentnosti i čuvanja saglasnosti nosilaca podataka.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Punomoć je pravni institut u kojem jedna osoba ovlašćuje drugu da umjesto nje preuzme određene pravne radnje. Na papiru to izgleda jednostavno. Napišete ime i prezime opunomoćitelja, ime i prezime opunomoćenika, precizno navedena radnja kojom ga ovlašćuje i vlastoručni potpis. Ipak, praksa pokazuje da su ljudi skloni da u svemu traže skraćene varijante, tako da i umjesto sačinjavanja punomoći pismeno, radije ovlaštenja dogovaraju usmeno. Na taj način dolazi se na polje pravne neizvjesnosti i nesigurnosti. Kako usmena punomoć utiče na pravnu sigurnost, da li je prihvatljiva i poželjna, te može li punomoć biti data usmeno?
U skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima u Bosni i Hercegovini, za pravne radnje kod kojih nije propisan pismeni oblik, usmena punomoć ima jednak učinak kao i pismena.
To podrazumijeva da opunomoćitelj može ovlastiti drugu osobu za poduzimanje određene pravne radnje usmeno, bez potrebe da sačini i ovjeri dokument pred nadležnim organom.
Kada se radi o jednostavnim, svakodnevnim radnjama, usmena punomoć je jednostavnija. Ne zahtijeva dodatne troškove, administrativne postupke, niti trošenje vremena koje pisanje punomoći, te pribavljanje potpisa i pečata iziskuju.
Ukoliko pravna radnja nadilazi okvir obične svakodnevne transakcije, recimo ako se radi o kupoprodaji nekretnina, registraciji preduzeća ili o sudskom zastupanju, punomoć mora biti data u pisanom obliku, uz ovjeru nadležnog organa.
Institucije koje provode takve radnje ne prihvataju usmene punomoći jer ne ostaje pisani trag i ne ostavlja se pouzdan dokaz o stvarnoj volji opunomoćitelja.
Bez dokumenta potpisanog u pisanoj formi, usmenu punomoć i data ovlaštenja je jako teško dokazivati.
U praksi to znači da, kada dođe do potrebe za dokazivanjem, opunomoćitelj i opunomoćenik moraju ponovo uspostaviti kontakt, eventualno sastaviti pisanu izjavu kako bi popravili propust, što oduzima vrijeme i novac, a vrlo često je i nemoguće.
Također, veoma je izvjestan rizik da će doći do nemogućnosti obavljanja posla jer će se zahtijevati pismena punomoć.
U jednoj poslovnici banke obratio se muškarac sa zahtjevom da podigne novac sa računa svoje majke, koja zbog narušenog zdravlja nije bila u mogućnosti doći lično.
Naveo je da ga je majka usmeno ovlastila putem telefona, da zna tačan iznos i da je hitno potreban novac za kupovinu lijekova. Službenica ga je, međutim, zaustavila već kod prvog pitanja i tražila punomoć ovjerenu kod nadležnog organa i tačne podatke o broju računa.
Budući da nije imao nijedan dokument kojim bi dokazao ovlaštenje, niti podatke o računu, banka nije mogla izvršiti isplatu. Objašnjeno mu je da bankarski propisi i mjere zaštite ličnih podataka ne dopuštaju postupanje po usmenim instrukcijama, bez pisanog dokaza o punomoći.
Tek nakon što je majka sačinila punomoć i ovjerila je kod općine, sin je narednog dana mogao podići sredstva.
Ovaj primjer jasan je pokazatelj da dobra namjera i hitna potreba ne mogu zamijeniti formalne zahtjeve kada je riječ o raspolaganju novcem. Bez pisanog ovlaštenja i potpunih podataka, banke ne smiju izvršiti nikakvu transakciju, čak ni u situacijama kada su stranke u bliskom srodstvu.
Izrada jednostavne pismene punomoći
Priprema kratkog pisanog dokumenta ne iziskuje složene formulacije. Dovoljno je jasno navesti identitet opunomoćitelja i opunomoćenika, precizno opisati radnju koju je potrebno poduzeti, eventualno rok na koji se punomoć daje, upisati datum i vlastoručni potpis.
Takav dokument zadovoljava formalne zahtjeve te pojačava pravnu sigurnost i prevenciju nesporazuma.
Ukoliko vam je potrebna generalna ili specijalna punomoć, punomoć za prelazak djeteta preko granice, punomoć za prodaju automobila, te neka druga vrsta punomoći ili obrazac za neku drugu pravnu radnju, posjetite odjeljak naše stranice gdje možete pronaći besplatne pravne obrasce.
Kada se suočimo s gužvom u pošti ili dugim redovima kod notara, primamljivo je posegnuti za usmenim rješenjem. Svaki izgubljeni minut dodatni je stres, ali prečica u vidu usmene punomoći može se pretvoriti u beskrajni krug dokazivanja i dodatnih formalnosti.
U konačnici, papir nije samo formalnost. To je alat kojime čuvate vlastitu pravnu sigurnost i štitite se od nesporazuma. Također, u slučaju potrebe, dokazujete ono što ste dogovorili.
Iako usmena punomoć može djelovati jednostavno, u pravnim stvarima sve se mora dokazivati, a pisana punomoć je najjednostavniji i najsigurniji način da to učinite.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Dosjelost je važan institut u sticanju prava vlasništva, posebno u neuređenim situacijama gdje se često ne može načisto znati kakvo je stvarno stanje nekretnine ili pokretne stvari. Pojam dosjelosti znači da nekome ko je neprekidno i na zakonit način koristio neku stvar određeni vremenski period zakon omogućava da postane njen pravni vlasnik. U suštini, dosjelost „pretvara faktičku vlast u pravnu“. U nastavku teksta objašnjavamo sve ključne aspekte dosjelosti: šta znači dosjelost, koji uslovi moraju biti ispunjeni, kako se dosjelost razlikuje kod nekretnina i pokretnih stvari, te kako teče dokazivanje dosjelosti. Na kraju dajemo primjere iz prakse i savjete kako izbjeći najčešće probleme u dokazivanju.
Dosjelost je izvorno sticanje prava vlasništva na osnovu dugotrajne, neprekidne upotrebe ili posjeda tuđe imovine. Drugim riječima, nekadašnji posjednik, nakon zakonom utvrđenog roka, dobija tu stvar kao svoju – sudskom odlukom mu se prizna vlasništvo nad tom stvari.
Bitno je naglasiti da dosjelost ne znači da je stari vlasnik „izgubio“ pravo neaktivnošću. Dosjelost znači da je novi stjecatelj originarno stekao vlasništvo na osnovu posjeda. Tako se postojeća faktička situacija kada osoba koristi imovinu, pretvara u vlasništvo. Posjednik dosjelosti ne izvodi svoje pravo iz prava prethodnika, nego stiče pravo „iz ničega“, kroz istrajnu upotrebu stvari.
Praktično, dosjelost se najčešće dešava kada neko godinama neometano koristi parcelu ili objekat bez osporavanja od strane stvarnog vlasnika. Naprimjer, sud u Sarajevu je u jednom slučaju utvrdio da je tužitelj na osnovu dosjelosti stekao vlasništvo nad oranicom “Luka” površine 352 m². U tom postupku je dokazano da je tuženi 1981. godine oralnim sporazumom predao zemlju tužitelju. Tužitelj je od tada neprekidno koristio tu parcelu. Nakon više od 20 godina nesmetanog posjeda, sud je presudio da je tužitelj dosjelost sticanjem vlasništva na zemljištu i dozvolio mu upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Ovaj primjer ilustrira praksu: tokom godina, korištenjem zemljišta u dobroj vjeri, posjednik dokazuje da je stekao vlasništvo nad tom imovinom.
Da bi dosjelost mogla nastupiti, neophodno je ispuniti nekoliko uslova vezanih uz posjed i njegov kvalitet. Glavni uslov je neprekidno posjedovanje stvari kroz čitav vremenski period koji zakon propisuje. Posjed mora biti neometan – znači da ni stari vlasnik ni treća osoba nisu ozbiljno osporavali taj posjed. Posjednik mora korištenu imovinu tretirati kao svoju, u praksi je održavati i čuvati. Po zakonu se zahtijeva da taj posjed bude „miran, savjestan i neprekidan tokom cijelog perioda“. To znači da je posjed bio bez nasilja ili tajnosti, u dobroj vjeri i neprekinut.
Razlikuju se dvije kategorije posjeda: zakonit posjed (bona fide sa pravnim osnovom) i savjestan (u dobroj vjeri) posjed. Zakonski posjednik je onaj koji je nekada stekao imovinu na pravno valjan način. To može biti kupovinom, nasljedstvom ili kao poklon– i kod kojeg nema razloga ništavosti (npr. nema sile ili prevare). Savjesni posjednik ne mora imati stvarni pravni osnov, već vjeruje da ima pravo posjedovati stvar. Uzmimo kao primjer da je kupio stvar od navodnog vlasnika za kojeg je mislio da je on zaista pravi vlasnik. U oba slučaja, posjednik ne smije znati da nema pravo na posjed. Posjednik u dobroj vjeri doslovno „ne zna niti, ne može znati“ da nije vlasnik.
Zakonom o stvarnim pravima FBiH je dato i olakšanje posjedniku: savjesnost posjeda se zakonski pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno.
To znači da sud podrazumijeva da je posjednik bio u dobroj vjeri tokom cijelog perioda. Na drugoj strani je da dokaže suprotno. Naprimjer, ako neko osporava pravo kao posjednika, on mora dokazati da je posjednik znao da imovina nije njegova. Ako se to ne dokaže, sud će prihvatiti da je posjednik tokom posjeda bio savjestan, što posjedniku olakšava teret dokazivanja.
Međutim, važno je napomenuti da sama činjenica dugog posjedovanja (npr. više od 20 godina) ne znači da se automatski stvara pravo vlasništva. Potreban je sudski postupak i dokazivanje svih uslova dosjelosti – tek tada sud može utvrditi da li su nastupili svi zakonski preduvjeti za sticanje prava.
Dosjelost nepokretnih stvari (nekretnina)
Pravila za dosjelost nepokretnih stvari (zemljišta, zgrada, stanova i sl.) propisana su Zakonom o stvarnim pravima FBiH. Tačno je određeno koliko dugo je potrebno neprekidno posjedovati nekretninu da bi se steklo vlasništvo: ako je posjed zakonit i savjestan, tj. u dobroj vjeri i valjano stečen, vlasništvo se stiče protekom deset godina neprekidnog posjedovanja. Ako posjednik nije imao valjani pravni osnov (samo je vjerovao da je vlasnik), rok je duži – dvadeset godina neprekidnog posjeda. Drugim riječima, zakon pravi razliku: kraći rok (10 god.) važi za one koji su stvar dobili legalnim ugovorom ili slično (npr. niste znali da nekretnina nije legalno prenesena), dok onaj koji je u „dobroj vjeri“ bez pravnog ugovora mora čekati punih 20 godina da bi dobio pravo vlasništva.
Vrijeme posjedovanja računa se od prvog dana kada ste ušli u samostalni posjed stvari do isteka zakonskog roka. Važno je da posjed bude neporemećen – svaki prekid (na primjer, ako vas neto iseli i vi prestanete koristiti nekretninu) prekida računanje toga roka. Sud u praksi u obračun ubraja i period kad su prethodni korisnici (vaši predhodnici u posjedu) nepokidano imali stvar u posjedu, pod uslovom da su i oni bili savjesni posjednici. Tako, i kada posjed prelazi s osobe na osobu (npr. nasljedstvo), učestvuje u ukupnom broju godina potrebnih za dosjelost.
U sudskom postupku iz prakse opisanoj ranije, sud je utvrdio da je dosjelost započela 1981. godine kada je vlasnik ustupio parcelu tužitelju, i da je 20-godišnji period istekao 31. decembra 2001. godine. Poslije tog vremena, posjednik je ispunio sve uslove, pa je dobio vlasništvo presudom suda. Uopšteno, nakon isteka zakonskog roka dosjelosti, sud može donijeti presudu u kojoj konstatuje da je posjednik stekao vlasništvo na osnovu dosjelosti; ta presuda je osnov za upis u zemljišne knjige i postaje dokaz vašeg prava.
Za pokretne stvari (automobili, mašine, nakit, kućni aparati i sl.) važe kraći rokovi dosjelosti. Posjednik pokretne stvari stiče vlasništvo posljednje tri godine savjesnog i zakonitog posjeda (ako je stvar ranije bila u tuđem vlasništvu, a niste je pribavili silom ili prevarom). U slučaju da posjednik pokretne stvari nema pravni osnov ili je tek u „dobroj vjeri“, rok dosjelosti je produžen na šest godina savjesnog posjeda.
Zanimljivo je da dosjelost pokretnih stvari obuhvata i pronađene stvari. Prema zakonu, nalaznik izgubljene stvari može steći vlasništvo dosjelosti ukoliko nije znao čija je stvar i po dobrom uvjerenju je preuzeo u posjed. Ako pronađete nakit ili bicikl neznanca, a mislite da je napušten i držite ga na svom imanju 3 ili 6 godina neprekidno, moguće je da će vaš posjed postati vlasništvo. U svakom slučaju, posjed mora biti otvoren (da ne držite stvar „skrivenu“ ili ukradenu) i neprekidan kako bi dosjelost nastupila.
Da biste na sudu dokazali dosjelost i stekli vlasništvo, morate prikupiti dokazna sredstva koja potvrđuju sve ključne činjenice o posjedu. Prema zakonu i praksi, to obično znači pružiti dokumente i svjedočenja koja pokazuju koliko dugo i u kakvim okolnostima ste koristili imovinu. Sud od vas očekuje npr. ugovor (ako postoji) ili akt na osnovu kojeg smatrate da ispunjevate uslove za sticanje prava vlasništva (poklon, zamjena), račune za poreze i komunalije na vaše ime, priznanice za popravke, svjedočenje komšija da ste tamo živjeli, odnosno bilo kakve pisane tragove posjeda.
Tu su i svjedoci, osobe koje mogu potvrditi da ste taj period živjeli ili radili na spornoj nekretnini/pojmovnini ili neometano koristili pokretnu stvar. Sud može zakazati ročište, saslušati vas, protivnu stranu i svjedoke, te pribaviti potrebne izvode iz zemljišnih knjiga i druga vještačenja kako bi utvrdio činjenice.
U postupku dokazivanja dosjelosti presudno je da vaš posjed bude kontinuiran i uredan. Kao što je rečeno, zakon pretpostavlja da ste posjednik bili savjesni – drugoj strani je da dokaže suprotno. To znači da nemate obavezu posebno dokazivati svaku godinu, već da drugoj strani treba „pasti argument“ da ste znali kako stvar formalno nije vaša. Pored toga, sud će pažljivo provjeriti da je posjed bio neprekidan – nikakvo izbacivanje ili prekid korištenja u tom periodu ne smije se dogoditi. Ako prekinete posjed, proces počinje iz početka. Zbog toga je ključno zadržati dokumentaciju i svjedoke za svaku važnu godinju posjedovanja.
Presuda kao osnov za upis prava vlasništva
Kada sud, na osnovu prikupljenih dokaza i ispitivanja stranaka, utvrdi da su ispunjeni svi uslovi dosjelosti, donosi se presuda o sticanju vlasništva po osnovu dosjelosti. Takva presuda na osnovu zakona prestavlja konstitutivni akt koji vam omogućava da upišete vlasništvo. U presudi će sud navesti da je „tužitelj osnovom dosjelosti stekao pravo vlasništva“ nad predmetnom imovinom. Sud potom dostavlja tu presudu nadležnom zemljišnoknjižnom uredu, koji upisuje vlasništvo u zemljišnoj knjizi. Od tada postajete punopravni vlasnik imovine.
Preporučljivo je angažovati advokata koji poznaje oblast stvarnog prava i koji će precizno formulirati tužbeni zahtjev i prikupiti dokaze. Sud će saslušati tužioca (posjednika) i tuženog (navodnog vlasnika) kao i predložene svjedoke.
Nakon dokazne rasprave, sud će odlučiti da li je zahtjev za dosjelost osnovan ili ne i donijeti presudu u skladu s time.
Dokazivanje dosjelosti može biti složen proces, pa su korisni neki praktični savjeti kako izbjeći uobičajene greške:
Sakupljajte sve pisane dokaze posjeda, račune o plaćenom porezu, potvrde plaćenih računa za komunalije, te ugovore (kupoprodaju, ugovore o zamjeni i sl.) ako ih imate. Čuvajte čak i stare račune ili uplatnice vezane za tu imovinu – vaši advokati ili sud ih mogu prihvatiti kao dokaz da ste godinama bili u posjedu.
Komšije ili rodbina mogu biti od presudne važnosti. Zapišite ko je sve mogao vidjeti ili čuti da ste dugo i koliko dugo koristili tu imovinu. Sud će cijeniti iskaze svjedoka koje smatra pouzdanim.
Trudite se da vaša upotreba imovine bude konstantna. Ne dozvolite da vam neko drugi uskrati posjed na duže vrijeme, ili da mijenjate način korištenja.
Vodite računa o komšijama i starom vlasniku, jer ako počnu osporavati vaš posjed, to prekida miran posjed i može ugroziti dosjelost. Čim vlasnik kaže da on misli da je vlasnik, parnica će početi. U takvim situacijama, najbolje je što prije angažovati advokata i započeti sudski spor.
Budite strpljivi jer proces može trajati, ponekad i godinama, jer sudovi rade po redoslijedu. Ispunjen rok dosjelosti ne garantuje automatsko vođenje parnice – morate sami aktivno tražiti sudsku zaštitu.
U nekim slučajevima može nedostajati valjani ugovor o kupoprodaji (npr. nije ovjerena kod notara). Tada vaš posjed neće imati «zakoniti» karakter. Ipak, dosjelost je i dalje moguća, samo će biti primenjen duži rok (20 godina) jer ste u dobroj vjeri ali bez valjanog akta. Istovremeno, ako postoje druge smetnje, treba ih na vrijeme otkloniti
Budite spremni na sve troškove, budući da dokazivanje dosjelosti podrazumjeva postupak koji je opterećen parničnim troškovima: sudskim taksama i advokatskim uslugama.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Poklanjanje vozila bliskim članovima porodice ili drugim osobama nije rijetkost. Međutim, ovaj postupak zahtijeva ispravno sastavljen ugovor. U ovom članku pojašnjavamo kako izgleda ugovor o poklonu vozila, koji su koraci u postupku prijenosa vlasništva, i na šta treba obratiti pažnju kako biste izbjegli komplikacije prilikom registracije vozila.
Ugovor o poklonu je pravni akt kojim jedan učesnik – poklonodavac – bez ikakve naknade prenosi vlasništvo nad vozilom na drugu osobu – poklonoprimca. Riječ je o jednostrano obavezujućem ugovoru, jer obaveza postoji samo na strani poklonodavca. Međutim, za valjanost ugovora, neophodna je saglasnost obje strane.
Kada je riječ o vozilu, zakon predviđa posebne uslove za valjanost takvog ugovora, a osnovni je da ugovor mora biti sačinjen u pismenoj formi. U praksi, mnogi pogrešno pretpostavljaju da usmeni dogovor ili privatna izjava mogu biti dovoljne – ali bez pisanog ugovora, poklonoprimac ne može izvršiti prijenos vlasništva.
Najčešće situacije uključuju roditelje koji poklanjaju vozilo djeci, ili obrnuto, kao i slučajeve među supružnicima i bliskim srodnicima. Poklon se može izvršiti i između osoba koje nisu u rodbinskoj vezi, ali tada treba posebno obratiti pažnju na moguće porezne obaveze i potencijalna ograničenja ako su u pitanju registracije izvan državnih granica.
Ugovor o poklonu koristi se i u slučaju kada se želi izbjeći prodaja, odnosno promet vozila uz novčanu naknadu. To ne znači da poklon nema posljedice – u nekim slučajevima, on može biti predmet poreske kontrole.
U Federaciji BiH, zakon ne zahtijeva obaveznu notarsku obradu ugovora o poklonu vozila, osim u situacijama kada postoji sumnja u identitet stranaka ili kada ugovor uključuje dodatne odredbe koje izlaze izvan osnovnog prijenosa vlasništva.
Međutim, u praksi, MUP i registracione službe često traže da ugovor bude ovjeren, posebno radi zaštite obje strane. U Republici Srpskoj, ovjera kod notara se skoro uvijek zahtijeva za realizaciju prijenosa vlasništva, pa je preporučljivo da ugovor ovjerite kako biste izbjegli odbijanje zahtjeva.
Nakon potpisivanja ugovora o poklonu, poklonoprimac se upućuje u stanicu za tehnički pregled ili nadležnu jedinicu MUP-a, gdje podnosi zahtjev za prijenos vlasništva. U tom postupku, prilažu se sljedeći dokumenti:
Ovjeren ugovor o poklonu
Saobraćajna dozvola
Lični dokumenti obje strane
Dokaz o tehničkoj ispravnosti vozila
Ako je ugovor zaključen između članova uže porodice, moguće je oslobođenje od plaćanja poreza, ali je to potrebno dokazati odgovarajućim izvodima iz matičnih knjiga ili drugim dokumentima koji potvrđuju srodstvo.
Porez na poklon – da li se plaća?
U Federaciji BiH, članovi uže porodice su oslobođeni od poreza na poklon. Međutim, ako se vozilo poklanja osobi koja nije u krvnom ili bračnom srodstvu, nadležna porezna uprava može obračunati porez, obično u visini od 10% tržišne vrijednosti vozila.
U Republici Srpskoj, zakon predviđa slično oslobađanje, ali uz obaveznu prijavu poklona u nadležnoj poreskoj upravi. Važno je naglasiti da, bez obzira na oslobađanje od poreza, obaveza prijavljivanja poklona i dalje postoji.
Praktični savjeti pri poklanjanju vozila
Kada poklanjate vozilo bliskoj osobi, važno je da cijeli postupak bude pravno uredan i brzo proveden.
Ugovor bi trebao biti jasan i precizan, jer na taj način izbjegavate moguće nesporazume u budućnosti.
Prije nego što dođe do prijenosa, provjerite da li postoje bilo kakva dugovanja vezana za vozilo – poput neplaćenih kazni, registracije ili aktivnog leasinga – jer bi ta opterećenja mogla preći na novog vlasnika.
Također, ne zaboravite da ugovor treba biti ovjeren i sačuvan, a porez na poklon, ako postoji, riješen odmah kako kasnije ne bi bilo komplikacija. Što ranije obavite prijenos vlasništva, to bolje, jer dok god to nije završeno, odgovornost za vozilo ostaje na starom vlasniku.
U nastavku možete naći besplatan i prilagodljiv obrazac ugovora o poklonu vozila u Word formatu, koji možete preuzeti, popuniti i koristiti za ovjeru.
Obrazac će sadržavati sve zakonom predviđene elemente, uključujući podatke o vozilu, učesnicima, izjavu o poklonu i potpisne stranice, a obrazac koristite na vlastitu odgovornost.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U svakodnevnom poslovanju i privatnim odnosima, često dolazi do situacija kada jedna strana duguje novac drugoj. Kada dođe do izmirenja tog duga, veoma je važno imati pisani dokaz o tome. Upravo zato služi izjava o prijemu novca i izmirenju duga – jednostavan, ali pravno važan dokument koji potvrđuje da je dug u potpunosti isplaćen.
Kada se novčani dug isplati, priča o tom odnosu se ne završava uvijek samo rukovanjem. U mnogim slučajevima, potrebno je ostaviti pisani trag koji potvrđuje da je dug zaista vraćen i da obje strane više nemaju međusobna potraživanja. Upravo tome služi izjava o prijemu novca i izmirenju duga.
Radi se o jednostavnom, ali važnom dokumentu koji obično sastavlja dužnik– osoba koja je dugovala novac. U toj izjavi navodi se da je predat određeni iznos novca od dužnika povjeriocu, te da time smatra dug u cijelosti izmirenim.
Iako je ovaj dokument često vrlo kratak, njegova svrha je višestruka. Osim što formalno potvrđuje isplatu, on štiti i jednu i drugu stranu. Povjerilac se izjašnjava da više nema potraživanja, dok dužnik dobija dokaz da je ispunio svoju obavezu. U slučaju bilo kakve pravne neizvjesnosti, ovaj dokument može biti ključni dokaz u korist dužnika.
U praksi, ovakva izjava se često sastavlja prilikom vraćanja pozajmica, izmirenja duga po osnovu ugovora, pa čak i u neformalnim odnosima kada su strane željele izbjeći komplikovane procedure. Može se ovjeriti kod notara, ali to nije nužno – dovoljno je da bude vlastoručno potpisana i jasno napisana, s preciznim podacima o iznosu, datumu prijema i činjenici da se dug smatra u potpunosti izmirenim.
Međutim, ipak savjetujemo da takva izjava bude sačinjena od strane notara, budući da to ima implikacije na izvršni postupak.
U vremenu kada je sve češće važno imati pisani trag, izjava o prijemu novca i izmirenju duga postaje jednostavan način da se zatvori jedan pravni odnos – jasno, korektno i dokazivo.
Kada se koristi ovaj dokument?
U praksi, ovaj dokument se koristi svaki put kada postoji potreba da se potvrdi da je dug u cijelosti isplaćen. Najčešće se javlja nakon vraćene pozajmice ili kada se otplati dug po osnovu ugovora, bilo usmenog ili pismenog. Također, čest je i u prometu nepokretnosti, posebno u trenutku kada kupac isplati puni dogovoreni iznos, a prodavac želi potvrditi da više nema finansijskih potraživanja.
Koristi se i u situacijama kada je dug regulisan posebnim sporazumom, pa dužnik nakon izvršene uplate želi imati jasan dokaz da je obaveza izmirena.
Bez obzira na osnov duga, izjava ima istu svrhu – da na jasan i nepobitan način potvrdi da su sve novčane obaveze izvršene, te da između strana više ne postoje finansijska potraživanja.
U mnogim slučajevima, posebno kada su odnosi bili usmeni ili neformalni, ova izjava ostaje jedini pisani trag da je novac zaista isplaćen. Zbog toga je postala uobičajena praksa, kako u privatnim, tako i u poslovnim odnosima.
Ova vrsta izjave piše se jednostavno, ali mora biti precizna. Važno je da sadrži sve ključne informacije kako bi bila pravno valjana i jasna obema stranama. Na početku se navode osnovni podaci o osobama koje su učesnici u ovom odnosu – onome ko daje izjavu (povjeriocu) i osobi koja je izvršila isplatu (dužniku). Uobičajeno se upisuju ime, prezime, JMBG i adresa.
Zatim slijedi podatak o iznosu koji je isplaćen. Taj iznos se unosi i brojkama i slovima, kako ne bi bilo nesporazuma ili naknadnih tumačenja. Nakon toga se precizira tačan datum kada je isplata izvršena, jer upravo taj datum može biti važan u slučaju da dođe do bilo kakvog spora ili potrebe za dokazivanjem hronologije događaja.
Ključni dio izjave jeste ona rečenica kojom povjerilac potvrđuje da je dug u cijelosti izmiren i da po osnovu te obaveze više nema nikakvih potraživanja prema dužniku. Time se jasno stavlja tačka na obavezu koja je postojala.
Na kraju, izjava mora biti potpisana od strane povjerioca. Bez vlastoručnog potpisa, dokument ne bi imao dokaznu snagu, jer se ne bi mogla potvrditi autentičnost izjave.
U suštini, forma je jednostavna, ali suština izjave nosi veliku težinu – ona je često jedini dokaz da je određeni dug zaista zatvoren.
Da li izjava mora biti ovjerena kod notara?
Ovjera izjave o prijemu novca i izmirenju duga nije zakonski obavezna, što znači da će i obična, vlastoručno potpisana izjava imati pravnu vrijednost. Ipak, u praksi se često preporučuje da se izjava ovjeri kod notara, jer se time značajno povećava njena pravna sigurnost i dokazna snaga.
Kada se izjava notarski obradi u formi notarski potvrđene (solemnizovane) isprave, ona dobija status izvršne isprave. To ima važnu pravnu posljedicu jer je takav dokument dovoljan kao osnov za izvršenje.
Drugim riječima, umjesto da se dužnik mora dodatno suditi kako bi dokazao da je dug već platio, notarska isprava omogućava da se stvari rješavaju brzo, formalno i efikasno. U tom smislu, ovjera nije nužna, ali često predstavlja najsigurniji način da se izbjegnu bilo kakve buduće pravne komplikacije.
Ovaj dokument vam omogućava da formalno i jasno potvrdite izmirenje duga, štiteći vaše pravne interese. Osigurajte pravnu sigurnost u finansijskim transakcijama i izbjegnite moguće buduće sporove. Kliknite za preuzimanje.
Ključne napomene i savjeti
Kada sastavljate izjavu o prijemu novca i izmirenju duga, imajte na umu nekoliko važnih stvari:
Prvo, izjava treba da se sačini u dva primjerka – jedan za povjerioca, a drugi za dužnika. Ovaj korak je ključan jer oba učesnika u transakciji trebaju imati svoj primjerak kao dokaz o izmirenju duga.
Ako je iznos koji je isplaćen veći, dodatnu sigurnost možete postići prisustvom svjedoka prilikom potpisivanja izjave. Svjedoci mogu pomoći u slučaju da dođe do bilo kakvih nesuglasica ili sporova, jer će imati potvrdu o tome šta je dogovoreno između stranaka.
Također, ukoliko postoji prethodni ugovor o dugu, izjava treba da sadrži referencu na taj dokument. Ovaj detalj osigurava da se svi uvjeti iz prethodnog dogovora poštuju i jasno povezuje izjavu s već postojećim pravnim odnosom.
Zakonska osnova u BiH
Izjava o prijemu novca i izmirenju duga se oslanja na osnovne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, član 295., koji reguliše sljedeće:
Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim, zakonom određenim, slučajevima.
Prestankom glavne obaveze gase se jemstvo, zaloga i druga sporedna prava.
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U svakodnevnim poslovnim i privatnim odnosima, dugovanja su česta pojava – bilo da je riječ o neplaćenim fakturama, pozajmicama ili isporučenoj robi i uslugama koje nisu na vrijeme plaćene. Kada dođe do kašnjenja u plaćanju, postavlja se pitanje kako efikasno zaštititi svoja potraživanja, bez nepotrebnog trošenja vremena i novca na dugotrajne sudske sporove. Jedan od najčešće korištenih i pravno najbezbjednijih alata u takvim situacijama je izjava o priznanju duga. Ovaj dokument predstavlja snažan dokaz u korist povjerioca i može imati ključnu ulogu u naplati potraživanja, posebno ako se dužnik složi da dug prizna i potpiše izjavu. U nastavku pojašnjavamo kako dug može nastati, šta učiniti kada se ne vraća na vrijeme i zašto je izjava o priznanju duga često prvi i najpametniji korak ka naplati.
Ukoliko dužnik ne izmiri dug u ugovorenom roku, povjerilac ima nekoliko mogućnosti.
Prije nego što pokrene sudski postupak, može poslati opomenu pred utuženje. Ukoliko to ne da rezultate, može se odlučiti na pokretanje sudskog spora. Još jedan način je pokušaj vansudskog rješavanja spora, putem medijacije.
Izjava o priznanju duga često se koristi kao način da se izbjegne pokretanje tužbe. Kada dužnik potpiše ovakvu izjavu, on zapravo priznaje da dug postoji, da je dospio i da ga prihvata kao svoju obavezu.
Time se povjeriocu olakšava dokazivanje duga pred sudom, jer više nije riječ o spornom potraživanju. Sud tada ima čvrst pisani dokaz koji potvrđuje postojanje obaveze, što značajno ubrzava postupak.
Osim toga, priznanjem se prekida zastarni rok, pa povjerilac dobija dodatnu sigurnost u pokušaju naplate. Ako je izjava ovjerena kod notara, može poslužiti i kao direktna osnova za pokretanje izvršnog postupka, bez suđenja.
Izjava o priznanju duga je pisani dokument kojim dužnik potvrđuje da ima obavezu prema povjeriocu, navodi osnov duga, njegov iznos, rok otplate i eventualne uslove isplate.
U praksi, izjava obično sadrži:
puni naziv i podatke o dužniku i povjeriocu,
osnov duga (npr. broj i datum fakture),
ukupni iznos duga,
rok do kojeg će dug biti plaćen,
broj računa na koji će se izvršiti uplata,
potpis i pečat (ako je riječ o pravnim licima).
Zašto je izjava o priznanju duga važna?
Izjava o priznanju duga ima značajnu pravnu vrijednost jer njome dužnik jasno i pismeno potvrđuje postojanje obaveze.
Time se otklanja bilo kakva sumnja u osnov i iznos duga – on više nije sporan. Povjerilac u tom slučaju ima čvrst dokaz da potraživanje postoji, a ako je izjava ovjerena kod notara, može poslužiti i kao osnov za direktno pokretanje izvršenja, bez potrebe za tužbom.
Izjava o priznanju duga kao izvršna isprava
Uzjava o priznanju duga može se smatrati izvršnom ispravom, ako ispunjava određene zakonske uslove propisane Zakonom o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ili Republike Srpske, u zavisnosti od entiteta).
Izvršna isprave je i notarska isprava u kojoj je dužnik saglasan da se na osnovu tog akta može neposredno sprovesti izvršenje (tzv. klauzula izvršnosti).
Dakle, da bi izjava o priznanju duga bila izvršna isprava, mora:
Biti sačinjena u formi notarske isprave, te sadržavati izričitu saglasnost dužnika da se izvršenje može sprovesti neposredno na osnovu tog akta – tj. mora imati klauzulu izvršnosti.
Obična pisana izjava, potpisana od strane dužnika, nije izvršna isprava (ali može biti osnov za parnični postupak – priznanje duga olakšava dokazivanje).
Ovjera potpisa kod notara nije dovoljna – mora biti notarski obrađena isprava.
U osnovnoj formi, ukoliko ćete je koristiti kao dokaz u sudskom postupku – nije obavezno da izjava bude ovjerena. Međutim, ako želite da se na osnovu nje odmah pokrene izvršni postupak, tada je potrebno da izjava bude:
sačinjena u formi notarski obrađene isprave (tzv. izvršna isprava),
ili potpisana i ovjerena kod notara kao privatna isprava sa izjavom o izvršnosti.
Bez notarske ovjere, izjava i dalje ima dokaznu snagu, ali za pokretanje postupka naplate mora se prvo ići na sud.
Kada se preporučuje potpisivanje izjave?
Izjava o priznanju duga je korisna u sljedećim situacijama:
kada želite da osigurate priznanje duga bez vođenja spora,
ako želite da dobijete garanciju da će dug biti plaćen u određenom roku,
kao osnov za zaključenje reprograma ili sporazuma o otplati duga na rate,
kada želite prekid zastare i očuvanje prava na naplatu.
Izjava o priznanju duga može biti korisna i za poreske i knjigovodstvene potrebe, jer se njom formalizuje obaveza.
Ona je jednostavan, ali izuzetno koristan pravni instrument kojim se jasno potvrđuje postojanje i iznos obaveze. Njome se može izbjeći skup i dugotrajan sudski proces, a pravilno sastavljena izjava može poslužiti i kao osnova za pokretanje izvršenja. Ako želite dodatnu pravnu sigurnost – preporuka je da se izjava ovjeri kod notara.
Obrazac Izjava o priznanju duga
Za one koji traže gotov obrazac, pripremili smo stranicu s pravnim obrascima na kojoj možete besplatno preuzeti različite dokumente u Word formatu, uključujući i izjavu o priznanju duga. Obrasci su prilagođeni važećim propisima i praktično upotrebljivi – dovoljno ih je samo popuniti i, po potrebi, ovjeriti. Stranicu sa svim dostupnim obrascima možete pogledati ovdje.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
U prometu polovnih vozila u Bosni i Hercegovini, punomoć za prodaju auta je neizostavan dokument kad vlasnik ne može lično učestvovati u prodaji. Bilo da ste u inostranstvu, nemate vremena ili jednostavno želite da neko drugi završi proceduru umjesto vas, punomoć za prodaju auta je rješenje koje vam pravno omogućava da prodaja bude legalna i nesmetana.
Da bi punomoć imala pravnu snagu, mora biti ovjerena kod nadležnog općinskog organa uprava ili notara. Službena lica će utvrditi identitet davatelja punomoći i svojim pečatom i potpisom potvrditi njegovu pravovaljanost.
Oni koji ovjeravaju potpise, obično neće ulaziti u sadržaj vaše isprave, tako da je bitno da je pripremite pažljivo ili ukoliko to ne možete učiniti sami, da konsultujete pravnog stručnjaka.
Ovjera se obavlja lično, a u posebnim slučajevima i putem posebnih procedura – izlazak na teren ako davalac punomoći nije pokretan ili u diplomatsko-konzularnim predstavništvima ukoliko se lica koja trebaju ovjeriti potpis na punomoći nalaze u inostranstvu.
Punomoć se može dati bilo kojoj punoljetnoj i poslovno sposobnoj osobi u koju davalac ima povjerenje – to može biti član porodice, prijatelj, pravnik ili agent za prodaju vozila.
Bitno je da opunomoćenik ima volju i znanje da sprovede postupak prodaje do kraja, u skladu sa zakonom.
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
Pristupanje dugu je pravni institut koji se sve češće se koristi u poslovnim i imovinskopravnim odnosima, posebno kada dolazi do promjene u vlasništvu ili prijenosu poslovne cjeline. U ovom članku objašnjavamo šta je pristupanje dugu, u kojim situacijama se primjenjuje, koje su njegove pravne posljedice, te vam nudimo besplatan obrazac ugovora o pristupanju dugu.
Pristupanje dugu je situacija kada treće lice preuzima obavezu da će ispuniti dug postojećeg dužnika, ali ne umjesto, nego zajedno s njim. Dakle, novi dužnik “pristupa” već postojećem dugu, i povjerilac sada ima pravo da potražuje ispunjenje obaveze od oba dužnika – solidarnim putem.
Ovo je uređeno članom 451. Zakona o obligacionim odnosima Federacije BiH.
Kada se pristupanje dugu koristi?
Pristupanje dugu je pravni mehanizam koji omogućava trećem licu da preuzme odgovornost za ispunjenje tuđe obaveze – uz zadržavanje postojećeg dužnika. U praksi, ovaj institut se koristi u različitim životnim i poslovnim situacijama, a neki od češćih razloga uključuju:
1. Prijenos poslovanja ili imovine Kada neko preuzima zanatsku radnju, porodični biznis ili drugu vrstu imovine koja nosi sa sobom određene obaveze, može pristupiti dugu prethodnog vlasnika kako bi osigurao kontinuitet poslovanja i izbjegao sporove sa povjeriocima.
2. Osiguranje poslovnih aranžmana U poslovnoj praksi često se dešava da partneri žele dodatno osigurati ispunjenje obaveza. Treće lice – npr. povezana firma ili investitor – može pristupiti dugu kao dodatni dužnik, čime se povećava sigurnost povjerioca da će dug biti ispunjen.
3. Porodične i nasljednopravne situacije U okviru porodičnih odnosa, član porodice (npr. supružnik, dijete ili nasljednik) može pristupiti dugu kako bi pomogao članu porodice u finansijskim problemima ili u cilju očuvanja porodične imovine.
4. Kreditne i finansijske situacije Ponekad fizičko ili pravno lice pristupa dugu kako bi omogućilo zaduženje drugoj osobi – recimo, banka odobrava kredit pod uslovom da postoji dodatni dužnik koji pristupa obavezi radi sigurnosti naplate.
Poseban slučaj: Pristupanje dugu prenosom imovinske cjeline
Član 452 Zakona uređuje specifičan slučaj kada treće lice postane vlasnik imovinske cjeline (poput zanatske radnje), pa time automatski preuzima i odgovornost za dugove koji se odnose na tu cjelinu. Međutim, sve to samo do vrijednosti njene aktive. Ovo lice odgovara solidarno s dotadašnjim vlasnikom.
Važno: Ne može se ugovorom izbjeći ova odgovornost u odnosu prema povjeriocima. Povjerilac i dalje može tražiti ispunjenje duga od oba lica.
Zašto bi neko pristupio dugu?
Iako na prvi pogled može djelovati kao da neko svjesno ulazi u tuđi problem, pristupanje dugu često ima vrlo racionalnu pozadinu. U stvarnosti, to je mehanizam koji koristi i dužniku i povjeriocu – ali i samom pristupiocu, jer mu omogućava da ostvari cilj koji inače ne bi mogao.
Na primjer, u poslovnim pregovorima često se dešava da povjerilac nije spreman da zaključi ugovor samo sa jednim dužnikom, jer ne vjeruje u njegovu sposobnost da izmiri dug. Tada se uključuje treće lice koje pristupa dugu i svojim prisustvom garantuje veću sigurnost. Time se ne samo povećava šansa da ugovor bude zaključen, već i omogućava realizacija posla koji bi bez tog dodatnog oslonca propao.
U porodičnim odnosima, pristupanje dugu često proizlazi iz solidarnosti. Supružnik, roditelj ili dijete pristupa dugu kako bi pomogao bliskoj osobi da riješi finansijski problem, da sačuva imovinu ili jednostavno da prebrodi težak period. U tim slučajevima, pravni mehanizam postaje produžetak međusobnog povjerenja i podrške.
Nekada je motivacija čisto praktična: neko želi da kupi firmu, preuzme radnju, naslijedi imanje – ali s tim ide i dug. Pristupanjem dugu, novi vlasnik prihvata da dug izmiri, kako bi ostvario ono što mu je stvarno važno. Dakle, ne pristupa dugu zato što mu je svejedno, nego zato što mu taj čin otvara vrata nečeg većeg.
Drugim riječima, pristupanje dugu nije uvijek čin žrtvovanja, već vrlo konkretna odluka – često iz potrebe, ponekad iz interesa, a katkad i iz osjećaja odgovornosti.
Besplatan obrazac: Ugovor o pristupanju dugu
Kako biste lakše koristili ovaj institut u praksi, pripremili smo jednostavan obrazac ugovora o pristupanju dugu koji možete besplatno preuzeti. Obrasce koristite na vlastitu odgovornost i potrebno ih je prilagoditi vašim potrebama. Uvijek savjetujemo konsultacije sa pravnim stručnjakom prije nego što poduzmete određenu pravnu radnju.
(Klikom na link preuzimate besplatan obrazac koji možete koristiti na svoju odgovornost u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima FBiH)
Podržite Pravni blog
Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.
Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.
Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.
