Category: Građansko pravo

  • Kako se tumače ugovori

    Kako se tumače ugovori

    Ugovor je pravni odnos između strana i veoma je važan zato što definira ugovorne strane, njihova prava i obaveze te omogućuje njihovu međusobnu obavezu prema dogovoru. Ugovorom se razjašnjavanju i uspostavljaju odnosi između strana i spriječavaju nesporazumi u budućnosti. Međutim, kada dođe do problema, kako se tumače ugovori?

    Sadržaj članka:

    Kako se tumače odredbe ugovora

    Tumačenje ugovora je proces kojim se utvrđuju i razjašnjavaju značenje i namjena uvjeta ugovora. To se obično radi kada postoje nesporazumi između ugovornih strana oko toga šta određena odredba ugovora znači ili šta podrazumijeva.

    Ugovor, osnovne stvari koje morate znati

    Tumačenje ugovora može uključivati istraživanje pisanih dokumenata, razgovore s ugovornim stranama, proučavanje pravne prakse i relevantnog zakonodavstva. Cilj tumačenja ugovora je utvrditi namjeru ugovornih strana te razjasniti nedoumice oko uslova ugovora.

    Tumačenje ugovora je važno zbog toga što omogućuje da se spriječe sudski postupci i nesporazumi između ugovornih strana.

    U skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

    Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava.

    Nejasne odredbe u slučajevima unaprijed pripremljenih ugovora

    Tipski ugovori su standardizirani ugovori koji su pripremljeni unaprijed i koji se često koriste u određenim poslovnim situacijama. Tipski ugovori su dostupni za preuzimanje i upotrebu, što omogućuje brže i jednostavnije sklapanje ugovora, bez potrebe da se ugovor piše ispočetka.

    Pisali smo i o tome kako se dokazuje postojanje ugovora koji nije u pismenoj formi.

    Tipski ugovori obično sadrže standardne klauzule i uvjete koji su prilagođeni najčešćim potrebama u poslovnim odnosima, poput kupoprodaje, zakupa ili poslovnog partnerstva.

    Međutim, iako tipski ugovori mogu biti korisni i moguće ih je brzo upotrijebiti, treba imati na umu da su oni samo općeniti i ne uključuju specifične uvjete koji bi bili potrebni za konkretan poslovni odnos. Stoga se tipski ugovori obično prilagođavaju i izmjenjuju kako bi bili primjereni konkretnom poslovnom odnosu.

    U slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.

    Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

    Vansudsko tumačenje ugovora

    Vansudsko rješavanje sporova je postupak za rješavanje sukoba izvan sudskog okruženja. To uključuje alternativne metode poput medijacije, arbitraže ili rješavanja sporova ugovornim putem.

    Ono obično daje brži i efikasniji rezultat u usporedbi sa sudskim postupkom, jer su postupci kraći i manje formalni.

    Često je manje skupo od sudskog postupka, što znači da ugovorne strane neće trošiti mnogo novca na advokate i druge troškove.

    Vansudsko rješavanje sporova podrazumijeva određenu diskreciju i omogućuje ugovornim stranama da riješe svoj sukob izvan javnosti. Sve to može biti značajno u slučajevima gdje su u pitanju osjetljive informacije ili privatnost.

    U takvim postupcima se omogućuje ugovornim stranama da razmotre više rješenja i da se dogovore o najboljem načinu rješavanja sukoba.

    Sve ovo može pomoći ugovornim stranama da razumiju svoj sukob i izgrade dugotrajnije i produktivnije poslovne odnose.

    Ugovorne strane mogu predvidjeti da će, u slučaju nesaglasnosti u pogledu smisla i domašaja ugovornih odredbi, neko treći tumačiti ugovor.

    U tom slučaju, ako ugovorom nije drukčije predviđeno, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim organom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora, osim ako treće lice odbije da da tumačenje ugovora.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Kako se dokazuje postojanje ugovora koji nije u pismenoj formi

    Kako se dokazuje postojanje ugovora koji nije u pismenoj formi

    Postojanje neformalnog ugovora može se dokazivati na različite načine, bez obzira na to što ugovor nije sastavljen u pismenoj formi.  Neformalni ugovori su oni ugovori za čije zaključenje je dovoljna prosta saglasnost volja. Oni se mogu zaključiti i konkludentnim radnjama. Dakle, kako se dokazuje postojanje ugovora koji nije u pismenoj formi?

    Sadržaj članka:

    Da li ugovor mora imati određenu formu

    Zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je Zakonom drukčije određeno.

    Zahtjev zakona da ugovor bude zaključen u određenoj formi važi i za sve kasnije izmjene ili dopune ugovora, ali su punovažne kasnije usmene dopune o sporednim tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ukoliko to nije protivno cilju radi koga je forma propisana.

    Punovažne su i kasnije usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane, ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana.

    Zakon o obligacionim odnosima FBiH, član 67. stav 3.

    Kako se dokazuje postojanje ugovora

    Za veliki broj ugovora nije propisana stroga zakonska forma. Zaključivanjem ugovora stranke zasnivaju obligaciono-pravni odnos, te stiču prava ili preuzimaju obaveze.

    Kao posljedica neformalnosti, često se događa da strane nisu u mogućnosti dokazati postojanje ugovora jer on nije sastavljen u pisanoj formi.

    Neformalni ugovori obično se ne formaliziraju putem pismene forme, već se temelje na verbalnom dogovoru između stranaka.

    Zahvaljujući tom dogovoru, pojedinci ugovaraju svoje obaveze i prava. Iako su neformalni ugovori validni i uvažavaju se kao i ugovori u pisanoj formi, ponekad postoje problemi s dokazivanjem njihovog postojanja i obaveza u njima sadržanih.

    Postojanje ugovora koji nije u pismenoj formi može se dokazivati na različite načine, u zavisnosti od zakona koji ga reguliše i okolnosti slučaja. Neki od načina dokazivanja su:

    • Direktni dokazi: kroz svjedočenje strana ili svjedoka, korištenje različitih dokumenata koji indiciraju da postoji određeni ugovorni odnos, e-mailovi u kojima se iz prepiske može zaključiti postojanje odnosa, fotografije i slični dokazi.
    • Indirektni dokazi: kroz ponašanje strana u skladu s ugovorom, kao što su ispunjavanje obaveza prema ugovoru ili primanje plaćanja.
    • Presumpcije ili pretpostavke: ponašanja koja dopuštaju da se opravdano pretpostavi postojanje ugovora u određenim situacijama, kao što su naprimjer korištenje stvari ili usluga.

    U svakom slučaju, potrebno je dokazati da su strane imale namjeru sklopiti ugovor, da su postigle dogovor o svojim obavezama i da su strane spremne poštivati taj dogovor.

    Svjedočenje strana ugovora

    Svjedočenje strana ugovora podrazumijeva da strane ugovora svjedoče o postojanju, sadržaju i okolnostima sklapanja ugovora. To uključuje njihove iskaze o tome kako su postigle dogovor, šta su se dogovorile i kada su se dogovorile, kao i bilo koje druge relevantne činjenice vezane za ugovor.

    Svjedočenje strana može se odnositi na pismene dokaze, kao što su e-mailovi ili drugi dokumenti, kao i na usmene dokaze, kao što su razgovori i telefonske konverzacije. Strane također mogu svjedočiti o svom ponašanju u skladu s ugovorom, kao što su ispunjavanje obaveza ili primanje plaćanja.

    Svjedočenje strana može biti korisno u dokazivanju postojanja i sadržaja ugovora, posebno kada nema pismenih dokaza.

    Međutim, svjedočenje strana također može biti sumnjivo, jer svaka strana može imati interes u stvaranju ili izbjegavanju određenih činjenica.

    Zbog toga, svjedočenje strana mora biti pažljivo procijenjeno u svakom slučaju.

    Dokumentacija

    Različita dokumentacija se može koristiti za dokazivanje postojanja ugovora kao pismeni dokaz ugovora. To može uključivati:

    • Pisane tragove, što podrazumijeva svaki pisani dokument koji se može povezati sa predmetom ugovora, a koji je napisan i potpisan od strana.
    • Korespondenciju poput e-mailova, pisama, faxova i druge vrste korespondencije između strana mogu poslužiti kao dokaz sklapanja ugovora i dogovora oko njegovog sadržaja.
    • Računi i fakture, potvrda o plaćanju ili primanju novca može poslužiti kao dokaz ispunjavanja obaveza iz ugovora.
    • Bilo koji drugi dokumenti koji se odnose na ugovor.

    Ukupna dokumentacija može pružiti direktan dokaz o postojanju ugovora i njegovom sadržaju. To može biti od koristi u slučajevima sudskih postupaka vezanih za ugovor.

    Međutim, također je važno procijeniti vjerodostojnost i relevantnost dokumentacije i procijeniti da li sama dokumentacija stvarno dokazuje postojanje ugovora.

    Poslovni odnos

    Još jedan način dokazivanja je preko poslovnog ponašanja.

    Ako su se ugovorne strane ili njihovi uposlenici ponašali na način koji je usklađen sa svrhom ugovora, to može se smatrati dokazom postojanja ugovora.

    Poslovni odnos se može koristiti kao dokaz postojanja ugovora kada nema pismenog ugovora ili druge dokumentacije. Radi se o situaciji u kojoj strane djeluju u skladu s ugovorom, čak i ako nije potpisan pismeni dokument.

    U tom smislu, poslovni odnos se može dokazati okolnostima kao što su:

    • Ispunjavanje obaveza: ako strane redovno izvršavaju svoje obaveze prema ugovoru, to može biti indikativno za postojanje ugovora.
    • Plaćanje: ako strana prima plaćanje za svoje usluge ili robu, to također može ukazivati na postojanje ugovora.
    • Korištenje proizvoda ili usluga: ako se strana redovno koristi proizvodima ili uslugama druge strane, to može ukazivati na postojanje ugovora.
    • Korisničko ponašanje: ako se strana ponaša u skladu s ugovorom, kao što je korištenje usluga u okviru dogovorenih uvjeta, to može biti dokaz postojanja ugovora.

    Preporučljivo je da se neformalni ugovori redovno zabilježe na neki vidljiv način, kako bi se izbjegli potencijalni problemi prilikom dokazivanja postojanja ugovora u budućnosti.

    Napomena: Svi dokazi moraju biti relevantni i u skladu sa zakonima kojima se reguliše dokazivanje u određenoj zemlji.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Godišnji odmor u slučaju otkaza

    Godišnji odmor u slučaju otkaza

    Godišnji odmor je vrijeme koje radnik ima pravo da provede van radnog procesa kako bi se odmorio i opustio. Otkaz je raskid ugovorenog radnog odnosa između poslodavca i radnika. Ima li radnik pravo na godišnji odmor u slučaju otkaza?

    Sadržaj članka:

    Pravo na godišnji odmor

    Radnik, za svaku kalendarsku godinu ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 20 radnih dana, a najduže 30 radnih dana.

    Izuzetno godišnji odmor može da traje i duže od 30 radnih dana, ukoliko je to uređeno kolektivnim ugovorom, a prema prirodi posla i uvjetima rada.

    Maloljetni radnik ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 24 radna dana.

    Radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od 15 dana, stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada.

    Čak i u slučaju da promijenite radnu sredinu, odnosno poslodavca, imate pravo da koristite stečeni godišnji odmor kod novog poslodavca.

    Ako radnik nije stekao pravo na godišnji odmor, ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

    Odsustvo sa rada zbog privremene spriječenosti za rad, materinstva i drugog odsustva koje nije uvjetovano voljom radnika, ne smatra se prekidom rada.

    Detaljno o tome kako i kada se stiče pravo na odmor nakon prvog zaposlenja pisali smo o posebnom članku.

    Odricanje od godišnjeg odmora nije moguće.

    Godišnji odmor u slučaju otkaza

    U slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio cijeli ili dio godišnjeg odmora isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

    Naknada se isplaćuje u iznosu koji bi primio da je koristio cijeli, odnosno preostali dio godišnjeg odmora, ako godišnji odmor ili njegov dio nije iskoristio krivicom poslodavca.

    Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, br. 26/16, 89/18, 44/22), član 52. stav 4.

    Radnik pravo na godišnji odmor koristi u skladu sa planom korištenja godišnjih odmora.

    Plan korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac, uz prethodnu konsultaciju sa radnicima ili njihovim predstavnicima u skladu sa zakonom, uzimajući u obzir potrebe posla, kao i opravdane razloge radnika.

    Međutim, ukoliko poslodavac prije nastupanja termina u kojem bi radnik, u skladu sa navedenim planom, koristio godišnji odmor, ima namjeru da radniku otkaže ugovor o radu, u tom bi slučaju poslodavac trebao radniku isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, ukoliko je cijeli ili dio godišnjeg odmora ostao neiskorišten krivicom poslodavca.

    Poslodavac bi radniku kojem namjerava otkazati ugovor o radu, morao omogućiti da iskoristi godišnji odmor prije prestanka ugovora o radu.

    Ukoliko ga spriječi da koristi godišnji odmor, odnosno ako učini nešto zbog čega bi radnik bio onemogućen da koristi godišnji odmor, onda bi nastala obaveza isplate navedene naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. To bi se moralo posebno dokazivati.

    Naknada umjesto korištenja godišnjeg odmora podrazumijeva naknadu koju bi radnik ostvario da je koristio godišnji odmor, odnosno pravo na naknadu plaće, u visini plaće koju bi ostvario da je radio.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Otkaz ugovora o radu radniku na bolovanju

    Otkaz ugovora o radu radniku na bolovanju

    Otkaz ugovora o radu označava prekid radnog odnosa. Otkaz ugovora može biti iniciran od strane poslodavca ili radnika. Razlozi za otkaz mogu uključivati neispunjavanje uvjeta ugovora, nepoštivanje pravila poslodavca, loše radne navike ili neodrživost posla. Međutim, može li poslodavac dati otkaz ugovora o radu radniku na bolovanju?

    Sadržaj članka:

    Kojim propisom je regulisana zaštita radnika na bolovanju

    Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, br. 26/16, 89/18, 44/22) predvidio je situacije u kojima radnik neće biti u mogućnosti da obavlja svoje redovne radne zadatke.

    U skladu s tim je i propisana zaštita radnika u slučaju privremene spriječenosti za rad.

    Iako je bolovanje težak period za svaku osobu, otkaz ugovora o radu radniku na bolovanju je stvarnost sa kojom se mnogi susreću, što dodatno otežava situaciju.

    Bez obzira na sve razlike koje narodi Bosne i Hercegovine imaju, što realne, što one koje su vještački i iz političkih razloga nametnute, nesigurnost radnog odnosa zajednička je karakteristika življenja u ovoj državi.

    U takvim okolnostima, otkaz ugovora o radu je stvarnost sa kojom se radnici susreću, te na koju u većini slučajeva nemaju adekvatan odgovor.

    Izmjene Zakona o radu FBiH

    Kada poslodavac ne može otkazati ugovor o radu

    Zakon o radu FBiH propisuje je da radniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog liječenja ili oporavka, osim ako je počinio teži prijestup ili težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu.

    Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, br. 26/16, 89/18, 44/22), član 71.

    U prethodno opisanim slučajevima i za vrijeme trajanja ovih situacija, radniku ne može prestati ugovor o radu koji je zaključen na određeno vrijeme.

    Izuzetak je ako je radnik počinio teži prijestup ili težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu.

    Pravo radnika da se vrati na rad nakon prestanka privremene spriječenosti za rad

    Povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati na ostvarivanje prava radnika iz radnog odnosa.

    Radnik koji je bio privremeno spriječen za rad do šest mjeseci, a za kojeg nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena ustanova ili ovlašteni ljekar utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene spriječenosti za rad.

    Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, br. 26/16, 89/18, 44/22), član 72. stav 2.

    Ukoliko ne postoji mogućnost da se radnik koji je bio privremeno spriječen za rad duže od šest mjeseci vrati na poslove na kojima je radio ili na druge odgovarajuće poslove, poslodavac ga može rasporediti na druge poslove prema njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.

    Ukoliko ne postoji mogućnost raspoređivanja na iste ili druge odgovarajuće poslove, poslodavac može, nakon provedenih konsultacija sa vijećem zaposlenika, otkazati radniku ugovor o radu.

    Radnik je dužan, najkasnije u roku od tri dana od dana nastupanja spriječenosti za rad, pisanim putem obavijestiti poslodavca o privremenoj spriječenosti za rad.

    Prava radnika sa promijenjenom radnom sposobnosti

    Nadležna ustanova za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja može da ocijeni da kod radnika postoji promijenjena radna sposobnost (invalid II kategorije).

    Poslodavac je tada dužan u pisanoj formi radniku ponuditi novi ugovor o radu za obavljanje poslova za koje je radnik sposoban.

    Ako takvi poslovi ne postoje, onda se razmatra da li postoji druga mogućnost, a to je premještanje na drugo radno mjesto za koje je potrebna prekvalifikacija ili dokvalifikacija.

    Otkaz ugovora o radu radniku sa promijenjenom radnom sposobnosti

    Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika odnosno sindikata, otkazati ugovor o radu radniku kod kojega postoji promijenjena radna sposobnost.

    Prethodno pod uslovom da je kod poslodavca formirano vijeće zaposlenika odnosno sindikat formiran.

    Ukoliko vijeće zaposlenika odnosno sindikat uskrati saglasnost, rješavanje spora povjerava se arbitraži u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.

    Ukoliko je nezadovoljan odlukom arbitraže, poslodavac može u roku od 15 dana od dana dostavljanja arbitražne odluke zatražiti da predmetnu saglasnost nadomjesti sudska odluka.

    Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, br. 26/16, 89/18, 44/22), član 74. stav 2.

    U slučaju otkazivanja ugovora o radu, radnik ima pravo na otpremninu.

    Otpremnina se obračunava u iznosu uvećanom za najmanje 50% u odnosu na otpremninu iz člana 111. Zakona o radu.

    Prethodno se ne odnosi na situacije kada se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane radnika.

    Ponuda ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima

    Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi radniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.

    Ako radnik prihvati ponudu poslodavca, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.

    O ponudi za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima radnik se mora izjasniti u roku koji odredi poslodavac. Taj rok ne može biti kraći od osam dana.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Rad na određeno

    Rad na određeno

    Rad na određeno se zasniva kao jedan od načina zaključivanja ugovora o radu i označava da ugovor ima trajanje, te su i poslodavac i radnik svjesni da nakon određenog roka radni odnos prestaje. Ovo znači nesigurnost zaposlenja, a i ostavlja mogućnost da poslodavci zloupotrebljavaju ovu vrstu ugovora.

    Sadržaj članka:

    Šta je rad na određeno

    Rad na određeno vremenski je ograničen radni odnos između radnika i poslodavca. To znači da je trajanje radnog odnosa dogovoreno unaprijed i da će radnik raditi za poslodavca samo za vrijeme koje je dogovoreno. Nakon isteka tog vremena, radni odnos prestaje automatski.

    Rad na određeno vrijeme bi trebalo da se zasniva za privremene poslove ili radna mjesta koja su potrebna samo za određeno vrijeme, poput sezonskog rada, rada na projektima sa određenim rokovima, rada u privremenim radnim okruženjima ili rada koji se odnosi na privremeno povećanje proizvodnje.

    Također, rad na određeno vrijeme se može zasnivati i za radnike koji su privremeno zamijenili druge radnike koji su odsutni (na bolovanju, porodiljskom dopustu itd.).

    Uticaj rada na određeno na radnike

    Rad na određeno vrijeme može imati negativan uticaj na radnike. Zbog privremenog karaktera radnog odnosa, radnici na određeno vrijeme su često manje motivisani, imaju manje sigurnosti u poslu, manje su zainteresovani za unaprijeđenje svojih stručnih znanja i manje su posvećeni poslu.

    Iako ova vrsta radnog odnosa može biti korisna za poslodavce, može imati negativan uticaj na zadovoljstvo, mentalno i fizičko zdravlje radnika, kao i na njihove mogućnosti za dugoročno planiranje svoje karijere.

    Kojim propisom je regulisan rad na određeno

    Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 26/16, 89/18) uređuje pitanja koja se odnose zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa. 

    Zakon o izmjenama Zakona o radu objavljen je u Službenim novinama Federacije BiH, broj: 44/22, od 8.6.2022. godine.

    Kada rad na određeno postaje rad na neodređeno

    Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti za period duži od tri godine.

    Ako radnik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od tri godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

    Odsustva sa rada koja se ne smatraju prekidom ugovora o radu

    Prekidom ugovora o radu ne smatraju se prekidi nastali zbog:

    a. godišnjeg odmora;

    b. privremene spriječenosti za rad;

    c. porođajnog odsustva;

    d. odsustva sa rada u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

    e. perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke suda ili drugog organa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

    f. odsustva sa rada uz saglasnost poslodavca;

    g. vremenskog perioda do 60 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem, osim ako kolektivnim ugovorom nije utvrđen duži vremenski period.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Radno iskustvo u struci

    Radno iskustvo u struci

    Radno iskustvo u struci je vrijeme koje ste proveli radeći u određenoj oblasti ili na određenom poslu za koje se tačno određena stručna sprema zahtijeva.

    Sadržaj članka:

    Zašto je radno iskustvo u struci važno

    Radno iskustvo u struci može uključivati rad na različitim pozicijama, projektima i u različitim kompanijama. Radno iskustvo je važno za razvoj karijere, jer vam pomaže da steknete vještine i znanja potrebna za uspjeh u određenoj oblasti.

    Kada se traži posao, radno iskustvo se često traži kao jedan od ključnih kriterija. Poslodavci žele zaposliti ljude koji su već proveli neko vrijeme radom u određenoj oblasti, jer su oni već dokazali da su sposobni raditi u toj oblasti. Radno iskustvo također može pomoći da se izdvojite u odnosu na druge kandidate koji se prijavljuju na isti posao.

    Postoje različiti načini na koji možete sticati radno iskustvo u struci. To uključuje rad u punom radnom vremenu, volontiranje, praktične radove, stažiranje i rad na projektima dok ste još u školi. Sva ova iskustva vam mogu pomoći da steknete vještine i znanja potrebna za uspjeh u određenoj oblasti.

    Veoma je česta pojava da se kao dokaz o ispunjavanju uslova za obavljanje određenog posla traže radni staž ili radno iskustvo u određenom trajanju. Bez obzira što je etimološki, po samom značenju riječi, moguće utvrditi o čemu se radi, često se postavlja pitanje koja je razlika između radnog staža i radnog iskustva.

    Razlika između radnog iskustva i radnog iskustva u struci

    Radno iskustvo i radno iskustvo u struci su pojmovi koji se često koriste zajedno, ali postoji razlika između njih.

    Radno iskustvo ukazuje na svako vrijeme koje ste proveli radom, bilo u nekoj struci ili ne. To može uključivati rad u različitim pozicijama, projektima i kompanijama, kao i različite vrste radnih okruženja.

    Radno iskustvo u struci, s druge strane, se odnosi na vrijeme koje ste proveli radom u određenoj oblasti ili poslu sa traženom stručnom spremom. To se obično odnosi na rad u oblasti ili na poslu koji se odnosi na vaše školovanje ili obrazovanje.

    Dakle, radno iskustvo je širi pojam i uključuje svako vrijeme koje ste proveli radom, dok radno iskustvo u struci se odnosi na rad u oblasti ili poslu koji je povezan sa vašim školovanjem ili obrazovanjem.

    Kojim dokazom se dokazuje radno iskustvo u struci

    Dokazivanje radnog iskustva u struci može se vršiti na različite načine, a neki od najčešćih su:

    1. Reference: Poslodavci često traže reference od prethodnih poslodavaca ili mentora koji mogu potvrditi vaše radno iskustvo u struci.
    2. CV ili životopis: Vaš CV ili životopis bi trebao sadržavati detalje o vašem radnom iskustvu u struci, uključujući poslove koje ste radili, kompanije za koje ste radili i vještine koje ste stekli.
    3. Certifikati i diplome: Ako ste stekli određena zvanja ili certifikate koji se odnose na vaše radno iskustvo u struci, oni također mogu biti koristan dokaz.
    4. Portfolio: Ako radite u kreativnoj oblasti, kao što je dizajn ili fotografija, možda ćete željeti predstaviti svoj portfolio kao dokaz vašeg radnog iskustva u struci.
    5. Testovi i prezentacije: Ako ste radili na projektima ili imali vodeću ulogu u nekom projektu, možda ćete željeti predstaviti testove i prezentacije koje ste radili kao dokaz vašeg radnog iskustva u struci.
    6. Uvjerenja nadležnih organa: Ukoliko neki od nadležnih organa, poput porezne uprave ili fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, vodi evidenciju o detaljima radnog odnosa, u njihovom uvjerenju može stajati i informacija o o tome gdje ste radili, na kojim poslovima i u kojoj stručnoj spremi.

    Na kraju, važno je napomenuti da svaki poslodavac može imati svoje specifične zahtjeve u vezi sa dokazivanjem radnog iskustva u struci, te skećemo pažnju da detaljno čitate javni oglas za posao i tražene dokaze kojima potvrđujete ispunjavanje određenog uslova.

    Ukoliko postoji mogućnost, možete i kontaktirati poslodavca, poželjno je pismenim putem, i na taj način razriješiti nedoumice.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Kako dokazati mobing i seksualno uznemiravanje

    Kako dokazati mobing i seksualno uznemiravanje

    Mobing i seksualno uznemiravanje su oblici nasilja i zlostavljanja na radnom mjestu koji mogu imati teške posledice za žrtve, uključujući fizičke, emocionalne i psihološke povrede. Međutim, budući da je to specifičan oblik zlostavljanja, postavlja se pitanje kako dokazati mobing i seksualno uznemiravanje.

    Sadržaj članka:

    Šta je mobing

    Mobing ili psihološko nasilje u radnom okruženju je oblik nasilja i zlostavljanja u radnom okruženju koji se odnosi na dugotrajno ponižavanje, ismijavanje, omalovažavanje ili ugnjetavanje radnika od strane kolega, nadređenih ili podređenih.

    To može uključivati verbalne ili fizičke napade, ali i druga neprihvatljiva ponašanja koja imaju za cilj da radnika ponižavaju ili izoluju. Mobing može imati ozbiljne posljedice po zdravlje i dobrobit radnika, uključujući stres, anksioznost, depresiju i poremećaje spavanja.

    Zakonom o radu i drugim propisima koji se odnose na prava radnika i ljudska prava, radnici su zaštićeni od ovih oblika nasilja i zlostavljanja.

    Detaljno smo pisali o tome šta su Uznemiravanje, nasilje na poslu i mobing.

    Pravo na zaštitu na radnom mjestu

    Svaki radnik ima pravo na radno mjesto koje je bezbjedno i zdravo za rad, te je poslodavac dužan da obezbijedi bezbjedne i zdrave radne uslove i da spriječi izazivanje štete radniku ili trećoj osobi. U prilog tome govori i činjenica da se za određena posebno opasna radna mjesta propisuje beneficirani radni staž, kao vid zaštite zdravlja radnika.

    U skladu s tim, poslodavac također ima obavezu da spriječi i sankcioniše mobing i seksualno uznemiravanje na radnom mestu.

    Ukoliko ste žrtva mobinga ili seksualnog uznemiravanja na radnom mestu, važno je da se obratite svome poslodavcu ili nadležnom organu za zaštitu od nasilja i zlostavljanja.

    Možete se obratiti i pravnom savjetniku ili advokatu za pomoć u zaštiti vaših prava. Važno je da pravovremeno reagujete i da se zaštitite od ovih oblika nasilja i zlostavljanja.

    Kako dokazati mobing i seksualno uznemiravanje

    Dokazivanje mobinga može biti teško, jer su često u pitanju suptilna ponašanja koja se odvijaju na radnom mjestu i koje nije lahko uhvatiti u trenutku.

    Međutim, postoje neki koraci koje radnik može da preduzme da bi dokazao da je žrtva mobinga i koje kasnije može koristiti u procesu dokazivanja:

    1. Zapisivanje detalja: Potrebno je zapisivati sve što se dešava, uključujući datume, vrijeme, mjesto i sve relevantne detalje o događajima. To može biti od koristi ukoliko se kasnije podnese zahtjev za razrješenje spora.
    2. Prikupljanje dokaza: Potrebno je prikupiti dokaze koji podržavaju tvrdnje o mobingu, kao što su poruke, e-mailovi ili drugi pisani tragovi.
    3. Razgovor sa kolegama: Ako postoji više ljudi koji su proživljavali iste probleme, to može biti od koristi u dokazivanju mobinga.
    4. Konsultacije sa advokatom: Ukoliko se osjećate ugroženo ili ne znate kako da se suprotstavite mobingu, razmislite o tome da se obratite advokatu koji se bavi radnim pravom i sa kojim možete da razgovarate o svojim opcijama.
    5. Razgovor sa nadređenima: Ako se osjećate spremnim i dovoljno snažnim da to uradite, možete razgovarati sa svojim nadređenima o mobingu koji ste proživjeli i tražiti njihovu podršku u rješavanju problema.

    Ipak, smatramo da je najbolja opcija da se konsultujete sa stručnjakom iz ove oblasti, advokatom koji se bavi ovim poslovima i koji će sigurno imati najbolji savjet za vas.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Kako napisati prigovor osiguranju

    Kako napisati prigovor osiguranju

    Osiguranje se ugovara radi zaštite od finansijskih posljedica rizika koji mogu nastati u budućnosti. Osiguranjem se, u slučaju nastupanja događaja koji je opisan u ugovoru, osiguravač obavezuje da će pokriti štetu ili gubitak koji je nastao zbog tog događaja. Međutim, često osiguravajuća društva naprave procjenu štete koja izgleda i često jeste, nelogična i nepravedna, tako da je bitno znati kako napisati prigovor osiguranju.

    Sadržaj članka:

    Za šta se ugovara osiguranje

    Za šta se ugovara osiguranje?

    Osiguranje se može ugovoriti kako bi se zaštitili od različitih rizika koji mogu ugroziti finansijsku stabilnost pojedinca ili porodice. Među najčešćim vrstama osiguranja su osiguranje od nezgode, koje pokriva troškove liječenja i nadoknadu u slučaju povreda, te zdravstveno osiguranje, koje omogućava pristup medicinskim uslugama i pokriva troškove liječenja bolesti.

    Također, mnogi osiguranici se odlučuju za osiguranje od gubitka posla, koje pruža određenu finansijsku sigurnost u periodima nezaposlenosti. Osiguranje imovine, poput osiguranja kuće, stana ili automobila, štiti vlasnike od gubitaka nastalih zbog krađe, požara, poplava ili drugih vrsta štete.

    Posebno značajno je životno osiguranje, koje osigurava finansijsku sigurnost porodici i najbližima u slučaju smrti osiguranika. Ovisno o vrsti ugovorenog osiguranja, može obuhvatiti jednokratnu isplatu ili periodične rente koje pomažu porodici da prebrodi gubitak glavnog izvora prihoda.

    Osiguranja se prilagođavaju individualnim potrebama osiguranika, a izbor odgovarajuće police zavisi od ličnih okolnosti, stepena rizika kojem je pojedinac izložen i njegovih finansijskih mogućnosti.

    Zašto je osiguranje važno

    Ugovaranje osiguranja je važno jer pomaže u smanjenju finansijskog rizika i osigurava da će se šteta ili gubitak u slučaju neželjenog događaja smanjiti ili potpuno pokriti.

    To može pomoći u smanjenju finansijskog opterećenja i olakšava planiranje budućnosti.

    Šta učiniti ako se ne slažete sa procjenom osiguranja

    Ako niste zadovoljni procjenom osiguranja u pogledu visine naknade za pretrpljenu štetu, postoje nekoliko koraka koje možete poduzeti:

    1. Razgovarajte sa svojim osiguravačem: Ako imate pitanja ili nedoumice oko procjene, obratite se svom osiguravaču i razgovarajte o tome. Oni bi vam trebali dati objašnjenje i odgovoriti na vaša pitanja.
    2. Potražite drugu procjenu: Možete potražiti procjenu od drugog stručnjaka ili druge osiguravajuće kompanije da biste dobili drugu mišljenje o vrijednosti svoje imovine.
    3. Obratite se regulatoru: Ako se i dalje ne slažete s procjenom, možete se obratiti regulatoru osiguranja u vašoj zemlji. Oni će vam pomoći da riješite svoj problem ili vas uputiti na odgovarajuće tijelo za rješavanje sporova.
    4. Potražite pravnu pomoć: Ako se i dalje ne slažete s procjenom i niste uspjeli riješiti problem na drugi način, možda ćete trebati potražiti pravnu pomoć. Advokat će vas moći uputiti o daljnjim koracima koje možete poduzeti.

    Kada dobijete procjenu, u pouci o pravnom lijeku biće napisano kome i u kojem roku možete da podnesete prigovor. To je prvi korak u procesu koji prethodi vašoj borbi za ostvarivanje prava. U nastavku govorimo o tome kako napisati prigovor osiguranju.

    Osnov za prigovor osiguranju

    Osiguranici često nailaze na situacije u kojima nisu zadovoljni odlukama osiguravajućih kuća, bilo zbog odbijanja isplate naknade, smanjenog iznosa isplate, dugotrajne obrade zahtjeva ili netačne procjene štete. U takvim slučajevima, postoji mogućnost podnošenja prigovora osiguravajućem društvu.

    Pravo na prigovor proizlazi iz ugovora o osiguranju, koji jasno definiše obaveze osiguravajuće kuće prema osiguraniku. Ukoliko osiguranik smatra da je odluka osiguranja nepravedna ili protivna ugovoru, može podnijeti žalbu i zahtijevati reviziju odluke.

    U nastavku su navedeni najčešći razlozi za prigovor, zajedno s pojašnjenjem kako ih osiguranik može osporiti.

    1. Odbijanje isplate osiguranja bez valjanog razloga

    Jedan od najčešćih razloga za podnošenje prigovora je odbijanje isplate osiguranja bez jasnog i opravdanog obrazloženja. Osiguravajuće kuće mogu odbiti zahtjev navodeći da šteta nije pokrivena ugovorom ili da osiguranik nije ispunio određene obaveze (npr. nije prijavio štetu u roku).

    Ukoliko osiguranik smatra da je osiguravajuća kuća neopravdano odbila njegov zahtjev, prvi korak je zahtijevati detaljno pisano obrazloženje odluke. Nakon toga, može uporediti odluku s uslovima iz svoje police osiguranja i, ako primijeti nepravilnosti, podnijeti prigovor. U nekim slučajevima može biti korisno angažovati pravnog savjetnika, posebno ako osiguravajuća kuća uporno odbija isplatiti naknadu.

    Imenik advokata

    2. Isplaćeni iznos je manji od očekivanog

    Drugi čest problem s kojim se osiguranici susreću jeste isplata iznosa koji je manji od onog koji očekuju. To se može desiti zbog načina obračuna štete, primjene odbitaka ili tumačenja ugovora od strane osiguravajuće kuće.

    Ako osiguranik smatra da mu je isplaćen nepravedno nizak iznos, trebao bi tražiti:

    • Detaljan prikaz načina obračuna – osiguravajuća kuća je dužna objasniti kako je došla do konačnog iznosa.
    • Dodatnu procjenu štete – ukoliko osiguravajuća kuća nije angažovala vještaka ili je procjena nerealna, osiguranik može angažovati nezavisnog procjenitelja.
    • Reviziju odluke – ukoliko postoji osnova, može podnijeti prigovor i tražiti ponovno razmatranje iznosa.

    Ukoliko ni nakon prigovora ne dođe do korekcije, moguće je obratiti se Agenciji za nadzor osiguranja ili pokrenuti sudski postupak.

    3. Kašnjenje u obradi zahtjeva ili isplate

    Osiguravajuće kuće imaju zakonom i ugovorom propisane rokove u kojima moraju donijeti odluku o zahtjevu za naknadu štete. Međutim, u praksi se dešava da osiguranici čekaju mjesecima na odluku ili isplatu, bez jasnog razloga za kašnjenje.

    Ako osiguravajuća kuća odugovlači s obradom zahtjeva, osiguranik može podnijeti pisani prigovor i zahtijevati hitno rješavanje. Preporučuje se da osiguranik:

    • Provjeri rokove navedene u ugovoru – ako je rok probijen, osiguravajuća kuća je odgovorna za kašnjenje.
    • Pismeno zatraži objašnjenje kašnjenja – osiguravajuća kuća mora dati razloge za odugovlačenje.
    • Obrati se nadležnim regulatornim tijelima – ukoliko osiguravajuća kuća ne odgovori na prigovor u razumnom roku, osiguranik može prijaviti slučaj Agenciji za nadzor osiguranja.

    4. Pogrešno tumačenje ugovora o osiguranju

    Osiguravajuće kuće ponekad tumače određene klauzule ugovora na način koji im ide u korist, čime umanjuju iznos naknade ili odbijaju isplatu. Osiguranik koji smatra da mu je pravo uskraćeno zbog pogrešnog ili proizvoljnog tumačenja ugovora, može tražiti pravnu analizu ugovora.

    Ako je došlo do nesporazuma, osiguranik može podnijeti prigovor osiguranju, pozivajući se na tačne odredbe ugovora. U slučaju da osiguravajuća kuća ne prihvati prigovor, moguće je tražiti stručno mišljenje pravnika ili pokrenuti postupak pred sudom.

    5. Nepravilna ili nepotpuna procjena štete

    Procjena štete je ključni faktor u donošenju odluke o isplati osiguranja. Ako osiguravajuća kuća procijeni da je šteta manja nego što stvarno jeste, osiguranik može dobiti manju naknadu ili uopšte ne dobiti isplatu.

    Kako bi osporio netačnu procjenu, osiguranik može:

    • Tražiti drugo mišljenje – angažovati nezavisnog procjenitelja koji će objektivno utvrditi iznos štete.
    • Dostaviti dodatne dokaze – ako postoje računi, fotografije ili svjedoci, mogu pomoći u dokazivanju stvarne vrijednosti štete.
    • Podnijeti prigovor osiguranju – zahtijevati da osiguravajuća kuća ponovo razmotri slučaj uz nove dokaze.

    Ukoliko osiguravajuća kuća ne uvaži prigovor, osiguranik može pokrenuti spor pred sudom ili se obratiti nadležnoj instituciji za zaštitu potrošača.

    Kako napisati prigovor osiguranju

    Ako želite podnijeti prigovor osiguranju, postoje neke korake koje možete poduzeti:

    Napišite prigovor u kojem navodite razloge za svoj prigovor i detaljno opišite šta se dogodilo. Obavezno navedite svoje ime, adresu, broj telefona i broj ugovora osiguranja.

    Pošaljite prigovor poštom ili ga dostavite lično svome osiguravaču od kojeg ćete tražiti da na vašem primjerku naznači da ste prigovor dostavili. Obavezno zadržite kopiju prigovora za svoje arhivu i eventualno dalje postupanje.

    Sačuvajte sve dokaze koji se odnose na predmetni slučaj. Ako imate bilo kakve dokaze koji podržavaju vaš prigovor, pohranite ih sigurno. To mogu biti fotografije, računi, policijski izvještaj ili bilo koji drugi dokazi koji bi mogli pomoći u rješavanju vašeg prigovora, koje ste u prigovoru elaborirali i dostavili ih u običnoj ili ovjerenoj kopiji, u zavisnosti od toga šta osiguranje traži.

    Sačekajte odgovor. Osiguravač će dati odgovor na vaš prigovor u propisanom roku. Ako se i dalje ne slažete s njihovim odgovorom, savjetujemo vam da potražite stručnu pravnu pomoć.

    Ukoliko ste zainteresovani, u članku Spisak advokata sabrali smo podatke o advokatima u zavisnosti od regije iz koje dolazite.

    U svakom slučaju, pratite odredbe ugovora i uputstva osigravajućeg društva sa kojim sarađujete.

    Primjer prigovora osiguranju

    Ukoliko ćete prigovor pisati sami, u nastavku možete pronaći nekoliko primjera tipskih prigovora koje su izradila pojedina osiguranja kako bi svojim klijentima olakšali podnošenje istog.

    Prigovor-korisnika-uslugePreuzmi
    Obrazac_prigovoraPreuzmi
    OBRAZAC_PRIGOVORA-1Preuzmi

    Ombudsman u osiguranju

    Ombudsman prati i razmatra kršenja prava iz ugovora o osiguranju, predlaže poboljšanja odnosa između osiguranika i osiguravatelja te daje preporuke za primjenu dobrih poslovnih praksi.

    Nije ovlašten odlučivati o osnovanosti ili visini zahtjeva niti postupati u sudskim predmetima.

    Obrazac prigovora OmbudsmenuPreuzmi
    Ombudsman u osiguravajućem sektoru

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Kome pripadaju djeca nakon razvoda braka

    Kome pripadaju djeca nakon razvoda braka

    Kome pripadaju djeca nakon razvoda braka je veoma rogobatan izraz, budući da djeca nisu stvari, već živa bića sa emocijama o čijem rastu i razvoju treba da se prvenstveno brinu roditelji, a onda i cjelokupno društvo.

    U slučaju razvoda braka, kao i prije razvoda, djeca pripadaju oba roditelja, i oba roditelja imaju pravo i odgovornost da brinu o njima. Međutim, ako se roditelji ne mogu dogovoriti o tome kako će se brinuti o djeci, sud može donijeti odluku o tome ko će imati primarno skrbništvo nad djecom i kako će se odvijati posjete drugom roditelju.

    Pisali smo i o tome kako izbjeći dugotrajan i skup razvod braka.

    Sadržaj članka:

    Kojim zakonom se uređuje pitanje braka

    Porodičnim zakonom u Federaciji Bosne i Hercegovine uređuju se porodica, brak i pravni odnosi u braku, odnosi roditelja i djece, usvojenje istarateljstvo.

    Istim Zakonom uređeni su i pravni učinci vanbračne zajednice žene i muškarca, prava i dužnosti članova porodice u Federaciji Bosne i Hercegovine, te postupci nadležnih organa u vezi sa bračnim i porodičnim odnosima i starateljstvom.

    Šta je razvod braka

    Razvod braka je postupak pravnog raskida braka između dvije osobe.

    U nekim zemljama, razvod se može izvršiti samo ako oba supružnika pristanu na razvod, dok u drugim zemljama postoji mogućnost razvoda bez pristanka jednog od supružnika.

    U nekim zemljama, razvod se može izvršiti samo ako postoji opravdan razlog za razvod, poput nevjerstva ili nasilja u braku.

    Razvod braka također uključuje rješavanje pitanja raspodjele imovine i određivanje roditeljske odgovornosti za djecu koja su rođena u braku ili su usvojena.

    Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom. Tako se pokreće i postupak koji za cilj ima razvod braka.

    Ako oba bračna partnera zahtijevaju razvod braka, postupak se pokreće zahtjevom za sporazumni razvod braka.

    Detaljno o razvodu braka pisali smo u članku Razvod braka i podjela bračne stečevine.

    Ko je dužan da brine o djetetu

    Bračni partneri sporazumno i ravnopravno odlučuju o rađanju i podizanju djece, o uređenju međusobnih odnosa i obavljanju poslova u bračnoj, odnosno porodičnoj zajednici.

    Sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod braka ako postoji sporazum bračnih partnera, sklopljen u postupku posredovanja, o ostvarivanju roditeljskog staranja, izdržavanju djeteta, uvjetima i načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem koji ne ostvaruje roditeljsko staranje i izdržavanju bračnog partnera.

    Prije pokretanja postupka za razvod braka bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, kao i za vrijeme trudnoće žene, dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje fizičkom i pravnom licu ovlaštenom za posredovanje.

    U postupku posredovanja ovlašćena osoba nastojat će ukloniti uzroke koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere. Prema potrebi preporučit će im da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje im mogu dati potreban savjet.

    Ovlašćena osoba upoznat će bračne partnere sa posljedicama razvoda braka, a posebno sa onim koje se odnose na djecu.

    Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima

    Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. Dijete ima pravo održavati osobne odnose i neposredne kontakte i sa nenom i djedom.

    Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta

    Oni imaju dužnost i pravo odgajati dijete u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti, a u skladu sa uzrastom i zrelosti djeteta unapređivati njegovo pravo i odgovornost na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti.

    Roditelji imaju pravo živjeti sa djetetom

    Svaki roditelj ima pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.

    Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.

    Roditelji zajednički, sporazumno i ravnopravno staraju se o djetetu, osim ako je drukčije uređeno ovim Zakonom.

    O djetetu se stara samo jedan roditelj ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, spriječen da se stara, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeto roditeljsko staranje, ili mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost.

    U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljskog staranja, odluku donosi sud u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, ili organa starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište.

    Kome pripadaju djeca nakon razvoda braka

    Nakon razvoda braka, odluka o roditeljskom odgovornosti za djecu se donosi u skladu sa najboljim interesom djeteta. Roditeljsku odgovornost obično dijele oba roditelja, ali u nekim slučajevima jedan roditelj može dobiti potpunu roditeljsku odgovornost. Kada se donosi odluka o roditeljskom odgovornosti, obično se uzima u obzir mnogo različitih faktora, uključujući:

    • Finansijsku sposobnost roditelja da se brine za dijete
    • Emocionalnu i fizičku sposobnost roditelja da se brine za dijete
    • Veze koje dijete ima sa svakim roditeljem
    • Spremnost roditelja da podržavaju i pomažu drugom roditelju u odgoju djeteta

    Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.

    Ko donosi odluku o tome s kim će dijete živjeti

    Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

    U odluci, sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

    Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

    Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.

    U donošenju odluke sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditelji nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti osobi ovlašćenoj za posredovanje.

     Roditelj sa kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta, ili boravišta koja utiče na obavljanje dužnosti drugog roditelja.

    Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.

  • Kako se daje punomoć

    Kako se daje punomoć

    Punomoć je dokument kojim se neko ovlašćuje da zastupa nekoga drugog u nekom poslu ili da preduzme neke radnje u ime tog nekog. Međutim, iako smo često čuli za pojam punomoći, međutim, kako se daje punomoć?

    Pisali smo i o tome kako se otkazuje punomoć.

    Sadržaj članka:

    Zašto se daje punomoć

    Mnogo je situacija kada nismo u mogućnosti sami poduzimati određene pravne radnje.

    Jedan od razloga može biti to što fizički nismo prisutni na određenom mjestu. Zatim kada nismo u mogućnosti sami se zastupati jer ne poznajemo predmetnu materiju, recimo u sudskom ili drugom postupku kada nas zastupa advokat. Nekada dajemo punomoć za auto, kada želimo nekome drugom omogućiti korištenje vozila ili iz bilo kojeg drugog razloga.

    Punomoć za prodaju auta sa besplatnim obrascem

    O situaciji kada vas zastupa advokat smo više govorili u članku Ko vas može zastupati pred sudom. Ukoliko vam je potreban advokat, za vas smo napravili i spisak advokata.

    Za šta se daje punomoć

    Punomoć se može dati za različite stvari. To može biti zastupanje u pravnim stvarima, zaključivanje ugovora, predstavljanje u različitim poslovima i slično.

    Osoba koja daje punomoć se naziva “opunomoćitelj”, a osoba koja je ovlašćena da ga zastupa se naziva “punomoćnik”.

    Punomoćnik ne može prenijeti svoja ovlašćenja na drugog, izuzev kad mu je to dozvoljeno zakonom ili ugovorom.

    U izuzetnim slučajevima, on to može učiniti ako je spriječen okolnostima da posao lično obavi, a interesi zastupanog zahtijevaju neodložno preduzimanje pravnog posla.

    Ovlašćenje za zastupanje zasniva se na zakonu, statutu ili drugom opštem aktu, aktu nadležnog organa ili na izjavi volje zastupanog (punomoć).

    Punomoć za sve

    Kako nekome dati punomoć

    Punomoć se može dati na nekoliko načina. To zavisnosti od toga za šta se daje i u kojoj zemlji se nalazi opunomoćitelj. Neki od načina na koje se punomoć može dati su:

    1. U pisanoj formi: Punomoć se može dati u pisanoj formi, obično u vidu pisane izjave u kojoj se navode sve odredbe punomoći. Ova vrsta punomoći se može potpisati pred svjedokom ili se može ovjeriti pečatom ili potpisom sudije, notara ili nekog drugog ovlašćenog lica, obično službenika u općini.
    2. Ugovorom: Punomoć se takođe može dati u vidu ugovora između opunomoćitelja i punomoćnika. Ovaj ugovor može biti sačinjen u pisanoj formi ili može biti usmen.
    3. Ovlašćenjem izdatim od strane suda: U nekim slučajevima, sud može odrediti da se neko ovlašti da zastupa nekog drugog u nekoj stvari. Naprimjer, u slučaju da poverilac nije u stanju da se brine o svojim poslovima zbog bolesti ili neke druge okolnosti, sud može odrediti da se neko drugi ovlasti da ga zastupa.
    4. Usmeno: Punomoć se također može dati usmeno, ali je važno da postoji neki drugi dokaz o tome da je punomoć data (npr. svjedočenje nekog svjedoka ili snimak razgovora). Usmena punomoć se obično koristi u hitnim ili neformalnim situacijama.
    Kako napisati punomoć: Primjeri i savjeti

    Gdje se daje punomoć

    Punomoć se može dati kod notara, advokata ili pred sudom. Potrebno je donijeti važeću identifikacijsku ispravu (ličnu kartu ili pasoš) te navesti svrhu i opseg ovlaštenja koja se dodjeljuju punomoćniku.

    Ako se punomoć daje kod notara, potrebno je unaprijed zakazati termin. U slučaju da se daje kod advokata ili pred sudom, najbolje je kontaktirati advokatski ured i sudsku pisarnicu i raspitati se o proceduri.

    Postoje i posebni oblici punomoći za određene svrhe, poput punomoći za prodaju nekretnine ili za vođenje poslova u banci. U tim slučajevima, najbolje je konsultirati se s odgovarajućim stručnjakom koji će vas savjetovati o pravilnom postupku i vrsti punomoći koja je potrebna.

    U nekim slučajevima, kada se radi o punomoći koja nije strogo propisana zakonom ili drugim propisima, općina može ovjeriti potpis na takvoj punomoći.

    Ovjera potpisa u općini je proces kojim se potvrđuje da je potpis na dokumentu stvarno potpisana osoba. Zahtjev za ovjeru potpisa se podnosi u općinskoj upravi ili službi za opću upravu, a u nekim slučajevima mogu se tražiti dodatni dokazi o identitetu.

    Kada se radi o punomoći koja nije u strogo određenoj formi, potrebno je provjeriti da li je općina ovlaštena ovjeriti takav dokument. Ako je općina ovlaštena, potrebno je osigurati da su svi bitni elementi punomoći jasno navedeni. Tu se misli na ime punomoćnika i ovlaštenika, opseg ovlaštenja itd.. Također je preporučljivo kontaktirati općinu unaprijed i provjeriti postoji li potreba za dodatnim dokumentima ili informacijama prije ovjere potpisa.

    Kako se ovjerava potpis

    Punomoć za poslove raspolaganja nekretninama

    Punomoć za poslove raspolaganja nekretninama je dokument kojim se neko ovlašćuje da zastupa nekog drugog u svim poslovima vezanim za raspolaganje nekretninama u ime onoga ko ga ovlašćuje.

    Ovo obično uključuje pravo da se nekretnine prodaju, kupuju, izdaju u zakup ili zakupljuju ili da se na neki drugi način raspolaže nekretninama po volji punomoćnika.

    Važno je napomenuti da se punomoć za poslove raspolaganja nekretninama mora dati u pisanoj formi i da se mora ovjeriti kod nadležnog suda, notara ili nekog drugog ovlašćenog lica. Sve to u zavisnosti od države u kojoj se daje punomoć.

    Takođe je važno da se navede tačno koje su nekretnine u pitanju i u kojoj mjeri punomoćnik ima ovlaštenja u vezi s tim nekretninama.

    Nadamo se da smo odgovorili na pitanje kako se daje punomoć. Sada imate informacije koje mogu da vam pomognu da ovlastite nekoga da određenu pravnu radnju poduzme u vaše ime.

    Cijene notarskih usluga

    Podržite Pravni blog

    Ako vam je ovaj članak koristan, podržite nas dijeljenjem sa prijateljima. Pratite nas na Facebook, Twitter, LinkedIn i YouTube.

    Pravni blog je informativan i ne pruža pravne savjete. Autori iznose lične stavove i ne garantuju tačnost tumačenja zakona. Više informacija u odricanju odgovornosti.

    Sadržaj je zaštićen. Kopiranje nije dozvoljeno, ali možete koristiti dio teksta uz obavezno navođenje izvora i direktan link na članak.